- 1 -              Rev-x 911/2016-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev-x 911/2016-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Mirjane Magud predsjednice vijeća, Davorke Lukanović-Ivanišević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća i Goranke Barać-Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice J. T. iz S. B., OIB: ..., zastupana po punomoćniku N. K., odvjetniku u Odvjetničkom društvu K. & K. u Z., protiv tuženika B. S. iz Z., OIB: ..., zastupanog po punomoćnici L. H., odvjetnici u Z., radi isplate, rješavajući reviziju tužiteljice izjavljenu protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-8537/15-2 od 3. svibnja 2016. kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-6419/14-85 od 9. srpnja 2015., u sjednici održanoj 23. prosinca 2020.,

 

p r e s u d i o   j e :

 

Revizija tužiteljice odbija se kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja u točci I izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice da joj tuženik plati iznos od 796,27 kuna sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od 1. ožujka 1992. do isplate, kao i da joj plati iznos od 31.249,32 EUR s pripadajućom deviznom kamatom počev od 18. lipnja 1992. do isplate. Ujedno je odbijena i sa zahtjevom za naknadu parničnog troška.

 

U točci II izreke naloženo je tužiteljici naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 17.757,10 kuna u roku od 15 dana.

 

Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tužiteljice kao neosnovana pa je gore navedena presuda suda prvog stupnja potvrđena.

 

Ujedno je odbijen zahtjev tuženika za naknadu troška odgovora na žalbu.

 

Protiv navedene presude suda drugog stupnja reviziju je izjavila tužiteljica pa se poziva na bitne povrede odredaba parničnog postupka i na pogrešnu primjenu materijalnog prava.

 

Predlaže da se revizija prihvati i nižestupanjske presude ukinu te predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, odnosno da se one preinače tako što bi se prihvatio u cijelosti tužbeni zahtjev. Traži i troškove revizije.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija nije osnovana.

 

Revizijski je sud ispitao pobijanu presudu sukladno odredbi iz članka 392.a stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 - dalje: ZPP) samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Ispitujući na takav način pobijanu presudu ne nalazi se da bi u njenom donošenju bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, jer suprotno reviziji, presuda sadrži razloge, oni su jasni i nema proturječja zbog čega se ona u svemu može ispitati.

 

I materijalno je pravo u postupku pravilno primijenjeno kada je tužbeni zahtjev tužiteljice kao neosnovan odbijen.

 

Predmet spora predstavlja zahtjev tužiteljice da joj tuženik isplati utuženi iznos koji je njemu isplaćen za račun tužiteljice kao njezinom punomoćniku u parnici za naknadu štete vođene pod brojem Pn-3409/88 i donesene presude od 7. studenog 1991. koju je C. o. tuženiku u tom sporu isplatio u iznosu od 796.270 HRD, a sada 796,27 kn te za isplatu iznosa kojeg je tuženik kao njezin punomoćnik ostvario temeljem sklopljene nagodbe sa austrijskim osiguravateljem u A. na iznos od 95.000 austrijskih šilinga (ATS) odnosno iznos od 6.903,91 EUR, a po osnovi kapitalizirane rente s osnove tuđe pomoći i njege te zahtjev za naknadu štete koju joj je punomoćnik prouzročio sklapajući prije spomenutu sudsku nagodbu u preniskom iznosu s tvrdnjom da bi joj pripadao iznos od najmanje 430.000 ATS ili sada 24.349,39 EUR-a.

 

Nižestupanjski su sudovi zaključili u prilog neosnovanosti tužbenog zahtjeva pa je tako prvostupanjskom presudom tužbeni zahtjev odbijen, a koju je odluku potvrdio i drugostupanjski sud i to iz razloga zastare njezinog potraživanja. Tako smatraju da je tužiteljica saznala za isplatu po prije spomenutim osnovama tuženiku kao njezinog punomoćniku u mjesecu veljači 1995. kada je s njime razgovarala telefonom, pa budući da je tužbu podnijela 12. veljače 2001. po proteku zastarnog roka od 5 godina iz članka 371. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01 – dalje: ZOO), njezino je potraživanje zastarjelo. Osim toga, smatraju da je tužbeni zahtjev za isplatu naknade štete, pored što je zastario, i neosnovan jer da bi kapitalizirana renta na dan sklapanja nagodbe u A. iznosila tadašnjih 800.687,83 HRD ili 43.341,85 ATS po tada važećem tečaju zbog čega da sklapanjem nagodbe na viši iznos (95.000 ATS) tužiteljici nije prouzročena šteta.

 

Pravni zaključak da je nastupila zastara tražbine po svim osnovama za koje tužiteljica traži isplatu od tuženika, prihvaća i ovaj revizijski sud.

 

Da je tome tako proizlazi iz utvrđenja činjenica tijekom prvostupanjskog postupka koje je u svemu prihvatio i sud drugog stupnja, a to je da je tužiteljica u telefonskom razgovoru s tuženikom u veljači 1995. saznala za donesenu presudu Pn-3409/88 i isplatu koju je u veljači 1992. tuženik u tom postupku C. o. d.d. Z., F. O. isplatio tuženiku kao punomoćniku tužiteljice, kao što je tužiteljica saznala iz istog telefonskog razgovora i za sklapanje izvansudske nagodbe i isplatu po toj nagodbi tuženiku kao njezinom punomoćniku koji ju je u tom telefonskom razgovoru o svemu obavijestio i upoznao s mogućnošću preuzimanja tih iznosa kod tuženika.

 

Budući da je tužiteljica tužbom ustala 12. veljače 2001. to je pravilno sud zaključio u smislu odredbe iz članka 371. i 376. ZOO da je nastupila zastara tražbine.

 

Pravilan je zaključak sudova da dopisi tuženika od 17. prosinca 1996., 21. siječnja 1997. i 10. veljače 1997. upućeni dr. L. D. u V.-B. u R. A., nisu od značaja za početak tijeka zastarijevanja tražbine tužiteljice za isplatu navedenih iznosa koje je primio tuženik, jer navedena osoba nije bio ovlašteni punomoćnik tužiteljice. Nadalje pravilan je i zaključak sudova da navedeni dopisi ne mogu niti po svom sadržaju imati karakter priznanja duga kojim bi došlo do prekida započetog zastarijevanja, a sve sukladno odredbi iz članka 387. ZOO.

 

Revizijskim navodima odluka suda ničim nije dovedena u sumnju.

 

Nije sporno da je tuženik bio punomoćnik tužiteljice, da su ugovor o nalogu s osnove izdane punomoći po članku 749. ZOO, sklopili u R. H. i da su tužiteljica i tuženik hrvatski državljani.

 

Sukladno odredbi iz članka 8. Zakona o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja ("Narodne novine" broj 53/91 i 88/01 – dalje: ZRSZ) propisano je da je za zastaru mjerodavno pravo koje je mjerodavno za sadržaj pravnog posla odnosno pravne radnje.

 

Pravni posao između tužiteljice i tuženika je odnos punomoćja temeljem sklopljenog ugovora o nalogu, a ne radi se o sporu tužiteljice koji je ona vodila prema osiguravajućem društvu iz A.

 

I prema odredbi iz članka 20. stavak 1. točka 3. ZRSZ mjerodavno pravo za ugovor o punomoći je pravo mjesta gdje se u vrijeme primitka ponude nalazilo prebivalište odnosno sjedište opunomoćenika, a to je nesporno R. H.

 

I po članku 27. ZRSZ na stjecanje bez osnove primjenjuje se pravo mjerodavno za pravni odnos koji je nastao, bio očekivan ili pretpostavljen, u povodu kojega je nastalo stjecanje. U konkretnom slučaju to je ugovor o nalogu koji je kao posljedicu imao isplatu utuženih iznosa tuženiku kao punomoćniku tužiteljice, a koje nije tuženik kao punomoćnik isplatio tužiteljici po njihovom primitku.

 

Iz svega navedenoga ne radi se o privatnopravnim odnosima s međunarodnim elementom koji bi uvjetovali primjenu austrijskog zakona u prosudbi osnovanosti zastarnog roka u odnosu na utuženu tražbine tužiteljice prema tuženiku s osnove sklopljenog ugovora o nalogu.

 

Nadalje, budući da je tužbeni zahtjev odbijen u odnosu na sve iznose isplata tuženiku, ali i naknade štete, što zbog zastare, samim time nije više odlučno je li visina tražbine koju je naplatio tuženik od osiguravajućeg društva temeljem izvansudske nagodbe u A. obračunata u skladu sa domaćim ili austrijskim pravom, kada je tražbina tužiteljice prema tuženiku s osnove sklopljenog ugovora o nalogu, zastarjela po domaćem pravu.

 

Suprotno reviziji, prepiska između tuženika i osobe koja se u ime tužiteljice obraćala tuženiku kao njezin punomoćnik (ali bez punomoći), ne može predstavljati priznanje duga koje bi utjecalo na tijek zastare već se po svom sadržaju takva prepiska može smatrati samo dokazom da su iznosi po utuženim osnovama isplaćeni tuženiku kao punomoćniku tužiteljice.

 

Suprotno reviziji, obzirom na nastup zastare tražbine tužiteljice prema tuženiku koju je on ostvario primitkom iznosa za tužiteljicu osnovom zaključenog ugovora o nalogu na odluku suda ne mogu utjecati prigovori izneseni u reviziji kojima se osporava izvršavanje naloga od strane tuženika, njegove pažnje prilikom sklapanja poslova za tužiteljicu, polaganja računa tužiteljici i dr.

 

Prigovorima činjenične naravi ovaj se revizijski sud ne može baviti jer osporavanje utvrđenog činjeničnog stanja nije dopušten revizijski razlog sukladno čl. 385. ZPP-a.

 

Kako stoga revizijskim navodima odluka suda ničim nije dovedena u sumnju valjalo je reviziju tužiteljice kao neosnovanu odbiti i tako odlučiti kao u izreci ove presude pozivom na odredbu iz članka 393. ZPP.

 

Zagreb, 23. prosinca 2020.

 

                            Predsjednica vijeća:

                            Mirjana Magud, v.r.