Poslovni broj: Gž R-990/2020-2

 

Poslovni broj: Gž R-990/2020-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu po sutkinji Mariji Šimičić, u pravnoj stvari tužiteljice K. Š. iz J., OIB: ..., koju zastupa punomoćnica Z. G., odvjetnica iz Z., protiv tuženika Bolnice, Z. OIB: ..., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj 8 Pr-1726/19-28 od 22. srpnja 2020., 29. prosinca 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj 8 Pr-1726/19-28 od 22. srpnja 2020.

 

 

Obrazloženje

 

Pobijanom prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku da isplati tužiteljici razliku manje isplaćene plaće i naknade plaće u ukupnom iznosu od 13.366,66 kuna bruto s pripadajućim zateznim kamatama koje teku na pojedine mjesečne iznose, izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak, a kako je to specificirano u izreci presude (točka I. izreke).

 

Odlukom o troškovima postupka naloženo je tuženiku da tužiteljici naknadi parnični troška u iznosu od 13.750,00 kuna zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od 22. srpnja 2020. do isplate, po stopi kako je to navedeno u izreci presude (točka II. izreke).

 

Protiv te presude žalbi se tuženik pobijajući je zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavkom 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91., 91/92., 112/99., 117/03., 88/05., 2/07. - Odluka USRH, 84/08., 96/08. – Odluka USRH, 123/08. – ispra., 57/11., 148/11-pročišćeni tekst, 25/13. i 89/14. - Odluka USRH – u daljnjem tekstu: ZPP), koji se u ovom slučaju primjenjuje na temelju odredbe članka 117. stavak 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 70/19.), s prijedlogom da se preinači tako da se odbije tužbeni zahtjev, podredno, da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

Žalba nije osnovana.

 

Predmet ovoga spora je zahtjev tužiteljice za isplatu razlike manje isplaćene plaće za razdoblje od travnja 2014. do travnja 2019. s naslova dodatka na plaću zbog posebnih uvjeta rada temeljem odredbe članka 57. stavak 1. i 2. Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja („Narodne novine“ broj 143/13. – u daljnjem tekstu: KU/2013.), kojom je određeno da radniku u djelatnosti zdravstva i zdravstvenog osiguranja na pojedinim radnim mjestima i poslovima kod kojih postoje posebni uvjeti rada pripada pravo na dodatak na plaću i to za vrijeme prekovremenog rada, dok je neprijeporno da je taj dodatak tužiteljici isplaćen za redovni rad.

 

Nadalje, predmet spora je i zahtjev za isplatu s naslova dodatka na plaću za iznimnu odgovornost za život i zdravlje pacijenata temeljem odredbe članka 5. Dodatka I. KU/2013. („Narodne novine“, broj 96/15. - u daljnjem tekstu: Dodatak I.), kojim je dodan članak 59.a, kojim je određeno da iznimno od članka 59. ovoga Ugovora zbog iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi i ostali zdravstveni radnici i nezdravstveni radnici koji sudjeluju u procesu dijagnostike i liječenja ostvaruju dodatak na plaću u iznosu od 4% od osnovne plaće.

 

Tužbeni zahtjev usmjeren je posljedično navedenom i na isplatu s naslova razlike naknade plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora i privremene nesposobnosti za rad.

 

Novi Kolektivni ugovor za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja sklopljen je 26. ožujka 2018. („Narodne novine“, broj 29/18. – u daljnjem tekstu: KU/2018.), koji se primjenjuje od 1. ožujka 2018., sadrži identične odredbe kao KU/2013., odnosno odredba članka 55. KU/2018. sadržajno je ista kao i odredba članka 57. KU/2013., dok je odredba članka 58. KU/2018. sadržajno ista kao odredba članka 59.a KU/2013.

 

Prvostupanjski sud prihvatio je tužbeni zahtjev smatrajući da se na rad tužiteljice ima primijeniti odredba članka 57. i 59.a  KU/2013. te Dodatka I. i odredbe članka 55. i 58. KU/2018. te odredba članka 86. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 149/09., 61/11., 82/12. i 73/13. koji je bio u primjeni od 1. siječnja 2010. do 6. kolovoza 2014. – u daljnjem tekstu: ZR/09.), kojom je propisano da za otežane uvjete rada, prekovremeni i noćni rad te za rad nedjeljom, blagdanom ili nekim drugim danom za koji je zakonom određeno da se ne radi, radnik ima pravo na povećanu plaću. Identična je odredba članka 94. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 93/14. i 127/17. koji je stupio na snagu 7. kolovoza 2014. – u daljnjem tekstu: ZR/14.).

 

Ispitujući pobijanu presudu kao i postupak koji je prethodio njenom donošenju, ovaj sud nije našao da bi bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe članka 365. stavka 2. ZPP-a.

 

Nije ostvaren ni razlog žalbe pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer je sporne odlučne činjenice sud prvog stupnja pravilno utvrdio i raspravio u smislu odredbe članka 8. ZPP te je na isto pravilno primijenio materijalno pravo.

 

Iz utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi:

 

- da je tužiteljica zaposlenica tuženika na radnom mjestu medicinske sestre, čiji je rad organiziran u 24-satnim dežurstvima,

- da je tuženik, tužiteljici platio naknadu za obavljeni prekovremeni rad ali ne i dodatak zbog otežanih uvjeta rada, a koji dodatak je obračunao na obavljeni redovni rad,

- da je tuženik, tužiteljici platio naknadu za obavljeni prekovremeni rad ali ne i dodatak zbog iznimne odgovornosti za život i zdravlje za taj rad,

- da je zbog navedenih umanjenih isplata tužiteljici, tuženik s naslova naknada plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora isplatio umanjene iznose tih naknada,

- da je visina tužbenog traženja postavljena prema pisanom nalazu i mišljenju vještakinje P. B.

 

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostupanjski sud zaključuje da tuženik nije tužiteljici platio utuženi iznos, a što da je obvezan prema citiranim odredbama KU/2013., Dodatku I. i KU/2018. i ZR.

 

Prema shvaćanju prvostupanjskog suda, što prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, tužiteljici pripada pravo na dodatak na plaću za posebne uvjete rada i iznimnu odgovornost za život i zdravlje, neovisno o tome je li rad ostvaren u redovnom radnom vremenu ili kao prekovremeni rad. Naime, tumačenje tuženika da tužiteljici taj dodatak pripada samo za redovan rad nije prihvatljivo kod nesporne činjenice da otežani uvjeti rada i iznimna odgovornost za život i zdravlje pacijenata postoje pri redovnom i pri prekovremenom radu.

 

Iz podataka dostavljenih od strane tuženika te rezultata vještačenja proizlazi da je obračun dodataka izvršen u odnosu na redovni rad tužiteljici, iako je kao radne sate u cilju utvrđenja osnovice za izračun dodataka trebalo računati i platiti dodatak i na sate provedene na prekovremenom radu, a što je tuženik propustio.

 

Pri tome, valja istaknuti da tužiteljica (kolektivni ugovor joj daje istodobno pravo na isplatu više različitih dodataka), ima pravo na isplatu kumulativno tih dodataka po osnovi članka 57., 59.a i 60. KU/2013. te članka 55. i 58. KU/2018., zajedno s dodatkom za prekovremeni rad, pa tumačenje tuženika da tužiteljici navedeni dodaci pripadaju samo za redovan rad nije prihvatljivo kod nesporne činjenice da otežani uvjeti rada i iznimna odgovornost za život i zdravlje pacijenata postoje i pri redovnom i pri prekovremenom radu, što se ponovno navodi.

 

Stoga se u odnosu na žalbene navode i pozivanje na zaključak Povjerenstva za tumačenje kolektivnog ugovora, u kojemu je navedeno da se za slobodan dan nakon dežurstva vikendom i blagdanom ne evidentira i ne obračunava osam plaćenih slobodnih sati, dodatno, ističe da zaključak treba tumačiti na način da se taj slobodni dan ne evidentira u mjesečnu satnicu, niti se ne obračunava u prekovremene sate, ali se plaća.

 

Posebno se ukazuje da je na 8. sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 9. prosinca 2019., pod brojem Su-IV-56/19-18, zauzeto shvaćanje:

 

„Zdravstveni radnici za vrijeme važenja Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja („Narodne novine“, broj 143/13 i 96/15, dalje: KU) koji u redovnom radu imaju pravo na uvećanje plaće za posebne uvjete rada iz članka 57. KU i pravo na uvećanje plaće za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi iz članka 59. KU, imaju pravo na te dodatke (kumulativno) i za sate ostvarene u prekovremenom radu.“

 

Isto tako, pravilno je prvostupanjski sud, suprotno navodima žalbe istakao kako Zaključkom broj 153. Zajedničkog povjerenstva za tumačenje kolektivnog ugovora, mjesečni fond radnih sati tvori umnožak radnih dana (bez subota i nedjelja) u tekućem mjesecu s osam sati, a svi sati odrađeni iznad te satnice predstavljaju prekovremeni rad i tako trebaju biti plaćeni. Mjesečni fond radnih sati treba za sve radnike biti isti, bez obzira rade li samo u prvoj smjeni, smjenskom radu i turnusu ili u dežurstvu i pripravnosti. Sve što prelazi mjesečni fond radnih sati ulazi u prekovremeni rad. Sati odrađeni prema redovitom rasporedu radnog vremena na blagdan ili neradni dan evidentiraju se kao redovni rad i ubrajaju u redovnu mjesečnu satnicu. Prekovremenim radom smatra se svaki sat rada duži od predviđenog rada utvrđenog dnevnim rasporedom rada, kao i svaki sat rada duži od redovnog mjesečnog fonda radnih sati. Radnik koji radi u dane blagdana, neradnih dana utvrđenih zakonom i na dan Uskrsa ima pravo na plaću uvećanu za 150% prema stvarno odrađenim satima. Svi radnici, bez obzira na oblik rada, koji ne rade na dan blagdana, neradni dan utvrđen zakonom i na dan Uskrsa, a koji pada u radni dan, imaju pravo na naknadu plaće. Navedenim Zaključkom stavljaju se izvan snage Zaključci Povjerenstva 21., 48. i 148.

 

S druge strane Zakonom o blagdanima i neradnim danim u Republici Hrvatskoj regulirano je, da su dani blagdana neradni dani, koji ne ulaze u mjesečni fond radnih sati jer mjesečni fond radnih sati tvori umnožak radnih dana. Stoga, nema mjesta primjeni Zaključka broj 153. Zajedničkog povjerenstva za tumačenje KU, iz razloga što je kogentnom zakonskom odredbom propisano da su blagdani neradni dani, a neradni dani ne ulaze u mjesečni fond radnih sati.

 

Budući da tužiteljici dosuđeni iznos od 13.366,66 kuna tuženik za sporno razdoblje nije isplatio po navedenim osnovama (visina među strankama nije sporna), to je pravilno prvostupanjski sud postupio kada joj je taj iznos dosudio skupa s pripadajućim kamatama koje teku na točno određene mjesečne iznose od dospijeća do isplate pozivom na odredbu članka 29. stavka 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18.).

 

Pravilna je i odluka o trošku jer je ista ispravno utemeljena na odredbama članka 154. stavak 1. ZPP-a i članka 155. ZPP-a, u vezi s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 142/12., 103/14., 118/14. i 107/15.).

 

S obzirom na navedeno, valjalo je na temelju odredbi članka 368. stavak 1. ZPP-a odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu te odlučiti kao u izreci ove presude.

 

U Splitu 29. prosinca 2020.