Poslovni broj: 73 Pž-6512/2019-4

 

1

 

 

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Berislavićeva 11, Zagreb

 

 

Poslovni broj: 73 Pž-6512/2019-4

 

 

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

 

P R E S U D A

 

 

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sutkinja Gorana Aralica Martinović, u pravnoj stvari tužitelja P. P., N. G., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnik Ž. D., odvjetnik u P., protiv tuženika G. d.o.o. P., kojeg zastupa punomoćnik Z. F., odvjetnik u P., radi isplate iznosa od 53.902,74 kn, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Osijeku, Stalne službe u Slavonskom Brodu poslovni broj Povrv-463/2017-44 od 13. kolovoza 2019., 29. prosinca 2020.

 

p r e s u d i o  j e

 

Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Osijeku, Stalne službe u Slavonskom Brodu poslovni broj Povrv-463/2017-44 od 13. kolovoza 2019. i sudi:

 

I. Održava se na snazi platni nalog iz rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika N. B. iz P., S.. F. 6, poslovni broj: Ovrv-1739/17 od 3. srpnja 2017. u kojim se nalaže tuženiku G. d. o. o. za proizvodnju i promet poljoprivrednih proizvoda, OIB ..., M./90, 34000 P., tužitelju P. P., N. G., B. T. 28, OIB ... isplatiti iznos od 53.564,09 kn sa zateznom kamatom koja teče od 30. srpnja 2015. do 1. kolovoza 2015. po stopi od 12% godišnje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2015. po stopi od 10,14% godišnje, od 1. siječnja 2016. do 30. lipnja 2016. po stopi od 10,05% godišnje, od 1. srpnja 2016. do 31. prosinca 2016. po stopi od 9,88% godišnje, od 1. siječnja 2017. do 30. lipnja 2017. po stopi od 9,68% godišnje, od 1. srpnja 2017. do 31. prosinca 2017. po stopi od 9,41% godišnje, od 1. siječnja 2018. do 30. lipnja 2018. po stopi od 9,09%, od 1. srpnja 2018. do isplate po stopi od 8,82% godišnje, a u slučaju promjene stope zatezne kamate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu s uvećanjem za pet postotnih poena, a koja kamata teče kako slijedi:

- na iznos od 43.666,65 kn od 30. srpnja 2015. do isplate; -na iznos od 954.084,00 kn od 17. rujna 2015. do isplate; -na iznos od 3.093,75 kn od 17. rujna 2015. do isplate; -na iznos od 6.187,50 kn od 25. rujna 2015. do isplate,

zajedno s troškovima ovršnog postupka u iznosu od 2.398,78 kn s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 3. srpnja 2017. do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 8 (osam) dana.

 

II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 3.325,50 kn (tritisućetristodvadesetpet kuna i pedeset lipa) u roku od osam dana.

 

Obrazloženje

 

Presudom Trgovačkog suda u Osijeku, Stalne službe u Slavonskom Brodu poslovni broj Povrv-463/2017-44 od 13. kolovoza 2019. odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 53.902,74 kn s pripadajućim zateznim kamatama i za naknadu parničnog troška te je ukinut platni nalog iz rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika N. B. iz P., S.. F. 6, poslovni broj Ovrv-1739/17 od 3. srpnja 2017. (točka I. izreke), naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku troškove postupka u iznosu od

3.750,00 kn u roku od osam dana (točka II. izreke).

 

Tako je odlučio prvostupanjski sud o tužbenom zahtjevu koji se odnosi na plaćanje računa na ukupni iznos od 53.902,74 kn s osnove neplaćene kupoprodajne cijene. Radi se o postupku koji se vodio povodom prigovora protiv rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave (izvoda iz poslovnih knjiga, računa i otpremnica). Tuženik nije osporio postojanje poslovnog odnosa među strankama u smislu odredbe članka 438. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08 i 125/11; dalje: ZOO), ali je tvrdio da je utužena tražbina prestala prijebojem. Na temelju izvedenih dokaza (dokumentacija u spisu i financijsko knjigovodstveno vještačenje), prvostupanjski sud je tuženikov građanskopravni prigovor prijeboja ocijenio osnovanim pa je odbio u cijelosti tužbeni zahtjev i ukinuo platni nalog. O zahtjevu za naknadu troškova parničnog postupka, prvostupanjski sud je odlučio primjenom odredbi čl. 154. st. 3. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku.

 

Protiv navedene presude žalbu je podnio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja navodeći da se bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. Zakona o parničnom postupku i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da ovaj sud preinači, odnosno ukine pobijanu presudu. Potražuje troškove žalbenog postupka.

 

Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

Žalba je osnovana.

 

Ovaj sud je ispitao pobijanu presudu na temelju odredaba čl. 365. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje: ZPP) u granicama žalbenih razloga te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t.

2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. tog Zakona i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

 

Suprotno navodima žalbe sud prvog stupnja dao je razloge o svim odlučnim činjenicama, koji razlozi su jasni i neproturječni, te ne postoji proturječnost između razloga i sadržaja spisa, pa je stoga presudu moguće ispitati, a zbog čega nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a.

 

Između stranaka je sporno postoji li potraživanje tužitelja prema tuženiku, budući da je tuženik istaknuo prigovor isplate (kompenzacijama).

 

Prvostupanjski sud je utvrdio sljedeće činjenice:

- da tužitelj potražuje od tuženika iznos od 53.902,74 kn s pripadajućim zateznim kamatama na ime cijene za kupljenu robu 2468-100/1 u iznosu od 43.666,65 kn, račun broj 2701/100/1 u iznosu od 954,84 kn, račun br. 2702/100/1 u iznosu od 3.093,75 kn, račun broj 2761/100/1 u iznosu od 6.187,50 kn,

- da su stranke bile u poslovnom odnosu s raznim međusobnim obvezama iz kojih odnosa su nastale međusobne tražbine,

- da je tužitelj dao izjavu o prijeboju (kompenzacija) br. 700079 od 23. veljače 2017. na iznos od 183.187,50 kn, bez specifikacije računa iz koje bi bilo točno vidljivo za što tužitelj točno izjavljuje kompenzaciju,

- da je tuženik kada je stavljao svoj potpis i pečat na izjavu o kompenzaciji od 23. veljače 2017. dostavio specifikaciju računa za koje daje izjavu o kompenzaciji, tako da je obuhvatio tom izjavom i tražbinu po utuženim računima,

- da su stanke u svojim poslovnim knjigama provele izjavu o prijeboju (kompenzacija) br. 700079 od 23. veljače 2017. na iznos od 183.187,50 kn,

- da parnične stranke nisu uskladile stanje međusobnih potraživanja i dugovanja.

 

Stoga je u tijeku postupka na spornu okolnost postoji li tuženikov dug prema tužitelju i u kojem iznosu, provedeno financijsko-knjigovodstveno vještačenje po sudskom vještaku F. T..

 

Nakon provedenog vještačenja prvostupanjski je sud utvrdio da ni tužitelj ni tuženik nisu provodili usklađenja analitičkih kartica, zbog čega su u svojim poslovnim knjigama različito evidentirali izjave o prijeboju (kompenzacije), što je dovelo do neusklađenosti salda stranaka.

 

Dakle, nije sporno da su stranke bile u poslovnom odnosu (kupoprodaja-računi za robu) i da je tužitelj izdao više računa prema tuženiku. Prema tužiteljevom knjigovodstvu tuženik je na dan 16. lipnja 2017. bio dužan iznos od 53.902,74 kn s osnove glavnog potraživanja na temelju četiri računa (račun broj 2468 izdan na iznos 63.909,98 kn, a dug je

43.666,65 kn; te druga tri računa broj 2701 u iznosu od 954,84 kn, broj 2702 u iznosu od

3.093,75 kn i broj 2761 u iznosu od 6.187,50 kn).

 

Obveze mogu prestati na više načina (ispunjenjem, prijebojem, otpustom duga, sjedinjenjem i drugim zakonom predviđenim slučajevima). Osnovni način prestanka obveza je ispunjenjem (plaćanjem novčanih obveza). Kod ispunjenja novčanih obveza plaćanjem, kad postoji više istorodnih obveza, a ono što dužnik plati nije dovoljno da bi se namirile sve obveze, ako ne postoji sporazum vjerovnika i dužnika, uračunavanje se obavlja onim redom koji odredi dužnik najkasnije prilikom plaćanja (ispunjenja-vidi 61. čl. 171. st. 1. ZOO-a).

 

U konkretnom slučaju tuženikova obveza nije prestala plaćanjem računa kako to navodi prvostupanjski sud u obrazloženju svoje odluke, pa slijedom toga ne može tuženik svojom voljom u trenutku plaćanja odredi što plaća niti tuženik (dužnik) može odrediti redoslijed uračunavanja.

 

Naime, tužitelj je dostavio tuženiku Izjavu o prijeboju od 23. veljače 2017. koju je tužitelj kao vjerovnik i potpisao (list 38. spisa). Tužitelj je tražio od tuženika hitnu ovjeru Izjave o prijeboju, ali ona nije potrebna da bi nastao prijeboj (to neznanje stranaka ne utječe na nastanak prijeboja). Nije sporno da je tuženik primio tužiteljevu Izjavu o prijeboju 23. veljače 2017. Kako nije sporno da je tuženik imao obveze prema tužitelju u iznosu od 183.187,50 kn (zapisnik s ročišta od 14. studenoga 2018.), a nije sporno niti da je tužitelj imao novčane obveze prema tuženiku u istom iznosu, nakon nastanka prijeboja 23. veljače

2017. pravni učinak prijeboja je nastupio u trenutku kada su se uzajamna i istorodna potraživanja susrela (čl. 196. ZOO-a) a kako je utvrdio vještak to je bilo na dan 20. studenoga

2016.

 

Tužitelj u Izjavi o prijeboju nije naveo koje tražbine namiruje prijebojem. Međutim, ako takvog određenja nema u tužiteljevoj Izjavi o prijeboju, ne može tuženik svojom voljom niti svojom „specifikacijom“ navesti koje račune namiruje prijebojem. Naime, tuženik može odrediti što plaća samo kad vrši plaćanje, ali ne i kod prestanka obveza prijebojem na temelju Izjave o prijeboju koju je sačinila druga strana, kao u konkretnom slučaju. Kod prestanka novčanih obveza prijebojem uračunavanje se vrši na temelju sporazuma stranaka, a ako ga nema (a u konkretnom slučaju sporazuma nema), uračunavanje se obavlja onim redom kako je koja tražbina dospjela (čl. 171. st. 2. ZOO-a).

 

Ovaj sud ističe da zadatak vještačenja kako ga je prvostupanjski sud odredio rješenjem od 4. prosinca 2018., da utvrdi „da li postoji utužena tražbina“ jest pravno pitanje, a ne činjenično. To je zadatak suda, a vještak treba utvrditi činjenice za koje je potrebno stručno znanje kojim sud ne raspolaže. Vještak je utvrdio uprave te činjenice kada je u pisanom nalazu naveo da je nakon provedbe prijeboja preostao dug tuženika prema tužitelju u iznosu

53.902,74 kn (list 97. spisa).

 

Na usmenom izlaganju nalaza na ročištu 11. srpnja 2019. (list 126. spisa) vještak je naveo: „Vještačenjem sam utvrdio da tužitelj nije kad je zatvarao plaćanje (ispravno bi bilo „zatvarao tražbine") po izjavi o prijeboju tuženika zatvarao plaćanje onih računa koji su bili predmet specifikacije tuženika, koja je prilog izjave o prijeboju nego je zatvorio neke druge račune. Naime, utvrdio sam da se tužitelj rukovodio time koji su računi stariji pa je onda redom zatvarao te račune.“

 

Pravilno žalitelj navodi da nije riječ o tuženikovoj Izjavi o prijeboju, već je Izjavu o prijeboju sačinio tužitelj i dostavio tuženiku. Slijedom toga, logično je da tužitelj ne može prijebojem namirivati tražbine koje je naknadno „možda“ odredio tuženik, niti je „specifikacija“ mogla biti prilog tužiteljevoj Izjavi o prijeboju. Drugo, ne može tuženik određivati redoslijed uračunavanja svojom voljom. Budući da ne postoji suglasnost stranaka koje se tražbine namiruju, jedino je pravilo da se uračunavanje podmirenja tražbina obavlja prema redu njihovog dospijeća, kako tužitelj u žalbi navodi. Upravo je vještak i naveo da je tužitelj namirivao tražbine po tom pravilu iz odredbe čl. 171. st. 2. ZOO-a. Slijedom navedenog, ono što je tuženik „specificirao“ uopće nije bitno niti odlučno za ovaj postupak.

 

Nadalje, vještak je u svom mišljenju naveo i sljedeće činjenice:

- tuženik je imao u svojim poslovnim knjigama knjižene obveze prema tužitelju i na dan 1. siječnja 2018. (što je suprotno tuženikovoj tvrdnji da je obavio prijeboj 23. veljače

2107. prema svojoj „specifikaciji“),

- tuženik je tek 30. siječnja 2018. proveo kompenzaciju na iznos od 183.187,50 kn, a drugu kompenzaciju 1. veljače 2018. na iznos od 28.875,00 kn,

- nakon obavljenih kompenzacija tuženik u svojim knjigama ima evidentirane obveze prema tužitelju u iznosu od 33.690,24 kn.

 

Konačno, iz isprava u spisu može se utvrditi da tuženik ničim nije dokazao da je svoju „specifikaciju“ uopće dostavio tužitelju (iako ona nije odlučna za rješavanje ovog spornog odnosa). Tužitelj je uz podnesak od 11. lipnja 2018. dostavio dopis punomoćnika tuženika od

8. svibnja 2018. (list 45. spisa) kojim tuženik priznaje dug u iznosu od 33.000,00 kn i Izjavu o prijeboju koju je također dostavio tuženikov punomoćnik. Iz obje isprave se može utvrditi da su otpremljene s telefaksa punomoćnika tuženika broj: 312777 na broj tužiteljevog punomoćnika broj 272364 (prema memorandumu punomoćnika tužitelja). Nije prihvatljivo da bi punomoćnik tuženika dostavljao tužiteljevu Izjavu o prijeboju 8. svibnja 2018. bez tuženikovog potpisa, ako tuženik tvrdi da ju je potpisao 23. veljače 2017., što sve ukazuje na mogućnost da je tuženik naknadno potpisao Izjavu o prijeboju a ne 23. veljače 2017. Osim toga, tuženik je u „specifikaciji“ od 23. veljače 2017. naveo da namiruje cijeli iznos računa broj 2468 u iznosu od 63.909,98 kn iako je u tom trenutku tuženikov dug po tom računu iznosio 43.666,65 kn, jer je iznos od 20.243,33 kn plaćen prije prijeboja pa je tužitelj i podnio prijedlog za ovrhu radi naplate dijela računa.

 

Slijedom svega navedenog, pravilnom primjenom materijalnog prava proizlazi da je tužbeni zahtjev osnovan u cijelosti pa je pobijanu presudu trebalo preinačiti i prihvatiti tužbeni zahtjev na temelju odredbe čl. 373. st. 3 ZPP-a.

 

Tužitelj ima pravo i na zatražene parnične troškove zastupanja prema postavljenom zahtjevu i to za trošak sastava žalbe u iznosu od 1.250,00 kn (Tbr. 10. OT), 25% PDV u iznosu od 312,50 kn, sudsku pristojbu na žalbu u iznosu od 1.760,00 kn dakle, sveukupno iznos od 3.325,50 kn.

 

Zagreb, 29. prosinca 2020.

 

Sutkinja

Gorana Aralica Martinović, v.r.