Pristupanje sadržaju
- 1 - Rev 811/2018-2
|
REPUBLIKA HRVATSKA VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE Z A G R E B |
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Mirjane Magud predsjednice vijeća, Davorke Lukanović-Ivanišević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća, mr.sc. Dražena Jakovine člana vijeća i Goranke Barać-Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice-protutuženice V. L. iz R., OIB: ..., koju zastupa punomoćnik J. A., odvjetnik iz R., protiv tuženice-protutužiteljice S. B. M. iz R., OIB: ..., koju zastupaju punomoćnici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda A. S.-D. M.-A. M.-I. G. iz R., radi zaštite od uznemiravanja prava vlasništva, rješavajući o reviziji tuženice-protutužiteljice protiv presude Županijskog suda u Rijeci broj Gž-826/2016 od 20. prosinca 2017., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Rijeci broj G/24 P-3216/11 od 20. listopada 2014., u sjednici održanoj 23. prosinca 2020.,
p r e s u d i o j e:
Odbija se revizija tuženice-protutužiteljice kao neosnovana.
Obrazloženje
Presudom suda prvog stupnja je suđeno:
„I Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice-protutužene koji glasi:
I Utvrđuje se da tužiteljici-protutuženoj S. B. M. iz R., ne pripadaju nikakva stvarna prava na nekretnini k.č. 1726/3, upisanoj u z.k.ul. 1623 k.o. T. S., (prema novoj izmjeri oznake k.č. 2566/1 k.o. S.) koja je u vlasništvu tužene-protutužiteljice V. L. iz R.
II Tužiteljici-protutuženoj nalaže se da prestane uznemiravati tuženu-protutužiteljicu u ostvarivanju vlasničkih prava na nekretnini k.č. 1726/3 upisanoj u z.k.ul. 1623, k.o. T. S. (prema novoj izmjeri oznake k.č. 2566/1 k.o. S.), na način da prolazi istom i na svaki drugi način.
III Tužiteljica-protutužena je dužna nadoknaditi tuženoj–protutužiteljici parnični trošak u roku od 15 dana.
II Utvrđuje se postojanje prava stvarne služnosti puta-staze i to prolaza pješice preko nekretnine u vlasništvu tužiteljice-protutužene V. L. iz R., OIB: ..., kao poslužne nekretnine, opisane kao k.č.br. 1726/3 upisane u z.k.ul. br. 1623 k.o. T. S., površine 20 hvati u naravi put i dvorište (prema novoj izmjeri oznake k.č. 2566/1 k.o. S., u naravi dvorište površine 100 m2) koji put-staza je u nalazu i mišljenju stalnog sudskog vještaka-geodeta D. J. od dana 18.11.2013.g. označen kao P., ukupne dužine cca 33,0 m, čija površina je osjenčana na Skici lica mjesta žutom bojom i opisana slovnim oznakama A-B-C-D-E-F-G-H-H'-G'-F'-E'-D'-C', te iznosi cca 38 m2, a u korist 3/4 dijela nekretnine u suvlasništvu tužene-protutužiteljice, S. B. M. iz R., OIB: ... kao povlasne nekretnine opisane kao k.č.br. 1724, upisane u z.k.ul. br. 1622 k.o. T. S., ukupne površine 32 hvata u naravi kuća i dvorište (prema novoj izmjeri oznake k.č.br. 2565/1 k.o. S., u naravi kuća i dvorište ukupne površine 99 m2).
III Dužna je tužiteljica-protutužena V. L. trpjeti korištenje prava služnosti utvrđene u točki II izreke ove presude na način kako je to određeno nalazom i mišljenjem stalnog sudskog vještaka-geodeta D. J. od dana 18.11.2013.g. pobliže opisano u točki II tužbenog zahtjeva, te je tužiteljica-protutužena dužna trpjeti da tužena-protutužiteljica ishoduje u zemljišnoj knjizi nadležnog suda uknjižbu navedenog prava stvarne služnosti opisane u točki II tužbenog zahtjeva, a sve temeljem ove presude.
IV Nalaže se tužiteljici V. L. iz R., OIB: ... da tuženoj S. B. M. iz R., OIB: ... naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 25.104,45 kuna sa zakonskom zateznom kamatom od 20. listopada 2014.g. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena.“
Presudom suda drugog stupnja je suđeno:
„1. Odbija se žalba tužiteljice i potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci posl. br. G/24 P-3216/11-52 od 20. listopada 2014. u dijelu toč. I. II. izreke u kojemu je odbijen tužbeni zahtjev kojim se nalaže tuženici-protutužiteljici da prestane uznemiravati tužiteljicu-protutuženicu u ostvarenju vlasničkih prava na kat. čest 1726/3 upisanoj u k.o. S. (prema novoj izmjeri 2566/1 k.o. S.) na svaki drugi način, uz ispravak tog dijela izreke presude u tako da umjesto "tužiteljici-protutuženoj se nalaže da prestane uznemiravati tuženu-protutužiteljicu" piše "tuženici-protutužiteljici se nalaže da prestane uznemiravati tužiteljicu-protutuženicu."
2. Djelomičnim uvaženjem žalbe tužiteljice preinačuje se citirana presuda u točkama I.I., I.III, II., III i IV. izreke te u dijelu točke I. II. izreke presude u kojemu je odbijen tužbeni zahtjev kojim se nalaže tuženici-protutužiteljici da prestane uznemiravati tužiteljicu-protutuženicu u ostvarenju vlasničkih prava na kat. čest 1726/3 upisanoj u k.o. S. (prema novoj izmjeri 2566/1 k.o. S.) prolaskom po istoj, te sudi:
Utvrđuje se da tuženici-protutužiteljici S. B. M. iz R. ne pripadaju nikakva stvarna prava na nekretnini kat. čest. br. 1726/3, upisanoj u z.k.ul. 1623 k.o. T. S.
Tuženici-protutužiteljici nalaže se da prestane uznemiravati tužiteljicu-protutuženicu u ostvarenju vlasničkih prava na nekretnini kat. čest. br. 1726/3 upisanoj u z.k.ul. 1623, k.o. T. S. (prema novoj izmjeri oznake k.č. 2566/1 k.o. S.), na način da prolazi istom.
Nalaže se tuženici-protutužiteljici da tužiteljici-protutuženici nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 21.362,00 kn u roku 15 dana.
Odbija se protutužbeni zahtjev na utvrđuje postojanja prava stvarne služnosti puta-staze i prolaza pješice preko nekretnine u vlasništvu tužiteljice-protutuženice V. L. kao poslužne nekretnine, opisane kao kat. čest. br. 1726/3 upisane u z.k.ul. br. 1623 k.o. T. S., površine 20 hvati u naravi put i dvorište (prema novoj izmjeri oznake k.č. 2566/1 k.o. S., u naravi dvorište površine 100 m2) koji put-staza je u nalazu i mišljenju stalnog sudskog vještaka-geodeta D. J. od dana 18. studenog 2013. god. označen kao P., ukupne dužine cca 33,0 m, čija površina je osjenčana na skici lica mjesta žutom bojom i opisana slovnim oznakama A-B-C-D-E-F-G-H-H'-G'-F'-E'-D'-C', te iznosi cca 38 m2, a u korist 3/4 dijela nekretnine u suvlasništvu tuženice-protutužiteljice, kao povlasne nekretnine, opisane kao k.č.br. 1724, upisane u z.k.ul. br. 1622 k.o. T. S., ukupne površine 32 hvata u naravi kuća i dvorište (prema novoj izmjeri oznake k.č.br. 2565/1 k.o. S., u naravi kuća i dvorište ukupne površine 99 m2) kao i protutužbeni zahtjev za trpljenjem prava služnosti i njegovom uknjižbom u zemljišnoj knjizi i zahtjev za naknadom troškova postupka u iznosu od 25.104,45 kn.
Odbija se zahtjev tužiteljice-protutuženice za naknadom preostalih troškova postupka.“
Protiv presude suda drugog stupnja pod točkom 2. izreke, reviziju je podnijela tuženica-protutužiteljica pozivom na odredbu članka 382. stavak 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 – dalje: ZPP). Predlaže da revizijski sud prihvati reviziju tuženice-protutužiteljice i preinači pobijanu presudu na način da u cijelosti odbije tužiteljicu-protutuženicu sa tužbenim zahtjevom, a prihvati protutužbeni zahtjev tuženice-protutužiteljice, a podredno da presudu suda drugog stupnja u pobijanom dijelu ukine i predmet vrati na ponovno suđenje. Potražuje trošak revizije.
Tužiteljica-protutuženica u odgovoru na reviziju osporava revizijske navode, te predlaže reviziju odbaciti podredno odbiti.
Revizija tuženice-protutužiteljice nije osnovana.
Protiv presude suda drugog stupnja stranke mogu podnijeti reviziju iz članka 382. stavak 2. ZPP u slučajevima u kojima ne mogu podnijeti reviziju prema odredbi stavka 1. tog članka.
S obzirom da je presuda suda drugog stupnja u pobijanom dijelu (točka 2. izreke presude suda drugog stupnja) donesena na temelju odredbe članka 373.a ZPP, dopuštena je revizija tuženice-protutužiteljice iz članka 382. stavak 1. točka 3. ZPP, zbog čega je bespredmetno pozivanje tuženice-protutužiteljice na reviziju iz članka 382. stavak 2. ZPP.
Sukladno odredbi članka 392.a stavak 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem je ona pobijana revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.
Nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP, na koju tuženica-protutužiteljica ukazuje revizijom, jer su u presudi navedeni razlozi o odlučnim činjenicama. Ti razlozi su jasni i nisu proturječni. Presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati.
Tuženica-protutužiteljica u reviziji navodi i da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 12. ZPP, odnosno da je prekoračen tužbeni zahtjev. Do prekoračenja tužbenog zahtjeva može doći na dva načina i to na način da je odlučeno o nečem drugom, a ne o onome što je traženo, ili da je dosuđeno više od onoga što je traženo (članak 369. stavak 4. i 5. ZPP). Protivno navodima tuženice-protutužiteljice nije prekoračen tužbeni zahtjev, jer je sud donio odluku u okviru postavljenog tužbenog zahtjeva.
Suprotno sadržaju revizije, time što sud ocjenjuje izvedene dokaze i izvodi drugačije zaključke od tuženice-protutužiteljice, sud ne čini povredu iz članka 354. stavak 1. u svezi s člankom 8. ZPP, jer je ocjena dokaza pridržana za sud.
Tuženica-protutužiteljica u reviziji iznosi niz činjeničnih navoda kojima u bitnome osporava pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja i s tim u svezi zaključak suda o osnovanosti tužbenog zahtjeva i o neosnovanosti protutužbenog zahtjeva. Takvi činjenični navodi tuženice-protutužiteljice izneseni u reviziji, ovaj sud ne može uzeti u razmatranje niti se upuštati u ispitivanje osnovanosti tih navoda jer prema odredbi članka 385. stavak 1. ZPP reviziju protiv presude suda drugog stupnja nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.
Predmet tužbenog zahtjeva je zahtjev tužiteljice-protutuženice da se utvrdi da tuženici-protutužiteljici ne pripadaju nikakva stvarna prava na nekretnini u vlasništvu tužiteljice-protutuženice kat. čest. 1726/3 k.o. T. S. i da je tuženica-protutužiteljica prestane uznemiravati u ostvarenju vlasničkih prava na nekretnini kat. čest. 1726/3 k.o. T. S.
Predmet protutužbenog zahtjeva je zahtjev tuženice-protutužiteljice na utvrđenje da je stekla pravo stvarne služnosti puta-staze i prolaza pješice, na temelju zakona, dosjelošću, u korist kat. čest. 1724 k.o. T. S., kao povlasne nekretnine, a na teret čest. zem. 1726/3 k.o. T. S., kao poslužne nekretnine, te zahtjev za trpljenjem prava služnosti i njegovom uknjižbom u zemljišnoj knjizi.
U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:
- da je tužiteljica-protutuženica vlasnica nekretnine upisane kao kat. čest. 1726/3 u zk.ul.br. 1623 k.o. T. S., u naravi put i dvorište (poslužna nekretnina),
- da je nekretnina kat. čest. 1726/3 k.o. T. S. bila u društvenom vlasništvu od kolovoza 1959., pa tako i na dan 8. listopada 1991.,
- da je tuženica-protutužiteljica vlasnica nekretnine upisane kao kat. čest. 1724, u zk.ul.br 1622 k.o. T. S., u naravi kuća i dvorište (povlasna nekretnina),
- da iz povijesnog zemljišnoknjižnog izvatka proizlazi da je kat. čest. 1726 bila uknjižena u zk.ul.br. 1155 k.o. T. S. na ime P. G. iz T., da je na temelju prijavnog lista broj 321/58 pod brojem Z-189/58 izvršeno cijepanjem te nekretnine na kat. čest. 1726/1 oranica od 58 čhv, kat. čest. 1726/2 oranica od 63 m2 i kat. čest. 1726/3 put i dvorište od 20 m2, da je u to vrijeme u istom zk.ul. na istu vlasnicu bila je uknjižena i kat čest. 1724 (povlasna nekretnina),
- da je uknjižba prava vlasništva na tim kat. čest. izvršena na pravnog prednika stranaka P. G., 1931. temeljem diobnog ugovora od 28. ožujka 1931.,
- da je rješenjem zemljišnoknjižnog suda broj Z-677/58, a temeljem rješenja o nasljeđivanju broj O-743/57 od 21. veljače 1958., kat. čest. 1724 prenesena u zk.ul.br. 1622 k.o. T. S. za korist Š. Z., G. E. i M. M., dok je kat. čest. 1726/3 prenesena u zk.ul.br. 1623 k.o. T. S. na ime R. Z., P. K., Š. Z., G. E. i M. M.,
- da je temeljem rješenja Odjela za financije N.O. Općine S. od 25. kolovoza 1959., kat. čest. 1726/3 prenesena u društveno vlasništvo s pravom korištenja R. Z., P. K., Š. Z., G. E. i M. M., te da je 1980. dio prava korištenja G. E. bilo preneseno na G. Lj. udovicu E., te nastavno čitava nekretnina na tužiteljicu.
Primjenom odredbe članka 7. i članka 221.a ZPP, te članka 167. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09 – dalje: ZVDSP) sud prvog stupnja je odbio tužbeni zahtjev o nepripadanju tuženici-protutužiteljici nikakvih stvarnih prava, te tužbeni zahtjev kojim se tuženici-protutužiteljici nalaže prestanak uznemiravanja, dok je prihvatio protutužbeni zahtjev na utvrđenje postojanja prava stvarne služnosti puta-staze i prolaza pješice po nekretnini u vlasništvu tužiteljice-protutuženice kat.čest. 1726/3 k.o. T. S., dosjelošću, jer da je tuženica-protutužiteljica dokazala da je prolazila po predmetnoj nekretnini dvadeset godina, nakon brisanja društvenog vlasništva (od 08. listopada 1991.).
Sud drugog stupnja je zaključio da je pogrešno sud prvog stupnja iz utvrđenih činjenica izveo zaključak o postojanju prava stvarne služnosti na temelju zakona, dosjelošću, na nekretnini u vlasništvu tužiteljice kat. čest. 1726/3 k.o. T. S. Naime, u smislu odredbe članka 229. stavak 1. ZVDSP služnost se osniva na temelju zakona dosjelošću, ako ju je posjednik povlasne nekretnine pošteno posjedovao izvršavajući njezin sadržaj kroz dvadeset godina, a vlasnik poslužne nekretnine nije se tome protivio.
Budući da je poslužna nekretnina, kat.čest. 1726/3 k.o. T. S., bila u društvenom vlasništvu od kolovoza 1959., a u smislu odredbe članka 388. stavak 4. ZVDSP, kojim je izmijenjena odredba članka 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 114/01 - dalje: ZOIDZV) u rok za stjecanje dosjelošću nekretnine koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu, kao i za stjecanje stvarnih prava na tim nekretninama dosjelošću, ne računa se vrijeme posjedovanja proteklo prije toga dana, sud drugog stupnja zaključuje da je tijek dosjelosti prava služnosti valjalo računati tek od 8. listopada 1991.
Tužiteljica-protutuženica je podnijela tužbu radi zaštite od uznemiravanja, koju je tuženica-protutužiteljica primila 5. rujna 2011., te je najkasnije s tim danom tuženica-protutužiteljica postala nepoštena posjednica tog prava, zaključuje sud drugog stupnja.
Protivno zaključku suda prvog stupnja, kako od dana 8. listopada 1991., od brisanja društvenog vlasništva, pa do dana primitka tužbe 5. rujna 2011., nije protekao rok od 20 godina, to zaključuje sud drugog stupnja nisu ispunjeni zakonski uvjeti za stjecanjem prava stvarne služnosti, dosjelošću.
Međutim, kako je tuženica-protutužiteljica tijekom postupka tvrdila da bi njezin posjed uz računanje posjeda prednika trajao osamdeset godina, jer bi se u takvoj situaciji tuženica-protutužiteljica kao eventualni sukcesor slijedom svog neprekinutog posjedovanja mogla s uspjehom pozivati na već stečeno pravo stvarne služnosti, sud drugog stupnja je primjenom odredbe članka 373.a ZPP uz primjenu pravila o teretu dokazivanja (članak 221.a ZPP), zaključio da tuženica-protutužiteljica nije dokazala stjecanje prava stvarne služnosti puta-staze i prolaza temeljem posjeda svojih pravnih prednika i njihovog stjecanja prava služnosti do podruštvovljenja na kat. čest. 1726/3 k.o. T. S.
Naime, prema odredbama Općeg građanskog zakonika koje se kao pravna pravila primjenjuju na stjecanje prava stvarne služnosti prije podruštvovljenja (1958.), te Načelnog mišljenja proširene opće sjednice Vrhovnog suda br. 3/60, pravo stvarne služnosti moglo se steći ako je služnost faktički ostvarivana neprekidno 20 godina.
Kako je prije podruštvovljenja vlasnik poslužne (kat. čest. 1726/3) i povlasne nekretnine (kat. čest. 1724) bila ista osoba, P. G., a pravo stvarne služnosti se ne može osnovati na vlastitoj stvari, sud drugog stupnja je preinačio presudu suda prvog stupnja (članak 373.a ZPP) i odbio protutužbeni zahtjev tuženice-protutužiteljice.
S obzirom da tuženica-protutužiteljica nije dokazala da bi imala neko stvarno pravo na poslužnoj nekretnini, kat. čest. 1726/3 k.o. T. S., koja je u nespornom vlasništvu tužiteljice-protutuženice, sud drugog stupnja je preinačio presudu suda prvog stupnja i u tom dijelu, te prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice-protutuženice na utvrđenje nepripadanja stvarnog prava na nekretnini kat. čest. 1726/3 k.o. T. S. u korist tuženice-protutužiteljice.
Budući da je tužiteljica-protutuženica vlasnica kat. čest.1726/3 k.o. T. S. dok je u smislu odredbe članka 30. stavak 1. ZVDSP pravo vlasništva stvarno pravo na određenoj stvari koje ovlašćuje nositelja da se tom stvari i koristi i od nje čini što ga volja te da svakog drugog od toga isključi, tuženica-protutužiteljica je prolazeći po toj nekretnini pješice uznemiravala tužiteljicu-protutuženicu u tom pravu i tužiteljica-protutuženica ostvaruje pravo na zaštitu od tog uznemiravanja, zaključuje sud drugog stupnja. Stoga je primjenom odredbe članka 167. ZVDSP preinačio odbijajući dio presude suda prvog stupnja i naložio tuženici-protutužiteljici prestanak uznemiravanja, prolaskom po nekretnini u vlasništvu tužiteljice-protutuženice.
Zaključno, sud drugog stupnja je naveo da je sud prvog stupnja pravilno odbio tužbeni zahtjev za zabranom uznemiravanja na svaki drugi način, jer tužiteljica-protutuženica nije dokazala, o kakvom drugom uznemiravanju je riječ (članak 7. i 221.a ZPP).
Pravno shvaćanje suda drugog stupnja je pravilno.
Naime, prema odredbi članka 167. stavak 1. ZVDSP ako treća osoba bespravno uznemirava vlasnika na drugi način, a ne oduzimanjem stvari, vlasnik može i putem suda zahtijevati da to uznemiravanje prestane. Prema stavku 2. istog članka da bi u postupku pred sudom ili drugim nadležnim tijelom vlasnik ostvario svoje pravo iz stavka 1. ovoga članka, vlasnik mora dokazati da je stvar njegovo vlasništvo i da ga druga osoba uznemirava u izvršavanju njegovih ovlasti u pogledu te stvari, a ako ta osoba tvrdi da ima pravo poduzimati ono što uznemirava vlasnika stvari, na njoj je da to dokaže.
Slijedom navedenog, pravilno je sud drugog stupnja zaključio da tužiteljica-protutuženica, kao vlasnica nekretnine u odnosu na koju je zatražila zaštitu od uznemiravanja, dokazala postojanje svog vlasničkog ovlaštenja, dok tuženica-protutužiteljica nije dokazala pravnu osnovu za prolaz preko navedene nekretnine kat. čest. 1726/3 k.o. T. S., jer pravo služnosti puta-staze i prolaza pješice nije stekla dosjelošću, obzirom da nije protekao rok od 20 godina predviđen odredbom članka 229. ZVDSP, pa je stoga pravilnom primjenom materijalnog prava prihvatio tužbeni zahtjev pozivajući se na odredbu članka 167. stavak 1. i 2. ZVDSP.
Nadalje, prema odredbi članka 229. stavak 1. ZVDSP stvarna služnost osniva se na temelju zakona dosjelošću, ako ju je posjednik povlasne nekretnine pošteno posjedovao izvršavajući njezin sadržaj kroz dvadeset godina, a vlasnik poslužne nekretnine nije se tome protivio.
Pravilno je sud prvog stupnja zaključio da se u rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu, kao i za stjecanje stvarnih prava na tim nekretninama dosjelošću, ne računa i vrijeme posjedovanja proteklo prije tog datuma (članak 388. stavak 4. ZVDSP).
Računajući od 8. listopada 1991., brisanja društvenog vlasništva, pa do dana primitka tužbe (5. rujna 2011.) pravilan je zaključak suda drug stupnja da nije protekao rok od dvadeset godina i da nisu ispunjeni zakonski uvjeti za stjecanjem prava služnosti puta-staze i prolaza dosjelošću.
Međutim, s obzirom da se tuženica-protutužiteljica kao ovlaštenik prava stvarne služnosti pozivala na posjed svojih pravnih prednika i njihovo stjecanje prava stvarne služnosti do podruštvovljenja, sud drugog stupnja je primjenjujući odredbe Općeg građanskog zakonika (dalje OGZ), koja pravila su se primjenjivala temeljem Zakona o načinu primjene pravnih propisa donesenih prije 6. travnja 1941. („Narodne novine“ broj 73/91), te Načelnog mišljenja proširene opće sjednice Vrhovnog suda br. 3/60, zaključio da obzirom da iz povijesnog zemljišnoknjižnog izvatka proizlazi da su poslužna nekretnina kat. čest. 1726/3 k.o. T. S. i povlasna nekretnina kat. čest. 1724 k.o. T. S., do 1958. bile u vlasništvu iste osobe P. G., a služnost se ne može osnovati na vlastitoj stvari, da tuženica-protutužiteljica nije dokazala stjecanje prava stvarne služnosti puta-staze i prolaza dosjelošću.
Naime, točno je da se ovlaštenik prava stvarne služnosti može s uspjehom pozivati na posjed svojih pravnih prednika i njihovo stjecanje prava služnosti do podruštvovljenja. Ako bi vrijeme za dosjelost, određeno pravnim pravilima, isteklo do podruštvovljenja (1959.), a izvršavanje te služnosti ne bi prestalo kroz vrijeme do ponovne uspostave prava vlasništva na predmetnoj nekretnini (8. listopada 1991.), tada bi se sukcesor slijedom svojeg neprekinutog posjedovanja mogao s uspjehom pozivati na već stečeno pravo stvarne služnosti svojih pravnih prednika do podruštvovljenja predmetne nekretnine na kojoj je služnost stečena.
Međutim, pravilan je zaključak suda drugog stupnja da iz povijesnog zemljišnoknjižnog izvatka proizlazi da je pravni prednik tuženice-protutužiteljice u vremenu za koje ona tvrdi da bi se trebalo ubrojiti u vrijeme potrebno za stjecanje prava stvarne služnosti dosjelošću, vlasnik povlasne i poslužne nekretnine bila ista osoba.
Obzirom da članak 229. ZVDSP propisuje između ostaloga i činjenicu da mora postojati povlasna i poslužna nekretnina te činjenicu da se vlasnik povlasne nekretnine faktično koristi poslužnom nekretninom, a vlasnik poslužne nekretnine se tome korištenju od strane vlasnika povlasne nekretnine nije protivio, tada je jasno da se služnost ne može osnovati na vlastitoj stvari (Nemini res sua servit).
Revizijskim navodima tuženice-protutužiteljice da poslužna nekretnina (kat. čest. 1726/3 k.o. T. S.) nije bila u vlasništvu iste osobe kao i povlasna nekretnina (kat. čest. 1724 k.o. T. S.) kako je to zaključio sud drugog stupnja, nego je nekretnina kat. čest. 1726/3 k.o. T. S. pripala na korištenje svim sunasljednicima zajedno, što proizlazi iz skice mjerenja Ureda za katastar R. G. za k.o. T. S., nisu dovedeni u sumnju zaključci iz pobijane presude, već upravo suprotno. Naime, činjenica da je nekretnina kat. čest. 1726/3 dana na korištenje svim sunasljednicima zajedno, potvrđuje upravo to da su se pravni prednici tuženice-protutužiteljice predmetnom nekretninom koristili kao vlasnici predmetne nekretnine. Dakle, pravni prednici tuženice-protutužiteljice nisu se koristili (prolazili) nekretninom kat. čest. 1726/3 kao poslužnom nekretninom, s osnove izvršavanja sadržaja prava služnosti već su prolazili prijeporom u ostvarivanju vlasničkih ovlaštenja.
Zbog svega navedenog, a s obzirom da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je reviziju tuženice-protutužiteljice odbiti kao neosnovanu na temelju odredbe članka 393. ZPP, te odlučiti kao u izreci presude.
Mirjana Magud, v.r.