Pristupanje sadržaju
- 1 - Poslovni broj: 8 UsIpor-243/20-6
REPUBLIKA HRVATSKA
UPRAVNI SUD U SPLITU
Split, Put Supavla 1
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
Upravni sud u Splitu, po sucu toga suda Studenku Vuleti, kao sucu pojedincu, uz sudjelovanje sudske zapisničarke Milke Škaro Grozdanić, u upravnom sporu tužitelja Ž. P. iz K. G., F. F. C. x, OIB: xxx zastupanog po opunomoćeniku D. Č., odvjetniku u K. K., C. dr. F. T. xxx, protiv tuženika Ministarstva financija RH, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Frankopanska 1, radi predujma poreza na dohodak od imovine, nakon neposredne i javne rasprave, zaključene 23. prosinca 2020. godine, u prisutnosti opunomoćenika tužitelja i odsutnosti tuženika, 28. prisinca 2020. godine,
p r e s u d i o j e
1. Odbija se tužbeni zahtjev kojim se traži poništenje rješenja Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, KLASA: UP/II-410-14/19-01/134, URBROJ: 513-04-20-3 od 05. lipnja 2020. godine.
2. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova upravnog spora kao neosnovan.
Obrazloženje
U pravovremenoj tužbi podnijetoj protiv rješenja tuženika, KLASA: UP/II-410-14/19-01/134, URBROJ: 513-04-20-3 od 05. lipnja 2020. godine tužitelj je u bitnom naveo: da rješenje tuženika u cijelosti pobija jer je isto nezakonito i nepravilno zbog pogrešne primjene procesnog i materijalnog prava, te zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja; da je nastupila zastara prava poreznog tijela na utvrđivanje i naplatu poreza na dohodak za sva primanja koja se odnose na razdoblje od 16. lipnja 2003. do 31. prosinca 2015. godine; da tuženik činjenično stanje pogrešno utvrdio time što u svom rješenju pogrešno navodi da je tužitelj prijavio Ugovor o zakupu prostora za bankomat iz 2003. godine i njegov Dodatak, posebno da to nije učinio 14. kolovoza 2019. godine; da je nepoznato na koji način i kada je porezno tijelo saznalo za predmetne ugovore; da se radi o zakašnjelom postupanju poreznog tijela jer da je porezno tijelo moglo imati saznanja o predmetnom ugovoru i ranije i to temeljem podataka koje je poreznom tijelu dostavljala Splitska banka d.d. Split; da se tuženik pogrešno poziva na članak 108. Općeg poreznog zakona („Narodne novine“, broj: 115/16 do 42/20, kao i članak 56. Zakona o porezu na dohodak („Narodne novine“, broj: 115/16) jer isti propisi nisi bili na snazi i u primjeni kada je predmetni ugovor zaključen, pa da bi trebalo primijeniti propise koji su bili u primjeni kada je ugovor zaključen i to: članak 90. i 92. Općeg poreznog zakona („Narodne novine“, broj: 127/00, dalje: OPZ/00, te članak 48. Zakona o porezu na dohodak („Narodne novine“, broj: 127/00, dalje: ZPD/00); da je sukladno članku 90. navedenog OPZ-a, zastara prava poreznog tijela na utvrđivanje poreza na dohodak za 2003. godinu počela teći dana 01. siječnja 2004. godine. Kako je rješenje tuženika donijeto 14. kolovoza 2019. godine da je apsolutna zastara prava poreznog tijela na utvrđivanje poreza na dohodak nastupila za sva utvrđenja (obveze) koje se odnose na razdoblje od 16. lipnja 2003. do 31. prosinca 2015. godine, budući da je OPZ/08 na isti način regulirano pitanje porezne zastare u pogledu relativne i apsolutne zastare; kako je relativna zastara nastupila prije 01. siječnja 2017. godine da se treba primijeniti OPZ/00 i OPZ/08; da se tuženik pogrešno poziva na članak 197. Općeg poreznog zakona, a da pritom nisu navedene Narodne novine u kojima je objavljen, što je protivno članku 98. Zakona o općem upravnom postupku; da je osporeno rješenje nezakonito i u pogledu odluke vezano za nepostojanje/postojanje suspenzivnog učinka žalbe jer nije ispunjen uvjet iz članka 87. OPZ-a, jer rješenje nije donijeto temeljem prijave tužitelja. Poziva se na pravno shvaćanje Financijskog, radnog i imovinskopravnog odjela Visokog upravnog suda RH-e od 3. i 7. studenog 2014. godine, da su u porezna tijela dužna po službenoj dužnosti paziti na zastaru. Tužbenim zahtjevom je zatražio da se poništi osporeno rješenje tuženika od 05. lipnja 2020. godine.
U odgovoru na tužbu tuženik je u svemu ostao kao kod obrazloženja svog rješenja, te je predložio da sud tužbu odbije kao neosnovanu.
Osporenim rješenjem tuženika odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ured Split, Ispostave Kaštela, KLASA: UP/I-410-23/2019-012/498, URBROJ: 513-007-17-11-2019-002 od 14. kolovoza 2019. godine.
Navedenim poreznim rješenjem pod točkom I.1. za razdoblje od 16. lipnja 2003. do 31. srpnja 2018. godine utvrđena je ukupna mjesečna zakupnina u iznosu od 1.000,00 kn za izdavanje u zakup poslovnog prostora za ugradnju i instalaciju bankomata u poslovnom prostoru u K. G., na adresi F. F. C., temeljem Ugovora o zakupu prostora za bankomat sklopljenog sa S.b.d.d. Split, kao i porez i prirez u iznosu od 94,08 kn mjesečno. Točkom I. 2. rješenja tužitelju je za period od 01. kolovoza 2018. do 31. prosinca 2018. godine utvrđena mjesečna zakupnina u iznosu od 1.300,00 kn te porez i prirez u iznosu od 122,30 kn mjesečno. Točkom I.3. tužitelju je za period od 01. siječnja 2019. do 31. prosinca 2022. godine utvrđena mjesečna zakupnina u iznosu od 1.300,00 kn te porez i prirez u iznosu od 122,30 kn mjesečno; mjesečna zakupnina u iznosu od 3.600,00 kn te porez i prirez u iznosu od 338,69 kn mjesečno; mjesečna zakupnina u iznosu od 1.500,00 kn te porez i prirez u iznosu od 141,12 kn mjesečno.
Na raspravi od 23. prosinca 2020. godine nije pristupio tuženik iako je uredno pozvan a izostanak nije opravdao, pa kako nije bilo razloga za odgodu rasprava je održana bez tuženika. Opunomoćenik tužitelja iskazao je da ostaje kod sadržaja tužbe i tužbenog zahtjeva te je u spis predao popis troška kojim je zatražio trošak sastava tužbe i pristupa na ročište u iznosu od po 2.500,00 kuna uvećano za PDV- a od 25% ili ukupno 6.250,00 kuna.
U dokaznom postupku čitana je tužba, osporeno rješenje od 05. lipnja 2020. godine, odgovor na tužbu, te pregledan sudski spis i spis tuženika dostavljen uz odgovor na tužbu.
Stranke nisu imale kakvih drugih dokaznih prijedloga.
Ocjenom svih dokaza zajedno i svakog dokaza posebno, na temelju rezultata cjelokupnog dokaznog postupka, ovaj sud smatra da tužbeni zahtjev nije osnovan.
Predmet ovog upravnog spora je ocjena zakonitosti osporenog rješenja, odnosno da li je poreznim rješenjem zakonito tužitelju utvrđena porezna obveza, poreza na dohodak od imovine.
Među strankama je isključivo sporno da li je nastupila zastara prava na utvrđivanje porezne obveze (poreza na dohodak od imovine) za razdoblje od 16. lipnja 2003. do 31. prosinca 2015. godine, odnosno sporno je kada je počeo teći zastarni rok za pojedine obveze po navedenom ugovoru.
Člankom 56. Zakona o porezu na dohodak („Narodne novine“, broj: 115/16) propisano je da se dohotkom od imovine i imovinskog prava smatra razlika između primitaka po osnovi najamnine, zakupnine, iznajmljivanja stanova, soba i postelja putnicima i turistima i organiziranja kampova, primitaka od vremenski ograničenog ustupa autorskih prava, prava industrijskog vlasništva i drugih imovinskih prava u skladu s posebnim propisima, primitaka od otuđenja nekretnina i imovinskih prava, te izdataka koji su poreznom obvezniku u poreznom razdoblju nastali u svezi s tim primicima.
Člankom 65. stavak 1. Pravilnika o porezu na dohodak („Narodne novine“, broj: 140/03) koji je bio na snazi u vrijeme kada je tužitelj zaključio Ugovor o zakupu prostora za bankomat sa Splitskom bankom d.d., bilo je propisano da radi osiguranja podataka potrebnih za utvrđivanje poreza, porezni obveznici su dužni ispostavi Porezne uprave nadležnoj prema njihovu prebivalištu ili uobičajenom boravištu podnijeti prijavu radi upisa u registar obveznika poreza na dohodak. Prema stavku 2. istog članka prijava radi upisa u registar poreznih obveznika podnosi se i za dohodak od imovine.
Prema stavku 3. istog članka Pravilnika prijava se podnosi u roku od osam dana od dana početka obavljanja djelatnosti, od dana dostavljanja pisanog zahtjeva za prelazak na utvrđivanje paušalnog dohotka ili prelaska na oporezivanje po odbitku odnosno od početka ostvarivanja primitka.
Dakle, sukladno navedenim odredbama tužitelj je nakon zaključenja ugovora o zakupu prostora za bankomat dana 16. lipnja 2003. godine, trebao poreznom tijelu dostaviti navedeni ugovor a kasnije i podnijeti Prijavu poreza na dohodak, ali tužitelj nije postupio na navedeni način, tako da porezno tijelo nije znalo da je tužitelj zaključio navedeni ugovor, pa mu nije ni moglo utvrditi poreznu obvezu po navedenom ugovoru.
Zaključkom o pravnom shvaćanju sjednice sudaca Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, broj: 6 Su-478/2016 od 8. prosinca 2016. godine odlučeno je da se ostaje kod zaključka sjednice sudaca Upravnog suda Republike Hrvatske od 5. studenog 2001. godine.
Navedeni zaključak od 5. studenog 2001. godine glasi: “ Za utvrđivanje apsolutnog roka zastare prava poreznog tijela na utvrđivanje porezne obveze mjerodavno je kada je porezno tijelo saznalo za poreznu obvezu“.
Nadalje, prema zaključku o pravnom shvaćanju sjednice sudaca Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, broj: 6 Su-478/2016 od 8. prosinca 2016. godine za utvrđivanje zastare prava poreznog tijela na utvrđivanje obveze predujma poreza na dohodak od imovine i imovinskih prava mjerodavno je kada je porezno tijelo saznalo za poreznu obvezu.
Navedeni zaključci su na snazi budući da nisu stavljeni izvan snage Zaključkom o pravnom shvaćanju sjednice sudaca Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, broj: 6 Su-574/2019-3 od 18. studenog 2019. godine, kojim zaključkom je u povodu odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske vezano za poreznu zastaru, stavljen izvan snage zaključak Financijskog i radnopravnog odjela broj: Su-424/2015-2 od 13. studenog 2015. i zaključak broj: Su-122/2016-3 od 04. ožujka 2016. godine.
Prema stanju spisa proizlazi da je porezno tijelo naknadno u 2019. godini saznalo za predmetni ugovor o zakupu prostora za bankomat kojeg je tužitelj zaključio 16. lipnja 2003. godine, te nakon toga poreznim rješenjem tužitelju utvrdilo poreznu obvezu poreza na dohodak od imovine po navedenom ugovoru.
Sasvim je nebitno na koji način je porezno tijelo saznalo za predmetni ugovor kojeg je tužitelj zaključio sa Splitskom bankom d. d. 2003. godine, budući da tužitelj sukladno propisu nije porezno tijelo obavijestio o zaključenom ugovoru, iako je to trebao učiniti jer se radi o imperativnoj odredbi.
Sukladno članku 67. OPZ-a porezno tijelo može samostalno prikupljati dokaze vezano za oporezivanje, međutim, kako se radi o izričitoj odredbi, tužitelj je bio taj koji je trebao porezno tijelo obavijestiti o zaključenom ugovoru, kako bi mu porezno tijelo moglo utvrditi poreznu obvezu, jer je nebitno je li istu obavijest mogao poreznom tijelu dostaviti netko drugi.
S obzirom na navedeno, a kako tužitelj nije porezno tijelo obavijestio o zaključenom ugovoru, neosnovani su navodi tužitelja da je porezno tijelo za navedeni ugovor moglo saznati na neki drugi način ili da je porezno tijelo saznanja o zaključenom ugovoru imalo znatno ranije.
Svakako, navedene navode tužitelj nije ničim ni dokazao. Stoga, kako sam tužitelj nije ispoštovao svoju obvezu da porezno tijelo obavijesti o zaključenju predmetnog ugovora i podnese Prijavu poreza na dohodak, tužitelj treba prihvatiti utvrđenje poreznog tijela vezano za saznanja za predmetni ugovor tj. da je za ugovor saznala 2019. godine.
Stoga porezni postupak utvrđivanje porezne obveze tužitelju nije započeo 2003. godine kada je predmetni ugovor zaključen, nego je postupak utvrđivanja porezne obveze započeo nakon što je porezno tijelo saznalo za navedeni ugovor.
Člankom 197. stavak 1. Općeg poreznog zakona („Narodne novine“, broj: 115/16, dalje: „novi“ OPZ) propisano je da će se postupci pokrenuti do dana stupanja na snagu ovog Zakona prema odredbama Općeg poreznog zakona („Narodne novine“, broj: 147/08) osim postupaka pokrenutih na temelju glave VIII. i IX. Općeg poreznog zakona (Narodne novine, broj: 147/08 do 44/16) dovršiti prema odredbama toga Zakona.
Stavkom 2. istog članka je propisano da iznimno od stavka 1. ovoga članka, postupci za utvrđivanje zastare započeti po zahtjevu poreznog obveznika prema odredbama Općeg poreznog zakona („Narodne novine“, broj: 147/08 do 44/16), u kojima je do 01. siječnja 2017.
nastupila relativna zastara dovršit će se prema odredbama toga Zakona. Postupci u kojima je do 01. siječnja 2017. godine nastupila apsolutna zastara prema odredbama Općeg poreznog zakona („Narodne novine“, broj: 147/08 do 44/16) dovršiti prema odredbama ovoga Zakona, dakle, odredbama „novog“ OPZ-a.
Sukladno članku 197. stavak 2. OPZ-a (NN br. 115/16) primijeniti je odredbe Općeg poreznog zakona („Narodne novine“, broj: 115/16, 106/18).
Člankom 108. st. 1. „novog“ OPZ-a je propisano da pravo i obveze poreznog tijela na utvrđivanje porezne obveze i kamata, pravo i obveza poreznog tijela na naplatu poreza, kamata i troškova ovrhe te pravo poreznog obveznika na povrat poreza, kamata i troškova ovrhe zastarijeva za šest godina računajući od dana kada je zastara počela teći.
Prema st. 2. istog članka zastara prava na utvrđivanje porezne obveze i kamata počinje teći istekom godine u kojoj je nastala porezna obveza. Nastanak porezne obveze propisan je posebnim poreznim zakonima.
Kako porezno tijelo nije imalo saznanja o navedenom ugovoru nije imalo saznanja do kolovoza 2019. godine to sukladno naprijed iznijetim pravnim shvaćanjima Visokog upravnog suda Republike Hrbvatske, zastara prava na utvrđivanje porezne obveze nije ni mogla početi teći, slijedom čega nije nastupila zastara prava na utvrđenje porezne obveze, jer od saznanja za ugovor nije protekao zastarni rok iz članka 108. stavak 1. OPZ-a. Zastara prava na naplatu nije ni mogla nastupiti jer se radi o drugoj „fazi“ poreznog postupka obzirom da zastara prava na naplatu počinje teći nakon što rješenje kojim je utvrđena porezna obveza postane izvršno, a zastara nastupa kada protekne propisani rok.
Ostali tužbeni navodi nisu razmatrani jer nisu od utjecaja na donošenje drugačije odluke.
Slijedom navedenog prvostupanjsko rješenje i osporeno rješenje tuženika su zakonita.
Stoga, valjalo je na temelju odredbe članka 57. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj: 20/10, 143/12, 152/14, 94/16 i 29/17, dalje: ZUS-a), odbiti tužbeni zahtjev, odnosno odlučiti kao u izreci presude.
Tužiteljev zahtjev za naknadom troškova upravnog spora je odbijen, sukladno članku 79. ZUS-a, budući da je tužbeni zahtjev odbijen.
U Splitu, 28. prosinca 2020.
S U D A C
Studenko Vuleta, v.r.
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana od dana primitka pisanog otpravka iste, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, putem ovog suda pisano, za Visoki upravni sud Republike Hrvatske (čl. 66. st. 1. ZUS-a). Žalba odgađa izvršenje presude (čl. 66. st. 5 ZUS-a).