- 1 -              Rev 205/2017-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 205/2017-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Marine Paulić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja G. Z., OIB …, kojeg zastupaju punomoćnici L. i Z. N., odvjetnici u Z., protiv tuženika I. J. iz Z., OIB …, kojeg zastupa punomoćnik V. M., odvjetnik u Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-4046/15-2 od 5. listopada 2016., kojom je djelomično preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-6949/12-18 od 13. siječnja 2015., u sjednici dana 29. prosinca 2020.

 

 

p r e s u d i o   j e

 

I.              Revizija tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-4046/15-2 od 5. listopada 2016. se odbija kao neosnovana.

 

II.              Revizija tuženika protiv odluke o parničnim troškovima u presudi Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-4046/15-2 od 5. listopada 2016. se odbacuje kao nedopuštena.

 

Obrazloženje

 

Općinski građanski sud u Zagrebu presudom poslovni broj P-6949/12-18 od 13. siječnja 2015. odbio je tužbeni zahtjev koji glasi:

 

"Tuženik je dužan isplatiti tužitelju iznos od 3.627.469,50 kn uvećano za zakonske zatezne kamate koje teku od dana 08.11.2007. pa do 01.01.2008. po stopi određenoj čl.1 Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, kao i naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka, sve u roku od 15 dana."

 

Tužitelju je naloženo naknaditi tuženiku parnične troškove u iznosu od 181.995,00 kn u roku od 15 dana.

 

Županijski sud u Zagrebu presudom poslovni broj Gž-4046/15-2 od 5. listopada 2016. prihvatio je žalbu tužitelja te je preinačio prvostupanjsku presudu i naložio tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 3.627.469,50 kn i zatezne kamate na taj iznos. Preinačena je i odluka o parničnim troškovima te je tuženiku naloženo naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu od 193.309,37 kn (toč. II. izreke).

 

Žalba tuženika protiv odluke o parničnim troškovima u dijelu kojim je odbijen zahtjev tuženika za naknadu parničnih troškova je odbijena (toč. I. izreke).

 

Tako je suđeno u sporu radi isplate iznosa kojeg je tuženik ostvario prodajom nekretnine upisane u zk. ul. 520. k.o. S. kč. br. 408/4, kupcu P. P.-P., u odnosu na koju je u zemljišnim knjigama u trenutku prodaje bilo upisano pravo vlasništva na ime tuženika I. J., a prema navodima tužbe tužitelj je već ranije stekao pravo vlasništva predmetne nekretnine na temelju odluke nadležnog upravnog tijela.

 

Protiv drugostupanjske presude je tuženik podnio reviziju iz čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku kojom pobija presudu zbog revizijskih razloga bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene odredaba materijalnog prava. Revizijom je osporena i odluka o parničnim troškovima. Tuženik je predložio da revizijski sud preinači drugostupanjsku presudu i odbije tužbeni zahtjev, a podredno da ukine drugostupanjsku presudu i predmet vrati drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Tužitelj nije odgovorio na reviziju.

 

Revizija protiv presude nije osnovana.

 

Revizija protiv odluke o parničnim troškovima nije dopuštena.

 

Presuda je ispitana po čl. 392.a. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 – Odluka USRH i 84/08, 123/08, 57/1, 148/11, 25/13 i 89/14- dalje ZPP), koji se ovom slučaju primjenjuje na temelju odredbe čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 70/19) samo u dijelu koji se pobija revizijom i samo granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, koja prema toj odredbi postoji kad presuda ima takvih nedostataka zbog kojih tu presudu nije moguće ispitati.

 

Tuženik je u reviziji naveo da presudu nije moguće ispitati zato što presuda nema razloga o činjenicama odlučnim za prihvaćanje tužbenog zahtjeva, te da o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

 

Tuženik je obrazložio ovaj revizijski razlog time što je sud, po njemu, izveo pogrešan zaključak o tome da je tuženik raspolagao nekretninom u vlasništvu tužitelja, jer da je tuženik vlasnik nekretnine. Nadalje je naveo kako u obrazloženju nisu dani razlozi o tome zašto se u rješenju imaju primijeniti odredbe o stjecanju bez osnove iz čl. 1111. do 1120. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, dalje: ZOO), o tome kako je sud ocijenio da je tužitelju nastala šteta, i na temelju kojeg propisa je sud računao zastarni rok.

 

Suprotno tvrdnji tuženika drugostupanjski sud je sveobuhvatno i neproturječno obrazložio koje su činjenice odlučne za rješenje spora, koje su od tih činjenica sporne i kako su utvrđene, a obrazloženo je i shvaćanje suda o tome koje su odredbe materijalnog prava mjerodavne za rješenje spora i kako je te odredbe primijenio.

 

Pri tome je drugostupanjski sud ocijenio da su odlučne činjenice pravilno utvrđene, ali da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo, pa je preinačio prvostupanjsku presudu po čl. 373. toč. 3. ZPP. U postupku povodom žalbe sud se nije upuštao u ponovnu ocjenu izvedenih dokaza, a u obrazloženju je odgovorio na sve žalbene razloge u skladu s odredbom čl. 375. st. 1. ZPP, pa nije osnovan ni revizijski razlog iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 375. st. 1. ZPP.

 

Tužitelj je u reviziji iznio i prigovore činjenične naravi i svoje stavove o ocijeni provedenih dokaza - koja je različita od ocjene na kojoj je osporena odluka zasnovana, te stavove o načinu odlučivanja o tužbenom zahtjevu. Kako se drugostupanjska presuda ne može pobijati pozivom na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (argument iz odredbi čl. 385. ZPP-a), te navode ne može razmatrati ni ovaj sud, a pogrešan pravni pristup u rješenju spora sam po sebi ne znači postojanje bitne povrede odredaba postupka iz čl. 3454. st. 2. toč. 11. ZPP; ako je presudu moguće ispitati.

 

Nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava koji postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a.).

 

Sporno je i u revizijskom stupnju postupka ima li tužitelj pravo potraživati od tuženika da mu prenese koristi koje je ostvario na temelju ugovora o kupoprodaji nekretnine upisane u zk. ul. 520. k.o. S. kč. br. 408/4 kupcu P. P.-P..

 

S tim u vezi je sporno treba li u rješenju spora primijeniti odredbu čl. 1111. do 1120. ZOO kao pravnu osnovu, a s tim u vezi koji je rok zastare za predmetnu tražbinu, te kada počinje i kada se dovršava zastarni rok.

 

U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

 

-da je nekretnina zk. ul. 520. k.o. S. kč. br. 408/4 nacionalizirana po Zakonu o građevinskom zemljištu ("Narodne novine" br. 54/80) i oduzeta od dotadašnjeg korisnika I. J. iz Z. za potrebe izgradnje Z.-ovih garaža, a nekretnina je predana u posjed O. S. uz pisano Očitovanje broj UP/I-05/3-4162/2-1987 od 30. listopada 1987.,

 

-da je sačinjen zapisnik Komiteta za građevinarstvo, komunalne i stambene poslove O. S. broj UP/I-05/3-7427-1987 od 18. studenog 1987. godine koji sadrži Sporazum o naknadi za neizgrađeno građevinsko zemljište kojim su se stranke suglasile da naknada za zemljište preuzeto po čl. 29 tog zakona iznosi 4.872.850,00 din.,

 

-da se navedenim Sporazumom O. S. obvezala isplatiti naknadu bivšem korisniku u roku 30 dana od dana potpisivanja Sporazuma, a stranke su zajednički utvrdile da su riješile sva pravna potraživanja u vezi preuzetog zemljišta, što je bivši korisnik potvrdio potpisom na Sporazumu,

 

- da je prema Izvještaju o isplati od 25. veljače 1988., koji je potpisan po tuženiku, isplaćen tuženiku iznos od 4.872.850,00 tadašnjih din. na ime naknade za zemljište po navedenom Sporazumu.,

 

- da prednik tužitelja nije zatražio upis prava korištenja, odnosno kasnije vlasništva u zemljišne knjige, pa je i dalje glasila na ime tuženika kao nositelja prava korištenja ( kasnije vlasnika) i ostala u posjedu tuženika.,

 

- da je tuženik kao prodavatelj sklopio kupoprodajni ugovor s kupcem P. P.-P. d.o.o., od 8. studenog 2007., čime je raspolagao nekretninom kao nevlasnik,

 

- da je kupac predmetne nekretnine P. P.-P. d.o.o. u zemljišnim knjigama na temelju navedenog ugovora upisao na svoje ime pravo vlasništva u zemljišnim knjigama te stekao predmetnu nekretninu u dobroj vjeri jer je postupao s povjerenjem u zemljišne knjige.,

 

- da je tužitelj učinio nespornim da je za činjenicu prodaje saznao 9. srpnja 2008., dok iz nagodbe zaključene između G. Z. i P. P.-P. od 24. srpnja 2008. proizlazi da stranke čine nespornim da je tuženik 9. studenog 2007. godine prodao predmetnu nekretninu P. P.-P..

 

Imajući na umu navedena utvrđenja prvostupanjski sud je našao da je tužitelj na temelju izjave tuženika dane na Zapisnik i Sporazuma od 18. studenog 1987. stekao pravo korištenja navedene nekretnine obzirom da na istog djeluje predmnijeva iz čl. 4. Zakona o uknjižbi nekretnina u društvenom vlasništvu (Sl. list SFRJ 12/65), kojom je određeno tko se smatra nositeljem prava korištenja, pa se temeljem navedenog propisa moglo uknjižiti pravo korištenja na O. S.. Sukladno odredbama Zakona o spajanju općina s područja Gradske zajednice Z. i prestanka Z. G. Z. ("Narodne novine“, broj: 47/90) tužitelj kao pravni slijednik bivših općina ima pravo biti uknjižen kao nositelj prava korištenja, odnosno kasnije prava vlasništva predmetne nekretnine u zemljišnim knjigama.

 

Pošavši od navedenih utvrđenja, prvostupanjski sud je ocijenio da je tužitelju nastala šteta za koju je odgovoran tuženik, te da je tužitelj saznao za štetu, štetnika i za protupravnost štetne radnje činjenicom saznanja sklapanja predmetnog Kupoprodajnog ugovora, dakle 8. studenog 2007.

 

S obzirom na to da je tužba podnesena sudu 8. studenog 2012., prvostupanjski sud je prihvatio prigovor zastare i odbio tužbeni zahtjev, s obrazloženjem da se radi o naknadi štete pa se na zastaru ima primijeniti subjektivni trogodišnji rok iz čl. 230 Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05., 41/08 i 78/15- dalje u tekstu: ZOO ) koji je tekao od sklapanja ugovora i istekao prije podnošenja tužbe sudu.

 

Drugostupanjski sud je prihvatio činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda, ali je našao da se prigovor zastare ima riješiti primjenom odredbe čl. 1110. ZOO, prema kojoj nakon nastupa zastare odštetnog zahtjeva oštećenik može zahtijevati od odgovorne osobe, po pravilima stjecanja bez osnove, da mu ustupi ono što je dobio radnjom kojom je prouzročena šteta.

 

Tužitelj je saznao za štetu, štetnika i protupravnost činjenicom sklapanja Kupoprodajnog ugovora, a što može biti najkasnije danom sklapanja Nagodbe 24. srpnja 2008. (list 57-61 spisa), to je zastarni rok zahtjeva za naknadu štete u smislu čl. 230 ZOO istekao 25. srpnja 2011. Kraj činjenice da je tužba podnesena sudu 8. studenog 2012. godine, drugostupanjski sud je odbio prigovor zastare, jer nije istekao petogodišnji opći zastarni rok iz čl. 225 ZOO, koji nastupa tek 25. srpnja 2016.

 

Tuženik je stekao imovinsku korist u visini ostvarene cijene koja je iznosila kunsku protuvrijednost od 493.920,00 EUR-a, što je prema tečajnom listi Hrvatske narodne banke na dan 7. studenog 2007. godine (list 35 spisa) iznosilo 3.627.469,50 kn, a visinu ostvarene koristi tuženik više nije niti osporavao. Zato je preinačenjem presude prihvaćen tužbeni zahtjev i tuženiku naloženo isplatiti tužitelju stečeni iznos sa zateznim kamatama koje su dosuđene tužitelju po čl. 1115. ZOO, i teku od 8. studenog 2007. do isplate po stopi sukladno čl. 29 ZOO.

 

Prema shvaćanju ovoga suda drugostupanjski sud je pravilno okvalificirao spor kao spor radi isplate stečenog bez valjane pravne osnove, a s tim u vezi je o prigovoru zastare pravilno odlučio primjenom općeg (petogodišnjeg) zastarnog roka iz čl. 225. ZOO.

 

Polazeći od utvrđenja da je prednik tužitelja O. S. stekao pravo korištenja nekretnine zk. ul. 520. k.o. S. kč. br. 408/4 na temelju odluke nadležnog tijela vlasti, kojom odlukom je nekretnina oduzeta od dotadašnjeg korisnika I. J. iz Z. za potrebe izgradnje Z.-ovih garaža, da je ranijem korisniku isplaćena naknada u skladu sa Sporazum o naknadi, a nekretnina predana O. S., slijedi da u odnosu na prednika tužitelja djeluje predmnijeva iz čl. 4. Zakona o uknjižbi nekretnina u društvenom vlasništvu (Sl. list SFRJ 12/65), prema kojoj se O. S. smatra nositeljem prava korištenja, i mogla je tražiti uknjižba prava korištenja na svoje ime. Pravni slijednik O. S. je G. Z. prema Zakonu o spajanju općina s područja Gradske zajednice Z. i prestanka Z. G. Z. ("Narodne novine“, broj: 47/90), pa je kao slijednik imao pravo tražiti uknjižbu prava korištenja, a kasnije prava vlasništva.

 

Tužitelj je dakle stekao pravo vlasništva i bez uknjižbe tog prava u zemljišnim knjigama.

 

Sklapanjem ugovora o prodaji navedene nekretnine u svoje ime i za svoj račun tuženik I. J. je ugovorio prodaju tuđe stvari. Taj ugovor sam po sebi nije ništav i obvezuje ugovaratelje (čl. 382. ZOO), ali nije valjana pravna osnova za stjecanje prava vlasništva u korist kupca, niti obvezuje vlasnika nekretnine.

 

Međutim, u ovom slučaju kupac predmetne nekretnine P. P.-P. d.o.o. je u zemljišnim knjigama na temelju navedenog ugovora upisao pravo vlasništva i stekao predmetnu nekretninu jer je postupao u dobroj vjeri, s povjerenjem u istinitost zemljišnih knjiga. Ovo stoga što je odredbom čl. 123. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00 i 114/01, propisano djelovanje povjerenja u istinitost zemljišnih knjiga, tako da stjecatelj prava vlasništva upisom stječe nekretninu kao od njezina vlasnika, ako je, postupajući s povjerenjem u zemljišne knjige u dobroj vjeri stekne od osobe koja je bila upisana kao vlasnik te nekretnine premda to nije bila, i ako mu upis ne bude izbrisan zbog nevaljanosti.

 

Tuženik je protupravnom radnjom raspolaganja tuđom stvari i davanjem tabularne isprave kupcu omogućio stjecanje prava vlasništva te stvari, bez mogućnosti povrata prava vlasništva stvari pravom vlasniku, ostvarivši pri tome za sebe nepripadnu imovinsku korist u iznosu od kunske protuvrijednost od 493.920,00 EUR-a, što je prema tečajnom listi Hrvatske narodne banke na dan 7. studenog 2007. godine iznosilo 3.627.469,50 kn.

 

Radi se dakle o stjecanju navedenog novčanog iznosa bez valjane pravne osnove na štetu tužitelja, pa je sud pravilno našao da se u rješenju spora ima primijeniti odredba čl. 1111. ZOO prema kojoj je stjecatelj dužan oštećenom naknaditi vrijednost postignute koristi, a u ovom slučaju je to iznos od 3.627.469,50 kn.

 

Pravilno je odbijen i tuženikov prigovor zastare.

 

S obzirom na to da tražbina za predaju vrijednosti postignute koristi po čl. 1111. ZOO nije tražbina za naknadu štete, ta tražbina ne zastarijeva u trogodišnjem roku iz čl. 330. ZOO, nego u općem petogodišnjem zastarnom roku iz čl. 225. ZOO, jer odredbama o vraćanju stečenog bez osnove (čl. 1111 -1120 ZOO), nije određen neki drugi rok za zastaru.

 

Zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano (čl. 215. st. 1. ZOO), a nastupa kad istekne posljednji dan zakonom određenog vremena (čl. 216. ZOO). Rok određen u godinama završava se onoga dana koji se po imenu i broju podudara s danom nastanka događaja od kojega rok počinje teći, a ako takva dana nema u posljednjem mjesecu, kraj roka pada na posljednji dan toga mjeseca (čl. 300. st. 2. ZOO).

 

U ovom slučaju je tuženik raspolagao tužiteljevom nekretninom sklapanjem ugovora 8. studenog 2007., pa je po prirodi stvari najranije s tim danom uspostavljeno pravo tužitelja da mu tuženik prenese koristi ostvarene prodajom.

 

Slijedi da je zastara počela teći najranije slijedećeg dana, 9. studenog 2007., pa u trenutku podnošenja tužbe sudu 8. studenog 2012. još nje istekao petogodišnji zastarni rok.

 

Zbog iznijetih razloga nije ostvareni revizijski razlog pogrešne primjene materijalno g prava, jer je sud dao pravilnu pravnu kvalifikaciju spora, te o prigovoru zastare odlučio pravilnom primjenom odredaba materijalnog prava.

 

Stoga je valjalo odbiti reviziju protiv presude kao neosnovanu po čl. 393. ZPP.

 

              Revizija protiv odluke o parničnim troškovima je nedopuštena.

 

Prema odredbi čl. 382. ZPP stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude, i to redovnu reviziju prema pravilima iz čl. 382. st. 1. ZPP, a izvanrednu reviziju prema pravilima iz čl. 382. st. 2. ZPP.

 

Kad su u pitanju rješenja drugostupanjskog suda, revizija u pravilu nije dopuštena, a samo iznimno je dopuštena po čl. 400. st. 1. ZPP, i to protiv takvog rješenja drugostupanjskog suda kojim je postupak pravomoćno završen u sporovima u kojima bi revizija bila dopuštena protiv drugostupanjske presude (članak 382.).

 

Rješenje drugostupanjskog suda o troškovima parničnog postupaka nije rješenje iz čl. 400. st. 1. ZPP protiv kojega je dopuštena revizija jer glede parničnih troškovima spor niti počinje niti se dovršava, o čemu je zauzeto je pravno shvaćanje je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske 16. studenog 2015. koje glasi:

 

"Pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje iz čl. 400. st. 1. Zakona o parničnom postupku protiv kojega bi bila dopuštena revizija."

 

Stoga je podnesena revizija protiv odluke o parničnim troškovima nedopuštena, pa je valjalo riješiti kao u izreci i odbaciti reviziju po čl. 392. st. 1. ZPP.

 

Zagreb, 29. prosinca 2020.