Republika Hrvatska
Županijski sud u Zadru
Zadar, Borelli 9

Poslovni broj:13 Gž-947/2020-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A
I

R JE Š E NJ E

Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sudaca i to Mirjane Macure,
predsjednice vijeća te Katije Hrabrov, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Igora Delina,
člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D.R. iz Z, OIB:
…….., zastupanog po punomoćniku D.G., odvjetniku u OD A.H.&G. j.t.d. u Z., protiv tuženice
RH, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Z., Građansko-
upravnom odjelu iz Z., OIB: …….., radi naknade
štete, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženice protiv presude Općinskog građanskog suda u
Zagrebu, poslovni broj Pn-166/16 od 28. travnja 2020., u sjednici vijeća održanoj dana 23.
prosinca 2020.,

p r e s u d i o j e

I. Odbijaju se djelomično žalbe tužitelja D.R. i tuženice R.H.
kao neosnovane i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-
166/16 od 28. travnja 2020. u dijelu pod toč. I izreke, kojim je tuženici RH
naloženo naknaditi štetu tužitelju D.R. u iznosu od 15.000,00 kn sa zateznim
kamatama, te u dijelu pod toč. II izreke.

II. Preinačuje se djelomično presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni
broj Pn-166/16 od 28. travnja 2020. u dijelu pod toč. I izreke, kojim je naloženo tuženici
RH naknaditi štetu tužitelju D.R. preko iznosa od 15.000,00 kn pa
do iznosa od 30.000,00 kn, odnosno za iznos od 15.000,00 kn sa zakonskom zateznom
kamatom, tako da se u tom dijelu sudi:

Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja D.R. koji glasi:

"Nalaže se tuženici Republici Hrvatskoj naknaditi štetu tužitelju D.R. u
iznosu 15.000,00 kn sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 9. listopada 2015. do 31.
srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope
Hrvatske narodne banke, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo

2 Poslovni broj:13 Gž-947/2020-2

tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate po
prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana
nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi
tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a koje kamatne stope utvrđuje Hrvatska
narodna banka, a u roku 15 dana."

r i j e š i o j e

Ukida se djelomično presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj
Pn-166/16 od 28. travnja 2020. pod toč. III, IV i V izreke i u tom dijelu predmet vraća sudu
prvog stupnja na ponovno suđenje, s tim što će se o troškovima u povodu izjavljenih pravnih
lijekova odlučiti u konačnoj odluci.

  Obrazloženje

Uvodno označenom presudom suda prvog stupnja suđeno je:

"I Nalaže se tuženici RH, OIB: …………., nadoknaditi štetu
tužitelju D.R. iz Z., OIB: …………, u iznosu 30.000,00 kuna
(slovima: tridesettisućakuna) sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 9. listopada

2015. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne
stope Hrvatske narodne banke, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo
tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate po
prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana
nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi
tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a koje kamatne stope utvrđuje Hrvatska
narodna banka, a u roku 15 dana.

II Odbija se dio tužbenog zahtjeva tužitelja D.R. iz Z.,
OIB: …………., u iznosu 70.000,00 kuna (slovima: sedamdesettisućakuna) za
neimovinsku štetu sa zakonskim zateznim kamatama od 9. listopada 2015. do isplate.

III Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja D.R. iz Z, OIB:
…….., koji glasi: "Nalaže se tuženici RH, OIB: ……….,
nadoknaditi štetu tužitelju D.R iz Z, OIB: ……….., na
ime naknade imovinske štete u vidu izmakle koristi za razdoblje od 1. siječnja 2012. do 4.
listopada 2012. koji će tužitelj naznačiti nakon što bude utvrđen način opisan u točki 6.5, 6.6.
i 6.7. ove tužbe sukladno čl. 186. b st. 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine,
broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08-
Odluka USRH, 123/08-ispr. i 57/11, 148/11, 25/13 i 70/19 - dalje: ZPP) od Ministarstva
pravosuđa Republike Hrvatske, Ministarstva financija Republike Hrvatske i Hrvatske
javnobilježničke komore i provedenog financijskog vještačenja, uvećan za zakonske zatezne
kamate koje na taj iznos teku od 15. listopada 2012. do 31. srpnja 2015. po godišnjoj
kamatnoj stopi iz čl. 29. Zakona o obveznim odnosima koje se određuje za svako polugodište
uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta
koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 1. kolovoz

2015. do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje
od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje
prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a koje kamatne stope utvrđuje
Hrvatska narodna banka.

3 Poslovni broj:13 Gž-947/2020-2

IV Nalaže se tuženici RH, OIB: …………, nadoknaditi parnične
troškove tužitelju D.R. iz Z, OIB: …………, u iznosu

7.200,00 kuna (slovima: sedamtisućadvjestokuna) sa zakonskim zateznim kamatama od
donošenja presude, dana 28. travnja 2020. do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje
kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima
izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri
postotna poena, a koje kamatne stope utvrđuje Hrvatska narodna banka, a u roku 15 dana.

V Nalaže se tužitelju D.R. iz Z., OIB: …………..,
nadoknaditi parnične troškove tuženici RH, OIB: …………., u iznosu

6.300,00 kuna (slovima: šestisućatristokuna) u roku 15 dana."

Protiv citirane presude u dijelu pod toč. II, III i V izreke žalbu je izjavio tužitelj
pobijajući je zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno
utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se
žalba uvaži, presuda u pobijanom dijelu pod toč. II izreke preinači na način da mu se dosudi
daljnji iznos od 70.000,00 kn te naknadi parnični trošak u cijelosti, zajedno s troškom sastava
žalbe, koji popisuje, a da se u dijelu pod toč. III i V izreke presuda ukine i u tom dijelu
predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. U žalbi ističe da je pri donošenju
pobijane presude sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl.

354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku, budući da presuda u pobijanom dijelu ima
nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Smatra da jednostavni navodi o učinjenim
radnjama i zaključcima suda ne mogu predstavljati obrazloženje razloga koji su sud prvog
stupnja doveli do zaključka da je upravo dosuđeni iznos ona pravična novčana naknada
neimovinske štete koja je nedvojbeno nastala tužitelju, predviđena odredbom čl. 1100.
Zakona o obveznim odnosima. Nije jasno koje su točno okolnosti vodile sud prvog stupnja
prema zaključku o visini dosuđene pravične novčane naknade. Nadalje, sud prvog stupnja ne
navodi ni razloge zbog kojih smatra da tužitelj ne bi imao pravo na naknadu štete s naslova
izmakle dobiti u utuženom razdoblju. Tužitelj nije nikada naveo niti je to propisano bilo kojim
propisom ili nametnuto kao shvaćanje bilo kojeg suda da ostvarena zarada, dakle, ona koju je
tužitelj na bilo koji način ostvario u utuženom razdoblju, mora biti jednaka nuli, odnosno da
oštećenik ne bi smio imati nikakvih prihoda da bi ostvario pravo na naknadu imovinske štete s
naslova izmakle dobiti, što je u konačnici i neživotno, jer se ne može očekivati od oštećenika
da više godina bude bez prihoda kako bi jednom eventualno naplatio izmaklu zaradu od
štetnika. Sud prvog stupnja propušta uočiti da se u konkretnom slučaju radi o kumulaciji
praktički svih mogućih za tuženicu izrazito otegotnih okolnosti, a time i okolnosti koje
opravdavaju dosudu puno većeg iznosa pravične naknade neimovinske štete tužitelju. Tako
sud prvog stupnja ne obrazlaže i ne uzima u obzir atmosferu koja je u javnosti vladala u
razdoblju uvođenja javnoovršiteljske službe krajem 2011. u vezi s tom službom, a koju je
tužitelj pokušao dočarati kroz priložene novinske članke o toj temi, ali i vlastitim
iskazivanjem. Prema tome, smatra da je iz svih okolnosti ovoga slučaja prvostupanjski sud
morao uzeti u obzir izraziti intenzitet i dugotrajnost povrede prava osobnosti tužitelja. Ističe
da je s ostalim imenovanim javnim ovršiteljima, kao završni, svečani, formalni čin i potvrdu
svoje čvrste odluke da se bavi javnoovršiteljskom službom, položio prisegu 12. prosinca

2011., što svakako ukazuje na njegovu odlučnost i namjeru da počne obavljati službu za koju
je imenovan. Prvostupanjski sud pogrešno primjenjuje odredbu čl. 1089. st. 3. Zakona o
obveznim odnosima te Pravno shvaćanje Europskog suda pravde izraženo pod toč. D odluke
posl. broj C-104/89 i C-37/90 Mulder od 27. siječnja 2000. o alternativnoj zaradi.

Žalbu protiv citirane presude u dijelu pod toč. I i IV izreke izjavila je tuženica pobijajući je zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene

4 Poslovni broj:13 Gž-947/2020-2

materijalnog prava, s prijedlogom da se žalba uvaži, presuda u pobijanom dijelu preinači na
način da se odbije tužitelj s postavljenim tužbenim zahtjevom te tuženici naknadi parnični
trošak uvećan za sastav žalbe, koji popisuje, podredno da se ista presuda ukine i predmet vrati
sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. U žalbi ističe da sud prvog stupnja tijekom postupka
nije utvrdio da su ispunjene osnovne pretpostavke za naknadu štete predviđene općim
pravilima obveznog prava, odnosno za odgovornost tuženice za štetu. Ministarstvo pravosuđa
donijelo je rješenje o imenovanju tužitelja na funkciju javnog ovršitelja, a na temelju zakona
koji su tada bili na snazi pa prema tome nisu ispunjeni uvjeti o nezakonitom ili nepravilnom
radu ministarstva. Ističe da pojedine nelagodne situacije kod različitih osoba ne izazivaju isti
intenzitet nezadovoljstva, uznemirenosti i nelagode tako da kod nekih izazovu samo
kratkotrajan osjećaj nezadovoljstva, dok drugi trpe teže i dugotrajnije posljedice, što ovisi o
osobnosti svakog pojedinca. Činjenice odgode i ukidanja javnoovršiteljske službe nisu mogle
uzrokovati poremećaj prilagodbe, s obzirom da je tužitelj odvjetnik i da je nastavio raditi u
odvjetničkom uredu istu vrstu posla koju je i prije obavljao te se nije morao prilagoditi na
novi posao niti novoj okolini. Stoga je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno
pravo kada je tužitelju dosudio novčanu naknadu u iznosu od 30.000,00 kn. Sud prvog stupnja
pogrešno je primijenio i odredbe koje uređuju pravila o zastari. Nadalje, navodi da se ne može
prihvatiti ocjena suda prvog stupnja da se odgovornost na strani tuženice nalazi u činjenici da
je država izborom ovršnog postupka po sudskim ovršiteljima, odnosno ukidanjem
javnoovršiteljske službe iznevjerila legitimna očekivanja tužitelja, a što potvrđuje i pravno
stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske izneseno u odluci poslovni broj Rev-1332/01 od

16. srpnja 2003. prema kojem država ne može odgovarati za štetu zbog donošenja određenog
zakona, jer donošenje zakona ne može predstavljati štetnu radnju države. Sudovi nisu
ovlašteni utvrđivati postojanje "specifične" odgovornosti za štetu, nego je njihova obveza
primjenom odredbi Zakona o obveznim odnosima utvrditi jesu li ispunjene propisane
pretpostavke. Poziva se i na rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj U-I-
5612/2011, U-I-6274/11, U-I-178/2012, U-I-480/12 od 23. siječnja 2013. u kojem se navodi
da "izbor zakonodavnih modela za uređenja pojedinih odnosa u društvu sam po sebi ne
podliježe ustavnom nadzoru. Tako je zakonodavac slobodan izabrati i model ovrhe za koji
smatra da će najdjelotvornije, najbrže i s najmanje troškova ispuniti ciljeve zbog kojih novi
ovršni model ustanovljava. Zakonodavno tijelo je imalo ustavnu ovlast da institut javnih
ovršitelja zamjeni institutom sudskih ovršitelja". U obrazloženju pobijane presude sud se nije
niti osvrnuo na činjenicu da tužitelj kao i ostale osobe imenovane javnim ovršiteljima, ima
pravo na zadovoljštinu u iznosu od 18.000,00 kn, koja predstavlja moralnu satisfakciju za
tužitelja, budući da isti u cijelosti predstavlja naknadu za povredu legitimnih očekivanja,
stanje profesionalne i osobne nesigurnosti i neizvjesnosti i prekomjerni individualni teret.
Donoseći presudu u pobijanom dijelu sud prvog stupnja je počinio bitnu povredu odredaba
parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku, budući da u
obrazloženju presude nisu navedene razlozi o odlučnim činjenicama.

Na žalbe nije odgovoreno.

Žalbe su djelomično osnovane.

Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu
odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku
("Narodne novine", broj 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14 - dalje ZPP), koji se ovdje
primjenjuje temeljem odredbe čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP ("Narodne
novine", broj 70/19), na koju u žalbama ukazuju tužitelj i tuženica, budući da je izreka
pobijane presude razumljiva, ista ne proturječi sama sebi niti razlozima presude, pobijana
presuda ima razloga o odlučnim činjenicama, dani razlozi su jasni i neproturječni, a o

5 Poslovni broj:13 Gž-947/2020-2

odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude
navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i
zapisnika, slijedom čega se ista može ispitati.

Prvostupanjski sud nadalje, nije počinio niti bitne povrede odredaba parničnog
postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP, na koje ovaj drugostupanjski sud pazi
po službenoj dužnosti, temeljem čl. 365. st. 2. istoga Zakona.

Predmet spora je zahtjev tužitelja da mu tuženica naknadi neimovinsku štetu u iznosu
od 100.000,00 kn, koju je zbog povrede prava osobnosti zbog ukidanja javnoovršiteljske
službe pretrpio, kao i da mu naknadi imovinsku štetu u vidu izmakle koristi za razdoblje od 1.
siječnja 2012. do 4. listopada 2012.

Sud prvog stupnja je, na temelju izvedenih dokaza, utvrdivši neosnovanim prigovor
zastare istaknut po tuženici, utvrdio da je tužitelj rješenjem tuženice od 24. listopada 2011.
imenovan javnim ovršiteljem sa službenim sjedištem u Zagrebu za područje Županijskog suda
u Zagrebu, da je Hrvatski sabor na sjednici održanoj 28. rujna 2012. donio Zakon o prestanku
važenja Zakona o javnim ovršiteljima ("Narodne novine, broj 112/12 - dalje: ZPV ZJO), da su
odgađanje i u konačnici ukidanje Zakona o javnim ovršiteljima izravno i neposredno djelovali
na individualnu situaciju tužitelja, koja je već bila uređena upravnim aktom o postavljanju
javnog ovršitelja, kao osnovom iz koje su izvirala njegova legitimna očekivanja zaštićena
Ustavom i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, slijedom čega ocjenjuje
da postoji odgovornost tuženice za naknadu štete tužitelju u smislu čl. 1045. st. 1. Zakona o
obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 78/15 i 29/18 – dalje: ZOO), te mu
je s obzirom na utvrđenu jačinu i intenzitet duševnih bolova, odnosno činjenicu da mu je
povrijeđeno pravo osobnosti na duševno zdravlje, temeljem čl. 19. st. 2. u vezi čl. 1046. ZOO
te čl. 1100. istoga Zakona dosudio pravičnu novčanu naknadu u iznosu od 30.000,00 kn, dok
je u preostalom dijelu odbio tužitelja s postavljenim tužbenim zahtjevom na ime neimovinske
štete.

U odnosu na izmaklu dobit sud prvog stupnja ocjenjuje da tužitelj, s obzirom na
činjenicu da je tužitelj radio kao odvjetnik, te da nije dokazao da je očekujući početak rada u
svojstvu javnog ovršitelja zahtijevao brisanje iz Imenika odvjetnika, čime bi prestao
ostvarivati zaradu kao odvjetnik, nije trpio štetu s osnove izgubljene zarade.

U odnosu na istaknuti prigovor zastare valja reći da je tužitelj za radnju tuženice
kojom je povrijedila legitimna očekivanja tužitelja kao imenovanog javnog bilježnika saznao
stupanjem na snagu ZPV ZJO, dakle, 15. listopada 2012. pa kako je tužitelj zahtjev tuženici
za mirno rješenje spora podnio 9. listopada 2015., a podnošenjem takvog zahtjeva
zastarijevanje zastaje (čl. 186.a st. 3. ZPP) te u smislu čl. 186. st. 5. istoga Zakona podnositelj
zahtjeva može podnijeti tužbu nadležnom sudu tek ako o zahtjevu ne bude odlučeno u roku od
tri mjeseca, što je u konkretnome slučaj, to je tužitelj tužbu, koju je podnio 20. siječnja 2016.,
podnio u roku.

Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda pravilno sud prvog stupnja ocjenjuje da je
tuženica odgovorna za štetu koju imenovani javni ovršitelj trpi vezano za povredu njegovih
legitimnih očekivanja u oživotvorenju Zakona o javnim ovršiteljima ("Narodne novine", broj
139/10, 150/11, 70/12 i 112/12). Naime, štetnu radnju predstavlja postupanje kojim se
oštećeniku nanosi šteta, a nedosljedno postupanje tuženice kao zakonodavca u odabiru
modela javne ovrhe u odnosu na individualna prava imenovanih javnih ovršitelja, koji su
ostvarili sve pretpostavke za početak svog rada, ali nisu započeli s tom službom, što je u

6 Poslovni broj:13 Gž-947/2020-2

konačnici stvorilo štetne posljedice, predstavlja štetnu radnju kao jednu od pretpostavki
odgovornosti za štetu.

Legitimno je pravo tuženice, kao zakonodavca, da izabere model ovrhe, kao i da
kasnije od izabranog modela odustane, slijedom čega postupanje tuženice nije protupravno.
Međutim, takvim postupanjem tuženica je povrijedila legitimna očekivanja tužitelja kao
imenovanog javnog bilježnika, slijedom čega bi tužitelju, otklanjanjem odgovornosti tuženice
za naknadu štete, bio nametnut prekomjeran teret.

Stoga, radi uspostavljanja pravedne ravnoteže između općih ili javnih interesa
zajednice i narušenih prava pojedinaca, i u slučaju izostanka protupravnosti u postupanju
tuženice kao zakonodavca, postoji njena odgovornost za štetu koja je u konkretnom slučaju
nastala tužitelju povodom njegovih legitimnih očekivanja. Takvo shvaćanje zauzeto je u
odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev: 1532/14 od 23. siječnja

2018. i Rev: 2321/2018 od 19. svibnja 2020., a koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

Iz provedenog psihijatrijskog vještačenja tužitelja po vještaku specijalisti psihijatru
prim. G.M., dr. med., proizlazi da je tužitelj u okolnostima predmetnog štetnog
događaja bio izložen situacijama stresogenog potencijala što je rezultiralo subjektivnim
osjećajem povrijeđenosti te promjenama socijalne pozicije i načina života, koji su imali za
posljedicu i poremećeno osobno, socijalno i obiteljsko funkcioniranje, zbog čega smatra da
između štetnog događaja i opisanog psihičkog poremećaja kod tužitelja postoji izravna
uzročno-posljedična veza te je kod tužitelja došlo do povrede duševnog zdravlja, što je imalo
za posljedicu razvoj prolaznog psihičkog poremećaja zbog kojeg je tužitelj morao ulagati
pojačane napore u razdoblju od kraja 2011. do sredine travnja 2013. i to zbog smanjenja
životne aktivnosti koje kumulativno iznose 10%, a ujedno je trpio umjereni oscilirajući strah
do ukupno 14 dana te slabije oscilirajući strah do ukupno 8 tjedana.

Pravilno je sud prvog stupnja na temelju provedenog psihijatrijskog vještačenja, iskaza
tužitelja te saslušanih svjedoka ocijenio da je tužitelj pretrpio neimovinsku štetu zbog povrede
prava osobnosti i to prvenstveno prava na rad kao javni ovršitelj, a nadalje i prava na zdravlje
zbog neizvjesnosti u koju je doveden postupanjem tuženice i to unatoč činjenici što je
postupao po zahtjevima tuženice. Da je tužitelj doista pretrpio štetu proizlazi i iz rješenja
Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-5612/2011, U-I-6274/2011, U-I-178/2012 i U-I-
480/2012 od 23. siječnja 2013., kojim Ustavni sud određuje plaćanje zadovoljštine u iznosu
od 18.000,00 kn javnim ovršiteljima, a između ostalog i tužitelju, a ujedno određuje da ta
zadovoljština ne utječe na opće pravo svake osobe – imenovanog javnog ovršitelja da i u
redovnom sudskom postupku potražuje naknadu pretrpljene štete.

Dakle, nedvojbeno je da je tužitelj pretrpio štetu postupanjem zakonodavca, odnosno
tuženice, kada je propustila riješiti status i određene situacije imenovanih javnih ovršitelja
nakon što su oni postupili po nalogu tuženice, pa tako i tužitelja koji je u situaciji u kojoj je u
više navrata odgađan početak rada javnoovršiteljske službe, koja je konačno i ukinuta, bio
izložen stresu koji je, kako to proizlazi iz psihijatrijskog vještačenja, za tužitelja imao za
posljedicu razlog prolaznog psihičkog poremećaja, zbog kojeg je morao ulagati pojačane
napore, slijedom čega ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje da mu temeljem čl. 1100. ZOO, a
imajući u vidu da tužitelj ipak nije bio egzistencijalno ugrožen, budući da je očekujući
početak rada kao javni ovršitelj i dalje radio kao odvjetnik, te imajući u vidu isplaćenu mu
zadovoljštinu u iznosu od 18.000,00 kn, s tog osnova pripada pravična novčana naknada u
visini od 15.000,00 kn.

7 Poslovni broj:13 Gž-947/2020-2

Slijedom iznesenog valjalo je, temeljem čl. 368. st. 1. ZPP, djelomično odbiti žalbe
tužitelja i tuženice kao neosnovane i potvrditi presudu suda prvog stupnja u dijelu pod toč. I
izreke koji se odnosi na iznos od 15.000,00 sa zakonskom zateznom kamatom te u dijelu pod
toč. II izreke, a temeljem čl. 373. toč. 2. ZPP, djelomično preinačiti presudu suda prvog
stupnja u dijelu pod toč. I izreke te u tom dijelu odlučiti kao pod toč. II. izreke ove
drugostupanjske presude.

Sud prvog stupnja odbio je tužbeni zahtjev tužitelja na ime naknade imovinske štete u
vidu izmakle koristi koji je postavio za razdoblje od 1. siječnja 2012. do 4. listopada 2012., s
obrazloženjem kako tužitelj nije dokazao da je očekujući početak rada kao javnog ovršitelja
zahtijevao brisanje iz Imenika odvjetnika, čime bi prestao ostvarivati zaradu kao odvjetnik, a
zbog čega bi onda mogao trpiti štetu u vidu izgubljene zarade. Pri tome je na okolnost izmakle
koristi odbio dokazni prijedlog tužitelja da se provede financijsko vještačenje, dok je
smatrajući nepotrebnim odustao od pribavljanja već zatraženih podataka od Ministarstva
pravosuđa i Ministarstva financija.

Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda sama činjenica što tužitelj nije zahtijevao
brisanje iz Imenika odvjetnika, odnosno prestao raditi kao odvjetnik iščekujući da javni
ovršitelji započnu s radom, nije sama po sebi dostatna za zaključak da tužitelj nije trpio štetu s
osnova izgubljene zarade, odnosno da mu zarada u utuženom razdoblju nije bila smanjena.

Tužitelj u svom iskazu navodi da je iščekujući početak rada u službi javnog ovršitelja
smanjivao posao u odvjetničkom uredu na način da je upućivao stranke kolegama te je na taj
način u utuženom periodu imao smanjenu zaradu, a izgubio je određen broj stranaka. Takve
njegove navode potvrdio je saslušan kao svjedok D.G., po zanimanju odvjetnik, koji
je iskazao da je zbog smanjenja opsega posla koji je zbog odgoda početka rada javnog
ovršitelja trajao skoro godinu dana tužitelj ured morao ponovno postaviti "na noge", ali da
nikada više nije bilo kao što je bilo prije.

Zbog pogrešnog zaključka da tužitelju ne pripada naknada štete zbog izmakle dobiti,
jer nije zatražio brisanje iz Imenika odvjetnika te nije prestao sa radom kao odvjetnik i
ostvarivanjem zarade, sud prvog stupnja nije utvrđivao je li tužitelj doista kako to tvrdi
smanjio posao svog ureda na način da je stranke upućivao drugim kolegama i pri tome
posljedično u tom periodu ostvario i manju zaradu, što bi predstavljalo štetu s osnove izmakle
dobiti koja bi ga po odredbi čl. 1089. st. 1. ZOO pripadala.

Naime, tužitelj podnesenom tužbom kojom traži imovinsku štetu s osnove izmakle
koristi ne potražuje izgubljenu zaradu koju bi u budućnosti ostvarivao kao javni ovršitelj da
takva služba nije ukinuta, kako to pogrešno sud prvog stupnja obrazlaže, već potražuje
izgubljenu zaradu za razdoblje koje je prethodilo ukidanju službe javnih ovršitelja.

Slijedom iznesenog valjalo je, temeljem čl. 370. ZPP, djelomično ukinuti presudu suda
prvog stupnja pod toč. III izreke, a posljedično i u dijelu pod toč. IV i V izreke koji se odnosi
na parnične troškove, i u tom dijelu predmet vratiti istom sudu na ponovno suđenje.

U nastavku postupka sud prvog stupnja će provođenjem dokaza koje se predlažu
utvrditi odlučne činjenice u postupku na koje mu je ukazano ovim ukidnim rješenjem te će o
zahtjevu tužitelja za naknadom imovinske štete donijeti novu odluku, kao i odlučiti o
troškovima cijelog postupka.

8 Poslovni broj:13 Gž-947/2020-2

Odluka o troškovima postupka u povodu izjavljenih pravnih lijekova temelji se na odredbi čl. 166. st. 3. ZPP.

Zadar, 23. prosinca 2020.

Predsjednica vijeća

Mirjana Macura

Broj zapisa: eb2f5-f19ed

Kontrolni broj: 062cf-3ecb5-31617

Ovaj dokument je u digitalnom obliku elektronički potpisan sljedećim certifikatom:
CN=MIRJANA MACURA, L=ZADAR, O=ŽUPANIJSKI SUD, C=HR

Vjerodostojnost dokumenta možete provjeriti na sljedećoj web adresi: https://usluge.pravosudje.hr/provjera-vjerodostojnosti-dokumenta/

unosom gore navedenog broja zapisa i kontrolnog broja dokumenta.

Provjeru možete napraviti i skeniranjem QR koda. Sustav će u oba slučaja prikazati
izvornik ovog dokumenta.

Ukoliko je ovaj dokument identičan prikazanom izvorniku u digitalnom obliku, Županijski sud u Zadru potvrđuje vjerodostojnost dokumenta.