1

Poslovni broj:12 Gž Ovr-59/2020-2

Poslovni broj:12 Gž Ovr-59/2020-2

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu po sutkinji toga suda Dubravki Bosilj, kao sucu pojedincu, u ovršnom predmetu ovrhovoditelja P. B. e., R. A., K., OIB:.., zastupana po punomoćniku M. K., odvjetnik u Z., protiv ovršenika I. N. iz Z., OIB:..., radi ovrhe na nekretnini, povodom žalbe ovrhovoditelja izjavljene protiv rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj 32 Ovr-26/2020-2 od 9. siječnja 2020., dana 29. prosinca 2020.,

r i j e š i o   j e

Usvaja se žalba ovrhovoditelja, ukida se rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj 32 Ovr-26/2020-2 od 9. siječnja 2020. i predmet vraća istom prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje

Obrazloženje

Pobijanim rješenjem pod toč. I. izreke odbijen je prijedlog za ovrhu ovrhovoditelja P. B. G. od 3. siječnja 2020., toč. II. izreke naloženo je zemljišnoknjižnom odjelu Općinskog građanskog suda u Zagrebu, zabilježba odbijanja prijedloga za ovrhu ovrhovoditelja na nekretnini ovršenika upisanoj u zk.ul.6414 k.o. G. S., čest.broj 424/1 u naravi kuća u Z., J. broj i dvorište površine 216 čhv.

Protiv navedenog rješenja pravovremenu žalbu podnosi ovrhovoditelj kako navodi iz svih zakonom predviđenih žalbenih razloga, ističe da je pobijano rješenje neutemeljeno na zakonu, uz prijedlog da se žalba usvoji, ukine pobijano rješenje i donese predloženo rješenje o ovrsi uz naknadu troška ovrhovoditelju.

Obrazlažući pobijano rješenje sud navodi da je ovrhovoditelj podnio prijedlog za ovrhu na nekretnini ovršenika temeljem ovršnih isprava i to Ugovora o otplati kredita (jednokratni zajam) broj konta 6.061.378 od 18. travnja 2003. koji sadrži Sporazum radi osiguranja novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koji je potvrđen od strane javnog bilježnika B. Š. pod brojem OU-507/2003 koji sadrži i klauzulu ovršnosti sa danom 15. srpnja 2010, Ugovora o otplati kredita (jednokratni zajam) broj konta 1-6.061378 od 14. travnja 2004. sa Sporazumom radi osiguranja novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama potvrđenog po javnom bilježniku B. Š. pod brojem OU-612/2004 koji sadrži i klauzulu ovršnosti sa danom 17. listopada 2016 i Ugovora o otplati kredita (jednokratni zajam) broj konta 2-6.061.378 od 16. lipnja 2005. koji sadrži također Sporazum radi osiguranja novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama potvrđeno od strane istog javnog bilježnika pod brojem: OU-855/2005 koji je ovršan sa danom 14. siječnja 2015. Sud prijedlog odbija iz razloga što da u prijedlogu za ovrhu nije ispravno naznačena tražbina na  način kako se to traži odredbom čl. 39. Ovršnog zakona (NN 112/12, 25/13, 93/14, 55/16 Odluka Ustavnog suda, 73/17 – dalje:OZ) a ovo stoga što se predlaže donošenje rješenja o ovrsi radi naplate novčane tražbine u ukupnom iznosu od 110.872,22 € u kunskoj protuvrijednosti sa zakonskom zateznom kamatom na navedeni iznos od 27. lipnja 2019. sukladno čl. 29. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 - dalje: ZOO), iako iz priloženih ovršnih isprava proizlazi da ovrhovoditelj ima novčano potraživanje iz prethodno navedenih Ugovora u iznosima od 35.000,00 €, 25.000,00 € i 25.000,00 € uvećano za ugovorne kamate kao i za zateznu kamatu od 4%. Iz prednjega sud zaključuje da iz Ugovora koji predstavljaju ovršnu ispravu nije razvidno da ovrhovoditelj ima pravo jednostrano konvertirati iznose glavnica iz ugovorene strane valute u domaću valutu i u tom iznosu isti utužiti. Naime, ovrhovoditelj nije ovlašten jednostrano pretvoriti tražbinu u domaću valutu obzirom da ovršna isprava u skladu sa Zakonom glasi na ime glavnice u stranoj valuti. Razlog zbog kojeg  odbija prijedlog za ovrhu sud navodi i različite iznose glavnice prema izvadcima iz poslovnih knjiga u odnosu na iznose glavnica za koji se predlaže donijeti rješenje o ovrsi kao i različitost zatražene zatezne kamate u visini iz čl. 29. st. 2 ZOO-a u odnosu na ugovorenu zateznu kamatu u ovršnim ispravama od 4%.

              Osporavajući zauzeto stajalište suda prvog stupnja ovrhovoditelj u žalbi navodi da je njegov prijedlog u potpunosti u skladu sa čl. 22. st.3 ZOO-a, osporava primjenjivost rješenja VS RH Rev-1383/10 od 8. veljače 2012 u ovom postupku jer  tražbina u € nije jednostrano konvertirana u domaću valutu, kao i utvrđenje suda da bi zatražena tražbina bila suprotna izvadcima iz poslovnih knjiga dostavljenim uz prijedlog jer je kao glavnica naveden glavnični iznos zajedno sa dospjelim ugovorenim kamatama, a daljnja zatezna kamata je zatražena sukladno čl. 29.st. 2 ZOO-a.

Žalba ovrhovoditelja je osnovana.

Stav  prvostupanjskog suda  da je ovršni prijedlog protivan odredbi čl. 39. st. 3 OZ-a iz razloga što da nije ispravno naznačena tražbina, da visina glavnice  ne odgovara iznosima iz poslovnih knjiga ovrhovoditelja te iz razloga što se potražuje zatezna kamata  sukladno čl. 29.st. 2. ZOO-a iako iz ovršnih isprava proizlazi da je zatezna kamata 4% , pogrešan je i u suprotnosti sa prijedlogom  za ovrhu i priloženim ispravama čime je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2 toč. 11. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 – Odluka US RH, 84/08, 96/08 – odluka US RH, 123/08 – ispr.57/11, 148/11 – pročišćeni tekst 25/13, 89/14 – odluka US RH, 70/19 - dalje: ZPP) u svezi s čl. 21. st. 1. OZ- a i pogrešno je  primijenjeno materijalno pravo.

Ovrhovoditelj nije svoju tražbinu "jednostrano konvertirao iz ugovorene strane valute u domaću valutu" jer temeljem prethodno u ovom rješenju  navedenih ovršnih isprava on potražuje iznose od 41.858,96 €, 34.386,17 € i 34.627,09 €  u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB- a na dan plaćanja. Prema tome valuta obveze u ovršnom prijedlogu je istovjetna kao i u ovršnim ispravama dok je jedino valuta plaćanja (ispunjenja) u kunama, što suprotno stavu suda prvog stupnja nema značaj jednostranog konvertiranja tražbine u stranoj valuti u domaću valutu, jer ovrhovoditelj nije prijedlogom za ovrhu na nekretnini ovrhovoditelja zatražio naplatu svoje tražbine u kunama već u valuti iz ovršnih isprava. Prednje je sukladno zauzetom pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od  9. prosinca 2002. g., kao i odredbi čl.  22. st. 3 ZOO- a.

Ovrhovoditelj  ovršnim prijedlogom predlaže donošenje rješenja o ovrsi upravo u iznosima kako to i proizlazi iz ovršnih isprava i priloženih  izvadaka iz poslovnih  knjiga. Naime prema Ugovoru br.konta 1-06.061.378. potražuje se glavnica u iznosu 19.665,34 € i redovna - ugovorna kamata 6.641,00 €, što je upravo iznos koji ovrhovoditelj i navodi u svom prijedlogu - 26.306,34 €. Naime ugovorene (redovne) kamate ne predstavljaju sporedno pravo u smislu odredbe čl. 160. st. 2 ZOO-a, one su naknada za korištenje tuđeg novca kako to proizlazi iz čl. 1021. ZOO-a i obveza njihovog plaćanja  nastaje ako dužnik takvu obvezu prihvati pravnim poslom i one teku i u slučaju kada  dužnik nije u zakašnjenju što znači da on pada u zakašnjenje s njihovom plaćanjem na isti način na koji pada u zakašnjenje s ispunjenjem glavnog potraživanja, zbog čega "pribrajanje" glavničnom iznosu ne plaćenih ugovorenih kamata i na taj način formiranje glavnice nije suprotno zakonskim odredbama (tako i VSRH Rev-2707/ 2016- 3 od 18. rujna 2019.).

Što se tiče zatražene zatezne kamate koja se potražuje sukladno čl. 29. st. 2 ZOO-a iako je ista ugovorena ovršnim ispravama temeljem kojih se predlaže donijeti rješenje o ovrsi u visini stope ugovorene kamate uvećane za 4% (a ne 4% kako to navodi sud u pobijanom rješenju), isto ne može biti razlog odbijanja prijedloga za ovrhu. Naime prema zauzetom  pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 4. listopada 2018 koje glasi " na novčane obveze u devizama ( neovisno o valuti obveze)  zatezne kamate teku po stopi koja je jednaka stopi za novčane obveze u domaćoj valuti od 1. siječnja 2006.", time da navedeno proizlazi i iz odredbe čl. 22. st. 4. ZOO–a.

              Obzirom na prethodno navedeno, kako je kod donošenja pobijanog rješenja sud pogrešno primijenio materijalno pravo pri čemu je počinio i bitnu povredu odredaba parničnog/ovršnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11 ZPP-a valjalo je usvojiti žalbu ovrhovoditelja, ukinuti pobijano rješenje i predmet vratiti na ponovno odlučivanje sudu prvog stupnja primjenom čl. 380. toč. 3. ZPP-a u vezi čl. 21. st. 1. OZ-a. U nastavku postupka sud će ponovno ocijeniti  osnovanost ovrhovoditeljevog prijedloga za donošenje rješenja o ovrsi na nekretnini ovršenika  temeljem ovršnih isprava imajući u vidu iznijeto u  ovom rješenju.

Varaždin, 29. prosinca 2020.