- 1 -              Rev-x 403/2016-3

 

 

 

 

 

Broj: Rev-x 403/2016-3

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Mirjane Magud članice vijeća, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća i Goranke Barać-Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. Z. iz Š., Srbija, kojeg zastupa punomoćnik S. Č., odvjetnica u Z., protiv tuženice Republike Hrvatske, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Zagrebu, Građansko-upravni odjel, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-4309/15-2 od 24. studenog 2015., kojom je djelomično potvrđena, te djelomično preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-2827/13-69 od 26. veljače 2015., u sjednici održanoj 23. prosinca 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

Djelomično se odbija (u odnosu na glavnu stvar) revizija tužitelja, kao neosnovana.

 

 

r i je š i o  j e:

 

Djelomično se odbacuje (u odnosu na odluku o troškovima parničnog postupka) revizija tužitelja, kao nedopuštena

 

 

Obrazloženje

 

Presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-2827/13-69 od 26. veljače 2015. suđeno je:

 

"I. Nalaže se tuženoj Republici Hrvatskoj platiti tužitelju M. Z. 25.000,00 kn sa zateznim kamatama tekućim od 26. veljače 2015. do isplate, po eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za 5 postotnih poena,  sve u roku od 15 dana.

 

II. Odbija se preostali dio  tužbenog zahtjeva za  iznos od 122.560,00 kn sa zatraženom zateznom kamatom, kao i zahtjev tužitelja za isplatu zateznih kamata tekućih na dosuđeni iznos od 25.000,00 kn za razdoblje od podnošenja tužbe 27. ožujka 2003. do 25. veljače 2015.

 

              III. Nalaže se tužitelju M. Z. platiti tuženiku Republici Hrvatskoj parnični trošak 3.206,44  kn, u roku od 15 dana."

 

Presudom Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-4309/15-2 od 24. studenog 2015. suđeno je:

 

"I. Preinačuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-2827/13-69 od 26. veljače 2015. u točki I. izreke i sudi:

 

Odbija se zahtjev tužitelja kojim je naloženo tuženoj isplatiti tužitelju iznos od 25.000,00 kn sa zateznom kamatom tekućom od 26. veljače 2015. do ispale po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, sve u roku od 15 dana.

 

II. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-2827/13-69 od 26. veljače 2015. u točkama II. i III. izreke.

 

III. Nalaže se tužitelju nadoknaditi tuženiku daljnji trošak parničnog postupka u iznosu od 11.793,56 kn u roku od 15 dana.

 

IV. Nalaže se tužitelju nadoknaditi tuženiku trošak žalbe u iznosu od 1.250,00 kn u roku od 15 dana.

 

V. Odbija se zahtjev tužitelja za nadoknadu troškova žalbe kao neosnovan. "

 

Protiv presude suda drugoga stupnja tužitelj je pravodobno podnio reviziju iz čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 - dalje: ZPP) i to zbog počinjenih bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava kao i protiv odluke o troškovima postupka. Navodi da je pobijana presuda (…) nezakonita i neodrživa (…). Potražuje trošak revizije.

 

Na reviziju nije odgovoreno.

 

Revizija tužitelja je djelomično neosnovana (u odnosu na glavnu stvar) i djelomično nedopuštena (u odnosu na troškove postupka).

 

              U odnosu na glavnu stvar:

Pobijana drugostupanjska presuda je ispitana na temelju odredbe čl. 392.a st. 1. ZPP samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Suprotno navodima revizije u pobijanoj presudi navedeni su razlozi o odlučnim činjenicama i ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih isprava i dokaza koji su provedeni u spisu. Razlozi pobijane presude su jasni i razumljivi, te ista nema nedostataka uslijed kojih se ne bi mogla ispitati, pa nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

 

Isto tako nije počinjena niti bitna povreda iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 8. ZPP, budući da u ocjeni provedenih dokaza ovaj sud ne nalazi bilo kakvih nejasnoća, kontradiktornosti i/ili drugih nepravilnosti.

 

U predmetnoj parničnoj stvari nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadom nematerijalne i materijalne štete u ukupnom iznosu (prema konačno preciziranom tužbenom zahtjevu od 7. srpnja 2011.) od 147.560,00 kn. Tužitelj tvrdi da je bio zarobljenik hrvatske vojske i da je štetu pretrpio u događajima koji su započeli kada su ga …, kao civilnu osobu, zarobili pripadnici hrvatske vojske zarobili nedaleko T. Tužitelj smatra da taj čin ima obilježja kaznenog djela ratnog zločina jer su ga prvo odveli u Lj., potom u S. L., Š. K. pa u Z., zatim u selo T. kod S., da bi … bio razmijenjen kao civil za hrvatske vojnike. Tijekom zatočenja je bio fizički i psihički zlostavljan te premlaćivan, radi čega je trpio nematerijalnu i materijalnu štetu.

 

Prvostupanjski sud zaključuje, polazeći od činjeničnog utvrđenja da je tužitelj ... odveden iz svoje kuće u Bosni i Hercegovini te da je odveden u S., zatim Š. i Z., te u Lj. ... razmijenjen kao civil za hrvatske vojnike, da iako tužitelj nije na nedvojben način dokazano da su ga iz kuće odveli baš pripadnici hrvatske vojske, ipak je odveden u Republiku Hrvatsku gdje su ga pripadnici hrvatske vojske preuzeli, pa kako je tužitelju šteta nanesena i u Republici Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini, nije moguće utvrditi udjele odgovornosti sukladno odredbi čl. 206. Zakona o obveznim odnosima (53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 – dalje: ZOO), pa tužena odgovara tužitelju za cijelu štetu. Međutim, usvajajući istaknuti prigovor zastare, sukladno odredbi čl. 376. st. 1. ZOO, odbija dio tužbenog zahtjeva (s osnova fizičkih bolova, straha, prava na slobodu i tuđe pomoći i njege ) dok usvaja zahtjev o osnova naknade štete za trajne promjene ličnosti u iznosu od 25.000,00 kuna.

 

Pobijanom drugostupanjskom presudom, temeljem ovlaštenja iz odredbe čl. 373.a ZPP, sud zaključuje, da "(…) odgovornost tužene u konkretnom slučaju se ne temelji na odredbama Zakona o odgovornosti Republike Hrvatske za štetu uzrokovanu od pripadnika hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga tijekom Domovinskog rata („Narodne novine“ broj 117/03- dalje u tekstu ZORH) jer tijekom prvostupanjskog postupka nije dokazano da bi tužitelja odveli upravo pripadnici Hrvatske vojske, a osim toga, ukoliko je tužitelj i pretrpio kakvu štetu ista ima karakter ratne štete jer se navodni događaj zbio u razdoblju …, a tužitelj suprotno nije dokazao. (…)" pa budući da tužena sukladno odredbi čl. 2. ZORH ne odgovara za štetu koja ima karakter ratne štete odbija tužbeni zahtjev.

 

U okviru revizijskog razloga pogrešne primjene materijalnog prava tužitelj u reviziji u bitnom navodi da su sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kada nisu primijenili odredbe ZORH-a.

 

U konkretnoj situaciji tužitelj svoj zahtjev temelji na tvrdnji da su ga iz kuće odveli pripadnici hrvatske vojske koji su ga i mučili u zatvorima u S. i Z. čim su počini ratni zločin protiv civilnog stanovništva, te da mu je stoga tužena obvezna naknaditi štetu i to na temelju odredaba ZORH-a.

 

              Međutim, tužitelj, a kako to pravilno zaključuje drugostupanjski sud, nije dokazao da bi nad njim bio počinjen ratni zločin odnosno da su ga odveli upravo pripadnici Hrvatske vojske  (…"uhićen sam … u svojoj kući od strane pripadnika HVO …"). Hrvatsko vijeće obrane (skraćeno: HVO) je bilo oružana snaga i najviše izvršno i upravno tijelo Hrvatske Republike Herceg- Bosne a ne Republike Hrvatske. Dakle, tužitelj neosnovano prigovara da bi osnovanost zahtjeva trebalo ocjenjivati u svjetlu odredbi Zakona o odgovornosti za štetu nastalu uslijed terorističkih akata i javnih demonstracija, a kod činjenice da iz stanja spisa jasno proizlazi da tužitelj svoj zahtjev temelji na događaju koji se ne može podvesti pod terorističko djelovanje odnosno javne demonstracije, o kojima govori taj zakon.

 

Posljedično tome nema ni odgovornosti tužene na temelju Zakona o odgovornosti Republike Hrvatske za štetu uzrokovanu od pripadnika Hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga tijekom Domovinskog rata, jer za takvu štetu tužena odgovara ako su je uzrokovali pripadnici hrvatskih oružanih ili redarstvenih snaga pod uvjetom da ta šteta nema karakter ratne štete (čl. 1. i 2. Zakona).

 

Isto tako, pobijana presuda nije protivna Ženevskoj konvenciji o zaštiti građanskih prava u vrijeme rata od 12. kolovoza 1949. i čl. 51. Dodatnog protokola, svrha kojih je zaštita civilnog stanovništva od ratnih zločina, obzirom na činjenicu da u postupku nije dokazano da bi štetni događaj bio posljedica počinjenog kaznenog djela ratnog zločina, a koji se dokazuje pravomoćnom sudskom presudom, koje u konkretnom slučaju nema. Dakle, neosnovano je pozivanje na izvore međunarodnog prava koje reguliraju navedenu materiju.

 

Ujedno valja napomenuti da ukoliko je tužitelj prilikom štetnog događaja i pretrpio kakvu štetu jer se navodni događaj zbio u razdoblju ... (...) izazvan ratnim stanjem, ista bi imala karakter ratne štete za koju tuženica ne odgovara u smislu odredbe čl. 3. st. 2. ZORH-a. (Tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci Rev-1878/13 od 17. svibnja 2016.).

 

Stoga nije osnovan niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, radi čega je valjalo reviziju tužitelja odbiti na temelju odredbe čl. 393. ZPP i odlučiti kao u izreci presude.

 

U odnosu na dio revizije koji se odnosi na troškove parničnog postupka tužitelju valja ukazati da rješenje o troškovima postupka nije rješenje kojim se pravomoćno završava postupak (pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-19/15-15 od 16. studenoga 2015., pravno shvaćanje je potvrdio i Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci U-III-5656/2016 od 8. ožujka 2017).

 

Prema navedenom shvaćanju rješenje drugostupanjskog suda o troškovima parničnog postupaka nije rješenje iz čl. 400. st. 1. ZPP protiv kojega je dopuštena revizija jer u pogledu parničnih troškovima spor niti počinje niti se dovršava. Samo u odnosu na predmet spora određen tužbom počinje teći parnica, ispituje se litispendencija, objektivna kumulacija tužbenog zahtjeva i objektivno preinačenje tužbenog zahtjeva, te samo u odnosu na predmet spora se postupak dovršava pojedinačnim aktom, bilo presudom ili rješenjem.

 

Iz tih je razloga, primjenom odredbe iz čl. 392. st. 1. i čl. 400. st. 3. ZPP-a, valjalo riješiti kao u izreci rješenja.

 

Zagreb, 23. prosinca 2020.

 

Predsjednica vijeća:

Davorka Lukanović-Ivanišević, v.r.