Broj: Kž 676/16

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Lidije Grubić Radaković, kao predsjednice vijeća, te Ranka Marijana i Melite Božičević-Grbić, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Maje Ivanović Stilinović, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv opt. J. N. zbog kaznenog djela iz čl. 153. st. 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11, 144/12, 56/15 i 61/15 – dalje u tekstu: KZ/11) i dr., odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Varaždinu od 27. rujna 2016. broj K-35/15-106, u sjednici održanoj 31. kolovoza 2017.,

p r e s u d i o   j e

i

r i j e š i o   j e

              I.              Djelomično se prihvaća žalba državnog odvjetnika te se prvostupanjska presuda, u odnosu na kazneno djelo iz čl. 153. st. 1. KZ/11 označeno pod toč. 1) izreke, ukida i predmet u tom dijelu upućuje prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

              II.              Žalba državnog odvjetnika u preostalom dijelu i žalba optuženika J. N. u cijelosti odbijaju se kao neosnovane, te se u ostalom pobijanom a neukinutom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

              Pobijanom presudom opt. J. N. je proglašen krivim zbog više kaznenih djela. Proglašen je krivim zbog kaznenog djela iz čl. 139. st. 2. KZ/11, opisanog u toč. 2) izreke, za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju šest mjeseci, zbog kaznenog djela iz čl. 99. st. 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01, 111/03, 190/03-odluka Ustavnog suda, 105/04, 84/05, 71/06, 110/07, 152/08, 57/11, 125/11 i 143/12 – dalje u tekstu: KZ/97) opisanog pod toč. 3) izreke, za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju devet mjeseci, zbog kaznenog djela iz čl. 177. st. 2. KZ/11 opisanog pod toč. 4) izreke, za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju devet mjeseci i zbog kaznenog djela iz čl. 331. st. 1. KZ/11 opisanog pod toč. 5) izreke, za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju pet mjeseci. Primjenom odredbe čl. 51. st. 1. i 2. toč. c) KZ/11 opt. J. N. je osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju dvije godine i dva mjeseca. Na temelju čl. 57. KZ/11 izrečena je djelomična uvjetna osuda, na način da će se izvršiti dio izrečene kazne zatvora u trajanju jedne godine i jedan mjesec, a preostali dio kazne, u trajanju jedne godine i jedan mjesec, neće se izvršiti, ukoliko optuženik u roku tri godine ne počini novo kazneno djelo. Primjenom čl. 73. KZ/11 optuženiku je izrečena i sigurnosna mjera zabrane približavanja, uznemiravanja ili uhođenja žrtve, u trajanju od dvije godine. Primjenom čl. 54. KZ/11 optuženiku je u izrečenu kaznu zatvora uračunato vrijeme oduzimanja slobode od 27. srpnja 2015. do 11. srpnja 2016., te od 2. kolovoza 2016. pa nadalje, s time da je 27. rujna 2016. istražni zatvor protiv optuženika ukinut (list 560 spisa). Na temelju čl. 331. st. 7. KZ/11 u svezi čl. 79. KZ/11 od optuženika je oduzet prerađeni revolver i streljivo, a primjenom čl. 148. st. 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12-odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13 i 152/14 – dalje u tekstu: ZKP/08) optuženiku je naloženo podmiriti troškove kaznenog postupka u iznosu 22.241,60 kuna.

              Istom je presudom optuženik oslobođen od optužbe zbog kaznenog djela iz čl. 153. st. 1. KZ/11, označenog pod toč. 1) izreke presude.

              Protiv ove presude žalbu su podnijeli državni odvjetnik i optuženik.

              Državni odvjetnik se žali u odnosu na oslobađajući dio presude zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, a u odnosu na osuđujući dio zbog odluke o kazni i djelomičnoj uvjetnoj osudi, s prijedlogom preinačiti osuđujući dio pobijane presude i izreći strožu kaznu, a ukinuti oslobađajući dio i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

              Optuženik, putem branitelja R. R., odvjetnika iz K., žali se zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene kaznenog zakona, s prijedlogom preinačiti osuđujući dio presude na način da se optuženik oslobodi od optužbe za sva kaznena djela, a presuda u točki 1) potvrdi.

              Odgovor na žalbu državnog odvjetnika podnio je optuženik putem svog branitelja R. R., s prijedlogom "... odbiti neosnovanu žalbu Državnog odvjetništva i potvrditi presudu Županijskog suda ...".

              Prije održavanja sjednice vijeća, na temelju čl. 474. st. 1. ZKP/08, spis je dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske na razgledanje.

              Žalba državnog odvjetnika, zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, u odnosu na oslobađajući dio presude i kazneno djelo iz čl. 153. st. 1. KZ/11 označeno u toč. 1) izreke pobijane presude, je osnovana, dok žalba državnog odvjetnika u osuđujućem dijelu zbog odluke o kazni i žalba optuženika u cijelosti, nisu osnovane.

              Nije u pravu optuženik kada se žali zbog povrede kaznenog zakona. Žalitelj ne navodi koju povredu kaznenog zakona ima u vidu, tek se iz sadržaja žalbe može iščitati kako smatra da se presuda temelji na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju. To što smatra da u njegovim postupcima nema svih obilježja kaznenih djela za koja je proglašen krivim i pri tome pobija valjanost utvrđenog činjeničnog stanja, ne opravdava predmetni žalbeni osnov. Ovo stoga, što se postojanje povrede kaznenog zakona prosuđuje prema činjeničnom stanju iz izreke presude, a ne onom koje bi, sa motrišta žalitelja, bilo ispravno. Kako su izrekom prvostupanjske presude utvrđeni svi bitni elementi kaznenih djela za koja je optuženik i osuđen, to u ovom slučaju ne postoji povreda kaznenog zakona.

              Suprotno žalbenim navodima optuženika, činjenično stanje u odnosu na kazneno djelo iz čl. 139. st. 2. KZ/11, opisano u toč. 2) izreke, kazneno djelo iz čl. 99. st. 1. KZ/97 opisano pod toč. 3) izreke, kazneno djelo iz čl. 177. st. 2. KZ/11 opisano pod toč. 4) izreke i kazneno djelo iz čl. 331. st. 1. KZ/11 opisano pod toč. 5) izreke, potpuno i pravilno je utvrđeno.

Zaključci suda prvog stupnja zasnovani na ocjeni vjerodostojnosti iskaza ispitanih osoba i zaključci zasnovani na ocjeni svih ostalih izvedenih dokaza su logični, zakoniti i pravilni, pa su uslijed toga i zaključci suda o postojanju odlučnih činjenica utemeljeni na izvedenim dokazima.

              Nasuprot žalbenim tvrdnjama optuženika, prvostupanjski sud je u odnosu na kazneno djelo iz čl. 139. st. 2. KZ/11 i kazneno djelo iz čl. 331. st. 1. KZ/11, logički povezao iskaz oštećenice B. N. sa optuženikovom obranom, te iskazima ispitanih svjedoka i pravilno njezin iskaz ocijenio vjerodostojnim. Osim što se oštećenica drugima, jasno i izričito, žalila na optuženikove uvrede, pljuske ali i prijetnje smrću, više svjedoka je potvrdilo da su na njoj vidjeli kako je prestrašena i uznemirena. Optuženikovu prijetnju u srpnju 2015. oštećenica je, s obzirom na njegove ranije postupke, opravdano, doživjela kao ozbiljnu prijetnju. Nije u pravu žalitelj kada tvrdi da pronađeno oružje i streljivo nisu njegovi, pa je bilo potrebno provesti daktiloskopsko vještačenje, te otiske optuženika usporediti s eventualno pronađenim otiscima na oružju i streljivu. Naime, utvrđeno činjenično stanje ukazuje na, pravilan, zaključak prvostupanjskog suda da je obrana optuženika neuvjerljiva i usmjerena na izbjegavanje kaznenopravne odgovornosti. Svjedokinje, s kojima se oštećenica svakodnevno viđala na poslu, potvrdile su uznemirenost i rastresenost oštećenice jer je pronašla oružje koje je pripadalo optuženiku, pa se bojala da on ne ostvari svoje prijetnje. S tim u svezi, pravilno je utvrđenje prvostupanjskog suda kako neorganizirano postupanje uplašene oštećenice, dodatno ukazuje da je suprugove prijetnje oružjem doista shvaćala vrlo ozbiljno, a što su potvrdili u Centru za socijalnu skrb, gdje je oštećnica predala pronađeno oružje.

Vezano uz kazneno djelo iz čl. 99. st.1. KZ/97, optuženik nije u pravu da je ostalo sporno da li je do prijeloma ruke oštećenice došlo slučajno ili s namjerom. Naime, ošt. B. N. je bila jasna kada je iskazivala o tome kako je optuženik namjerno "... stisnutom šakom desne ruke podignutom u visinu glave zamahnuo prema njoj ... ona je na to podigla obje svoje ruke ispred lica, a optuženik ju je svojom stisnutom šakom udario po njezinoj ruci ... ". Njezin iskaz demantira obranu optuženika da je on, slučajno, zalupio vratima i tako slomio ruku oštećenice. Neovisno što je takva obrana krajnje neživotna, iz medicinskog vještačenja prof. dr. sc. J. Š. proizlazi da mehanizam nastanka prijeloma lakatne kosti lijeve podlaktice odgovara načinu koji je opisala oštećenica, a ukoliko bi do loma došlo udarcem vratiju, tada bi na mjestu udarca brida vratiju morala nastati ozljeda mekih tkiva linearnog oblika, a što u medicinskoj dokumentaciji nije opisano.

U odnosu na kazneno djelo iz čl. 177. st. 2. KZ/11, optuženik nije u pravu da je dijete A. N. bila izmanipulirana, kada je svjedočila o njegovim postupcima. Ošt. B. N. je bila decidirana da ju je optuženik često vrijeđao, te je opširno opisala brojna optuženikova omalovažavanja i prijetnje pred djetetom A., koje je bilo u stalnom strahu. Iz A. iskaza proizlazi da je čula svađe svojih roditelja, pri čemu je jasno opisivala situacije kada je optuženik "... vikao na mamu i govorio joj ružne riječi ... bojala sam se kada je tata vikao na mamu ... jedanput joj je slomio ruku ... ". A. je rekla da je i nju udario „ ... iz čistog mira ...“ nakon što mu je rekla neka ne viče na mamu. Optuženik je priznao da je bilo situacija kada se, pred djetetom, svađao sa suprugom. Vještakinja mr. sc. B. L. je posebno naglasila da je kod ošt. B. N. uočila "... veoma izraženi strah i tjeskobu od predviđenog ponašanja optuženika kada izađe na slobodu i bojazan da bi mogao ostvariti prijetnje smrću ...".

              Nasuprot žalbenim navodima optuženika, prvostupanjski sud je na temelju izvedenih dokaza potpuno i pravilno utvrdio postojanje svih odlučnih činjenica u svezi kaznenih djela iz čl. 139. st. 2. KZ/1, čl. 99. st. 1. KZ/97, čl. 177. st. 2. KZ/11 i čl. 331. st. 1. KZ/11, te pravilnom ocjenom dokaza, osnovano, zaključio da je optuženik počinio odnosna kaznena djela.

Za svoja utvrđenja dao je valjano i logično obrazloženje na koje se upućuje žalitelj.

              Državni odvjetnik nije u pravu kada se žali zbog odluke o kazni. Optuženik se nije izrijekom žalio zbog odluke o kazni, međutim, njegova žalba zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog povrede kaznenog zakona, sadrži u sebi i žalbu zbog odluke o kazni, odnosno djelomičnoj uvjetnoj osudi (čl. 478. ZKP/08).

              Odluka o kazni mora izražavati individualiziranu, zakonom predviđenu društvenu osudu zbog konkretnog kaznenog djela.

Zadatak suda se ne ograničava samo na kreiranje ostvarenog kaznenog djela iz zakonskog opisa, pravnih formulacija i činjeničnog učina, već sud mora izabrati vrstu i mjeru kazne koja će optimalno odgovarati svrsi kažnjavanja. Uloga suda se, pri tome, ne svodi samo na mehaničko posredovanje između slova zakona i stvarnosti. Zakonodavac, generalizirajući svrhu kažnjavanja, nastoji obuhvatiti neodređen broj slučajeva i sažeti ih u opće pravilo. Sud, u svakom pojedinom slučaju, konkretizira opće pravilo i deduktivnim postupkom stvara zaključke potrebite za odluku o vrsti i mjeri kazne.

              Određujući vrstu i mjeru kazne koju će primijeniti, sud treba uzeti u obzir okolnosti koje utječu da kazna po vrsti i mjeri bude lakša ili teža za počinitelja kaznenog djela, a osobito stupanj krivnje, pobude iz kojih je kazneno djelo počinjeno, jačinu ugrožavanja ili povrede kaznenim djelom zaštićenog dobra, okolnosti u kojima je kazneno djelo počinjeno, okolnosti u kojima je počinitelj živio prije počinjenja kaznenog djela i usklađenost njegovog ponašanja sa zakonima, okolnosti u kojima živi i njegovo ponašanje nakon počinjenja kaznenog djela, te ukupnost društvenih i osobnih uzroka koji su pridonijeli počinjenju konkretnog kaznenog djela.

              Odlučujući o vrsti i mjeri kazne, prvostupanjski sud je olakotnim cijenio optuženikovu neosuđivanost i obvezu uzdržavanja svog maloljetnog djeteta. Sud je posebno cijenio kako je, tijekom trajanja kaznenog postupka, brak optuženika i oštećenice razveden, oštećenice su se odselile od optuženika, pa su potencijalne krizne situacije smanjene. Optuženik je potvrdio kako takvo stanje sada prihvaća i naglasio je da će se usmjeriti na obnavljanje i poboljšanje odnosa sa svojim djetetom. S tim u svezi, sud prvog stupnja je procijenio kako se, uz izrečenu sigurnosnu mjeru koja se ogleda u sprječavanju kontakta optuženika sa oštećenicom B. N., opravdano može očekivati da optuženik, i bez izvršenja cijele kazne zatvora, neće činiti kaznena djela. Zato mu je izrečena djelomična uvjetna osuda na način da će se izvršiti dio izrečene kazne zatvora, u trajanju jedne godine i jedan mjesec, a preostali dio kazne se neće izvršiti ako u roku tri godine ne počini novo kazneno djelo. U slučaju neopravdanog kršenja obveza iz sigurnosne mjere, sud može optuženiku opozvati djelomičnu uvjetnu osudu i odrediti izvršenje uvjetovanog dijela izrečene kazne zatvora.

Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, suprotno žalbenim navodima, nalazi da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio i ispravno ocijenio sve okolnosti relevantne za zakonitu odluku o vrsti i mjeri kazne.

S obzirom na primjereno utvrđene pojedinačne kazne, međusobni odnos počinjenih kaznenih djela, vrstu i vrijeme njihovog počinjenja, te vodeći računa o općim pravilima izbora vrste i mjere kazne (čl. 47. KZ/11), te o svrsi kažnjavanja (čl. 41. KZ/11), izrečenom djelomičnom uvjetnom osudom (čl. 57. KZ/11) moći će se izraziti društvena osuda zbog počinjenih kaznenih djela, utjecati na počinitelja da ubuduće ne čini kaznena djela, ali mu omogućiti i ponovno uključivanje u društvo, te utjecati i na sve ostale da ne čine kaznena djela, kao i na svijest građana o pogibeljnosti kaznenih djela i pravednosti kažnjavanja njihovih počinitelja.

              Odmjerenom kaznom optimalno će se ispuniti zahtjevi kako generalne, tako i specijalne prevencije.

              U pravu je državni odvjetnik kada se žali zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja u odnosu na oslobađajući dio presude i kazneno djelo iz čl. 153. st. 1. KZ/11.

Smatrajući kako nema dokaza da je optuženik počinio kazneno djelo silovanja, prvostupanjski sud se usmjerio na onaj dio iskaza oštećenice kada je navela kako je "... i inače pri realizaciji spolnih odnošaja, optuženik znao biti grub, stiskati joj ruke i pritiskati joj tijelo, te ju je znao vući za kosu ... optuženika je to uzbuđivalo, a možda nije niti bio svjestan toga ... “. Na pitanje čemu se točno protivila prilikom spolnog odnosa, da li samo čupanju kose ili spolnom odnosu, oštećnica je navela „ ... protivila se čupanju za kosu ...“. Ove dijelove iskaza oštećenice, prvostupanjski sud je izvukao iz konteksta i zato je pogrešno utvrdio da je bila nejasna i kontradiktorna, uslijed čega je preuranjeno zaključio kako nema dokaza o postojanju kaznenog djela.

Sud prvog stupnja je zanemario odlučne dijelove iskaza ošt. B. N., koja je govoreći kako je optuženik „ ... i inače pri realizaciji spolnih odnošaja znao biti grub ...“, jasno naznačila kako „ ... to nije shvaćala tako strašno kao ono prije ...“. Sud je propustio pravilno utvrditi „ ...ono prije ...“ što se dogodilo, premda se radi o odlučnim činjenicama od značaja za, eventualno, postojanje kaznenog djela silovanja. Oštećenica je sigurna da se „ ...ono prije ...“ dogodilo jedanput, ali moguće i još nekoliko puta unutar razdoblja 2009-2011, dakle razdoblja koje je navedeno u izreci presude. Ona je detaljno opisala „ ...ono prije ...“ što se je dogodilo, kada ju je optuženik pljusnuo i bacio na krevet. Bila je u grču, plakala je i govorila da ju pusti, ali je došlo do spolnog odnošaja protiv njezine volje. Iz njenog iskaza se može zaključiti da je došlo do počinjenja kaznenog djela, jer je jasno manifestirala svoje protivljenje spolnom odnošaju, pa je optuženik primijenio silu, šamarajući i bacajući je na krevet, i tada je "... spolni odnos realizirao ...".

Svoj zaključak kako nema dokaza da bi se radilo o kaznenom djelu silovanja, sud pogrešno potkrjepljuje utvrđenom činjenicom da je oštećenica, nakon toga, živjela sa optuženikom i s njim imala dobrovoljne spolne odnose i što kod nje nisu uočeni znakovi seksualne traumatiziranosti. Navedena utvrđenja ne isključuju vjerodostojnost iskaza oštećnice i postojanje kaznenog djela silovanja.

U pravu je, stoga, državni odvjetnik da je prvostupanjski sud iz utvrđenog činjeničnog stanja, barem za sada, izveo pogrešan zaključak kako nema dokaza o postojanju kaznenog djela silovanja.

Nakon što otkloni ukazane nedostatke utvrđenog činjeničnog stanja u odnosu na oslobađajući dio presude, prvostupanjski sud će savjesno ocijeniti svaki dokaz zasebno i u svezi s ostalim dokazima. Na temelju takve ocjene izložiti će sve nesporne činjenice, te određeno i potpuno izložiti koje sporne činjenice i iz kojih razloga uzima dokazane ili nedokazane. Pri tome, osobito, treba cijeniti vjerodostojnost proturječnih dokaza, navodeći jasne i razumljive razloge o odlučnim činjenicama, uz potpuno harmoniziranje izreke i razloga presude, koju treba obrazložiti u skladu s odredbom čl. 459. ZKP/08.

              Primjenom odredbe čl. 482. i čl. 483. st. 1. ZKP/08 trebalo je odlučiti kao u izreci ove presude i rješenja.

Zagreb, 31. kolovoza 2017.