Poslovni broj: 6 UsI-887/2020-6

 

 

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj: 6 UsI-887/2020-6

 

 

U I M E  R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Upravni sud u Osijeku, po sutkinji Blanki Sajter, uz sudjelovanje zapisničarke Anice Žigmundić, u upravnom sporu tužitelja Đ. S. iz S. B., kojeg zastupa opunomoćenica M. T., odvjetnica u S. B., protiv tuženika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, Zagreb, A. Mihanovića 3, kojeg zastupa Lj. S. N., službena osoba, radi određivanja nove svote mirovine, 4. siječnja 2021.

 

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Poništava se rješenje tuženika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, KLASA: UP/II 141-02/20-01/03121160076, URBROJ: 341-99-05/3-20-4267 od 15. srpnja 2020.  

II. Poništava se rješenje Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područnog ureda u Slavonskom Brodu, KLASA: UP/I 141-02/20-02/OB, URBROJ: 341-16-05/3-20-1410 od 4. veljače 2020., te se predmet vraća na ponovni postupak.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak upravnog spora u iznosu od 3.125,00 (tritisućestodvadesetpetkuna) u roku 60 dana od dana dostave pravomoćne odluke o troškovima.

IV. Odbija se tužitelj sa zahtjevom za naknadom daljnjeg troška upravnog spora u iznosu od 3.125,00 (tritisućestodvadesetpetkuna).

 

 

Obrazloženje

 

Osporenim rješenjem tuženika, donesenim  u izvršenju presude ovoga suda poslovni broj UsI-429/2020-4 od 16. lipnja 2020., odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područnog ureda u Slavonskom Brodu, KLASA: UP/I 141-02/20-02/OB, URBROJ: 341-16-05/3-20-1410 od 4. veljače 2020. Navedenim prvostupanjskim rješenjem odbijen je zahtjev tužitelja za ponovnim određivanjem mirovine.

Tužitelj u tužbi osporava zakonitost rješenja tuženika zbog pogrešne primjene materijalnog prava u dijelu kojim mu nije priznato pravo na najnižu braniteljsku mirovinu po članku 49. Zakona o hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji (Narodne novine broj 121/17., dalje: ZOHBDR). U bitnome smatra da ne postoje zakonske

prepreke da mu se usvoji zahtjev i odredi najniža braniteljska mirovina, sada u odnosu na naknadno utvrđeni status hrvatskog branitelja - dragovoljca iz Domovinskog rata prema članku 3. stavak 1. točka b. ZOHBDR-a, za razdoblje sudjelovanja od 30. srpnja 1991. do 31. prosinca 1991. Smatra pogrešnim stav tuženika o primjeni odredbe članka 195. ZOHBDR-a jer navedeno tumačenje dovodi do diskriminacije u odnosu na cijelu braniteljsku populaciju. Smatra da je intencija zakonodavca bila izjednačavanje prava svih branitelja – dragovoljaca s utvrđenim statusom, a pravni stav tuženika u suprotnosti je s navedenim pravnim shvaćanjem kao i s Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom o ljudskim pravima i temeljnim slobodama. Smatra da je tuženik također pogrešno primijenio i odredbe članka 123. st. 1. točka 1. Zakona o općem upravnom postupku (Narodne novine broj 47/09 – dalje: ZUP) kao i odredbu čl. 134. Zakona o mirovinskom osiguranju (Narodne novine br. 157/2013, 151/2014, 33/2015, 93/2015, 120/2016, 18/2018, 62/2018, 115/2018, 102/19 – dalje: ZOMO).

Slijedom navedenog smatra da tuženik, odnosno prvostupanjsko tijelo, primjenom odredbe članka 49. st. 1. ZOHBDR-a tužitelju kao korisniku invalidske mirovine koji ispunjava uvjete za ostvarivanje prava na mirovinu prema odredbama ovoga zakona, a mirovina mu je manja od najniže mirovine, trebalo odrediti najnižu mirovinu prema stavcima 5. i 6. navedenog članka, uz ispunjenje uvjeta iz stavka 4. istoga članka. Iz sadržaja tužbe proizlazi da tužitelj predlaže da sud poništi osporavano rješenje tuženika kao i prvostupanjsko rješenje u ovoj upravnoj stvari, te da sud naredi tuženiku naknadu troškova upravnog spora za radnju sastava tužbe, odnosno u iznosu od 3.125,00 kn (iznos od 2.500,0 kn uz pripadajući iznos PDV-a) sukladno Tbr. 23 i Tbr. 50 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 142/12, 103/14, 18/14 i 107/15 – dalje: Tarifa).

U odgovoru na tužbu tuženik osporava navode tužbe iz razloga navedenih u obrazloženju pobijanog rješenja. Nadalje, tuženik navodi odredbe članka 134. ZOMO-a te ističe da se novim činjenicama koje mogu biti razlog za obnovu postupka smatraju samo one činjenice koje su postojale u vrijeme vođenja upravnog postupka, ali se u tijeku postupka za njih nije znalo te da razlog za obnovu postupka ne mogu biti nove činjenice koje su nastale nakon okončanja postupka čija se obnova traži niti činjenice koje su već bile iznesene u prethodnom postupku. Tuženik, nadalje ističe da se, a obzirom da tužitelj prema novim dokazima ostvaruje status hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata – dragovoljca, na temelju odredbe članka 3. stavak 1. točka b. ZOHBDR-a, ne radi o novoj činjenici koja je postojala u vrijeme određivanja mirovine tužitelja, već o statusu koji mu je priznat tek nakon stupanja na snagu ZOHBDR-a, pa isto nije temelj za obnovu postupka jer tužitelj takav status i staž nije ostvario prema ranije važećem Zakonu o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji (Narodne novine, br. 174/04., 92/05., 2/07., 107/07., 65/09., 137/09., 146/10., 55/11., 140/12., 19/13., 33/13., 148/13. i 92/14. – dalje: ZOPHBDR), uslijed čega tuženik predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev.

Tužitelj je 1. listopada 2020. dostavio podnesak u kojemu je, u bitnome, ponovio tužbene navode, te je zatražio i naknadu troška sastava obrazloženog podneska u iznosu od 3.125,00 kn (iznos od 2.500,0 kn uz pripadajući iznos PDV-a) sukladno Tbr. 23 i Tbr. 50 Tarife.

Sud je ovaj spor riješio bez rasprave na temelju članka 36. točke 4. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine 20/10., 143/12., 152/14., 94/16. – Odluka i Rješenje Ustavnog suda RH i 29/17., dalje u tekstu ZUS), budući da odlučne činjenice nisu sporne već je sporna samo primjena prava, a stranke nisu izričito zahtijevale održavanje rasprave.

Sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u svu dokumentaciju koja je priložena sudskom spisu i spisu upravnog postupka koji je tuženik dostavio uz odgovor na tužbu.

Tužbeni zahtjev je osnovan.

Navedenom presudom ovoga suda poslovni broj UsI-429/2020-4 od 16. lipnja 2020. sud je u toč. I. izreke poništio rješenje tuženika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje,

Središnje službe, KLASA: UP/II 141-02/20-01/OB, URBROJ: 341-99-05/3-20-1553 od 16. ožujka 2020., te je predmet vraćen na ponovno odlučivanje, a u toč. II. izreke odbijen je kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadom troška upravnog spora. U obrazloženju navedene presude dana je uputa da će u ponovnom postupku tuženik pri donošenju novog rješenja uzeti u obzir i prigovore tužitelja iz tužbe (članak 81. stavak 2. ZUS-a), te iste ocijeniti uz valjano obrazloženje.

Nesporno je u ovoj upravnoj stvari da je tužitelju, kao hrvatskom branitelju, rješenjem Područne službe u Slavonskom Brodu broj 14897 od 9. travnja 2009. kod kojega je nastao trajni gubitak sposobnosti uzrokovan 20 % bolešću zadobivenom u obrani suvereniteta Republike Hrvatske, a dijelom 80 % bolešću izvan tih okolnosti, priznato počevši od 15. srpnja 2008. pravo na invalidsku mirovinu zbog opće nesposobnosti za rad. Tužitelju je u navedenom rješenju prema tada ostvarenom statusu branitelja iz Domovinskog rata, a sukladno dostavljenim potvrdama Ministarstva obrane Republike Hrvatske, utvrđen staž osiguranja u dvostrukom trajanju za razdoblje od 24. siječnja 1992. do 29. rujna 1992.

Tužitelj je dana 7. siječnja 2020. prvostupanjskom tijelu dostavio zahtjev radi ponovnog određivanja mirovine, primjenom odredbe članka 49. ZOHBDR-a. Uz zahtjev je, između ostaloga, priložio potvrdu Ministarstva obrane Republike Hrvatske, Uprave za ljudske potencijale, Sektora za razvoj i upravljanje ljudskim potencijalima, Službe za poslove obrane, Područnog odjela za poslove obrane Osijek, Područnog odsjeka za poslove obrane Slavonski Brod, KLASA: 034-04/20-01/03, URBROJ: 512M2-80-20-12 od 7. siječnja 2020. kojom se potvrđuje da je tužitelj sudjelovao u Domovinskom ratu (i) u razdoblju od 30. srpnja 1991. do 31. prosinca 1991., te je stekao status hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata – dragovoljca, a potvrda je izdana u skladu s odredbom članka 3. stavka 1. i članka 5. stavka 1. ZOHBDR-a.

Prvostupanjsko tijelo je rješenjem od 4. veljače 2020. odbilo zahtjev tužitelja za ponovnim određivanjem mirovine (sukladno odredbi članka 49. ZOHBDR-a), a tuženik je osporavanim rješenjem odbio žalbu tužitelja, pozivajući se na odredbe članaka 3. točka b. ZOHBDR-a, uz obrazloženje da naknadno ostvareni status dragovoljca iz Domovinskog rata ostvaren prema ZOHBDR-u ne predstavlja osnovu za ponovnim određivanjem mirovine za korisnike koji su pravo na mirovinu ostvarili prema prijašnjim propisima o mirovinskom osiguranju. Također, tuženik navodi da tužitelju nikada nije priznato pravo na najnižu mirovinu prema odredbama ranije važećeg ZOPHBDR-a te mu stoga nije moguće odrediti iznos najniže mirovine u skladu s člankom 49. ZOHBDR-a.

Slijedom navedenoga proizlazi da tuženik smatra da se članak 49. ZOHBDR-a primjenjuje samo prilikom određivanja mirovina hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata koji su pravo na mirovinu ostvarili s datumom osiguranog slučaja nastalog 01. siječnja 2019. pa nadalje na temelju članaka 26. do 48. te 52., 56., 141., 142., 145. do 147. novog ZOHBDR-a (stupili na snagu 01. siječnja 2019.), dok se u konkretnom slučaju nije mogla primijeniti odredba članka 206. ZOHBDR-a jer tužitelj nije zatečeni korisnik najniže braniteljske mirovine prema odredbama prethodno važećeg ZOPHBDR-a.

U članku 49. ZOHBDR-a propisano je da korisniku invalidske ili obiteljske mirovine koji dijelom ili u cijelosti ispunjava uvjete za ostvarivanje prava na mirovinu prema odredbama ovoga Zakona, a mirovina mu je manja od najniže mirovine, odredit će se najniža mirovina prema stavcima 5. i 6. ovoga članka, uz uvjet iz stavka 4. ovoga članka (stavak 1.). Korisniku prijevremene starosne, starosne za dugogodišnjeg osiguranika, starosne ili invalidske mirovine, hrvatskom branitelju iz Domovinskog rata, kao i korisniku obiteljske mirovine nakon smrti hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata koji ispunjava uvjete za ostvarivanje mirovine prema ovom Zakonu ili Zakonu o mirovinskom osiguranju, a mirovina mu je manja od najniže mirovine, odredit će se najniža mirovina prema stavcima 5. i 6. ovoga članka, uz uvjet iz stavka 4. ovoga članka (stavak 2.). Iznimno od stavaka 1. i 2. ovoga članka, hrvatskom branitelju iz

Domovinskog rata koji je navršio životnu dob iz članka 26. ovoga Zakona, a ne ispunjava uvjete za starosnu mirovinu prema ovome Zakonu ni prema Zakonu o mirovinskom osiguranju te nije stekao uvjete za neku drugu mirovinu u sustavu obveznog mirovinskog osiguranja generacijske solidarnosti, pripada pravo na mirovinu u visini najniže mirovine određene prema stavcima 5. i 6. ovoga članka, uz uvjet iz stavka 4. ovoga članka (stavak 3.). Najniža mirovina pripada korisniku mirovine iz stavka 1. ovoga članka, osobama iz stavka 2. ovoga članka i hrvatskom branitelju iz Domovinskog rata iz stavka 3. ovoga članka ako oni odnosno osobe na temelju kojih izvode pravo na najnižu mirovinu imaju priznato sudjelovanje u obrani suvereniteta Republike Hrvatske u najmanjem trajanju od 100 dana u borbenom sektoru (stavak 4.). Najniža mirovina određuje se od osnovice koja iznosi 45% prosječne netoplaće po zaposlenome u pravnim osobama Republike Hrvatske u 2016. godini, a prema podacima Državnog zavoda za statistiku (stavak 5.). Osnovica iz stavka 5. ovoga članka povećava se za 0,015% od utvrđene proračunske osnovice predviđene propisom kojim se regulira izvršavanje državnog proračuna Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: proračunska osnovica) za svaki dan sudjelovanja u obrani suvereniteta Republike Hrvatske u borbenom sektoru (stavak 6.).

Članak 49. ZOHBDR-a stupio je na snagu 01. ožujka 2018. godine, osim stavka 5. koji je stupio na snagu 14. prosinca 2017. kako bi se izbjeglo stvaranje razlike među korisnicima koji će mirovinu ostvariti od 01. siječnja 2018. do 01. ožujka 2018. godine, a kojima bi u slučaju da stavak 5. stupi na snagu 01. ožujka 2018. osnovica za određivanje najniže mirovine bila viša od korisnika koji bi mirovinu ostvarili nakon 01. ožujka 2018.

Iz konačnog teksta prijedloga ZOHBDR-a proizlazi da je u odnosu na prethodno važeći ZOPHBDR predviđeno povećanje iznosa najniže mirovine sukladno vremenu sudjelovanja u obrani suvereniteta Republike Hrvatske za 0,015% proračunske osnovice (0,50 kn) za svaki dan sudjelovanja u borbenom sektoru, tako da najviši iznos mjesečne najniže mirovine po predloženim uvjetima sada može iznositi između 2608 kn do 3634 kn (za 2157 dana sudjelovanja u obrani suvereniteta RH) računajući prema prosječnoj neto plaći za 2016. godinu. Za ostvarivanje prava na najnižu mirovinu kao i prema starom ZOPHBDR-u mora se ispuniti uvjet od najmanje 100 dana sudjelovanja u obrani suvereniteta Republike Hrvatske u borbenom sektoru. Obzirom da je iznos najniže mirovine povećan u odnosu na stari ZOPHBDR, ostavljen je uvjet od minimalno 100 dana sudjelovanja u obrani suvereniteta Republike Hrvatske u borbenom sektoru.

Iz obrazloženja presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Usž-764/20-2 od 26. veljače 2020., proizlazi da se odredbe članka 195. i 206. ZOHBDR-a ne mogu  primijeniti na predmetni postupak (pokrenut također po zahtjevu tužitelja za određivanjem najniže braniteljske mirovine nakon stjecanja prava na drugi oblik mirovine), jer iste nisu relevantne za rješavanje predmetne upravne stvari, pri čemu je prvostupanjsko tijelo, prema shvaćanju Visokog upravnog suda Republike Hrvatske u navedenoj presudi, pravilno o zahtjevu odlučilo na temelju zakonskih odredbi o obnovi postupka.

Dakle, iz sadržaja odredbe članka 49. ZOHBDR-a proizlazi mogućnost određivanja najniže braniteljske mirovine i hrvatskim braniteljima, zatečenim korisnicima mirovine, koji su pravo na mirovinu prema općem propisu ostvarili prije stupanja na snagu članka 49. ZOHBDR-a i koji nisu korisnici najniže braniteljske mirovine, ako im je svota pripadajuće mirovine manja od najniže braniteljske mirovine te ako imaju 100 dana borbenog sektora. Naime, cilj najniže braniteljske mirovine je osigurati egzistencijalni minimum za sve hrvatske branitelje koji imaju 100 dana borbenog sektora bez obzira jesu li već u mirovini prije stupanja na snagu ZOHBDR-a ili će tek ostvariti pravo na mirovinu nakon stupanja na snagu ZOHBDR-a. Na taj se način osigurava jednak položaj postojećih korisnika mirovina ostvarenih prema općem propisu, a koji nisu korisnici najniže braniteljske mirovine, u odnosu na nove korisnike koji ostvaruju pravo na mirovinu nakon stupanja na snagu ZOHBDR-a.

Visoki upravni sud Republike Hrvatske je istovrsno pravno pitanje ocjenjivao i u vrijeme stupanja na snagu Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji (Narodne novine, broj: 174/04., 92/05., 2/07. i 107/07.) i tom prilikom donio je zaključak o pravnom shvaćanju na sjednici Mirovinsko-invalidsko-zdravstvenog odjela 27. listopada 2008., prema kojem se odredba o najnižoj mirovini toga Zakona primjenjuje i na hrvatske branitelje koji su pravo na mirovinu ostvarili prije stupanja na snagu toga Zakona prema općim propisima, s time da se mirovina određuje od prvog dana idućeg mjeseca nakon podnošenja tog zahtjeva, a najranije od stupanja na snagu istog Zakona 1. siječnja 2005., dakle radi osiguranja jednakog položaja hrvatskih branitelja.

Slijedom prethodno navedenog sud zaključuje da osporeno rješenje (kao i prvostupanjsko rješenje) nema jasno i argumentirano obrazloženje u pogledu prigovora tužitelja o potrebi primjene odredbe članka 49. ZOHBDR-a, te uslijed razloga odbijanja zahtjeva i iznesenih pravnih shvaćanja u pogledu primjene materijalnog prava, sud navedena rješenja nije mogao ocijeniti zakonitim.

Kako je tužitelj nesporno hrvatski branitelj (dragovoljac) i korisnik mirovine dijelom prema općem propisu, a dijelom prema odredbama ZOPHBDR-a, u ponovnom postupku potrebno je najprije utvrditi ima li tužitelj 100 dana borbenog sektora te svotu pripadajuće mirovine (prema pravomoćnom rješenju od 9. travnja 2009.) usporediti sa svotom najniže braniteljske mirovine u trenutku od kada bi imao pravo na najnižu mirovinu (prema članku 49. stavku 5. i 6. ZOHBDR-a), odnosno od prvoga dana idućega mjeseca nakon podnošenja zahtjeva i u konačnici povoljniji iznos mirovinskog primanja staviti u isplatu.

Primjenom odredbe članka 58. stavka 1. ZUS-a valjalo je odlučiti kao u toč. I. i toč. II. izreke ove presude, jer s obzirom na prirodu stvari i potrebu utvrđenja prethodno navedenih činjenica, sud nije mogao sam riješiti stvar.

U ponovnom postupku prvostupanjsko će tijelo odlučiti o zahtjevu tužitelja,  u roku od 60 dana od dostave pravomoćne presude, koju odluku će valjano obrazložiti, pri čemu je na temelju članka 81. stavka 2. ZUS-a vezano pravnim shvaćanjem i primjedbama ovog suda.

Troškove spora u smislu članka 79. stavka 1. ZUS-a čine opravdani izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu spora, a obuhvaćaju i nagradu za rad odvjetnika i drugih osoba koje imaju pravo na zakonom propisanu naknadu, što znači da u svakom konkretnom slučaju sud treba ispitati opravdanost radnje za koju je tražen trošak.

              Ovaj sud smatra da se opravdanim troškom u smislu odredbe članka 79. stavka 1. ZUS-a u ovom sporu može smatrati samo tužba tužitelja, a podnesak tužitelja od 1. listopada 2020. predstavlja ponovljene tužbene navode i nije odlučan za donošenje odluke kojom je spor okončan, pa stoga niti opravdan.

Sukladno odredbi članka 79. stavak 4. ZUS-a, a obzirom da je tužitelj u cijelosti uspio u upravnom sporu, valjalo je odlučiti kao u toč. III. izreke ove presude, također sukladno Tbr. 23 i Tbr. 50 Tarife.

Kako sud nije ocijenio opravdanim u smislu odredbe članka 79. stavak 1. ZUS-a i trošak sastava podneska od 1. listopada 2020. valjalo je odlučiti kao u toč. IV. izreke ove presude.

 

U Osijeku 4. siječnja 2021.             

 

 

Sutkinja

    Blanka Sajter v. r.

 

 

 

 

 

 

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (članak 66. stavak 5. ZUS).