1

Poslovni broj: 2 UsI-1095/2020-7

Poslovni broj: 2 UsI-1095/2020-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Osijeku, po sucu Berislavu Babiću, uz sudjelovanje zapisničarke Adele Franc, u upravnom sporu tužiteljice D. S. iz S., R. S., protiv tuženika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, Zagreb, A. Mihanovića 3, radi nepripadne isplate razmjernog dijela starosne mirovine, 28. prosinca 2020.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice kojim traži za poništavanje rješenja tuženika, KLASA: 140-02/20-03/03039139663, URBROJ: 341-99-06/2-20-004071 od 7. rujna 2020.

Obrazloženje

Osporavanim rješenjem tuženika odbijena je žalba tužiteljice izjavljena protiv rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u O., KLASA: 140-02/20-03/03039139663, URBROJ: 341-12-06/02-20-013475 od 14. travnja 2020.

Prvostupanjskim rješenjem se tužiteljici utvrđuje nepripadna isplata razmjernog dijela starosne mirovine za razdoblje od 01.12.2006. do 30.11.2015. u svoti od ukupno 176.865,52 kn.

Tužiteljica u tužbi osporava zakonitost rješenja tuženika radi pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava te povreda postupka. U bitnom prigovara kako nije jasno na temelju kojih zakonskih odredbi je doneseno prvostupanjsko rješenje, jer kao jedini dokaz u prilog svojim odlukama prvostupanjsko tijelo i tuženik navode obavijest nositelja mirovinskog osiguranja iz R. S. od 30. svibnja 2017. sa potvrdom o mirovinskom stažu od 27. srpnja 2017., koji dokazi nisu dostavljeni tužiteljici na očitovanje. Stoga smatra da joj je ovakvim načinom onemogućeno sudjelovanje u postupku. Opreza radi osporava točnost sadržaja navedenih dokaza. Osporava i zaključak tuženika da time što je kao korisnica mirovine u R. S. registrirala agenciju za prijepis vozila, postoji osnova da joj se u Republici Hrvatskoj obustavi isplata mirovine. Smatra da tijekom postupka nije ni utvrđivana djelatnost kojom se tužiteljica bavila te je li registrirana djelatnost agencije uopće spada pod djelatnost za koju postoji obveza osiguranja ili je ona oslobođena ove obveze shodno propisima Republike Hrvatske. No, pored navedenog, tužiteljica iznosi razloge zbog kojih se zakonodavstvo Republike Hrvatske uopće ne bi moglo primijeniti na njen slučaj. Ističe kako je trebalo primijeniti važeći sporazum između Savezne Republike Jugoslavije i Republike Hrvatske o socijalnom osiguranju i to u članku 13. koji propisuje da se na korisnika mirovine, ostvarene prema pravnim propisima obje države ugovornice, primjenjuju isključivo pravni propisi one države ugovornice na čijem teritoriju ima prebivalište. S tim u vezi navodi da korisnicima mirovine koji registriraju samostalnu djelatnost u R. S. ne prestaje status korisnika mirovine niti im se mirovina obustavlja. Čak i da je tuženik tijekom postupka pravilno utvrdio činjenično stanje te utvrđivao kojom se to djelatnošću bavila agencija tužiteljice, utvrđenu djelatnost ne bi mogao podvesti pod pojam „samostalne djelatnosti na temelju koje postoji obveza osiguranja“, obzirom da prilikom obavljanja djelatnosti u vidu agencije i statusa umirovljenika, po zakonima R. S., ne postoji obveza plaćanja doprinosa, nego isključivo dijela doprinosa za mirovinsko osiguranje na najnižu osnovicu i koji doprinosi nisu utemeljeni na generacijskoj solidarnosti. Svrha propisa kojima se uređuje predmetna ovlast jest odnos rada i utjecaj radnog angažmana umirovljenika na prava iz obveznog osiguranja, a osnivanjem agencije u R. S. tužiteljica ni na koji način ne dira u prava ostvarena u Republici Hrvatskoj. Plaćanjem dijela doprinosa i to isključivo doprinosa mirovinskog osiguranja utječe se na visinu ostvarene mirovine u Republici Hrvatskoj, ali plaćanjem opisane obveze se ne ostvaruju prava po osnovi rada poput prava na naknadu uslijed bolovanja i sl. te se na ovaj način ne oštećuju sredstva penzionog fonda R. S. niti mirovinskog fonda Republike Hrvatske. Nesporno, tužiteljica registracijom agencije, nije stekla niti status zaposlenog sa punim radnim vremenom, što je očigledno iz svih dokaza koji se nalaze u spisu pa mogućnost obustave isplate mirovine nije postojala ni po drugim osnovama. Važno je napomenuti da je nositelj osiguranja R. S. imao podatak o osnivanju agencije od trenutka registracije (01. prosinac 2006.) te ukoliko je u pitanju podatak koji je od značaja za ostvarivanje prava tužiteljice u Republici Hrvatskoj, ostaje nejasno uslijed čega dojava nositelju osiguranja Republike Hrvatske nije učinjena odmah po registraciji, a za eventualne propuste u radu državnih tijela posljedice ne može snositi tužiteljica. Također, opreza radi, tužiteljica osporava i utvrđeni iznos nepripadno isplaćenog dijela mirovine i ukazuje da čak i da je bilo mjesta isključivoj primjeni propisa Republike Hrvatske pa samim time i utvrđivanju obustave isplate mirovine, odnosno nepripadne isplate mirovine nakon 30. studenoga 2006., tada bi se tužiteljici moralo priznati zakonsko pravo na nastavak isplate mirovine, nakon ostvarenih godinu dana staža pri obavljanju samostalne djelatnosti sa obvezom osiguranja te bi se tužiteljici eventualno mogla utvrditi privremena obustava isplate mirovine od trenutka registracije agencije do proteka godinu dana. U predmetnom slučaju, smatra tužiteljica, nije se mogao primijeniti članak 166. Zakona o mirovinskom osiguranju jer nije učinjena nikakva šteta tuženiku. Pravo na starosnu mirovinu tužiteljica je stekla uplaćivanjem doprinosa za vrijeme radnog odnosa, nikada nije radila na crno, odnosno njezin radni vijek je bio transparentan te su nadležna tijela sve vrijeme imala saznanja o njezinom statusu. Nije dovoljno da pravo samo formalno postoji i da se norme paušalno tumače, nego je neophodno da se teži ostvarivanju pravde zasnovano na razumu. Budući da nije ničim opravdano obvezivati tužiteljicu za vraćanje mirovine unazad od 01. prosinca 2006. do 25. svibnja 2016., predlaže sudu poništiti osporavano rješenje te predmet vratiti na ponovni postupak.

Tuženik se u odgovoru na tužbu protivi navodima tužiteljice te ističe da je istoj u skladu s člankom 164. i 166. Zakona o mirovinskom osiguranju pravilno utvrđena nepripadna isplata razmjernog dijela starosne mirovine za navedeno razdoblje jer je u tom razdoblju primala mirovinu iz hrvatskog osiguranja i bila u osiguranju u R. S. Stoga predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev.

Podneskom od 15. prosinca 2020. tužiteljica se očitovala na navode iz odgovora na tužbu te ustraje u stajalištu da se radi o nezakonitom postupanju na njenu štetu.

Primjenom članka 36. stavak 1. točka 4. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj: 20/10., 143/12., 152/14., 96/16. i 29/17., nastavno: ZUS) sud može presudom riješiti spor bez rasprave ako tužitelj osporava samo primjenu prava, činjenice su nesporne, a stranke u tužbi ili u odgovoru na tužbu izričito ne zahtijevaju održavanje rasprave zbog čega je sud ovaj spor riješio bez održavanja rasprave.

Tijekom dokaznoga postupka sud je izvršio uvid u spis, spis upravnog postupka, spis ovog suda pod poslovnim brojem UsI-1405/18 te sve isprave koje su priložene istima.

Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, a sukladno odredbi iz članka 55. stavka 3. Zakona o upravnim sporovima, sud je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

Prije svega valja napomenuti da činjenice i navodi koje ističe tužiteljica u tužbi te tuženik u osporavanom rješenju, a odnose se na razloge obustave isplate razmjernog dijela starosne mirovine tužiteljice, nisu predmet odlučivanja u ovom upravnom sporu nego je isto bilo predmet odlučivanja u presudi ovog suda pod poslovnim brojem UsI-1405/18-14 od 26. travnja 2019. kojim je odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice za poništavanje rješenja tuženika KLASA: UP/II-140-02/18-03/03039139663, URBROJ: 341-99-06/2-18-6615 od 24. rujna 2018., kojim je odbijena žalba tužiteljice izjavljena protiv rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u O., KLASA: UP/I-140-02/17-03/03039139663, URBROJ: 341-12-06/2-17-044672 od 25. svibnja 2018. Tim je prvostupanjskim rješenjem, tužiteljici, korisnici razmjerne starosne mirovine, sukladno odredbi članka 90. stavka 3. Zakona o mirovinskom osiguranju (Narodne novine, broj: 102/98., 127/00., 59/01., 109/01., 147/02., 117/03., 30/04., 177/04., 92/05., 43/07., 79/07., 35/08., 40/10., 121/10., 130/10., 61/11., 114/11., 76/12., 112/13. i 133/13.), obustavljena isplata mirovine s danom 30. studenim 2006.

Navedena je presuda potvrđena presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Usž-1248/20-2 od 19. svibnja 2020.

Dakle, predmet ovog postupka se odnosi na nepripadnu isplatu razmjernog dijela starosne mirovine u kojem je odlučna činjenica je li tužiteljica nakon obustave isplate mirovine primila nepripadni novčani iznos s te osnove.

              Uvidom u spis upravnog postupka, razvidno je da je tužiteljici rješenjem Područne službe u O., broj: 121674 od 6. rujna 2004., priznato pravo na razmjerni dio starosne mirovine, primjenom odredaba Ugovora o socijalnom osiguranju između Republike Hrvatske i SR Jugoslavije (Narodne novine, Međunarodni ugovori, broj: 14/01), počevši od 1. svibnja 2003. U obrazloženju navedenog rješenja je, između ostalog, navedeno da je na temelju članka 92. Zakona o mirovinskom osiguranju, korisnik mirovine dužan u roku od 15 dana prijaviti Zavodu svaku promjenu nastalu u osobnim ili stvarnim okolnostima koja utječe na pravo ili opseg korištenja prava (sklapanje ugovora o radu, početak obavljanja samostalne djelatnosti na temelju koje je osiguran i dr.).

Tužiteljica je tijekom tog postupka vlastoručno potpisala izjavu da se ne nalazi u radnom odnosu, odnosno da ne obavlja samostalnu djelatnost, a kako je to razvidno iz potvrda o životu koje su priložene spisu.

Međutim, prema potvrdi srpskog nositelja mirovinskog osiguranja od 27. srpnja 2017., tužiteljica je bila u obveznom osiguranju u Republici Srbiji od 28. listopada 1991. do 17. svibnja 2002., od 10. kolovoza 2006. do 30. studenog 2006. i od 1. siječnja 2007. do 24. svibnja 2016. u trajanju od 20 godina, 2 mjeseca i 14 dana.

Osim toga, prvostupanjsko je tijelo srpski nositelj mirovinskog osiguranja obavijestio da je tužiteljica dana 1. prosinca 2006. registrirala agenciju za prijepis i registraciju vozila S., a što tužiteljica ne osporava te da je u Fondu za penzijsko i invalidsko osiguranje R. S., u bazi podataka o osiguranicima, provedena prijava na osiguranje na puno radno vrijeme s obvezom uplate doprinosa za mirovinsko osiguranje, počevši od 1. prosinca 2006. Tužiteljica je dana 24. svibnja 2016. odjavljena s osiguranja te se od 25. svibnja 2016. ne nalazi ni u kakvom osiguranju.

Nesporno je također da se tužiteljici isplatila mirovina iz hrvatskog osiguranja od 1. prosinca 2006. do 30. studenog 2015. u ukupnom iznosu od 176.865,52 kn, a kako to proizlazi iz tiskanice 9131 obračuna mirovinskih primanja, koja je priložena spisu upravnog postupka.

Prema odredbi članka 166. stavku 1. Zakona o mirovinskom osiguranju (Narodne novine, broj: 157/13., 151/14., 33/15., 93/15. i 120/16., nastavno: ZOMO), osoba koja primi mirovinu ili neko drugo primanje iz mirovinskog osiguranja koje joj ne pripada dužna ga je vratiti Zavodu zbog stjecanja bez osnove. Prema stavku 2. istog članka, obveza vraćanja davanja stečenog bez osnove (u daljnjem tekstu: nepripadna isplata) postoji: 1. kada je pravo iz mirovinskog osiguranja ostvareno protivno ovome Zakonu, 2. kada je mirovina ili drugo primanje isplaćeno u većoj svoti od pripadajuće i 3. kada je mirovina ili drugo primanje isplaćeno pravnoj ili fizičkoj osobi kojoj ne pripada. Prema stavku 3. Zavod rješenjem u upravnom postupku po službenoj dužnosti utvrđuje visinu nepripadno isplaćenih sredstava stečenih bez osnove prema ovome članku.

Nesporno je, kako je to tuženik u obrazloženju osporavanog rješenja zaključio, da se tužiteljica, prema obavijesti srpskog nositelja osiguranja, nalazila u obveznom osiguranju u R. S. i istovremeno primala mirovinu u Republici Hrvatskoj, na što nema pravo, jer prema članku 99. stavku 1. Zakona o mirovinskom osiguranju navedena činjenica (zaposlenje odnosno stjecanje svojstva osiguranika) predstavlja pravnu osnovu za obustavu isplate mirovine i za donošenje rješenja o nepripadnoj isplati u predmetnom razdoblju, pa stoga postoji obveza vraćanja nepripadno isplaćenih iznosa mirovine u skladu s odredbom članka 166. Zakona o mirovinskom osiguranju.

Uzimajući u obzir sve prethodno navedeno, sud smatra kako je osporavano rješenje tuženika od 7. rujna 2020. zakonito.

Slijedom navedenoga, sud je stajališta kako osporavanim rješenjem nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja, a tužbeni prigovori nisu od utjecaja na donošenje drugačije odluke u ovom upravnom sporu, pa je valjalo na temelju članka 57. stavka 1. ZUS, odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan i odlučiti kao u izreci presude.

Sud u smislu članka 79. ZUS nije donosio odluku o troškovima upravnog spora, budući stranke nisu postavile zahtjev za naknadu troškova upravnog spora.

U Osijeku 28. prosinca 2020.

Sudac

Berislav Babić v.r.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (članak 66. stavak 5. ZUS).