1                               Poslovni broj: 1 UsIzs-20/20-2

 

 

 

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

      Split, Put Supavla 1

 

 

U  IME  REPUBLIKE  HRVATSKE

 

 

PRESUDA

 

Upravni sud u Splitu, po sutkinji Sandi Crljen Ivančić, te zapisničarki Radojki Ćupurdiji, u upravnom sporu tužitelja J. G. iz Lj. K., Lj. K…., kojega zastupa opunomoćenik M. M., odvjetnik u Z., K. V…, protiv tuženika Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Direkcije, Zagreb, Margaretska 3, radi prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja s osnove ozljede na radu, izvanraspravno, 30. prosinca 2020.,

 

presudio  je

 

             

1. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja za poništenjem rješenja Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Direkcija, Z., KLASA: UP/II-502-03/19-01/162, URBROJ: 338-01-06-05-19-02 od 28. ožujka 2019.

 

2. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troška ovog upravnog spora.

 

 

Obrazloženje

 

 

              Osporenim rješenjem Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Direkcije (dalje - tuženik), KLASA: UP/II-502-03/19-01/162, URBROJ: 338-01-06-05-19-02 od 28. ožujka 2019., odbijena je žalba J. G. iz Lj. K. (dalje - tužitelj), te je potvrđeno rješenje Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Regionalnog ureda Z., KLASA: UP/I-502-03/18-02/8243, URBROJ: 338-21-81-19-3 od 18. siječnja 2019., kojim tužitelju zaposlenom kod poslodavca H. T. d.o.o. M., ozljeda pretrpljena 20. prosinca 2018. po dijagnozama po MKB klasifikaciji S00, S50.0, S40.0, S90.0, S80, S13.4 i S02.5, nije priznata ozljedom na radu, te mu nisu priznata prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja za slučaj ozljede na radu.

Protiv osporenog rješenja tuženika tužitelj je pravodobno podnio tužbu pred Upravnim sudom u Z., gdje je zaprimljena pod poslovnim brojem UsI-1639/19-1.

Rješenjem predsjednika Visokog upravnog suda Republike Hrvatske broj 31 Su-122/2020-2 od 23. siječnja 2020., predmeti Upravnog suda u Z. koji se mogu riješiti bez rasprave delegirani su Upravnom sudu u S., a među kojima i predmetni spis, koji je pred ovim sudom zaveden pod poslovnim brojem UsIzs-20/20.

              U pravodobno podnesenoj  tužbi tužitelj ističe da tuženik nije utvrdio sve činjenice važne za donošenje osporavanog rješenja, slijedom čega da je povrijedio i odredbe materijalnog prava. Tužbom dalje ističe da tuženik u osporenom rješenju utvrđuje kako je tužitelj 20. prosinca 2018. godine pretrpio ozljede u verbalnom i fizičkom sukobu s poslodavcem, ali da je do nanošenja ozljede od strane poslodavca došlo zbog osobnog odnosa s tužiteljem, koji se ne može dovesti u kontekst radno-pravne aktivnosti, slijedom čega da nisu ispunjeni uvjeti propisani odredbom članka 67. stavak 1. točke 3. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju (Narodne novine, broj 80/13 i 137/13), da bi se ozljeda po dijagnozama šifri prema MKB: S00, S50.0, S40.0, S90.0, S80, S 13.4 i S02.5 mogla priznati ozljedom na radu, a time niti prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja za slučaj ozljede na radu. Tužitelj ističe da tuženik pogrešno utvrđuje da se namjerno nanošenje ozljeda od strane poslodavca ne može dovesti u kontekst radno-pravne aktivnosti, jer je tužitelju ozljede nanio njegov nadređeni, odnosno poslodavac, u sukobu oko isplate plaće, kao i da su ozljede nanesene unutar poslovnih prostorija poslodavca. Tužitelj zaključuje da nema niti jednog elementa koji nije povezan s radno-pravnim odnosom, te da i motiv i počinitelj i mjesto počinjenja radnje ukazuje na radno pravni aspekt. Stoga predlaže donijeti odluku kojom će se tužitelju pretrpljena povreda priznati kao povreda na radu.

              U odgovoru na tužbu tuženik je u svemu je ostao kod navoda iz obrazloženja pobijanog rješenja, predlažući da se tužba odbije kao neosnovana.

              Obzirom da je predmetni spis rješenjem predsjednika Visokog upravnog suda Republike Hrvatske broj 31 Su-122/2020-8 od 23. siječnja 2020., ustupljen ovom sudu na rješavanje bez održavanja rasprave, sud je pozivom na odredbu članka 36. stavak 4. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj: 20/10, 143/12, 152/14, 94/16 i 29/17, dalje - ZUS), odluku o osnovanosti tužbenog zahtjeva donio bez održavanja rasprave, pregledom dokumentacije priložene u sudskom spisu, kao i dokumentacije priložene u spisu tuženika, dostavljenog uz odgovor na tužbu.

Nakon razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, sud je donio odluku kako tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.

Predmet spora je ocjena zakonitosti postupanja tuženika prilikom odlučivanja o žalbi tužitelja protiv rješenja Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Regionalnog ureda Z., KLASA: UP/I-502-03/18-02/8243, URBROJ: 338-21-81-19-3 od 18. siječnja 2019., pri čemu je među strankama sporno utvrđeno činjenično stanje, a time i primjena materijalnog prava. Među strankama je prije svega sporno radi li se u konkretnom slučaju o namjernom nanošenju ozljede od strane druge osobe izazvanom osobnim odnosom s osiguranom osobom koje se ne može dovesti u kontekst radno-pravne aktivnosti.

Odredbom članka 66. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju (Narodne novine, broj 80/13 i 137/13; dalje Zakon), propisano je da se ozljedom na radu smatra: 1. ozljeda izazvana neposrednim i kratkotrajnim mehaničkim, fizikalnim ili kemijskim djelovanjem te ozljeda prouzročena naglim promjenama položaja tijela, iznenadnim opterećenjem tijela ili drugim promjenama fiziološkog stanja organizma, ako je uzročno vezana uz obavljanje poslova, odnosno djelatnosti na osnovi koje je ozlijeđena osoba osigurana u obveznom zdravstvenom osiguranju, kao i ozljeda nastala tijekom obveznoga kondicijskog treninga vezanog uz održavanje psihofizičke spremnosti za obavljanje određenih poslova, sukladno posebnim propisima, 2. bolest koja je nastala izravno i isključivo kao posljedica nesretnog slučaja ili više sile za vrijeme rada, odnosno obavljanja djelatnosti ili u vezi s obavljanjem te djelatnosti na osnovi koje je osigurana osoba osigurana u obveznom zdravstvenom osiguranju, 3. ozljeda nastala na način iz točke 1. ovoga članka koju osigurana osoba zadobije na redovitom putu od stana do mjesta rada i obratno te na putu-poduzetom radi stupanja na posao koji joj je osiguran, odnosno na posao na osnovi kojeg je osigurana u obveznom zdravstvenom osiguranju, 4. ozljeda, odnosno bolest iz točaka 1. i 2. istog članka koja nastane kod osigurane osobe u okolnostima iz članka 18. Zakona.

Prema odredbi članka 67. Zakona ozljedom na radu, u smislu istog Zakona, ne smatra se ozljeda, odnosno bolest do koje je došlo zbog: 1. skrivljenog, nesavjesnog ili neodgovornog ponašanja na radnom mjestu, odnosno pri obavljanju djelatnosti, kao i na redovitom putu od stana do mjesta rada i obrnuto (npr. tučnjava na radnom mjestu ili u vremenu dnevnog odmora, namjerno nanošenje povrede sebi ili drugome, obavljanje poslova pod utjecajem alkohola ili opojnih droga, upravljanje vozilom pod utjecajem alkohola iii opojnih droga i sl.), 2. aktivnosti koje nisu u vezi s obavljanjem radnih aktivnosti (npr. radni odmor koji nije korišten u propisano vrijeme, radni odmor koji nije korišten u cilju obnove psihofizičke i radne sposobnosti nužno potrebne za nastavak radnog procesa, fizičke aktivnosti koja nisu u vezi s radnim odnosom i sl., 3. namjernog nanošenja ozljede od strane druge osobe izazvanog osobnim odnosom s osiguranom osobom koje se ne može dovesti u kontekst radno-pravne aktivnosti, 4. atake kronične bolesti, 5. urođene ili stečene predispozicije zdravstvenog stanja koje mogu imati za posljedicu bolest.

Odredbom članka 36. Pravilnika o pravima, uvjetima i načinu ostvarivanja prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja u slučaju ozljede na radu i profesionalne bolesti (Narodne novine, broj 76/14, 154/14, 79/15, 139/15, 105/16, 40/17, 66/17, 109/17, 132/17 i 119/18, u daljnjem tekstu - Pravilnik), propisano je da se ozljeda na radu može priznati osiguraniku iz članka 7. stavka 4. Zakona te osiguranoj osobi iz članka 16. Zakona kod kojih je došlo do ozljeđivanja, odnosno bolesti u smislu članka 66. Zakona, dok je odredbom članka 37. Pravilnika propisano da se ozljeda na radu neće priznati osiguranoj osobi iz članka 36. ovog Pravilnika u slučajevima iz članka 67. Zakona.

U postupku koji je  prethodio donošenju osporenog rješenja tuženik utvrđuje:

- da je tužitelj 27. prosinca 2018. godine osobno podnio zahtjev radi utvrđivanja i priznavanja ozljede na radu po dijagnozama MKB: S00, S50.0, S40.0, S90.0, S80, S 13.4 i S02.5 u vezi događaja od dana 20. prosinca 2018. godine, pretrpljenog kod poslodavca H. T. d.o.o., M.,

- da je iz dokumentacije koja priliježe spisu vidljivo da je tužitelj 20. prosinca 2018. bio verbalno, a potom fizički napadnut od strane poslodavca, pri čemu je pretrpio ozljede, a o čemu spisu priliježe medicinska dokumentacija kao i druga relevantna dokumentacija o liječenju osiguranika od pretrpljenih ozljeda,

- da iz očitovanja poslodavca od 7. siječnja 2019. proizlazi kako poslodavac nema nikakvih saznanja o ozljedi već ima samo doznaku koju je J. G. poslao nakon obavijesti o privremenoj nesposobnosti,

- da je u spis pribavljena i Obavijest oštećeniku kaznenog djela izdanu od MUP-a, PU V., PP I.,od 20. prosinca 2018., kojom se potvrđuje da je tužitelj oštećenik u svezi kaznenog djela Prijetnje iz odredbe članka 139. stavak 2. KZ-a,

- da je prvostupanjsko tijelo donijelo rješenje KLASA: UP/I-502-03/18-02/8243, URBROJ: 338-21-81-19-3 od 18. siječnja 2019., kojim je utvrdilo kako u konkretnom slučaju ispunjene pretpostavke za primjenu članka 67. Zakona, slijedom čega je zahtjev tužitelja za priznavanje ozljede na radu kao i prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja za slučaj ozljede na radu, odbijen.

Odlučujući o žalbi tužitelja tuženik je istu odbio smatrajući da se u konkretnom slučaju radi o verbalnom i fizičkom sukobu između tužitelja i njemu nadređene osobe D. H., odgovorne osobe ispred poslodavca H. T. d.o.o., dakle, namjernog nanošenja ozljede od strane druge osobe izazvanog osobnim odnosom s osiguranom osobom koje se ne može dovesti u kontekst radno-pravne aktivnosti, slijedom čega da nisu ispunjeni uvjeti u skladu s odredbom članka 67. stavak 1. točke 3. Zakona, pa se ozljeda po dijagnozama šifri prema MKB: S00, S50.0, S40.0, S90.0, S80, S13.4 i S02.5, ne može priznati ozljedom na radu, a time niti prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja za slučaj ozljede na radu.

S navedenim stavom tuženika u cijelosti je suglasan i ovaj sud, a obrazloženje kako se u konkretnom slučaju ne radi o ozljedi na radu prihvaća kao pravilno i zakonito.

Naime, i pregledom obrazloženja rješenja Općinskog državnog odvjetništva u V., broj: K-DO-49/2019 od 7. veljače 2019., kojim je odbačena kaznena prijava protiv osumnjičenika D. H., poslodavca tužitelja, kao i tužitelja, zbog kaznenog djela prijetnje iz članka 139. stavka 2. Kaznenog zakona, proizlazi da između sukobljenih strana postoji „riječ protiv riječi“, te da nema osnovane sumnje da su radnjama obojice osumnjičenika ostvarena obilježja kaznenog djela prijetnje. Nadalje, iz obrazloženja  proizlazi da u konkretnom slučaju radi o jednom događaju koji je s obzirom na različitu interpretaciju njegovih sudionika rezultirao dvjema suprotnim kaznenim prijavama, time da se obojica ujedno pojavljuju i u ulogama oštećenika, pri čemu iz prikupljenih podataka da  proizlazi da su kritične prigode uzajamno tijekom sukoba jedan drugom upućivali prijetnje i psovke, pri čemu  je moguće da su se i fizički sukobili.

Slijedom navedenog i ovaj sud je stava da se u konkretnom slučaju radi upravo o situaciji propisanoj odredbom članka 67. stavkom 1. točkom 3. Zakona odnosno da se  radi o sukobu koji je rezultirao nanošenjem ozljede od strane druge osobe izazvanom osobnim odnosom s osiguranom osobom koje se ne može dovesti u kontekst radno-pravne aktivnosti, slijedom čega se ozljeda po dijagnozama šifri prema MKB: S00, S50.0, S40.0, S90.0, S80, S13.4 i S02.5, ne može priznati ozljedom na radu, a time niti prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja za slučaj ozljede na radu.

Pritom se napominje tužitelju da činjenice za koje ističe da su sporne nije dostatno u tužbi osporavati, već je u tužbi potrebno predložiti i dokaze za njihovo utvrđenje (članak 34. stavak 1. ZUS-a), pa kako tužitelj nije tako postupio, u takvoj procesnoj situaciji ovaj je sud o tužbenom zahtjevu odlučio na temelju činjenica utvrđenih u upravnom postupku (članak 33. stavak 2. ZUS-a). Naime, tužitelj u tužbi, a niti tijekom trajanja upravnog spora nije predložio izvođenje nekog novog dokaza ili dostavio neku dokumentaciju koja nije bila predmetom ocjene upravnih tijela, a kojima bi se eventualno osporile činjenice utvrđene u postupku koji je prethodio donošenju osporenog rješenja.

Kako je, dakle, o svim navedenim tužbenim prigovorima tuženik u osporenom rješenju iznio svoje stavove koje u potpunosti kao pravilne i zakonite prihvaća i ovaj sud, a budući su prigovori izneseni u ovoj tužbi identični žalbenim prigovorima, to se radi daljnjeg nepotrebnog ponavljanja tužitelj upućuje na obrazloženje osporenog rješenja.

Slijedom naprijed navedenog, prema ocjeni ovog suda, budući prigovori tužitelja nisu od utjecaja na drugačije rješavanje ove upravne stvari niti je tužitelj svojim prigovorima doveo u sumnju zakonitost postupanja tuženika, ovaj sud smatra da je osporena odluka donesena u zakonito provedenom postupku, na temelju pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja i uz pravilnu primjenu materijalnog prava, pa je na temelju odredbe članka 57. stavka 1. ZUS-a trebalo odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan.

              Isto tako, po mišljenju ovog suda nisu ostvareni niti razlozi ništavosti osporenog rješenja iz članka 128. stavka 1. ZUP-a, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, slijedom čega je odlučeno kao u izreci pod točkom I. ove presude.

Odluka o troškovima spora pod točkom II. izreke ove presude temelji se na odredbi članka 79. stavak 4. ZUS-a, kojom je propisano kako stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, pa kako je tužitelj izgubio spor, nije bilo mjesta donošenju odluke kojom se na naknadu troška tužitelju obvezuje tuženika.

 

 

U Splitu,  30. prosinca 2020.

                               SUTKINJA

 

Sanda Crljen Ivančić

 

 

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude.

 

 

 

DNA:

 

-          odvj. M. M., Z., K. V…, uz obavijest predsjednika Upravnog suda u S. broj: 31 Su-102/2020-8 od 30. siječnja 2020.,

-          Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje, Direkcija, Z., M.., uz obavijest predsjednika Upravnog suda u S broj: 31 Su-102/2020-8 od 30. siječnja 2020.,

-          H. T. d.o.o., B…, ….. M. – na znanje,

-                    u spis