Poslovni broj: 73 Pž-1185/2019-2

 

1

 

 

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Berislavićeva 11, Zagreb

 

 

Poslovni broj: 73 Pž-1185/2019-2

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Gorana Aralica Martinović, u pravnoj stvari tužitelja O..... d.o.o. Š., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnica Ž. M., odvjetnica u R.,  protiv tuženika D. d.o.o. R., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnica M. T. odvjetnica u R., radi isplate iznosa od 3.922,70 kn, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj Povrv-389/2017-15 od 19. prosinca 2018., 28. prosinca 2020.

 

p r e s u d i o  j e

 

Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj Povrv-389/2017-15 od 19. prosinca 2018. i sudi:

 

I. Održava se na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave, poslovni broj Ovrv-65/17 od 31. svibnja 2017. koji je donio javni bilježnik V. Š. iz Č., u dijelu kojim je naloženo tuženiku da u roku od osam dana plati tužitelju iznos od 3.922,70 kn (tritisućedevetstodvadesetdvije kune i sedamdeset lipa) sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na taj iznos od 26. travnja 2017. do isplate, a koja se do 30. lipnja 2017. određuje po stopi od 9,68% godišnje, te od 1. srpnja 2017. do isplate po stopi od 9,41% godišnje, a u slučaju promjene stope, prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, kao i da tužitelju naknadi trošak ovrhe u iznosu od 893,75 kn (osamstodevedesettri kune i sedamdesetpet lipa).

 

II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 2.525,00 kn (dvijetisućepetstodvadesetpet kuna) u roku od osam dana.

 

Obrazloženje

 

Presudom Trgovačkog suda u Rijeci od 19. prosinca 2018. suđeno je:

„I. Ukida se platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave, poslovni broj Ovrv-65/17 od 31. svibnja 2017. koji je donio javni bilježnik V. Š. iz Č., u dijelu u kojem je naloženo tuženiku da roku od 8 dana plati tužitelju iznos od 3.922,70 kn sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na taj iznos od 26. travnja 2017. do isplate, a koja se do 30. lipnja 2017. određuje po stopi od 9,68% godišnje, te od 1. srpnja 2017. do isplate po stopi od 9,41% godišnje, a u slučaju promjene stope, prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, kao i da tužitelju naknadi trošak ovrhe u iznosu od 893,75 kn, te se tužbeni zahtjev odbija. II. Tužitelj je dužan nadoknaditi tuženiku prouzročeni trošak postupka u iznosu od 2.700,00 kn, u roku od 8 dana.“

 

Tako je prvostupanjski sud odlučio o tužiteljevom zahtjevu za isplatu naknade za izvršene radove te je platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju čl. 451. st. 3. Zakona o parničnom postupku ukinuo u cijelosti i odbio u cijelosti tužbeni zahtjev s pozivom na odredbe čl. 9. i 358. Zakona o obveznim odnosima.

 

Protiv navedene presude, žalbu je podnio tužitelj, zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se pobijana presuda preinači ili ukine. Ponavlja navode iznesene tijekom prvostupanjskog postupka i tvrdi da su stranke usmeno postigle sporazum o povećanju opsega radova. Traži troškove žalbenog postupka i to za sastav žalbe iznos od 525,00 kn te sudske pristojbe, koji iznos ne popisuje.

 

Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

Žalba je osnovana.

 

Ovaj predmet predstavlja spor male vrijednosti, na temelju odredbe čl. 502. st. 1. Zakona o parničnom postupku jer se odnosi na potraživanje u novcu koje ne prelazi svotu od

50.000,00 kn.

 

Pobijana presuda ispitana je na temelju odredbe čl. 365. st. 2. u vezi čl. 467. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku u granicama dopuštenih žalbenih razloga, pazeći pritom po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t.

2., 4., 8., 9. i 11. Zakona o parničnom postupku, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

 

U postupku koji je prethodio pobijanoj presudi niti u pobijanoj presudi nisu učinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

 

Nije ostvaren ni žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 6. Zakona o parničnom postupku koja prema toj odredbi postoji ako kojoj stranci nije omogućeno raspravljanje pred sudom.

 

Prema shvaćanju tužitelja navedena bitna povrede odredaba parničnog postupka je počinjena time što je prvostupanjski sud bez valjanog razloga odbio izvesti dokaz vještačenjem po vještaku građevinske struke i očevid na licu mjesta. Time je po shvaćanju tužitelja povrijeđeno njegovo pravo na pošteno suđenje i pravo na procesnu ravnopravnost. Tužitelj drži da mu je uskraćeno pravo na dokaz, suprotno ustaljenoj sudskoj praksi.

 

Analizom sadržaja spisa te obrazloženja prvostupanjske presude ovaj sud je utvrdio da je tužitelj predložio izvođenje vještačenja po vještaku građevinske struke na okolnost stvarno izvedenih radova i očevid, a ti su prijedlozi odbijeni kao nepotrebni (list 54. spisa). Okolnost što sud nije izveo neke od predloženih dokaza sama po sebi ne znači da je time tužitelj onemogućen u iznošenju činjenica i predlaganju dokaza, odnosno da je onemogućen u raspravljanju pred sudom. U postupku pred prvostupanjskim sudom saslušani su zakonski zastupnici stranaka na okolnost prihvata ponude o eventualnim usmenim dogovorima, jedan svjedok te je izvršen uvid u isprave u spisu.

 

Međutim, ostvaren je žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava koji postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. Zakona o parničnom postupku).

 

Predmet spora je zahtjev za isplatu iznosa od 3.922,70 kn s pripadajućim kamatama, po računu broj 069-1-1/2017 od 16. lipnja 2017. (dio; list 4. spisa), koji se odnosi na razliku između utuženog računa broj 069-1-1/2017 od 16. lipnja 2017. u iznosu od 17.850,70 kn i računa ispostavljenog po prihvaćenoj ponudi broj 048/2017 od 15. svibnja 2017. na iznos od

13.928,00 kn, koji je tuženik nesporno platio tužitelju.

 

Između stranaka nije sporno da su bili u poslovnoj suradnji u kojoj je tužitelj za tuženika vršio radove opisane u predmetnom računu.

 

Između stranaka je sporno je li tuženik dužan isplatiti tužitelju utuženi iznos, koji predstavlja razliku između predmetnog računa broj 069-1-1/2017 od 16. lipnja 2017. i ponude (po kojoj je tuženik izvršio plaćanje).

 

Na temelju rezultata dokaznog postupka prvostupanjski sud je utvrdio sljedeće:  - uvidom u e-mail od 8. svibnja 2017. (list 27. spisa), utvrđeno je da ga je uputila zastupnica po zakonu tuženika tužitelju, a njime šalje sliku parkinga koji bi trebalo betonirati i zagladiti da se može pobojati te obavještava tužitelja da je sloj betona već „dolje“ pa ne zna koliko bi novi beton trebao biti debeo, te da su dimenzije cca. 7x7m,

- uvidom u ponudu br. 048/2017 od 14. svibnja 2017. (list 6. i 32. spisa) utvrđeno je da se odnosi na izvođenje radova (izrada betonske podloge debljine 10 cm, površina zaribana sa zidarskom gladilicom beton MB 30; te dobava i postava armaturne mreže). Ponuda sadrži podatke o jediničnim mjerama, cijeni, količini i iznosu,

- uvidom u e-mail tuženika od 14. svibnja 2017. (list 7. i 33. spisa) utvrđeno je da se zastupnica po zakonu tuženika D. K. obratila tužitelju sa zamolbom da se uz postojeće radove navedene u ponudi, napravi ponuda s iskopom postojeće ploče,

- uvidom u ponudu broj 048/2017 od 15. svibnja 2017. (list 8. i 35. spisa), utvrđeno je da sadrži opis građevinskih radova kao i ponuda od 14. svibnja 2017, uz dodatak radova: strojni iskop betonske podloge debljine 12 cm i odvoz iskopa na gradsku deponiju uvećanu 20% na rastresitost. Vrijednost te ponude iznosi 13.928,00 kn bez poreza, uvećano za PDV od 25% iznosi 17.410,00 kn,

- uvidom u račun broj 061-1-1/2017 od 31. svibnja 2017. (list 17. spisa) utvrđeno je da se odnosi na stavke iste kao što su navedene u ponudi broj 048/2017 od 15. svibnja 2017. Kao ukupna vrijednost naveden je iznos od 13.928,00 kn bez poreza. Navedeni račun sadrži naznaku da se porezna obaveza prenosi na naručioca sukladno čl. 75. st. 3. i čl. 79. st. 9. Zakona o PDV-u,

- uvidom u račun br. 069-1-1/2017. od 16. lipnja 2017. (list 19. spisa), utvrđeno je da taj račun, osim stavki navedenih u prethodnom računu od 31. svibnja 2017. sadrži i stavku „5. postava rubnjaka“, pa iznos cjelokupnog računa umjesto iznosa po prethodno ispostavljenom računu iznosi 17.850,70 kn, a što umanjeno za isplaćeni iznos iznosi 3.922,70 kn,  - svjedok V. M. (iskaz s lista 52. i 53. spisa), djelatnik tuženika, iskazao je da je s djelatnikom tužitelja izvršio izmjeru površine nakon čega su započeli radovi te je tužitelj obavio radove sanacije odnosno betoniranja parkinga, a tužiteljeva ponuda dana je nakon mjerenja,

- Đ. H., zastupnik po zakonu tužitelja (iskaz na listu 45. i 46. spisa), iskazao je da se ponuda izdaje nakon mjerenja i kada se prihvati, a to znači da je stranka prihvatila jedinične cijene, a količine su promjenjive. Kod mjerenja utvrdio je da su mjere bile 7 x 7 metra. Kako je uz parkiralište postojao prilaz, naknadno su na temelju zajedničkog dogovora betonirali i taj prilaz koji nije bio fotografiran niti unesen u ponudu budući da nije bio tuženikov. Uz njega su napravili rubnike. Kada su napravili posao ispostavili su tuženiku račun u iznosu od 17.850,70 kn kojeg mu je tuženik vratio. Nakon popravka računa kojeg je ispostavio po ponudi račun je iznosio 13.928,00 kn. Nakon toga tužitelj je izašao na teren, izvršio je izmjere i utvrdio je da postoji razlika između ponuđenog i izvedenog te je naknadno ispostavio utuženi račun koji predstavlja razliku između izvedenog i ponuđenog rada. Utuženi račun nije predmet ponude nego stvar dogovora, te je upravo to razlika u količini radova. Izmjera se vršila po stvarno izvedenim radovima, a količina je iskazana u iznosu izvedenog stanja. Potvrdio je da je s istim brojem izdao dvije ponude ali s različitim datumima i iznosima. Budući da je tuženik zatražio izbijanje ploče radi narušavanja redoslijeda stepeništa, ispostavio je novu ponudu na veći iznos. Dakle radi se o istim količinama ali s više radova u toj ponudi. Dodaje da je ponuda od 15. svibnja 2017. prihvaćena od strane tuženika. Ponuda je ispostavljena na zastupnika po zakonu tuženika kao fizičku osobu, na temelju čega je ispostavljen utuženi račun na tuženika kao pravnu osobu, - D. K., zastupnica po zakonu tuženika (list 47. i 48. spisa), iskazala je da je prije sastavljanja ponude tužitelj izašao na teren i izmjerio površinu te dao ponudu na 50 m2. Tužitelj joj je naknadno sugerirao da bi bilo dobro da se napravi iskop te nakon toga je napravio i drugu ponudu od 15. svibnja 2017 koju je ona prihvatila. Nakon toga tužitelj je počeo s izvođenjem radova. Ujedno je prije početka radova tužitelj naveo da bi bilo dobro promijeniti rubnjake na što je ona pristala. Po izvedenim radovima tužitelj je ispostavio račun u kojem je navedena površina od 63 m2 umjesto 50 m2, iz čega proizlazi da je račun uvećan za 30% vrijednosti iz ponude, a to ona nije željela prihvatiti, pa je vratila račun tužitelju. Ona je platila tužitelju iznos od 13.928,00 kn istoga dana kada je ispostavljen račun. Naknadno je stigao novi, utuženi, račun iz kojeg je vidljivo da tužitelj potražuje razliku između prvobitno ispostavljenog računa i plaćenog dijela, a taj račun vratila je tužitelju.

 

Prvostupanjski sud je odbio tužbeni zahtjev za plaćanje izvedenih radova uz obrazloženje da su stranke sklopile ugovor na temelju tužiteljeve ponude i da je tužitelj vezan ponudom koju je tuženik prihvatio i to u odnosu na sve bitne sastojke (količine i cijene).

 

Na temelju dokaza provedenih u postupku ovaj sud zauzima drugačije stajalište.

 

Naime, odlučno je pitanje kako su stranke ugovorile cijenu radova. Imajući u vidu tužiteljevu ponudu (list 35. spisa) očigledno je da je ugovorena jedinična cijena i to po jedinici mjere (u protivnom se ne bi navodile jedinične mjere, cijena i količine): 1 m2 za izradu betonske podloge debljine 12 cm po cijeni od 210,00 kn; 1 kg za dobavu i postavu armaturne mreže 10,00 kn; 1m3 za strojni iskop betonske podloge 12cm 180,00 kn; 1m3 za odvoz iskopa na deponiju 90,00 kn. Točno je da su stranke navele i količine od 50m2 izrade betonske podloge, 170 kg za nabavu armaturne mreže, 6 m3 za iskop i 7,20 m3 za odvoz na deponij.

 

Kad je cijena ugovorena po jedinici mjere, konačan obračun vrijednosti radova može se utvrditi tek po okončanju radova, odnosno kada bude moguće utvrditi sve količine izvedenih radova. Iz predmetnog računa (list 4. spisa) može se utvrditi da je tužitelj izveo betonsku podlogu debljine 12 cm u površini od 63,75 m2 (a ne 50 m2 kako je predviđeno u ponudi), ugradio je armaturu 194 kg (a ne 170 kg kao u ponudi), te je obavio strojni iskop betonske podloge 12cm u površini od 7,65 m3 (ponuđeno 6 m3), odvezao iskop na deponij u količini od 9,18 m3 (a ne ponuđenih 7,20 m3).

 

Pored toga, tužitelj je postavio i rubnike kao naknadni rad u skladu s dogovorom s naručiteljem za cijenu od 320,00 kn.

 

Kako cijena nije ugovorena paušalno (ukupna cijena za sve radove bez navođenja količina i jedinice mjere), niti ključ u ruke, što ne tvrdi niti tuženik niti je navedeno u tužiteljevoj ponudi, tužitelj može zahtijevati naknadu za izvedene radove nakon konačnog obračuna prema stvarnim količinama, ali prema ponuđenim jediničnim cijenama.

 

Tužitelj je vezan za svoju ponudu ali u pogledu cijena po jedinici mjere.

 

Tuženik je zahtijevao i betoniranje dodatnih površina (prilaz između ranijeg parkirališta i ceste te postavu rubnjaka), što je povećalo površinu betoniranja za cca 27,5% od ugovorene 50 m2 na 63,75 m2 (višak radova).

 

Tuženik ne spori da su radovi izvedeni u većoj količini. Naknadi rad je samo stavljanje rubnjaka (iznos od 320,00 kn) i nije sporno da su stavljeni uz pristanak tuženika.

 

Slijedom svega navedenog uz pravilnu primjenu materijalnog prava valjalo je primjenom odredbe čl. 9. i čl. 590. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05 i 41/08; dalje: ZOO) tuženika obvezati da tužitelju platiti utužene naknade za sve izvedene radove po ugovorenim jediničnim cijenama kao i naknadne radove prema predmetnom računu broj 069-1-1/2017 od 16. lipnja 2017. koji se odnosi na razliku između računa broj 069-1-1/2017 od 16. lipnja 2017. u iznosu od 17.850,70 kn i računa ispostavljenog po prihvaćenoj ponudi broj 048/2017 od 15. svibnja 2017. na iznos od 13.928,00 kn, koji je tuženik nesporno platio tužitelju (čl. 373. st. 3. Zakona o parničnom postupku).

 

Tužitelju pripadaju i zakonske zatezne kamate primjenom odredbi čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a.

 

Tužitelj ima pravo i na zatražene parnične troškove zastupanja na tri ročišta za glavnu raspravu (15. veljače 2018., 18. svibnja 2018. i 16. studenoga 2018.) u iznosima od po 500,00 kn (Tbr. 9.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika -„Narodne novine“ broj: 142/12,103/14, 118/14 i 107/15), sastav podneska od 20. listopada 2017. u iznosu od 500,00 kn, sveukupno iznos od 2.000,00 kn. Također ima pravo na trošak sastava žalbe u iznosu od 525,00 kn (Tbr. 10. OT) ali ne i na sudske pristojbu budući da nije postavio u tom dijelu određen zahtjev, dakle, sveukupno iznos od 2.525,00 kn.

 

Zagreb, 28. prosinca 2020.

 

Sudac

Gorana Aralica Martinović, v.r.