1

 

                                                                                    Poslovni broj: 17 P-258/2020-23

 

 

     Republika Hrvatska

Općinski sud u Virovitici

   Stalna služba u Slatini

Slatina, Trg sv. Josipa 12

           Poslovni broj: 17 P-258/2020-23

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

              Općinski sud u Virovitici, Stalna služba u Slatini, po sucu toga suda Zoranu Šljivcu, u pravnoj stvari tužitelja I. B. iz Č., V. ..., OIB: ..., zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz O. d. V. & R. & C. C. d.o.o. iz G., protiv tuženika P. b. Z. d.d. Z., R. ..., OIB: ..., zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima u O. d. L. i p. iz Z., radi isplate, nakon glavne rasprave održane u prisutnosti punomoćnika stranaka, te ročišta za objavu i dostavu presude održanog 31. prosinca 2020.

 

p r e s u d i o   j e

 

I.              N a l a ž e   s e   tuženiku P. b. Z. d.d. Z., R. …, OIB: …, isplatiti tužitelju I. B. iz Č., V. …, OIB: …, iznos od ukupno 23.866,79 kn, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po kamatnoj stopi koja je do 31. prosinca 2007. godine propisana čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, te nadalje od 1. siječnja 2008. godine po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno koja je do 31. srpnja 2015. godine određena za svako polugodište uvećanjem eskontne stope H. n. b. koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, te nadalje od 1. kolovoza 2015. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, tekućim na iznose od:

-               0,90 kn počev od 31.3.2007. godine pa do isplate,

-             46,51 kn počev od 31.10.2008. godine pa do isplate,

-             55,83 kn počev od 31.12.2008. godine pa do isplate,

-             71,23 kn počev od 31.1.2009. godine pa do isplate,

-             79,03 kn počev od 28.2.2009. godine pa do isplate,

-             62,41 kn počev od 31.3.2009. godine pa do isplate,

-             67,38 kn počev od 30.4.2009. godine pa do isplate,

-             45,03 kn počev od 31.5.2009. godine pa do isplate,

-             26,18 kn počev od 30.6.2009. godine pa do isplate,

-             32,84 kn počev od 31.7.2009. godine pa do isplate,

-             46,90 kn počev od 31.8.2009. godine pa do isplate,

-             47,56 kn počev od 30.9.2009. godine pa do isplate,

-             38,15 kn počev od 31.10.2009. godine pa do isplate,

-             61,75 kn počev od 30.11.2009. godine pa do isplate,

-             79,62 kn počev od 31.12.2009. godine pa do isplate,

-          107,13 kn počev od 31.1.2010. godine pa do isplate,

-          102,77 kn počev od 28.2.2010. godine pa do isplate,

-          137,89 kn počev od 31.3.2010. godine pa do isplate,

-          132,99 kn počev od 30.4.2010. godine pa do isplate,

-          150,35 kn počev od 31.5.2010. godine pa do isplate,

-          252,59 kn počev od 30.6.2010. godine pa do isplate,

-          233,79 kn počev od 31.7.2010. godine pa do isplate,

-          294,09 kn počev od 31.8.2010. godine pa do isplate,

-          278,17 kn počev od 30.9.2010. godine pa do isplate,

-          241,43 kn počev od 31.10.2010. godine pa do isplate,

-          320,45 kn počev od 30.11.2010. godine pa do isplate,

-          418,52 kn počev od 31.12.2010. godine pa do isplate,

-          355,72 kn počev od 31.1.2011. godine pa do isplate,

-          382,55 kn počev od 28.2.2011. godine pa do isplate,

-          353,39 kn počev od 31.3.2011. godine pa do isplate,

-          361,14 kn počev od 30.4.2011. godine pa do isplate,

-          492,54 kn počev od 31.5.2011. godine pa do isplate,

-          504,37 kn počev od 30.6.2011. godine pa do isplate,

-          618,86 kn počev od 31.7.2011. godine pa do isplate,

-          568,39 kn počev od 31.8.2011. godine pa do isplate,

-          512,24 kn počev od 30.9.2011. godine pa do isplate,

-          508,18 kn počev od 31.10.2011. godine pa do isplate,

-          506,28 kn počev od 31.11.2011. godine pa do isplate,

-          536,06 kn počev od 31.12.2011. godine pa do isplate,

-          567,35 kn počev od 31.1.2012. godine pa do isplate,

-          573,09 kn počev od 29.2.2012. godine pa do isplate,

-          558,05 kn počev od 31.3.2012. godine pa do isplate,

-          570,93 kn počev od 30.4.2012. godine pa do isplate,

-          583,38 kn počev od 31.5.2012. godine pa do isplate,

-          573,22 kn počev od 30.6.2012. godine pa do isplate,

-          581,72 kn počev od 31.7.2012. godine pa do isplate,

-          577,65 kn počev od 31.8.2012. godine pa do isplate,

-          561,39 kn počev od 30.9.2012. godine pa do isplate,

-          586,52 kn počev od 31.10.2012. godine pa do isplate,

-          602,12 kn počev od 30.11.2012. godine pa do isplate,

-          602,02 kn počev od 31.12.2012. godine pa do isplate,

-          560,27 kn počev od 31.1.2013. godine pa do isplate,

-          603,30 kn počev od 28.2.2013. godine pa do isplate,

-          609,32 kn počev od 31.3.2013. godine pa do isplate,

-          596,94 kn počev od 30.4.2013. godine pa do isplate,

-          557,09 kn počev od 31.5.2013. godine pa do isplate,

-          560,04 kn počev od 30.6.2013. godine pa do isplate,

-          573,68 kn počev od 31.7.2013. godine pa do isplate,

-          595,72 kn počev od 31.8.2013. godine pa do isplate,

-          627,39 kn počev od 30.9.2013. godine pa do isplate,

-          617,64 kn počev od 31.10.2013. godine pa do isplate,

-          630,19 kn počev od 30.11.2013. godine pa do isplate,

-          643,93 kn počev od 31.13.2013. godine pa do isplate,

-          622,63 kn počev od 10.1.2014. godine pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

 

                 II.              Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnične troškove u iznosu od 9.930,00 kn, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 1.1.2021. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, sve u roku od 15 dana.

 

Obrazloženje

 

Tužitelj je protiv tuženika podnio tužbu navodeći da je s tuženikom dana 26.1.2007. godine zaključio Ugovor o kreditu broj: ..., te da je tim ugovorom tuženik kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita iznos od 21.540,70 CHF i to u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za CHF, tečajne liste tuženika važeće na dan puštanja kredita. Navedenim ugovorom ugovoren je rok otplate od 84 mjeseca (7 godina) i to u jednakim mjesečnim anuitetima plativim u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja. Navedenim ugovorom ugovorena je valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik tužitelja nije informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke u svezi sklapanja Ugovora o kreditu.

Presudom Visokog trgovačkog suda RH broj: Pž-6632/2017-10 od 14.6.2018. godine potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 4.7.2013. godine u dijelu kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1.6.2004. do 31.12.2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita  sklapajući ugovore o kreditu koristeći u njima nepoštenu i ništetne ugovorne odredbe sklapanjem ugovora o potrošačkom kreditiranju – ugovora o kreditu, tako da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vrijeme sklapanja tih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obavezama ugovornih stranaka, čime je sve ista postupila suprotno odredbi čl. 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03 – u daljnjem tekstu: ZZP), tj. suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

Presudom i rješenjem Vrhovnog suda RH broj: Rev-2221/2018-11 od 3.9.2019. godine utvrđeno je da je u navedenom dijelu presuda Visokog trgovačkog suda RH broj: Pž-6632/2017-10 od 14.6.2018. godine potvrđena. Iz navedenih presuda vidljivo je da su ovi sudovi utvrdili kako su ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora banka nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenjem valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti i to tijekom pregovora i u vrijeme sklapanja tih ugovora o kreditu te da uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene  ne može niti provjeriti jer nema nikakve kriterije. Iz navedenog proizlazi ništetnost dijela odredbi predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF.

S obzirom da je navedenim presudama utvrđena ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju od 1.6.2004. do 31.12.2008. godine, to je tuženik sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima dužan vratiti sve što je primio na temelju takvih odredbi ugovora, sve to u svezi i s čl. 1111., 1115. te 1045. ZOO-a.

Tužitelj je izračunom utvrdio da razlike između iznosa koje je tužitelj tuženiku uplatio na ime porasta tečaja u odnosu na kn tijekom otplate kredita i iznosa koji bi tužitelj platio da je tečaj CHF u odnosu na kn ostao onakav kakav je bio na dan sklapanja Ugovora o kreditu, iznose 23.773,29 kn.

Dakle, temeljem ništetnih i nepoštenih odredbi Ugovora o kreditu tužitelj je tuženiku ukupno preplatio navedeni iznos.

Čl. 502.c Zakona o parničnom postupku propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zakoni iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. istog Zakona da su određenim postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi te da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Slično navodi i čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača koji određuje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Tužitelj je potom nakon provedenog vještačenja postavio tužbeni zahtjev kao u izreci.

U odgovoru na tužbu tuženik ističe prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda jer se radi o Ugovoru o kreditu koji je prestao postojati pa se stoga ne primjenjuje odredba o ugovorenoj nadležnosti te je sukladno čl. 46. Zakona o parničnom postupku nadležan sud prema sjedištu tuženika odnosno Općinski građanski sud u Zagrebu. Ističe da tužitelj postavlja tužbeni zahtjev temeljen na tvrdnji o ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu, te na isplatu iznosa koji bi predstavljao iznos za koji je tužitelj navodno preplatio rate kredita temeljem Ugovora o kreditu uslijed promjene tečaja koje su se događale za vrijeme otplate kredita. Ističe kako je tužitelj cijelu svoju tražbinu koncipirao na način da je predmetni Ugovor i dalje na snazi iako je isti u cijelosti prestao isplatom kredita. Kako povrede u trenutku podizanja tužbe nema, odluka suda ne može biti usmjerena u cilju utvrđenja i otklanjanja povrede koje nema te se tužba ukazuje u cijelosti promašenom, budući da postupanje tuženika, koje tužitelj neosnovano i nepravilno smatra protupravnim, više ne postoji, odnosno istoga nikada nije bilo. Ističe da nije moguće postaviti tužbeni zahtjev za isplatu bez prethodnog deklaratornog zahtjeva za utvrđenje ništetnosti, stoga tužba sadrži nedostatke uslijed kojih je istu potrebno odbaciti, obzirom da je tužbeni zahtjev nejasan i nepotpun.

Kako se u konkretnom slučaju ne radi o parnici radi naknade štete već o parnici radi utvrđenja i stjecanja bez osnove, pozivanje tužitelja na utvrđenje suda iz presude VTS RH broj: Pž-6632/17 pravno je irelevantno u smislu odredbi čl. 138.a ZZP i 502.c ZPP-a, čime se postavljeni tužbeni zahtjev i tužba u cjelini ukazuju u potpunosti neosnovanim i neurednima.

Tuženik ističe da je temeljem čl. 22. ZOO-a valutna klauzula dopuštena te da je takva zakonska odredba jedini smjer u kojem sud u okviru zakonske uloge smije tu odredbu primjenjivati.

Jasno je kako za opstojnost i primjenu valutne klauzule postoji zakonska osnova, budući da se radi o zakonom izričito dopuštenoj klauzuli. Nadalje, s obzirom da regulatorne propise HNB-a, gotovo se radi o uvjetovanosti kada je riječ o poslovanju banaka, budući da su rezerve u stranoj valuti propisani obavezni načini zaštite od rizika u realnim uvjetima gdje hrvatski štediše – potrošači najveći dio štednje drže u stranoj valuti.

Tužitelj je svojom slobodnom voljom pristupio sklapanju ugovora s tuženikom, ugovor je solemniziran pa stoga postoji neoboriva pretpostavka da je tužitelj bio upoznat sa svakom od točaka ugovora. Iz odredbi Ugovora o kreditu proizlazi da je tuženik upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja ugovorenih valuta, te da ga je banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja.

U odnosu na zahtjev za isplatom, jedino nedvojbeno proizlazi iz navoda tužitelja da je zahtjev temeljem na promašenoj premisi – da je tečaj trebao ostati fiksiran kroz cijelo promatrano razdoblje. Stoga tuženik zaključuje kako tužitelj svoju tužbu temelji na pogrešnom tumačenju presude VTS RH broj: Pž-6632/17, te nadalje očito pogrešno tumači da je svaka ugovorna odredba o valutnoj klauzuli bez pravnog učinka, te da je svaka takva ugovorna odredba nepoštena. Tuženik ističe i prigovor zastare. Predlaže sudu da po ustupanju predmeta Općinskom građanskom sudu u Zagrebu kao stvarno i mjesno nadležnom sudu odbije tužbu i tužbeni zahtjev uz naknadu troška postupka tuženiku.

U dokaznom postupku sud je saslušao tužitelja (list 96), sudsku vještakinju T. V. dipl. oec. (list 95), te je izvršio uvid u Ugovor o kreditu broj: … (list 6-17), u obavijest o konačnoj otplati kredita (list 18), u otplatnu tablicu s prikazom efektivne kamatne stope (list 19-20), u plan otplate (list 21-32), u nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka T. V. dipl. oec. – I. k. j.d.o.o. od 27.10.2020. godine (list 74-82), te u odgovor vještaka na podnesak tuženika od 7.12.2020. godine (list 93).

Temeljem uvida u Ugovor o kreditu broj: ... od 26.1.2007. godine (list 6-17), utvrđeno je da je tužena P. b. Z. d.d., P. Z. s tužiteljem I. B. kao korisnikom kredita i solidarnim dužnicima S. B. i I. B. i protivnikom osiguranja I. B., zaključila Ugovor o kreditu kojim se banka obvezala korisniku kredita staviti na raspolaganje iznos u kunskoj protuvrijednosti 21.540,70 CHF, po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan korištenja kredita. Kredit je odobren za kupnju vozila. Rok korištenja kredita je bio do 26.4.2007. godine, a način korištenja kredita je bio doznakom na račun prodavatelja, umanjen za iznos naknade.

Prema čl. 4. st. 1. Ugovora o kreditu korisnik kredita se je obvezao plaćati banci kamatu po kamatnoj stopi koja je promjenjiva, sukladno odluci banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila i koja na dan sklapanja ugovora iznosi 5,10 % godišnje. Nadalje, prema čl. 6. st. 1. rok otplate je 84 mjeseca, a prema čl. 6. st. 2. istog Ugovora, korisnik kredita kredit otplaćuje u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici.

Nakon podizanja predmetnog kredita pred Trgovačkim sudom u Zagrebu vodio se spor radi zaštite kolektivnih interesa potrošača po tužbi tužitelja P. – H. s. u. za z. p., Z., Lj. P. ..., protiv tuženika osam banaka, među kojima je 2. tužena bila ovdje tužena P. b. Z. d.d.

U tome postupku donesena je presuda broj: 26.P-1401/2012 od 4.7.2013. godine kojom je pod točkom 2. utvrđeno da je 2. tužena P. b. Z. d.d. u razdoblju od 1.11.2004. godine do 31.12.2008. godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora 2. tužena P. b. Z. d.d. kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time 2. tužena P. b. Z. d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN broj: 96/03) u razdoblju od 1.11.2004. godine do 6.8.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 7.8.2007. godine do 31.12.2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10.9.2003. godine do 31.12.2008. godine, a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze i ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom 2. tužene P. b. Z. d.d. i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora 2. tužena P. b. Z. d.d. kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, koji utječu na odluku 2. tužene P. b. Z. d.d. o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time 2. tužena P. b. Z. d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) u razdoblju od 10.9.2003. godine do 6.8.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 7.8.2007. godine pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

Potom je drugostupanjski sud – Visoki trgovački sud Republike Hrvatske povodom žalbi tuženika protiv navedene presude Trgovačkog suda u Zagrebu donio presudu broj: 43 Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine kojom je preinačio između ostalog i presudu u dijelu točke 2. koja se odnosi na 2. tuženu P. b. Z. d.d.,  na način da je odbijen dio tužbenog zahtjeva za utvrđenje da je 2. tužena P. b. Z. d.d. u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača – korisnika kredita, koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo.

Nadalje, odbijena je žalba 2. tužene P. b. Z. d.d. kao neosnovana i potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/12 od 4.7.2013. godine u dijelu točke 2. izreke kojom se utvrđuje da je 2. tužena P. b. Z. d.d. u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. godine, a koje povrede traju i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača – korisnika kredita, tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorna redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je ništetna.

Dakle, donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: 43 Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine u kolektivnom sporu pravomoćno je odlučeno da je P. b. Z. d.d. u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine  povrijedila kolektivne interese i prava potrošača – korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristila nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je ništetna.

Potom je Vrhovni sud odlučujući o reviziji tužitelja i revizijama 1. – 7. tuženika, protiv presude i rješenja Visokog Trgovačkog suda RH broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine donio odluku broj: Revt-249/14-2 od 9.4.2015. godine kojom je revizija 1. – 7. tuženika odbijena kao neosnovana, kao i revizija tužitelja. Dakle, odbijena je revizija protiv odluke Visokog trgovačkog suda kojom je pravomoćno utvrđeno da je ništetna odredba u ugovorima o potrošačkom kreditiranju gdje je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva, u skladu s jednostranom odlukom 2. tužene P. b. Z. d.d. i odbijena je revizija protiv odluke da nije ništetna odredba u potrošačkim ugovorima o kreditima u kojima je ugovorena valuta vezana uz CHF.

Nakon navedene odluke Ustavni sud Republike Hrvatske je donio odluke broj: U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015 i U-III-2605/2016 od 13.12.2016. godine, kojima je djelomično usvojio ustavnu tužbu te je ukinuo odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revt-249/14-2 od 9.4.2015. godine u dijelu kojim je odbijena revizija tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine, a kojima je preinačenjem prvostupanjske presude odbijen zahtjev tužitelja upravljen na utvrđenje da su tuženici povrijedili kolektivne interese i prava potrošača – korisnika kredita, koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, te u tome dijelu kojim je odbijena revizija tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda RH broj: Pž-7129/13-4 od 13.6.2014. godine, predmet vraćen Vrhovnom sudu RH na ponovni postupak. U preostalom dijelu odbijene su ustavne tužbe podnositelja.

Povodom ukidnog rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017. godine, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je donio novu presudu broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine, kojom je odbio žalbu tuženih banaka te je potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4.7.2013. godine u dijelu točke 2. izreke kojom je utvrđeno da je 2. tužena P. b. Z. d.d. od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, čime je 2. tužena banka postupila suprotno odredbama čl. 81., 82., 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03 – dalje ZZP/03) u razdoblju do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. godine suprotno odredbama čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09 – dalje: ZZP).

Dakle, odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Pž-6632/2017-10 od 14.6.2018. godine pravomoćno je utvrđeno da je ništetna i nepoštena ugovorna odredba u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu koji su zaključeni u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. godine, gdje je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF.

U daljnjem tijeku postupka Vrhovni sud RH je povodom uložene revizije donio odluku broj: Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. godine kojim je potvrđeno da su banke među kojima je i tužena P. b. Z. d.d. u potrošačkim ugovorima, među kojima je i predmetni Ugovor o kreditu broj: 9012249356 od 26.1.2007. godine, koristile tijekom 2004. do 2008. godine nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

Predmet ovoga spora je zahtjev za isplatu s osnova izvršene preplate temeljem ništetnih odredbi ugovora koje se odnose na promjene tečaja CHF po Ugovoru o kreditu broj: … od 26.1.2007. godine, zaključenog između tužitelja i tuženika (list 6-17) u razdoblju obuhvaćenom navedenim presudama u kolektivnom sporu.

Kako se tužitelj izričito pozvao na presude radi zaštite kolektivnih interesa potrošača koje se odnose i na ovdje tuženika P. b. Z. d.d., odgovarajućom primjenom odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/2014, 110/2015 i 14/2019 – dalje: ZZP) te čl. 502.c u vezi s čl. 502.a i 502.b Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 70/19 – dalje: ZPP) te presude imaju obvezujući učinak na utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli vezanoj za CHF iz predmetnog ugovora. Stoga nije bilo nužno u ovome postupku ponovno provoditi dokaze na okolnosti utvrđenja ništetnosti valutne klauzule vezane za CHF.

              Sud je stoga sukladno odluci Trgovačkog suda u Zagrebu broj: 26 P-1401/2012 od 4.7.2013. godine, odluci Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: 43.Pž-7129/13-4 od 13.6.2014. godine, odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revt-249/14-2 od 4.7.2013. godine, odluci Visokog trgovačkog suda RH broj: Pž-6632/2018-10 od 14. lipnja 2018. godine i odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revt-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. godine, utvrdio da su ništetne odredbe o valutnoj klauzuli vezanoj za CHF o kojima se nije pregovaralo.

              Činjenica da se nije pregovaralo o valutnoj klauzuli prije zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu proizlazi i iz iskaza tužitelja kao stranke (list 96).

              Kako je navedenom odlukom Trgovačkog suda u Zagrebu broj: 26 P-1401/2012 od 4.7.2013. godine koja je potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Pž- Pž-6632/2017-10 od 14.6.2018. godine u dijelu gdje je utvrđena ništetnost ugovorene valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a tužitelj je tuženiku temeljem ništetne valute vezane za švicarski franak otplaćivao kredit, temeljem čl. 323. st. 1. u svezi s čl. 324. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 – dalje: ZOO) u slučaju djelomične ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila temeljem ništetne odredbe. Obveza vraćanja imovine vrši se po odredbama o stjecanju bez osnove i nastaje kada se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. U ovome slučaju osnova plaćanja valute vezane za CHF temeljena na Ugovoru o kreditu je otpala utvrđenjem ništetnih tih odredbi ugovora, te je tuženik temeljem čl. 1111. ZOO-a obvezan izvršiti povrat primljenih novčanih sredstava, sukladno čl. 1115. ZOO-a kao nepošten stjecatelj s zakonskim zateznim kamatama sukladno čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a od dana stjecanja do isplate.

Prema nalazu i mišljenju sudske vještakinje T. V. dipl. oec. od 27.10.2020. godine (list 74-81) i prema njenom iskazu danom na glavnoj raspravi održanoj 22.12.2020. godine (list 95-96), tužitelj je tuženiku temeljem povećanja tečaja vezanog za CHF koji je bio iznad početnog tečaja od 4,546296 kn za 1 CHF na dan 30.1.2007. godine kada je kredit isplaćen do zadnje uplate po kreditu 10.1.2014. godine platio više u iznosu od 23.866,79 kn, u mjesečnim iznosima kao u izreci. Navedeni nalaz je jasno obrazložen i sud ga je prihvatio u cijelosti. Stoga je sud usvojio tužbeni zahtjev te odlučio kao pod točkom I. izreke.

                Nakon zaključenja prethodnog postupka tužitelj je dana 11.11.2020. godine dostavio podnesak kojim je precizirao tužbeni zahtjev (list 87-88).

              Odredbi čl. 190. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 70/19 – dalje: ZPP) temeljem čl. 39. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (NN 70/19) dodan je novi stavak 2., temeljem kojeg tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka. Kako je tužitelj o visini svoje tražbine saznao tek nakon provedenog vještačenja, sud je sukladno navedenoj odredbi dopustio preinaku tužbe.

Podnošenjem kolektivne tužbe u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu broj: 26.P-1401/2012 dana 4.4.2012. godine temeljem čl. 241. ZOO-a prekinuta je zastara predmetne tražbine i rokovi zastare ponovno počinju teći od trenutka pravomoćnosti sudske odluke u tome predmetu, danom donošenja odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Pž-6632/2017-10 od 14.6.2018. godine u odnosu na valutnu klauzulu vezanu za CHF.

Od 14.6.2018. godine u odnosu na valutnu klauzulu vezanu za CHF do dana podnošenja tužbe u ovome predmetu 26.5.2020. godine nije protekao opći zastarni rok od 5 godina iz čl. 225. ZOO-a u kojem zastarijevaju tražbine restitucijskog zahtjeva temeljene na odredbama stjecaja bez osnove, pa stoga prigovor zastare nije osnovan.

Pri donošenju navedene odluke sud je imao u vidu stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci broj: Rev-2245/2017-2 od 20.3.2018. godine.

Čl. 10. predmetnog Ugovora o kreditu (list 6-17) utvrđeno je da je za eventualne sporove iz toga ugovora nadležan sud prema sjedištu podružnice banke, a to je prema podružnici Zagreb, Općinski građanski sud u Zagrebu. Kako je tuženik stavio prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda, o mjesnoj nenadležnosti je potrebno odlučiti primjenom odredaba ZZP-a.

Odredbom čl. 49. ZZP propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo te koja je suprotna načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača je nepoštena ugovorna odredba. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, a osobito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog ugovora trgovca.

Nadalje, odredbom čl. 51. ZZP propisano je da prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimat će se u obzir priroda proizvoda ili usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji obzirom na ugovor koji se ocjenjuje predstavlja glavni ugovor, a odredba čl. 55. ZZP propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

U ovome slučaju ugovor o kreditu sklopljen je na unaprijed formuliranom obrascu, pa se temeljem zakonske presumpcije ima uzeti da se radi o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama o kojima stranke nisu pregovarale, te tužitelj nije imao nikakav utjecaja na njihov sadržaj.

Uzimajući u obzir sve okolnosti prilikom sklapanja ugovora u konkretnoj situaciji odredba o ugovorenoj mjesnoj nadležnosti predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu, s obzirom da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je sročena od strane tuženika s svrhom da je za sve sporove iz ugovora nadležan prvostupanjski sud sjedišta njegove podružnice, te time ostvari pogodnosti i bitno smanjenje troškova. S druge strane, uzimajući u obzir udaljenost između mjesta prebivališta tužitelja Č. do suda u Zagrebu čija je nadležnost ugovorena, takva bi udaljenost za tužitelja izazvala znatne troškove dolaska na sud kao i dodatno vrijeme, a time i znatnu neravnotežu u pravima i obvezama. Stoga sud nije prihvatio prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda.

Parnični troškovi tužitelja u ovome postupku iznosili su 9.930,00 kn, a sastojali su se od troškova sastava tužbe u iznosu od 1.000,00 kn, od troškova sastava dva potrebna podneska u iznosu od 2.000,00 kn, od troškova zastupanja na dvije rasprave u iznosu od 2.000,00 kn, od PDV-a u iznosu od 1.250,00 kn, od troškova vještačenja u iznosu od 2.500,00 kn, te od sudske pristojbe na tužbu i presudu u iznosu od 1.180,00 kn.

Kako je tužitelj u cijelosti uspio u sporu, navedene troškove mu je temeljem čl. 154. st. 1. ZPP-a dužan podmiriti tuženik zajedno sa zakonskim zateznim kamatama počev od dana donošenja presude, pa do isplate.

              Stoga je odlučeno kao u izreci.

 

U Slatini 31. prosinca 2020.

 

 

                                                                                                                               Sudac:                           

                                                                  

                                            Zoran Šljivac

 

 

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu u roku od 15 dana od dana prijama ovjerenog prijepisa iste. Žalba se podnosi putem ovog suda u tri istovjetna primjerka.

 

Dostaviti:

1. Tužitelj po punomoćnicima odvjetnicima iz O. d. V. & R. & C. C. d.o.o., G., V. N. …,
2. Tuženik po punomoćnicima odvjetnicima iz O. d. L. i p., Z., D. ...