Poslovni broj: 41 Pž-6813/2019-6

1

 

 

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Berislavićeva 11, Zagreb

 

 

Poslovni broj: 41 Pž-6813/2019-6

 

 

U   I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

 

 

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sutkinja Gorana Aralica Martinović, u pravnoj stvari tužitelja T. d.o.o., OIB ..., Z., protiv tuženika OPĆINA T., OIB ..., T., kojeg zastupa punomoćnik M. O., odvjetnik u S., radi isplate iznosa od 194.852,40 kn, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zadru, Stalne službe u Šibeniku poslovni broj P-192/2018-15 od 26. rujna 2019., 28. prosinca 2020.

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se kao neosnovana tuženikova žalba i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zadru, Stalne službe u Šibeniku poslovni broj P-192/2018-15 od 26. rujna 2019. ispravljena rješenjem Trgovačkog suda u Zadru, Stalne službe u Šibeniku poslovni broj P-192/2018-18 od 2. listopada 2019.

 

r i j e š i o  j e

 

I. Odbija se kao neosnovana tuženikova žalba i potvrđuje rješenje Trgovačkog suda u Zadru, Stalne službe u Šibeniku poslovni broj P-192/2018-15 od 26. rujna 2019.

 

II. Odbija se kao neosnovana tuženikova žalba i potvrđuje rješenje Trgovačkog suda u Zadru, Stalne službe u Šibeniku poslovni broj P-192/2018-18 od 2. listopada 2019.

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom tuženiku je naloženo platiti tužitelju iznos od 194.852,40 kn sa zakonskim zateznim kamatama. Pobijanim rješenjem tuženiku je naloženo naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 4.598,00 kn.

 

Pobijanim rješenjem od 2. listopada 2019. ispravljena je presuda od 26. rujna 2019. na način da je određena zakonska zatezna kamata na glavnicu koju je prvostupanjski sud neodređeno naveo u presudi.

 

Tužitelj u ovom postupku zahtijeva isplatu iznosa od 194.852,40 kn koji se odnosi na iznos komunalnog doprinosa određenog tuženikovim rješenjem od 8. srpnja 2015. koji je tuženik 22. travnja 2016. naplatio od tužitelja u ovršnom postupku. S obzirom na to da je tuženikovo rješenje o komunalnom doprinosu poništeno rješenjem Upravnog odjela za zaštitu okoliša i komunalne poslove županije od 27. travnja 2018., tužitelj smatra da je otpala osnova na temelju koje je utuženi iznos naplaćen te zahtijeva povrat stečenog bez osnove.

 

Prvostupanjski sud je izvršio uvid u spis Upravnog odjela za zaštitu okoliša i komunalne poslove županije u kojem se odlučivalo o tužiteljevoj obvezi za plaćanje komunalnog doprinosa te je ocijenio da je osnovan tužiteljev zahtjev za povrat stečenog bez osnove.

 

O troškovima postupka prvostupanjski sud je odlučio primjenom odredbe čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 i 25/13; dalje: ZPP).

 

Protiv te presude žalbu je podnio tuženik navodeći da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio činjenično stanje jer nije uzeo u obzir višegodišnji odnos između stranaka koji je počeo još 2011. godine kada je tuženik tužitelju izdao rješenje o komunalnom doprinosu. Nakon izdavanja prvog rješenja uslijedile su tužiteljeve žalbe, izdavanje i poništavanje novih rješenja radi iste obveze. Tužitelj smatra da tuženik svojim postupanjem nastoji izbjeći zakonsku obvezu plaćanja komunalnog doprinosa, a što prvostupanjski sud jednako kao i tuženikovo drugostupanjsko tijelo - Upravni odjel za zaštitu okoliša i komunalne poslove županije nisu shvatili. Tuženik smatra da navedeno drugostupanjsko tijelo nije trebalo poništiti sporno rješenje jer tim poništavanjem ide u korist tužiteljevom prijevarnom postupanju. Tuženik smatra da tužitelj nije dokazao osnovanost tužbenog zahtjeva, slijedom čega predlaže da ovaj sud preinači prvostupanjsku presudu i odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan.

 

Tuženikova žalba nije osnovana.

 

Nakon što je ispitao pobijanu presudu u skladu s odredbom čl. 365. ZPP-a, u granicama razloga navedenih u žalbama te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 10., 11., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj je sud utvrdio da je ona pravilna i zakonita.

 

Sukladno odredbi čl. 77. Zakona o komunalnom gospodarstvu („Narodne novine“ broj: 26/03, 82/04, 178/04, 38/09, 79/09, 49/11, 84/11 i 90/11; dalje: ZKG) komunalni doprinos plaća vlasnik zemljišta na kojem se gradi građevina ili se nalazi ozakonjena građevina odnosno investitor ako je na njega pisanim ugovorom prenesena obveza plaćanja komunalnog doprinosa. Rješenje o komunalnom doprinosu donosi upravno tijelo jedinice lokalne samouprave nadležno za komunalno gospodarstvo (čl. 32. ZKG-a). U konkretnom slučaju tuženik je bio ovlašten donijeti rješenje o komunalnom doprinosu.

 

Među strankama su nesporne sljedeće činjenice:

- tuženik je tužitelju 21. lipnja 2011. izdao rješenje o komunalnom doprinosu za  neizgrađeni hotel u mjestu J. u iznosu od 268.800,00 kn koji je tužitelj platio, - 2. listopada 2014. Upravni odjel za zaštitu okoliša i komunalne poslove županije ukinuo je tuženikovo rješenje od 21. lipnja 2011. i tuženiku vratio  predmet na ponovan postupak,

- 27. srpnja 2015. posredstvom Financijske agencije tužitelju je vraćen iznos od 268.800,00 kn,

- tuženik je tužitelju 22. kolovoza 2012. izdao novo rješenje o komunalnom doprinosu  za isto zemljište u iznosu od 479.479,35 kn,

- 30. lipnja 2015. Upravni odjel za zaštitu okoliša i komunalne poslove županije ukinuo je tuženikovo rješenje od 22. kolovoza 2012. i tuženiku vratio  predmet na ponovan postupak,

- 8. srpnja 2015. tuženik je tužitelju izdao novo rješenje o komunalnom doprinosu za  isto zemljište u iznosu od 194.852,40 kn,

- 30. srpnja 2015. tuženik je tužitelju izdao novo rješenje kojim je zamijenio rješenje od  8. srpnja 2015. te mu je u novom rješenju naložio isplatu iznosa od 463.652,40 kn, - 22. travnja 2016. tuženik je od tužitelja u ovršnom postupku naplatio iznos od  194.852,40 kn temeljem rješenja od 8. srpnja 2015.,

- 27. travnja 2018. Upravni odjel za zaštitu okoliša i komunalne poslove županije ukinuo je rješenje od 30. srpnja 2015. i predmet vratio na ponovni  postupak.

 

Među strankama je sporno ima li tuženik pravo zadržati iznos od 194.852,40 kn koji je naplatio od tužitelja ili se radi o stečenom bez osnove.

 

Prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da je tužitelj tuženiku u razdoblju od 2011. do

2105. godine izdao tri rješenja o komunalnom doprinosu te da su sva tri rješenja poništena. Rješenje od 8. srpnja 2015. kojim je tužitelju naloženo platiti iznos od 194.852,40 kn je zamijenjeno novim tuženikovim rješenjem od 30. srpnja 2015., koje je poništeno. Dakle, tužitelj je od tuženika naplatio iznos na temelju rješenja koje je nakon naplate poništeno.

 

Prema odredbi čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18; dalje: ZOO) kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

 

Pravilno je utvrđenje prvostupanjskog suda da je osnova temeljem koje je zaplijenjen utuženi iznos otpala, odnosno da ista više ne postoji, i to bilo da se radi o rješenju od 8. srpnja

2015., bilo da se radi o rješenju od 30. srpnja 2015., jer su oba prestala važiti.

 

Ovom odlukom sud ne prejudicira konačno rješenje odnosa tužitelja i tuženika u upravnom postupku, niti ulazi u eventualno daljnje postojanje tužiteljevog duga ili nove tužiteljeve obveze. U ovom sporu se odlučivalo postoji li još uvijek osnova na temelju koje je tuženik od tužitelja naplatio iznos od 194.852,40 kn

 

Uzevši u obzir sve navedeno, ovaj sud u cijelosti prihvaća činjenično stanje utvrđeno prvostupanjskom presudom, njene razloge, a samim time i odluku prvostupanjskog suda o osnovanosti tužbenog zahtjeva donesenu pravilnom primjenom odredbi Zakona o obveznim odnosima.

Neosnovana je i tuženikova žalba protiv rješenja o ispravku presude kojim je prvostupanjski sud pravilno naveo stopu zateznih kamata budući da je to propustio učiniti u presudi.

 

Pravilna je i odluka o troškovima parničnog postupka kako po osnovi (čl. 154. st. 1. ZPP-a), tako i po visini.

 

Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci (čl. 368. st. 1. ZPP-a).

 

Zagreb, 28. prosinca 2020.

 

Sudac

Gorana Aralica Martinović, v.r.