Poslovni broj: Gž R-837/2020-2

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj: Gž R-837/2020-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Županijski sud u Splitu po sutkinji Marij Šimičić, u pravnoj stvari tužitelja M. T. iz Z., OIB: ..., kojega zastupa punomoćnik D. L., odvjetnik iz Z., protiv tuženika Bolnice, Z. OIB ..., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj 25 Pr-5977/2018-26 od 5. svibnja 2020., 28. prosinca 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj 25 Pr-5977/2018-26 od 5. svibnja 2020. u pobijanim dijelovima pod točkama I. i II. izreke, kojima je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja, kao što se potvrđuje i u pobijanom dijelu pod točkom III. izreke, koji sadrži odluku o troškovima postupka.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku da tužitelju isplati iznos od 77.769,84 kuna na ime pogrešno isplaćene plaće, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama koje teku na pojedine mjesečne iznose od dospijeća do isplate, a kako je to sve specificirano u izreci presude, izuzev zateznih kamata koje teku na porez na dohodak i prirez porezu na dohodak sadržanih u toj bruto razlici plaće (točka I. izreke). Istom presudom naloženo je tuženiku da tužitelju isplati iznos od 11.335,15 kuna na ime pogrešno isplaćene naknade plaće za godišnji odmor, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama koje teku na pojedine mjesečne iznose od dospijeća do isplate, a kako je to sve specificirano u izreci presude, izuzev zateznih kamata koje teku na porez na dohodak i prirez porezu na dohodak sadržanih u toj bruto razlici naknade plaće (točka II. izreke).

 

Odlukom o troškovima postupka naloženo je tuženiku da naknadi tužitelju parnični trošak u iznosu od 8.450,00 kuna s pripadajućim zateznim kamatama od 5. svibnja 2020. do isplate (točka III. izreke).

 

Također je prvostupanjskom presudom odbijen tužitelj s dijelom tužbenog zahtjeva koji se odnosi na zakonsku zateznu kamatu na porez na dohodak i prirez porezu na dohodak, kao neosnovan (točka IV. izreke).

 

Protiv te presude žali se tuženik pobijajući je dijelovima pod točkama I. i II. izreke, kojima je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja, kao što je pobija i u dijelu pod točkom III. izreke, koji sadrži odluku o troškovima postupka, zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91,, 91/92,, 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13. i 89/14. – dalje u tekstu: ZPP), koji se u ovom slučaju primjenjuje na temelju odredbe članka 117. stavak 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 70/19.), s prijedlogom da se preinači na način da se odbije tužbeni zahtjev.

 

Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

Žalba nije osnovana.

 

Predmet ovoga spora je zahtjev tužitelja za isplatu manje isplaćenih plaća za razdoblje od 1. prosinca 2013. do 1. prosinca 2018. s naslova dodatka na plaću zbog posebnih uvjeta rada na temelju odredbe članka 57. stavak 1. i 2. Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja („Narodne novine“, broj 143/13; dalje u tekstu: KU/13.) i članka 55. Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja („Narodne novine“ broj 29/18. – dalje u tekstu: KU/18.), kojima je određeno da radniku u djelatnosti zdravstva i zdravstvenog osiguranja na pojedinim radnim mjestima i poslovima kod kojih postoje posebni uvjeti rada pripada pravo na dodatak na plaću i to za vrijeme prekovremenog rada, s time što je nesporno da je taj dodatak tužitelju isplaćen za redovni rad.

 

Nadalje, predmet spora je i zahtjev za isplatu s naslova dodatka na plaću za iznimnu odgovornost za život i zdravlje pacijenata na temelju odredbe članka 59. KU/13. i 57. KU/18., kojom je određeno da zbog iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi, doktori medicine i doktori dentalne medicine ostvaruju dodatak na plaću u iznosu od 10%, odnosno 12% od osnovne plaće, kao što je predmet spora i zahtjev za isplatu dodatka na znanstveni stupanja na temelju odredbe članka 54. stavka 2. Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama („Narodne novine“, broj 141/12; dalje u tekstu: TKU/12.), kojom je propisano da radnik ima pravo na uvećanje plaće od 15 % ako isti ima znanstveni stupanj doktora znanosti.

 

Tužbeni zahtjev usmjeren je posljedično navedenom i na isplatu s naslova dodatka naslova razlike naknade plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora na temelju odredbe članka 36. stavka 2. KU/2013., prema kojoj ima pravo na naknadu na prosjeku plaće isplaćene u prethodna tri mjeseca.

 

Ispitujući pobijanu presudu kao i postupak koji je prethodio njenom donošenju, ovaj sud nije našao da bi bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe članka 365. stavka 2. ZPP-a.

 

Nije ostvaren ni razlog žalbe pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer je sporne odlučne činjenice prvostupanjski sud pravilno utvrdio i raspravio u smislu odredbe članka 8. ZPP-a, te je na isto pravilno primijenio materijalno pravo.

 

Iz utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi:

 

- da je tužitelj u utuženom razdoblju radio kod tuženika na radnom mjestu doktora medicine na specijalizaciji, a nakon toga doktora medicine specijaliste,

- da tužitelju nije tuženik platio naknadu s osnove dodataka zbog posebnih uvjeta rada za ostvarene sate prekovremenog rada, a koji mu je platio za redovan rad,

- da tužitelju nije tuženik platio naknadu s osnove dodatka zbog iznimne odgovornosti za život i zdravlje pacijenata, za ostvarene sate prekovremenog rada, a koji mu je platio za redovan rad,

- da je zbog navedenih umanjenih isplata tužitelju, tuženik s naslova naknada plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora isplatio umanjene iznose te naknade,

- da je visinu tužbenog traženja tužitelj postavio prema financijskom nalazu i mišljenju sudske vještakinje P. B. iz C. ... d.o.o.

 

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostupanjski sud zaključio je, da tuženik nije tužitelju platio ukupni utuženi iznos po navedenih osnovama, a što je obvezan prema citiranim odredbama TKU/12., KU/13. i KU/18.

 

Prema shvaćanju prvostupanjskog suda, a što prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, tužitelju pripada pravo na uvećanje plaće temeljem citiranih odredbi Kolektivnih ugovora, s osnove posebnih uvjeta rada i za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi, kao i razlika naknade za godišnji odmor, neovisnu o tome je li rad ostvaren u redovnom radnom vremenu ili kao prekovremeni rad. Naime, tumačenje tuženika da tužitelju ti dodaci pripadaju samo za redovan rad nije prihvatljivo kod nesporne činjenice da navedeni rad (otežani uvjeti rada, iznimna odgovornost za život i zdravlje ljudi) postoji i pri redovnom i pri prekovremenom radu.

 

Iz podataka dostavljenih od strane tuženika i iz rezultata vještačenja proizlazi da je tužitelj u utuženom razdoblju radio kod tuženika i da je imao iznimnu odgovornost za živote i zdravlje ljudi te je radio u otežanim uvjetima rada, zbog čega mu je prema pravilnom stavu prvostupanjskog suda tuženik bio u obvezi isplaćivati navedene dodatke na sve sate koje je tužitelj efektivno odradio, a koji prelaze mjesečni fond radnih sati.

 

Pri tome, valja istaknuti da tužitelj (kolektivni ugovor mu daje istodobno pravo na isplatu više različitih dodataka), ima pravo na isplatu kumulativno tih dodataka zajedno s dodatkom za prekovremeni rad, pa tumačenje tuženika da tužitelju navedeni dodaci pripadaju samo za redovan rad nije prihvatljivo kod nesporne činjenice da otežani uvjeti rada i iznimna odgovornost za život i zdravlje pacijenata, postoje i pri redovnom i pri prekovremenom radu, što se ponovno navodi.

 

Ukazuje se da je na 8. sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 9. prosinca 2019., pod brojem Su-IV-56/19-18, zauzeto shvaćanje:

 

„Zdravstveni radnici za vrijeme važenja Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja („Narodne novine“ broj 143/13 i 96/15, dalje: KU) koji u redovnom radu imaju pravo na uvećanje plaće za posebne uvjete rada iz članka 57. KU i pravo na uvećanje plaće za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi iz članka 59. KU, imaju pravo na te dodatke (kumulativno) i za sate ostvarene u prekovremenom radu.“

 

Isto tako, suprotno navodima žalbe Zaključkom broj 153. Zajedničkog povjerenstva za tumačenje kolektivnog ugovora, mjesečni fond radnih sati tvori umnožak radnih dana (bez subota i nedjelja) u tekućem mjesecu s osam sati, a svi sati odrađeni iznad te satnice predstavljaju prekovremeni rad i tako trebaju biti plaćeni. Mjesečni fond radnih sati treba za sve radnike biti isti, bez obzira rade li samo u prvoj smjeni, smjenskom radu i turnusu ili u dežurstvu i pripravnosti. Sve što prelazi mjesečni fond radnih sati ulazi u prekovremeni rad. Sati odrađeni prema redovitom rasporedu radnog vremena na blagdan ili neradni dan evidentiraju se kao redovni rad i ubrajaju u redovnu mjesečnu satnicu. Prekovremenim radom smatra se svaki sat rada duži od predviđenog rada utvrđenog dnevnim rasporedom rada, kao i svaki sat rada duži od redovnog mjesečnog fonda radnih sati. Radnik koji radi u dane blagdana, neradnih dana utvrđenih zakonom i na dan Uskrsa ima pravo na plaću uvećanu za 150% prema stvarno odrađenim satima. Svi radnici, bez obzira na oblik rada, koji ne rade na dan blagdana, neradni dan utvrđen zakonom i na dan Uskrsa, a koji pada u radni dan, imaju pravo na naknadu plaće. Navedenim Zaključkom stavljaju se izvan snage Zaključci Povjerenstva 21., 48. i 148.

 

S druge strane Zakonom o blagdanima i neradnim danim u Republici Hrvatskoj regulirano je, da su dani blagdana neradni dani, koji ne ulaze u mjesečni fond radnih sati jer mjesečni fond radnih sati tvori umnožak radnih dana. Stoga, nema mjesta primjeni Zaključka broj 153. Zajedničkog povjerenstva za tumačenje KU, iz razloga što je kogentnom zakonskom odredbom propisano da su blagdani neradni dani, a neradni dani ne ulaze u mjesečni fond radnih sati.

 

Budući da tužitelju dosuđeni ukupni iznos od 89.104,99 kuna, tuženik za sporno razdoblje nije isplatio po navedenim osnovama (visina među strankama nije sporna), to je pravilno prvostupanjski sud postupio kada je taj iznos tužitelju dosudio skupa s pripadajućim kamatama koje teku na točno određene mjesečne iznose od dospijeća do isplate pozivom na odredbu članka 29. stavka 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18).

 

Pravilna je i odluka o trošku jer je ista ispravno utemeljena na odredbama članka 154. stavak 1. ZPP-a i članka 155. ZPP-a, u vezi s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15).

 

S obzirom na navedeno, valjalo je na temelju odredbi članka 368. stavak 1. ZPP-a odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanim dijelovima te odlučiti kao u izreci ove presude.

 

U Splitu 28. prosinca 2020.