- 1 -              Rev 2250/2019-4

 

 

 

 

 

Broj: Rev 2250/2019-4

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Viktorije Lovrić, predsjednice vijeća, Jasenke Žabčić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Marine Paulić,  Dragana Katića i Darka Milkovića, članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljica G. V. iz S., S., i M. B. iz B. i H., N. T., koje zastupa punomoćnica S. Č., odvjetnica u Z., protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB:..., koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužiteljica protiv presude Županijskog suda u Osijeku broj Gž-344/2018-2 od 7. veljače 2019., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Pn-4440/2012-48 od 24. studenoga 2017., u sjednici održanoj 29. prosinca 2020.

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

              Revizija tužiteljica protiv presude Županijskog suda u Osijeku broj Gž-344/2018-2 od 7. veljače 2019., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Pn-4440/2012-48 od 24. studenoga 2017., u dijelu kojim je odlučeno o glavnoj stvari i kamatama, odbija se kao neosnovana.

 

r i j e š i o   j e:

 

              Revizija tužiteljica protiv odluke o troškovima postupka sadržane u istim presudama odbacuje se kao nedopuštena.

 

Obrazloženje

 

              Prvostupanjskom presudom odbijeni su zahtjevi tužiteljica za naknadu štete u iznosima od po 440.000,00 kn, kao i zahtjev za isplatu iznosa od 34.650,00 kn tužiteljicama kao solidarnim vjerovnicima, sve s pripadajućom zateznom kamatom i troškom postupka. Ujedno je tužiteljicama naloženo da tuženici solidarno naknade troškove postupka u iznosu od 35.900,00 kn.

 

              Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužiteljica i potvrđena prvostupanjska presuda.

 

Protiv drugostupanjske presude tužiteljice su podnijele reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 1.  Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 57/11, 148/11 proč. tekst, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlažu da ovaj sud ukine obje presude i premet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

 

Revizija djelomično nije dopuštena, a djelomično nije osnovana.

 

              Predmet spora je zahtjev za naknadu nematerijalne štete na ime duševnih boli zbog smrti bliskih srodnika, te materijalne štete na ime izgradnje nadgrobnog spomenika koje zahtjeve tužiteljice temelje na činjeničnoj osnovi iz koje bi proizlazilo da su njihove roditelje sada pok. N. i N. P. za vrijeme redarstvene akcije B., u mjestu M., ubili pripadnici hrvatskih oružanih snaga.

 

              Pošavši od utvrđenja da su roditelji tužiteljica poginuli za vrijeme redarstvene akcije B., dakle da je šteta nastala tijekom Domovinskog rata u razdoblju od 17. kolovoza 1990. do 30. lipnja 1996. na prostoru odvijanja vojnih borbenih akcija, a tužiteljice da nisu dokazale da šteta koju su pretrpjele nije ratna, nižestupanjski sudovi tužbene zahtjeve ocijenili su neosnovanima.

 

              U smislu odredbe čl. 392.a st. 1. ZPP revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu ispituje samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

U reviziji stranka treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi. Razlozi koji nisu tako obrazloženi neće se uzeti u obzir (čl. 386. ZPP).

 

Postojanje revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka tužiteljice temelje na tvrdnji o počinjenju bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP i bitne povrede iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 8. ZPP.

 

Postojanje bitne povrede iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP tužiteljice temelje na tvrdnji da presude imaju nedostataka zbog kojih se ne mogu ispitati jer o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju zapisnika o iskazima svjedoka danim u postupku i samih tih zapisnika. Pritom tužiteljice, osim što svojim navodima osporavaju pravilnost ocjene dokaza, određeno ne navode u čemu bi se konkretne proturječnosti sastojale.

 

              Stoga ovaj sud, ispitujući pobijanu presudu u smislu čl. 392.a st.1. i čl. 386. ZPP, nije našao postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

 

              Suprotno tvrdnji revidentica nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 8. ZPP jer je prvostupanjski sud ocjenu dokaza izveo na način predviđen čl. 8. ZPP za koju ocjenu je dao logične i uvjerljive razloge. Ni okolnost da je u istom naselju poginulo više civila, koji su pokopani u zajedničku grobnicu, uz činjenicu da je tijekom akcije selo M. granatirano, nužno ne dovodi do zaključka da njihova smrt ne predstavlja ratnu štetu.

 

              Ne postoji stoga revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

 

              Prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP revizija se ne može podnijeti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja pa revizijski navodi tužiteljica kojima osporavaju utvrđenje prvostupanjskog suda o okolnostima pogibije njihovih prednika, kao nedopušteni nisu ocjenjivani.

 

              I materijalno pravo pravilno je primijenjeno.

 

              Republika Hrvatska po općim pravilima o odgovornosti za štetu odgovara za štetu koju su tijekom Domovinskog rata od 17. kolovoza 1990. do 30. lipnja 1996. uzrokovali pripadnici hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga u vojnoj ili redarstvenoj službi ili u svezi s tom službom, samo ako ona nema karakter ratne štete (čl. 1. i 2. Zakona o odgovornosti za štetu uzrokovanu od pripadnika hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga tijekom Domovinskog rata  „Narodne novine“ 117/03– dalje: Zakon o odgovornosti).

 

              Odredbom čl. 3. st. 1. Zakona o odgovornosti, ratnom štetom u smislu toga Zakona, između ostalog, smatra se i šteta uzrokovana za vrijeme i na prostoru odvijanja vojnih akcija svim sredstvima i oblicima ratnih borbenih djelovanja.

 

Pretpostavlja se da je posljedica ratnog čina (ratna šteta) ona šteta koju su tijekom Domovinskog rata od 17. kolovoza 1990. do 30. lipnja 1996. uzrokovali pripadnici hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga u vojnoj ili redarstvenoj službi ili u svezi s obavljanjem vojne ili redarstvene službe, ako je počinjena u vrijeme i na prostoru odvijanja vojnih borbenih akcija, ali oštećenik može dokazivati suprotno (čl. 3. st. 2. Zakona o odgovornosti).

 

Budući da tužiteljice kao oštećenice nisu, u smislu čl. 3. st. 2. Zakona o odgovornosti, dokazale da šteta koju su pretrpjeli nije ratna šteta, pravilno su nižestupanjski sudovi primijenili materijalno pravo iz čl. 2. u vezi čl. 3. Zakona o odgovornosti kada su tužbene zahtjeve ocijenili neosnovanim.

 

Slijedom iznesenog, kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija podnesena, valjalo je na temelju čl. 393. ZPP presuditi kao u izreci.

 

Odluka o troškovima postupka u presudi smatra se rješenjem (čl. 129. st. 5. ZPP).

 

Člankom 400. stavak 1. ZPP, propisano je da stranke mogu izjaviti reviziju i protiv rješenja drugostupanjskog suda kojim je postupak pravomoćno završen u sporovima u kojima bi revizija bila dopuštena protiv drugostupanjske presude (članak 382. ZPP).

 

Na sjednici Građanskog odjela VSRH pod br. Su-IV-19/15-19 od 16. studenog 2015. zauzeto je pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojega je dopuštena revizija.

 

Iz tih je razloga, primjenom odredbe iz članka čl. 392. st. 1. ZPP, valjalo riješiti kao u izreci.

 

Zagreb, 29. prosinca 2020.