1              Poslovni broj: Gž-1923/2020-2

 

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj: Gž-1923/2020-2

 

 

 

U  I M E R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, po sutkinji Dragici Samardžić, u pravnoj stvari tužitelja V. S. pok. M. iz M., zastupan po punomoćniku Z. I., odvjetniku u S., protiv tuženika N. G. iz S., G., radi isplate, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu broj P- 2600/17 od 27. srpnja 2020., 29. prosinca 2020.,

 

 

p r e s u d i o j e

 

Prihvaća se žalba tužitelja, dok se odbija žalba tuženika kao neosnovana, pa se presuda Općinskog suda u Splitu broj P-2600/17 od 27. srpnja 2020.:

a/ potvrđuje u dijelu pod točkom I. i II. izreke,

b/ preinačuje u odluci o troškovima postupka (točka III. izreke) na način da se nalaže tuženiku da tužitelju pored već dosuđenog troška postupka u iznosu od 11.287,50 kuna isplati i daljnji parnični trošak u iznosu od 1.640,62 kune.

Tužitelju se ne dosuđuje trošak odgovora na žalbu tuženika.

 

 

Obrazloženje

 

Pobijanom prvostupanjskom presudom je suđeno:

„I. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana isplatiti tužitelju iznos od 17.316,16 kuna uvećan za zateznu kamatu koja teče od 16. veljače 2015. do isplate, po stopi od 8,14% godišnje, a u slučaju promjene stope zateznih kamata prema stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju u roku od 15 dana isplati iznos od 28.434,76 kuna, zajedno sa zateznim kamatama koje na iznos od 441,18 kuna teku od 04.10.2013., na iznos od 921,94 kuna teku od 16.10.2013., na iznos od 1.221,75 kuna teku od 15.11.2013, na iznos od 1.410,44 kuna teku od 17.12.2013., na iznos od 1.250,00 kuna teku od 23.12.2013.g., na iznos od 937,40 kuna teku od 16.01.2014.g., na iznos od 821,44 kuna teku od 17.02.2014.g., na iznos od 630,89 kuna teku od 18.03.2014.g., na iznos od 2.500,00 kuna teku od 22.04.2014., na iznos od 934,34 kuna teku od 15.05.2014., na iznos od 1.684,12 kuna teku od 16.06.2014., na iznos od 1.406,82 kuna teku od 15.07.2014., na iznos od 1.250,00 kuna teku od 30.07.2014., na iznos od 1.716,95 kuna teku od 18.08.2014, na iznos od 1.589,97 kuna teku od 18.08.2014., na iznos od 1.711,10 kuna teku od 15.10.2014., na iznos od 1.758,90 kuna teku od 17.11.2014., na iznos od 2.207,81 kuna teku od 15.12.2014., na iznos od 1.352,16 kuna teku od 15.01.2015., na iznos od 595,25 kuna teku od 15.01.2015., na iznos od 1.724,66 kuna teku od 16.02.2015.g., na sve iznose do 31.07.2015.g. u visini eskontne stope koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a za razdoblje od 01.08.2015. godine pa do potpune isplate po stopi određenoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

III. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana isplatiti tužitelju parnični trošak u iznosu od 11.287,50 kn zajedno sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče od presuđenja do isplate po stopi od 8,14% godišnje, a u slučaju promjene stope zateznih kamata prema stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena“.

Protiv ove presude žale se tužitelj i tuženik.

Tužitelj žalbom pobija odluku o troškovima postupka zbog žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavak 1. toč. 3. Zakona o parničnom postupku ( "Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05 , 2/07- odluka USRH, 84/08, 96/08- odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 43/13 – rješenje USRH, 189/14, 70/19 - dalje ZPP) s prijedlogom da se odluka o trošku preinači i tužitelju dosudi daljnji parnični trošak u iznosu od 1.640,62 kune.

Tuženik presudu pobija zbog svih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavka 1. ZPP-a uz prijedlog da se presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.

Tužitelj je odgovorio na žalbu tuženika, usprotivio se iznesenim žalbenim navodima i predložio da se žalba odbije kao neosnovana.

Žalba tužitelja je osnovana, dok nije osnovana žalba tuženika.

Neutemeljeno tuženik prigovara da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a jer pobijana presuda sadrži jasne i određene razloge o odlučnim činjenicama i nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, a ne postoji ni proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

U provedenom postupku nisu počinjene ni ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP-a, na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, dok stranke na druge povrede odredaba parničnog postupka u žalbi posebno ne ukazuju.

Predmet ovog spora predstavlja zahtjev tužitelja za naknadu štete koju trpi uslijed propusta tuženika kao odvjetnika u zastupanju pred Općinskim sudom u Trogiru u predmetu koji se vodio pod poslovnim brojem P-428/98.

Među strankama nije sporno da je tuženik u tom predmetu zastupao više tužitelja mještana mjesta M. D., protiv O. M. i dr., radi naknade štete. N. sporno ni to da je u navedenom postupku kao tužitelj sudjelovao i M. S. pok. M. koji je tijekom postupka preminuo radi čega je punomoćnik tužitelja raspravnim rješenjem od 15. listopada 1998. pozvan da uredi tužbu na način da označi nasljednike dotadašnjeg tužitelja, kao i to da je podneskom zaprimljenim u spis 8. prosinca 1998. punomoćnik tužitelja, ovdje tuženik kao nasljednike M. S. označio V. S. pok. M. njegova sina, ovdje tužitelja, i I. S. ud. M., njegovu suprugu, te da je uz podnesak priložena i punomoć izdana tuženiku za zastupanje u predmetnom spisu, bez nadnevka, na dnu koje stoji potpis (štampanim slovima) tužitelja i I. S.

Prvostupanjski je sud po provedenom postupku utvrdio:

- da je tuženik na ročištu za glavnu raspravu održanom 14. prosinca 1998. u spis P- 428/98 predao rješenje o nasljeđivanju doneseno po Općinskom sudu u Trogiru pod poslovnim brojem O-158/96 od 22. listopada 1996. iza smrti pok. M. S.,

- da je na istom tom ročištu uzeta izjava o imovnom stanju tužitelja V. S., ovdje tužitelja, te da je isti pri tom izjavio da je nakon očeve smrti kuća u kojoj žive pripala u vlasništvo njegovoj majci, te da on nema u vlasništvu nekretnina,

- da je tužitelj na istom ročištu izjavio da je on iza očeve smrti naslijedio samo pokretnine, dok je nekretnine naslijedila njegova majka I. S. ud. M. ,

- da je na ročištu za glavnu raspravu održanom u navedenom predmetu  18.08.2000. tužitelj dao svoj iskaz u svojstvu parnične stranke-tužitelja,

- da je u tom predmetu donesena prvostupanjska presuda i rješenje pod poslovnim brojem P-428/98 dana 24. studenog 2004. kojom je djelomično prihvaćen tužbeni zahtjev u odnosu na većinu tužitelja, dok je tužbeni zahtjev odbijen između ostalih i u odnosu na ovdje tužitelja, i to iz razloga jer isti nije nasljednik prvotno označenog tužitelja M. S. u pogledu predmetnih nekretnina, već je istog naslijedio isključivo u pogledu pokretne imovine, a što da proizlazi iz priloženog rješenja o nasljeđivanju O-158/96,

- da je pod točkom II. izreke citiranog rješenja odlučeno da tužitelji 1.M. S., 2.R.-R. R., 18.V. S. i 22.G. Š. naknade prvotuženoj O. M. parnični trošak u iznosu od 16.680,00 kuna, a drugotuženoj Ž. u. z. c. iznos od 78.854,70 kuna,

- da su na navedenu presudu i rješenje žalbu izjavili punomoćnik tužitelja, tužena pod 1., punomoćnik tužene pod 2., punomoćnik tužene pod 3. i 4., te da su drugostupanjskim odlukama Županijskog suda u Splitu pod poslovnim brojem Gž-3219/05 od 21. rujna 2006., Gž-4195/02 od 17. siječnja 2008. sve žalbe su odbijene te je prvostupanjska presuda postala pravomoćna u dosuđujećem i odbijajućem dijelu,

- da je u predmetu Općinskog suda u Trogiru Ovr-216/2012 ovrhovoditelj Županijska uprava za ceste dana 3.svibnja 2012. podnio prijedlog uza ovrhu protiv V. S., ovdje tužitelja, kao ovršenika, radi naplate iznosa od 19.713,675 kuna sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 24. prosinca 2004. do isplate, temeljem pravomoćne i ovršne presude Općinskog suda u Trogiru pod poslovnim brojem P-428/98 od 24. prosinca 2004. ,

- da je navedeni sud pod poslovnim brojem Ovr-216/2012 dana 12. rujna 2012. donio rješenje o ovrsi kojim je temeljem ovršne isprave odredio predloženu ovrhu i odmjerio ovršni trošak u iznosu od 1.797,00 kuna,

- da je ovršenik, ovdje tužitelj, navedeno rješenje o ovrsi zaprimio dana 1. listopada 2012.,

- da je na navedeno rješenje ovršenik podnio žalbu po punomoćniku N. G., ovdje tuženiku, kao i prijedlog za odgodu ovrhe,

- da je rješenjem Općinskog suda u Trogiru pod poslovnim brojem Ovr-216/2012 od 14. studenog 2012. odbijen je ovršenikov prijedlog za odgodu ovrhe,

- da je ovršenik na to rješenje po istom punomoćniku uložio žalbu o kojoj je odlučio Županijski sud u Splitu rješenjem br. Gžovr-242/13 na način da je istu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostupanjsko rješenje,

- da je rješenjem pod poslovnim brojem Gžovr-242/13 od 9. listopada 2013. drugostupanjski sud odbio žalba ovršenika, ovdje tužitelja i potvrdio rješenje o ovrsi od 12. rujna 2012,

- da je prema specifikaciji izvršenja osnove za plaćanje poslovni broj Ovr-216/2012 tražbina u tom predmetu naplaćena prinudnim putem sa računa, odnosno iz sredstava tužitelja putem F.-e.

Temeljem iznesenih činjeničnih utvrđenja prvostupanjski je sud smatrao da su u konkretnoj pravnoj stvari ispunjene sve pretpostavke za naknadu štete predviđene odredbom članka 154. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01, dalje u tekstu: ZOO/91), odnosno članka 1045. Zakona o obveznim odnosima("Narodne novine", broj 35/05,41/08,125/11,78/15 i 140/15, dalje u tekstu: ZOO/05).

Naime, prema zaključku prvostupanjskog suda upravo je tuženik označio tužitelja kao nasljednika pok. M. S. u navedenom postupku koji se vodio radi naknade štete zbog požara koji je uništio poljoprivredne nasade zasađene na nekretninama u vlasništvu pok. M. S., iako je raspolagao rješenjem o nasljeđivanju donesenom iza smrti istog iz kojeg je razvidno da je tužitelj proglašen nasljednikom samo u pogledu pokretnina-lovačke puške, dok je nasljednicom u pogledu nekretnina proglašena njegova majka I. S. P. je sud smatrao da je tuženik, kao stručna osoba i profesionalac, bio dužan samo pročitati rješenje o nasljeđivanju kojeg je priložio u spis iz pok. M. S., ili pak zapisnik s navedenog ročišta gdje sam tužitelj ponavlja odlučnu činjenicu-da je isti naslijedio svog oca samo u pogledu pokretnina.

Kako tuženik nije postupio na navedeni način, već prema vlastitoj izjavi: "…ja nisam uočio da je on bio nasljednik samo u pogledu puške, dok je majka proglašena nasljednicom za nekretnine, tako da bi se moglo reći da se radi o previdu“ prvostupanjski je sud smatrao da je tuženik neizvršavanjem svoje obveze iz profesionalne djelatnosti nepažnjom prouzročio štetu tužitelju u vidu parničnih troškova koji su istome naloženi platiti u parničnom postupku broj P-428/98 tuženiku Županijskoj upravi za ceste koji je pokrenuo ovršni postupak protiv tužitelja radi prisilne naplate istih, a koji iznos tužitelj upravo potražuje od tuženika u ovoj pravnoj stvari.

Prvostupanjski je sud otklonio prigovor zastare istaknut od strane tuženika nakon što je utvrdio da se komunikacija u svezi zastupanja u predmetu broj P-428/98 između tuženika, kao odvjetnika, i stranaka koje je on zastupao odvijala posredstvom J. Š., da tuženik J. Š., a niti tužitelju, nije uručio prvostupanjsku ni drugostupanjsku presudu donesenu u spomenutom postupku, da je tužitelj za ove presude saznao tek po zaprimanja rješenja o ovrsi koje je doneseno kod Općinskog suda u Trogiru pod poslovnim brojem Ovr- 216/2012 od 14. studenog 2012, odnosno 1. listopada 2012.

Kako je tužitelj za štetu i njezinu visinu saznao 1. listopada 2012., a tužbu u ovoj pravnoj stvari je podnio 2. kolovoza 2013. prvostupanjski je sud smatrao da je tužba podnesena unutar zastarnog roka iz članka 376. ZOO/91, koja odredba je istovjetna s odredbom članka 230. stavka 1.ZOO/05.

Zaključak prvostupanjskog suda o osnovanosti tužbenog zahtjeva prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

Naime, građansko-pravna odgovornost odvjetnika u hrvatskom pravu nije regulirana posebnim pravilima koja bi vrijedila samo za odvjetnike i odvjetničke vježbenike.

Na to upućuje odredba članka 33. Zakona o odvjetništvu ("Narodne novine", broj 9/94, 117/08, 50/09, 75/09 i 18/11) prema kojoj za pruženu pravnu pomoć strankama odvjetnici odvjetničkim društvima odgovaraju po općim pravilima o odgovornosti.

To znači da se građansko-pravna odgovornost odvjetnika za štetu određuje prema općim pravilima građanskog prava o odgovornosti za štetu, odnosno prema pravilima Zakona o obveznim odnosima.

Odgovornost odvjetnika za štetu stoga se može temeljiti na povredi ugovora, ako je riječ o obvezi koja je obuhvaćena valjanim ugovorom sa strankom, ali isto tako i na deliktu ako nije riječ o ugovornoj obvezi gdje je odvjetnik svojim ponašanjem nanio štetu trećoj osobi.

Međutim, profesionalna odgovornost uopće pa tako i odgovornost odvjetnika bez obzira temelji li se na ugovoru ili deliktu uvijek je subjektivna odgovornost. Stoga odvjetnik može odgovarati za štetu samo ako je skrivljeno povrijedio neko od pravila struke ili profesionalne etike. Dakle, da bi tužitelj imao pravo na naknadu štete od tuženika koji ga je kao punomoćnik zastupao u postupku pred sudom, mora dokazati da je točno određenim propustom tuženika tužitelju prouzročena konkretna šteta.

Naime, u smislu odredbe članka 7. Zakona o odvjetništvu odvjetnici su dužni pružati pravnu pomoć svjesno, sukladno zakonu, Ustavu Republike Hrvatske, statutu i drugim općim aktima komore te Kodeksu odvjetničke etike pri čemu odvjetnici imaju pravo i dužnost u granicama zakona i dobivenih ovlasti poduzimati sve što prema njihovoj ocjeni može koristiti stranci kojoj pružaju pravnu pomoć.

U tom kontekstu promatrana obveza odvjetnika u pružanju odvjetničkih usluga jest da će upotrijebiti profesionalna znanja i vještine te da će postupati s povećanom pažnjom prema pravilima struke i običajima, dakle, s pažnjom dobrog stručnjaka što od njega klijent očekuje jer je svrha i cilj odvjetništva prije svega zaštita interesa klijenta uz poštivanje načela zakonitosti.

Prva odvjetnikova dužnost, čijom povredom može za klijenta nastati šteta, je da stranci pruži sve potrebne informacije koje se odnose na predmet, procjenu uspjeha I smjerovima kojima premet može krenuti imajući u vidu sve informacije kako bi otklonio svoju pretpostavljenu krivnju (v. odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 127/08 i Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-3112/2015) koja je vrlo visokog stupnja jer priroda odvjetničke djelatnosti, zbog posebnog društvenog i pravnog statusa, zahtijeva visok stupanj stručnosti i pažnje s ciljem stvaranja povjerenja javnosti u kompetentnost, stručnost i etičnost odvjetničke djelatnosti.

Iz pravilnih utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi da tuženik u konkretnom slučaju nije postupio na naprijed opisani način jer je u postupku koji se kod Općinskog suda u Trogiru vodio pod poslovnim brojem P-428/98 radi naknade štete zbog požara koji je uništio poljoprivredne nasade zasađene na nekretninama u vlasništvu pok. M. S. nakon smrti tužitelja kao njegovog nasljednika označio ovdje tužitelja, unatoč tome što je raspolagao pravomoćnim rješenjem o nasljeđivanju iz kojeg je razvidno da je tužitelj proglašen nasljednikom samo u pogledu pokretnina-lovačke puške, dok je nasljednicom u pogledu nekretnina proglašena njegova majka I. S. U. navedenom je postupku tužbeni zahtjev u odnosu na tužitelja odbijen upravo iz razloga jer isti nije nasljednik pok. M. S. na nekretninama na kojima je nastala šteta.

Na pravilnost zaključka prvostupanjskog suda o odgovornosti tuženika za štetu upućuje i stranački iskaz tuženika koji navodi: "…ja nisam uočio da je on bio nasljednik samo u pogledu puške, dok je majka proglašena nasljednicom za nekretnine, tako da bi se moglo reći da se radi o previdu.", kao i navod tužitelja na ročištu održanom u navedenom predmetu 14. prosinca 1998. koji decidirano navodi da je nasljednik svog oca samo u pogledu pokretnina, dok je njegova majka naslijedila nekretnine.

Kako tuženik u konkretnom slučaju nije postupao pažnjom dobrog stručnjaka, odnosno pažnjom i pozornošću koju bi pokazao prosječno brižljiv i adekvatno stručno osposobljen pripadnih odvjetničke profesije, te nije uočio da tužitelj nije nasljednik svog oca na nekretninama na kojima je potraživana naknada štete zbog požara, te je istoga nakon smrti prvotnog tužitelja označio kao tužitelja u predmetu radi naknade štete na tim nekretninama, te kako je tužitelj u tom postupku upravo zbog promašene pasivne legitimacije izgubio parnicu i obvezan na snošenje parničnih troškova, to je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je smatrao da je tuženik odgovoran tužitelju za nastalu štetu u smislu odredbe članka 154. ZOO/91, odnosno članka 1045. ZOO/05.

Slijedom naprijed iznesenog trebalo je na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu ( točka I. i II. izreke).

S pravom tužitelj tvrdi da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada mu je kod odlučivanja o troškovima postupka propustio priznati trošak pristupa na ročišta za objavu presude održana 1. travnja 2015. i 27. srpnja 2020., jer se radi o ročištu koje je sastavni dio postupka koji se vodi kod suda prvog stupnja, odnosno o trošku koji je opravdan jer se na tom ročištu stranci koja je pristupila uručuje pisani otpravak presude.

Stoga tužitelju temeljem odredbe Tbr. 9/3 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, dalje u tekstu: Tarifa) pripada nagrada za ročište na kojem se objavljuje presuda u visini od 50% nagrade iz Tbr. 7/1 Tarife. Budući da je tužitelj troškovnikom (list 130 spisa) zatražio trošak zastupanja na ročištima za objavu presude kojima je i prisustvovao 1. travnja 2015. i 27. srpnja 2020., trebalo je tužitelju pored već dosuđenog troška postupka u iznosu od 11.287,50 kuna za navedena dva ročišta dosuditi i daljnji trošak u ukupnom iznosu od 1.250,00 kuna.

Tužitelju je na ime troškova drugostupanjskog postupka trebalo priznati iznos od 390,62 kune, koji iznos se odnosi na trošak sastava žalbe sa pripadajućim PDV-om. Na ovaj je način tuženik uz već dosuđeni parnični trošak u iznosu od 11.287,50 kuna dužan naknaditi tužitelju i daljnji parnični trošak od 1.640,62 kune, radi čega je temeljem odredbe članka 380. točke 3. ZPP-a trebalo prihvaćanjem žalbe tužitelja preinačiti odluku o troškovima postupka i odlučiti kao u izreci.

Tužitelju nije priznat trošak sastava odgovora na žalbu tuženika jer taj trošak nije bio potreban za vođenje ove parnice u smislu odredbe članka 155. ZPP-a

 

U Splitu 29. prosinca 2020.