2 UsIpn-19/2020-17

 

 

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

Split, Put Supavla 1

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

 

P R E S U D A

 

 

 

              Upravni sud u Splitu, po sucu toga suda Silviu Čoviću, sucu pojedincu, te Matei Feracina, zapisničarki, u upravnom sporu tužitelja „R.“ d. o. o., sa sjedištem u S., zastupanog po direktorici I. L. M. H., a ona po opunomoćeniku M. G., odvjetniku u S., protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Frankopanska 1, radi poreznog nadzora, nakon neposredne i javne rasprave zaključene 18. prosinca 2020. u prisutnosti zamjenika opunomoćenika tužitelja i odsutnosti uredno pozvanog tuženika, 28. prosinca 2020.,

 

 

 

p r e s u d i o  j e

 

1. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

 

„I. Usvaja se upravna tužba.

 

II. Poništava se rješenje Ministarstva financija, samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Klasa: UP/II-471-02/18-01/152, Ur.broj: 513-04-19-3, od 30. prosinca 2019. godine.“

 

2. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova upravnog spora kao neosnovan.

 

 

 

Obrazloženje

 

Tužitelj je pravovremeno 9. ožujka 2020. podnio ovom sudu tužbu, kojom je osporio zakonitost rješenja tuženika KLASA: UP/II-471-02/18-01/152, URBROJ: 513-04-19-3 od 30. prosinca 2019. zbog svih zakonskih razloga, bitne povrede postupka, pogrešne primjene materijalnog propisa te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Tvrdi da mu je obračunat manje obračunati PDV za razdoblje od 1. svibnja do 20. listopada 2016. u iznosu od 130.000,00 kuna i porez na dobit za 2016. u iznosu od 104.000,00 kuna. Istaknuo je da je s obzirom na problematiku vezano za gradnju broda, kašnjenje dvije godine i neizvjesnu isporuku i radi rješavanja financiranja gradnje broda s društvom „C. Q.“ d. o. o. sklopio dodatak 1. sporazuma o prijenosu ugovora, a 20. srpnja 2016. dodatak 2. istoga sporazuma, da se tim dodacima obvezao ako to bude potrebno sudjelovati u troškovima izgradnje broda L. do iznosa od 1.000.000,00 kuna te da je odgođen rok za naknadu troškova u vezi s izgradnjom i opremanjem navedenog broda, da je ulazni račun društva „C. Q.“ d. o. o. izdan 28. rujna 2016. u iznosu od 650.000,00 kuna po osnovi ugovornog odnosa s navedenim društvom, da je isporuka po tom računu obavljena u svrhu njegove gospodarske djelatnosti i u skladu s člankom 131. stavkom 1. i 2. Pravilnika o porezu na dodanu vrijednost, da mu shodno tomu pripada pravo na odbitak pretporeza, da nije riječ o prodaji broda, budući da on u trenutku sklapanja ugovora nije ni postojao (postojali su, tvrdi, njegovi segmenti), da nije osnovano obračunavanje PDV-a i umanjenje rashoda uz uvećanje osnovice poreza za iznos od 520.000,00 kuna samo zbog toga što je račun izdan nakon zaključenja sporazuma o prijenosu ugovora o gradnji broda od 14. ožujka 2016., da je osporeni račun utemeljen na ugovornom odnosu kojeg je imao s navedenim društvom i na tomu da je trebao sudjelovati u daljnjim troškovima izgradnje broda i nakon prijenosa ugovora kojeg je sklopio s graditeljem te da nisu pravilno obračunate ni kamate na iznos glavnice poreza. S tim u vezi smatra da su porezna tijela povrijedila odredbe članka 78. stavak 1. i 4., članak 88., 98. stavka 5. i članka 126. OPZ-a. Tvrdi i da nije sporno da je 13. listopada 2015. sklopio s J. K., vlasnikom obrta J.K.-N. ugovor o gradnji broda L. i da se graditelj tim ugovorom obvezao izgraditi brod do 15. travnja 2016., da je pogrešno tumačenje i ocjena poreznih tijela da je prodao brod 14. ožujka 2016. te da je sporazumom prepustio svoju pravnu poziciju iz ugovora o gradnji prema naručitelju i da bi vratio uložena novčana sredstva. Pritom ukazuje na odredbe članka 57., 58. i 60. ZoPDV-a i članke 131. stavak 1. i 2. i članak 133. stavak 1. PoPDV-a i čanke 5. stavak 1.i članak 6. ZPD-a i članak 11. stavak 1. PPD-a. Stoga je zatražio poništiti rješenje tuženika

 

Tuženik je odgovorio na tužbu, predloživši, bez rasprave, odbiti tužbeni zahtjev zbog razloga koji su navedeni u osporenom rješenju. Njime je odbijena tužiteljeva žalba, koju je on izjavio protiv rješenja Porezne uprave, Područnog ureda D. KLASA: UP/I-471-02/18-01/23, URBROJ: 513-07-17-18-05 od 5. ožujka 2018., a kojim mu je utvrđen manje obračunati PDV za 2016. u iznosu od 130.000,00 kuna i porez na dobit za 2016. u  iznosu od 104.000,00 kuna.

 

U dokaznom postupku čitan je spis predmeta poreznog tijela KLASA: UP/I-471-02/18-01/23

 

Stranke nisu imale kakvih drugih dokaznih prijedloga.

 

Tužitelj je popisao troškove upravnog spora, dok tuženik to nije učinio do zaključenja rasprave.

 

Ocjenom svakog pojedinog dokaza i svih zajedno, na temelju rezultata cjelokupnog dokaznog postupka, sud ocjenjuje da tužbeni zahtjev nije osnovan.

 

Predmet ovoga spora je ocjena zakonitosti odluka poreznih tijela, koje su donesene u postupku poreznog nadzora, a u kojem je tužitelju utvrđen manje obračunati PDV za 2016. u iznosu od 130.000,00 kuna i porez na dobit za 2016. u  iznosu od 104.000,00 kuna. O poreznom nadzoru je sastavljen zapisnik KLASA: UP/I-471-02/18-01/23, URBROJ: 513-07-17-18-3 od 6. veljače 2018, a protiv kojeg je on izjavio prigovor (u daljnjem tekstu: zapisnik o poreznom nadzoru).

 

Nije sporno da je porezni obveznik, tužitelj s kupcem „C. Q.“ d. o. o. P. sklopio 14. ožujka 2016. Sporazum o prijenosu ugovora odnosno prodaji plovila – broda L.51 te da su svi nadzirani (sporni) računi, a koji su prilog i temelj ulaznog računa broj .-P.-. od 28. rujna 2016., dobavljača „C. Q.“ d. o. o.  u ukupnom iznosu od 650.000,00 kuna, izdani nakon zaključenja navedenog sporazuma a za obavljene usluge promidžbene kampanje, izradu propagandnih materijala, web stranice i posjet sajmovima za potrebe plasiranja plovila L. .. na tržište te nabavu tehničke opreme za plasiranje istog na tržište, iskazani su nakon dana prodaje plovila – broda L. ...

 

Može se zaključiti da između stranaka, u biti, nije sporno relevantno činjenično stanje. No, pokazalo se spornim samo primjena materijalnog propisa i je li tužitelj imao pravo na odbitak pretporeza i evidentiranje navedenih porezno nepriznatih rashoda.

 

              Člankom 58. stavkom 1. Zakona o porezu na dodanu vrijednost („Narodne novine“, broj 73/13, 99/13, 148/13, 153/13 i 143/14, u daljnjem tekstu: ZoPDV/13) propisano je da pravo na odbitak PDV-a (pretporeza) nastaje u trenutku kada nastaje obveza obračuna PDV-a koji se može odbiti i da porezni obveznik može odbiti pretporez u skladu s odredbama članka 58., 59., 60., 61. i 62. toga zakona.

 

Odredbom članka 58. stavka 1. ZoPDV-a propisano je da porezni obveznik ima pravo od PDV-a, koji je obvezan platiti, odbiti iznos PDV-a (pretporez) koji je obvezan platiti ili ga je platio u tuzemstvu za isporuke dobara ili usluge koje su mu drugi porezni obveznici obavili za potrebe njegovih oporezivih transakcija. Prema članku 60. stavku 1. podstavku b) ZoPDV/13-a, uvjet za odbitak pretporeza je, uz ostalo, i da porezni obveznik ima račun u vezi s isporukom dobara i usluga, izdan u skladu s odredbama članaka 78., 79., 80. i 81. navedenog Zakona. Pritom je člankom 79. stavkom 1. propisano koje podatke račun mora sadržavati.

 

Svaki porezni obveznik obvezan je izdati račun za isporuke dobara i usluga koje je obavio drugom poreznom obvezniku ili pravnoj osobi koja nije porezni obveznik (članak 78. stavak 1. točka 1. ZoPDV-a).

 

Račun se mora izdati najkasnije petnaestog dana u mjesecu nakon mjeseca u kojem je nastao oporezivi događaj za isporuke dobara obavljene u skladu s uvjetima utvrđenim člankom 41. stavkom 1. toga zakona ili isporuke usluga za koje je primatelj obvezan platiti PDV u skladu s člankom 196. Direktive Vijeća 2006/112/EZ članak 78. stavak 4. ZoPDV-a).

 

U skladu s odredbom članka 131. stavka 1. Pravilnika o porezu na dodanu vrijednost („Narodne novine“, broj: 79/13, 85/13, 160/13, 35/14, 157/14 i 130/15, u daljnjem tekstu: PoPDV) porezni obveznici koji obavljaju oporezive isporuke dobara i usluga imaju pravo na odbitak pretporeza ako je isporuka poreznom obvezniku obavljena u svrhe njegove gospodarske djelatnost.

 

              Odredbom članka 5. stavka 1. Zakona o porezu na dobit („Narodne novine“, broj 177/04, 90/05, 57/06, 80/10, 22/12, 146/08, 148/13 i 143/14, u daljnjem tekstu: ZoPD) propisano je da je porezna osnovica dobit koja se utvrđuje prema računovodstvenim propisima kao razlika prihoda i rashoda prije obračuna poreza na dobit, uvećana i umanjena prema odredbama toga zakona. Pritom je člankom 7. stavkom 1. točkom 13. ZoPD-a propisano da se porezna osnovica povećava i za sve druge rashode koji nisu izravno u svezi s ostvarivanjem dobiti i druge svote povećanja porezne osnovice, a koji nisu bili uključeni u poreznu osnovicu.

 

Prema odredbi članka 32. stavka 1. ZoPD-a porez na dobit utvrđuje se za porezno razdoblje, prema poreznoj osnovici utvrđenoj za porezno razdoblje i propisanoj stopi u skladu s odredbama toga zakona, dok prema odredbi članka 33. stavka 1. istoga zakona porezna osnovica utvrđuje se na temelju podataka evidentiranih u poslovnim knjigama koje se vode u skladu s propisima o računovodstvu i financijskim izvješćima koja se sastavljaju na temelju tih propisa (bilanca, račun dobiti i gubitka), ako taj zakon ne određuje drukčije.

 

              Iščitavajući citirane odredbe ZoPDV-a i PoPDV-a, sud smatra da pretporez može odbiti i za isporuke dobara ili usluge koje su mu drugi porezni obveznici obavili za potrebe njegovih oporezivih transakcija, odnosno za usluge koje su primljene u cilju obavljanja gospodarske djelatnosti poreznog obveznika.

 

              S obzirom na činjenicu da je ulazni račun broj Rn-.-P.-. izdan od dobavljača „C.Q.“ d. o. o. (porezna osnovica u iznosu od 520.000,00 kuna i PDV od 130.000,00 kuna) tužitelju nakon sklopljenog sporazuma o prijenosu ugovora, kojim je tužitelj prenio ugovor i ustupio cjelokupnu svoju pravnu poziciju naručitelja konkretnog plovila, sud ocjenjuje zakonitim ocjenu poreznih tijela da u konkretnom predmetu nisu ispunjeni kumulativno propisani zakonski uvjeti za odbitak pretporeza po računu navedenog dobavljača. Stoga je zakonito postupilo tijelo prvoga stupnja, kada je tužitelju osporilo pravo na odbitak pretporeza, budući da su usluge nesporno obavljene za potrebe plasiranja plovila „L. ..“ i da je račun izdan tužitelju nakon što je on prenio sva prava i obveze po ugovoru o gradnji toga broda društvu „C. Q.“ d. o. o. Naime, za ostvarivanje prava na odbitak pretporeza nije dostatan uredan i vjerodostojan račun za obavljenu uslugu, već je nužno i da je ona uistinu obavljena, da je ona obavljena za potrebe oporezivih transakcija i u svrhu obavljanja gospodarske djelatnosti poreznog obveznika.

 

              Sud smatra dostatno raspravljenim i utvrđenim da je tužitelj prenio sva svoja prava i obveze vezano za gradnju i plasiranje konkretnog plovila u trenutku sklapanja sporazuma, odnosno s danom 14. ožujka 2016. Sud nije ocijenio vjerodostojnim i objektivnim dokazima dodatke broj 1. i 2. sporazuma o prijenosu ugovora, budući da oni nisu bili raspoloživi tijekom poreznog nadzora i u poslovnim knjigama tužitelja, budući da njima tužitelj očito smjera izbjegavanju plaćanja poreznih obveza te budući da je njihov sadržaj u suprotnosti s ostalim izvedenih pisanim dokazima koji su priloženi spisu predmeta poreznog tijela.

 

              S obzirom na iznijeto zakonito je postupilo porezno tijelo i, kada je pravilnom primjenom citiranih odredbi članka 5. stavka 1., članka 7. stavka 1. točke 13., članka 32. stavka 1. i članka 33. stavka 1. ZoPD-a, tužitelju za rashod koji se odnose na navedene usluge povećalo osnovicu poreza na dobit u nespornom iznosu. 

 

              U izloženom sud ocjenjuje da je porezno tijelo, na temelju pravilnog i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pravilnom primjenom mjerodavnog materijalnog propisa, utvrdilo tužitelju manje obračunate porezne obveze u utvrđenim iznosima za nadzirana razdoblja, a osporena rješenja sadrže sve razloge rješavanje porezne stvari koji imaju uporište u činjenicama utvrđenim tijekom postupka te racionalno i logično utemeljenje u mjerodavnom materijalnom propisu. Pritom nisu počinjene kakve bitne procesne povrede.

 

Stoga, a budući da su osporena rješenja zakonita i budući da nisu ostvareni ni razlozi ništavosti pojedinačne odluke iz članka 128. stavka 1. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj 47/09) na koje se pazi po službenoj dužnosti, valjalo je, na temelju odredbe članka 57. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj: 20/10, 143/12, 152/14, 94/16 i 29/17, u daljnjem tekstu: ZUS), odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan, odnosno presuditi kao pod točkom 1. izreke.

 

S obzirom na to da tužitelj nije uspio u upravnom sporu, trebalo je, na temelju odredbi članka 79. stavka 4. i 6. ZUS-a, odbiti njegov zahtjev za naknadom troškova spora kao neosnovan, odnosno odlučiti kao pod točkom 2. izreke.

 

U Splitu 28. prosinca 2020.

 

    S U D A C

 

     Silvio Čović, v. r.

 

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

 

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana od dana primitka njezina pisanog otpravka, koja se podnosi pisano ovom sudu u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu za Visoki upravni sud Republike Hrvatske, s time da ona odgađa izvršenje pobijane presude (članak 66. stavak 1. i 5., članak 66.a stavak 1. i članak 67. stavak 1. i 2. u vezi s člankom 79. stavkom 7. ZUS-a).

 

DNA:

-          opunomoćeniku tužitelja M. G., odvjetniku u S., uz zapisnik o objavi,

-          tuženiku Ministarstvu financija, Samostalnom sektoru za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Frankopanska 1, uz zapisnike od 18. i 28. prosinca 2020., a spis KLASA: UP/I-471-02/18-01/23 vratiti po pravomoćnosti ove presude,

-          u spis.

 

Za točnost otpravka – ovlašteni službenik

Matea Feracina