1              Poslovni broj: Gž-424/2020-2

 

 

 

 

 

Poslovni broj: Gž-424/2020-2

 

 

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, kao sud drugog stupnja, po sutkinji tog suda Andrei Boras Ivanišević, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja A. O. d.d., OIB: …, Z., (ranije J. O. d.d.), zastupan po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva G. & p. iz Z., Pisarnica O. I., O., protiv tuženika S. V., E., OIB: …, zastupan po punomoćniku I. B., odvjetniku u P., radi regresa, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Požegi, poslovni broj: P-407/2018-18 od 30. rujna 2019., 28. prosinca 2020.,

 

 

p r e s u d i o j e

 

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u
Požegi, poslovni broj: P-407/2018-18 od 30. rujna 2019. u pobijanom dijelu točke I. i II. izreke kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja te odlučeno o troškovima postupka.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku da na ime regresnog zahtjeva isplati tužitelju iznos isplatiti iznos od 54.290,30 kn sa zakonskom zateznom kamatom na iznose i po stopi prema članku 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate koja kako je to navedeno pod točkom I. izreke.

U odluci pod točkom II. izreke naloženo je tuženiku da naknadi tužitelju parnični trošak u iznosu od 11.361,00 kn uz pripadajuću zateznu kamatu.

Ujedno je za više zatraženi iznos od tužbeni zahtjev tužitelja odbijen kao neosnovan.

Protiv navedene presude, u dijelu kojim je prihvaćen zahtjev tužitelja te odlučeno o troškovima postupka žali se tuženik, pobijajući istu u ovom dijelu zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje u tekstu: ZPP), s prijedlogom da se pobijana presuda preinači shodno žalbenim razlozima, podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak i odlučivanje.

Na žalbu nije odgovoreno.

Žalba nije osnovana.

Nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a na koju ukazuje žalitelj žalbom jer su presudom izneseni razlozi o odlučnim činjenicama, a ti razlozi nisu nejasni niti proturječni a o odlučnim činjenicama ne postoji proturječje između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava te zapisnika i presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati.

U ovoj pravnoj stvari radi se o tužbenom zahtjevu osigurateljnog društva za regres isplaćene naknade koju je osigurateljno društvo isplatilo u svezi s štetnim događajem do kojeg je došlo 29. srpnja 2017. oko 18,50 sati, kada je tuženik kao vlasnik i vozač upravljao vozilom marke Ford Escort registarskih oznaka PŽ …, a kretao se u mjestu E. V. ulicom te je izazvao prometnu nesreću na način da je krećući se smjerom zapad istok te dolaskom do neposredne blizine kolnog ulaza broj 91 započeo radnju skretanja ulijevo na navedeni ulaz, a da nije propustio motocikl marke KTM registarskih oznaka PŽ … kojim je upravljao A. J., krećući se vozilom iz suprotnog smjera zadržavajući smjer kretanja, uslijed čega je došlo do udara prednjim lijevim dijelom osobnog vozila u lijevi bočni dio motocikla, a nakon čega je došlo do slijetanja motocikla i motocikliste u sjeverni putni kanal kojom prilikom je A. J. zadobio teške tjelesne ozljede.

S obzirom na predmet spora i činjenicu da je do štetnog događaja došlo 29. srpnja 2017., a tužitelj isplatio štetu oštećeniku i to u visini od 25.500,00 kn za imovinsku štetu koji se sastoji od iznosa od 21.000,00 kn uplaćenog 7. studenoga 2017. i iznosa od 4.500,00 kn uplaćenog 12. prosinca 2017. te za neimovinsku štetu na ime nastalih tjelesnih ozljeda isplaćen je iznos od 29.698,87 kn i to iznos od 11.000,00 kn 5. travnja 2018., iznos od 7.000,00 kn 1. lipnja 2018., iznos od 400,00 kn 19. studenog 2018. i iznos od 11.298,87 kn 23. studenoga 2018., spor je trebalo riješiti primjenom odredaba Zakona o obveznim osiguranjima u prometu ("Narodne novine", broj 76/13 i 152/14, dalje u tekstu: ZOOP).

Prema odredbi članka 24. stavak 3. navedenog Zakona organizacija za osiguranje koja je nadoknadila štetu oštećenoj osobi stupa u njezin pravni položaj prema osobi odgovornoj za štetu za iznos isplaćene naknade trećoj oštećenoj osobi, ako nije nastupila njena obveza prema uvjetima ugovora o osiguranju od auto odgovornosti.

Opći i posebni uvjeti osiguranja su sastavni dio ugovora o osiguranju (članak 926. stavak 3. Zakona o obveznim odnosima - „Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje u tekstu: ZOO) pa istima mogu biti propisani uvjeti za regres osiguratelja prema svom osiguraniku.

Prvostupanjski sud je ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja za regres iznosa
koji je tužitelj kao osiguratelj isplatio oštećeniku utvrđujući da je do štetnog događaja došlo zbog upravljanja automobilom od strane tuženika pod utjecajem alkohola.

Naime, prijelaz osiguranikovih prava prema odgovornoj osobi na osiguratelja (subrogacija) propisan je odredbom članka 963. ZOO-a, a u smislu navedene odredbe isplatom naknade iz ugovora o osiguranju prelaze na osiguratelja po samom zakonu, u visini isplaćene naknade, sva osiguranikova prava prema osobi koja je po bilo kojoj osnovi odgovorna za štetu.

U ovoj pravnoj stvari nije bilo sporno da je tužitelj kao osiguratelj i tuženik kao vlasnik vozila registarskih oznaka PŽ …., u vrijeme prometne nezgode bilo je osigurano kod tužitelja, po polici osiguranja od automobilske odgovornosti broj … te da je tuženik odnosne prigode prema zapisniku o očevidu, sastavljenom po ovlaštenim djelatnicima PU, predmetnim vozilom upravljao pod utjecajem alkohola od 1,61 g/kg.

Na okolnost dinamike nastanka predmetne nezgode u postupku je provedeno vještačenje po vještaku za promet D. K. dipl. ing. u B. P. d.o.o. iz S. B., osnovom kojeg je nakon saslušanja svjedoka te izvršenog uvida u priloženi fotoelaborat, pravilno prvostupanjski sud utvrdio postojanje uzročnoposljedične sveze u postupanju tuženika i nastalih štetnih posljedica proisteklih iz predmetne nezgode, pa je utoliko u tom pravcu neosnovan prigovor tuženika.

Naime, prometni vještak je u nalazu i mišljenju utvrdio da je vozač S. V. upravljajući pod utjecajem alkohola osobnim automobilom Ford Escort registarske oznake PŽ …, započeo radnju skretanja u lijevo u trenutku kada se sa sigurnošću mogao uvjeriti da prema položaju, smjer i brzini kretanja motocikla KTM 390 Duke registarskih oznaka PŽ …, kojim je upravljao A. J., radnju skretanja ne može izvršiti na siguran način jer se motocikl od mjesta sudara nalazio na oko 28 m i nije mogao vršiti sigurno skretanje u lijevo, jer je sigurnosna udaljenost je bila 83 m te je sudar ostvaren uz lijevi rub kolnika promatrano u smjeru kretanja osobnog automobila.

Nakon očitovanja sudskog vještaka kojim je argumentirano i decidirano odgovorio na sve prigovore tuženika i dodatno obrazložio dani nalaz i mišljenje, nije bilo nikakvih novih obrazloženih prigovora koji bi opravdavali provođenje novog prometnog vještačenja, a niti na drugi način nije ukazano da postoji sumnja u pravilnost danog mišljenja vještaka, koje nije nejasno ili nepotpuno, niti u proturječnosti sa sobom ili dokumentacijom spisa i u suglasju s kazivanjem svjedoka, pa nisu bili ispunjeni uvjeti iz članka 261. ZPP-a za provođenje novog dokaz vještačenjem po prijedlogu tuženika.

Na ovakvo utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud je pravilno cijenio osnovanost zahtjeva tužitelja utvrđujući način nastanka predmetne štete primjenom pravila o teretu dokazivanja, smatrajući osiguranika tuženika isključivo odgovornim za nastali predmetni štetni događaj.

Naime, pravila osiguranja inkorporirana u sadržaju ugovora o osiguranju čine njegov sastavni dio i svrstavaju se temeljem odredbe članka 295. ZOO-a u pojam općih uvjeta ugovora.

Prema definiciji koje nalazimo u toj odredbi opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe koje odredi jedna ugovorna strana, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom ugovoru), bilo da se na njih ugovor poziva, i dopunjuje posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru.

Pritom je za ukazati kako kod osiguranja valja razlikovati dva posebna instituta kojima se zabranom ograničava odgovornost osiguratelja. Prvi je institut isključenje iz osiguranja, a drugi je gubitak prava iz ugovora o osiguranju, dok je razlika između jednih i drugih upravo u tome na kome je teret dokaza. Naime, kod gubitka prava iz ugovora o osiguranju zbog vožnje pod utjecajem alkohola teret dokaza leži upravo na osiguraniku, što je stipulirano i kroz dostavljene tada važeće Uvjete za obvezno osiguranje od automobilske odgovornosti kod tuženika koji u članku 3. točki 4. propisuje da osiguranik ne gubi svoja prava iz prethodnih odredaba ovog članka ukoliko dokaže da štetni događaj nije bio u uzročnoj svezi sa činjenicom da je vozač u trenutku predmetne nezgode bio pod utjecajem alkohola, odnosno droge ili narkotika.

U konkretnom slučaju tuženik nije dokazao svoje tvrdnje , a koju opetovano ističe kao žalbeni prigovor u žalbi osporavajući odgovornost za nastalu prometnu situaciju, ne pružajući pritom nijedan dokaz temeljem kojeg bi se mogla prihvatiti osnovanost ovih njegovih navoda, a što je bio dužan u smislu odredbe članka 219. ZPP-a.

Prema odredbi članka 219. ZPP-a svaka stranka dužna je iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode iz dokaza protivnika, pa je stoga prvostupanjski sud pravilnom primjenom pravila o teretu dokazivanja (članak 221a. ZPP-a) odbio navedeni prigovor tuženika kao neosnovan.

Naime, iz zapisnika o očevidu sastavljenom povodom predmetne nezgode od strane ovlaštenih osoba PU Požeško-slavonska razvidno je da je kod tuženika obavljeno alkotestiranja, koji je prema vještačenju Službe za kemijsko-fizikalnih i toksikoloških vještačenja od 4. kolovoza 2017. u trenutku nezgode imao u krvi najmanje 1,61 g/kg alkohola.

S druge, pak, strane prihvaćen je kao stručan i argumentiran nalaz i mišljenje sudskog vještaka, obzirom na utvrđenu dinamiku nastanka predmetne nezgode u uvjetima kada je osiguranik tuženika, upravljajući pod utjecajem alkohola kao vozač osobnog automobile poduzima radnju skretanja u lijevo, iako je bio dužan propustiti motocikl koji, dolazeći iz suprotnog smjera, zadržava smjer svojeg kretanja i koji se u trenutku sraza nalazi u cijelosti na svom dijelu prometne trake. Naime, propuštanje vozila je radnja, koju je u navedenim okolnostima u smislu članka 57. stavak 2. Zakona o sigurnosti prometa na cestama ("Narodne novine", broj 67/08) tuženik bio dužan poduzeti, što pak upućuje na neosnovanost tvrdnji o izostanku tuženikove odgovornosti za nastalu predmetnu nezgodu.

Naime, člankom 3. stavkom 1. točkom 2. Uvjeta za obvezno osiguranje od automobilske odgovornosti tužitelja propisano je da osiguranik gubi prava iz osiguranja iz članka 24. stavak 1. točka 1. do 7. ZOOP-a ako je u vrijeme prometne nesreće vozač osiguranog vozila pod utjecajem alkohola te gubi prava iz osiguranja ako se analizom krvi ili drugom metodom mjerenja količina alkohola u organizmu vozača utvrdio da udio alkohola u krvi iznosi 0,5g/kg i više, te prema stavku 5. istoga članka osiguranik koji gubi svoja prava iz prethodnih odredbi toga članka dužan je osiguratelju u slučaju iz članka 24. stavka 1. točke 5. i točke 7. Zakona nadoknaditi cjelokupno isplaćeni iznos štete, kamata i troškova, a u svim ostalim slučajevima naknaditi isplaćeni iznos najviše do 12 prosječnih neto plaća prema zadnjem službenom izvješću Državnog zavoda za statistiku.

Utvrđujući pritom visinu obveze tuženika prema tužitelju s osnova regresnog zahtjeva, prvostupanjski sud pravilno polazi od odredbe članka 3. citiranih Uvjeta za obvezno osiguranje od automobilske odgovornosti, a prema kojoj osiguranik ne gubi svoja prava iz ugovora o osiguranju u slučaju da je izazvao prometnu nezgodu u alkoholiziranom stanju za iznos koji kod svakog štetnog događaja prelazi 12 prosječnih plaća (24. stavak 3. ZOOP-a).

Kako se radi o službenim podacima, koji su prema zadnjem službenom izvješću Državnog zavoda za statistiku za godinu 2017. iznosili u prosjeku je 5.937,00 kn neto, pravilno je prvostupanjski sud obvezao tuženika na isplatu utuženog iznosa koji ne prelazi, prema navedenim podacima Državnog zavoda za statistiku, iznos koji odgovara umnošku 12 prosječnih mjesečnih plaća, te predstavlja iznos od 71.244,00 kn.

Kako je na okolnost visine štete na vozilu A. J. osnovom provedenog vještačenja po vještaku prometne struke procijenjena kao totalna šteta u iznosu d 24.691,43 kn, do kojeg iznosa i prihvaćen zahtjev tužitelja za ovaj vid štete, dok je preostali iznosi naknade štete na ime neimovinske štete isplaćen oštećeniku A. J. na temelju presude Općinskog suda u Požegi broj Pn-19/2018-15 od 23. listopada 2018. koja je pravomoćna od 3. srpnja 2019. te je stoga pravilno prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od isplate svakog pojedinog iznosa do isplate.

Iz iznesenih razloga žalbeni navodi o nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava su u cijelosti neosnovani, pa je žalbu tuženika
temeljem odredbe članka 368. stavak 2. ZPP-a budući ovaj sud nije našao ostvarenje bitnih
povreda postupka na koje pazi po službenoj dužnosti u okviru odredbe članka 365. stavak 2.
ZPP-a, u cijelosti valjalo odbiti i potvrditi pobijanu presudu.

Potvrđena je i odluka o troškovima postupka je zasnovana na valjanoj primjeni odredaba članka 154. stavak 1. ZPP-a u svezi s odredbom članka 155. ZPP-a.

 

U Splitu, 28. prosinca 2020.

 

Sutkinja:

 

Andrea Boras-Ivanišević