Broj: Kž 161/2016

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Lidije Grubić Radaković, kao predsjednice vijeća, te Ranka Marijana i Melite Božičević-Grbić, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Maje Ivanović Stilinović, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženika D. Ž. zbog kaznenih djela iz čl. 153. st. 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11, 144/12 i 56/15 i 61/15 – dalje u tekstu: KZ/11) i dr., odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Zagrebu, od 28. prosinca 2015. broj K-64/15, u sjednici održanoj 31. kolovoza 2017.,

r i j e š i o   j e

I.              Prihvaća se žalba optuženika D. Ž. u odnosu na osuđujući dio prvostupanjske presude, te djelomično žalba državnog odvjetnika u odnosu na oslobađajući dio prvostupanjske presude, tako da se ukida pobijana presuda u cijelosti i predmet upućuje prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku pred potpuno izmijenjeno vijeće.

II.              Uslijed ukidanja prvostupanjske presude u osuđujućem dijelu, žalba državnog odvjetnika u tom dijelu, zbog odluke o kazni, postala je bespredmetna.

Obrazloženje

              Pobijanom presudom pod točkom 1.) izreke, opt. D. Ž. proglašen je krivim zbog kaznenog djela iz čl. 153. st. 1. u svezi čl. 152. st. 1. KZ/11, za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju jedne godine, i zbog kaznenog djela iz čl. 124. st. 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01, 111/03, 190/03-odluka Ustavnog suda, 105/04, 84/05, 71/06, 110/07, 152/08 i 57/11 – dalje u tekstu: KZ/97), za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju tri mjeseca, pa je na temelju čl. 51. st. 1. i 2. KZ/11 osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju jedne godine i jednog mjeseca. Na temelju čl. 54. KZ/11 u izrečenu kaznu zatvora uračunato je vrijeme oduzimanje slobode, od 26. studenog 2014. do 29. prosinca 2015. Primjenom čl. 148. st. 1. u svezi čl. 145. st. 2. toč. 1. i 6. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12-odluka Ustavnog suda, 143/12 i 152/14 – dalje u tekstu: ZKP/08) optuženiku je naloženo naknaditi troškove kaznenog postupka u iznosu 3.784,00 kuna i paušalnu svotu u iznosu 2.000,00 kuna.

              Istom presudom, primjenom odredbe čl. 453. toč. 3. ZKP/08, optuženik je oslobođen optužbe da bi počinio kazneno djelo iz čl. 153. st. 1. u svezi čl. 152. st. 1. i čl. 34. KZ/11 i kazneno djelo iz čl. 124. st. 1. KZ/97, koja su označena pod toč. 2) izreke, kazneno djelo iz čl. 140. st. 1. KZ/11, označeno pod toč. 3) izreke, kaznena djela iz čl. 153. st. 1. u svezi čl. 152. st. 1. KZ/11, označena pod točkama 4) i 5) izreke i kazneno djelo iz čl. 153. st. 1. u svezi čl. 152. st. 1. i čl. 34. KZ/11, označeno pod toč. 6) izreke pobijane presude.

              Protiv ove presude žalbu su podnijeli državni odvjetnik i optuženik.

Državni odvjetnik se žali zbog odluke o kazni u odnosu na osuđujući dio presude i zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja u odnosu na oslobađajući dio presude, s prijedlogom pobijanu presudu, u odnosu na oslobađajući dio, ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, a u odnosu na osuđujući dio pobijanu presudu preinačiti, te za svako pojedino kazneno djelo utvrditi strože bezuvjetne kazne i izreći jedinstvenu kaznu zatvora u duljem trajanju.

              Optuženik, putem branitelja T. A., odvjetnika iz Z., žali se zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom ukinuti pobijanu presudu u osuđujućem dijelu i predmet, u tom dijelu, vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

              Odgovori na žalbe nisu podneseni.

              Prije održavanja sjednice vijeća spis je, na temelju čl. 474. st. 1. ZKP/08, dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

U pravu je državni odvjetnik kada se žali zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja u odnosu na oslobađajući dio presude, a u pravu je i optuženik kada se žali zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja u odnosu na osuđujući dio presude, uslijed čega je žalba državnog odvjetnika, zbog odluke o kazni u odnosu na toč. 1.) izreke prvostupanjske presude, bespredmetna.

Oštećenica je, tijekom cijelog postupka, iskazivala o nasilnim postupcima optuženika, iz kojih može proizaći zaključak da je optuženik, doista, počinio više kaznenih djela. Njezin su iskaz potvrdili i svjedoci, naravno u dijelu koji je njima znan. Oštećenica je čak radikalizirala svoje prvotne tvrdnje, iskazujući kako „ ... nikada nije dobrovoljno spavala s optuženikom, jer je svaki dobrovoljni put bio i pritisak od njega, a posebno još i ova silovanja ... „ (list 373 spisa). Optuženik, generalno, osporava iskaz oštećenice, iznoseći u obrani kako „ ... nikada nije primjenjivao silu, već su to bili dobrovoljni odnosi ...“. Prema iskazu oštećenice, kaznena djela su bila ostvarena u kontinuitetu, kroz dulji vremenski period, a prema obrani optuženika, nije se radilo ni o silovanja ili pokušaju silovanja, ni o protupravnom oduzimanju slobode, niti o nametljivom ponašanju, već se radilo o njihovoj uzajamnoj, povremenoj vezi – avanturi, za koju je oštećenica tražila diskreciju.

Radi se, dakle, o potpuno oprečnim iskazima i bitno različitim opisima događaja od strane dviju osoba koje, jedine, imaju puna i neposredna saznanja o onome što se je stvarno dogodilo među njima.

U pravu su žalitelji kada osporavaju pravilnost činjeničnih utvrđenja prvostupanjskog suda koji, u jednom dijelu vjeruje oštećenici, a ne vjeruje obrani optuženika, dok u drugom dijelu vjeruje optuženiku, a ne vjeruje iskazu oštećenice. Sadržaj zapisnika o izvedenim dokazima, naime, ozbiljno dovodi u sumnju pravilnost i pouzdanost utvrđenja odlučnih činjenica, kako u odnosu na osuđujući tako i u odnosu na oslobađajući dio pobijane presude.

U pravu je državni odvjetnik kada tvrdi da je, barem za sada, pogrešno utvrđenje prvostupanjskog suda kada isti iskaz oštećenice djelomično prihvaća kao istinit a djelomično ga ne prihvaća, pa je  samo za manji dio kaznenih djela donio osuđujuću presudu. U pravu je i optuženik kada tvrdi, ukoliko je sud odlučio ne pokloniti vjeru iskazu oštećenice u pogledu oslobađajućeg dijela presude, onda nije bilo razloga to isto ne učiniti u pogledu ocjene vjerodostojnosti njenog iskaza u osuđujućem dijelu, a što sve „ ... ozbiljno dovodi u sumnju pravilnost činjeničnog utvrđenja ...“.

Prvostupanjski sud je, samo u jednom dijelu, prihvatio iskaz oštećenice kao vjerodostojan, te utvrdio da je optuženik počinio kaznena djela iz čl. 153. st. 1. u svezi čl. 152. st. 1. KZ/11 i čl. 124. st. 1. KZ/97, jer iskaz oštećenice „ ... prvenstveno korespondira sa obranom optuženika i podupirajućim iskazima svjedoka N. M., D. M. i D. L. ...“ (str. 12, odlomak 2 pobijane presude). Takvo svoje utvrđenje sud nije mogao temeljiti na obrani optuženika, koji u svom iskazu, dosljedno i kategorički, poriče da bi počinio kaznena djela, te nasuprot iskazu oštećenice tvrdi kako prema njoj „... nikada nije primjenjivao silu ...“. Na osnovu takve obrane, sud je pogrešno zaključio da iskaz oštećenice „ ... korespondira sa obranom optuženika ...“, jer sadržaj njegove obrane ukazuje na suprotan zaključak.

Utvrđenje da je optuženik počinio dva kaznena djela, prvostupanjski sud, nadalje, zasniva kako na iskazu oštećenice, tako i na „ ... podupirajućim iskazima ...“ svjedoka N. M., D. M. i D. L. Prvostupanjski sud, dakle, vjeruje ovim osobama i zaključuje da je optuženik počinio dva kaznena djela, što ozbiljno dovodi u sumnju zaključak suda kada ne vjeruje iskazu oštećenice za ostala kaznena djela, odnosno ne vjeruje „... podupirajućim ...“ iskazima ispitanih osoba, premda su i oštećenica i ovi svjedoci, jednako vjerodostojno ili nevjerodostojno, jednako logično ili nelogično, iskazivali o svim ostalim djelima. Daljnji zaključak kako nema dovoljno dokaza da je optuženik počinio ostala kaznena djela, obrazložen je i iskazima svjedoka D. B. i D. T. (strana 11 odlomak 2 pobijane presude) iz kojih bi se mogao izvesti zaključak da je oštećenica i ranije, olako, tvrdila da je bila silovana. Neovisno što takve tvrdnje svjedoka, o navodnom ranijem ponašanju oštećenice, nisu od značaja za konkretna kaznena djela, prvostupanjski sud ih je pozicionirao kao razlog za oslobađajući dio, ali ih je ignorirao kada je iznosio razloge za osuđujući dio presude.

U pravu je državni odvjetnik kada tvrdi da je prvostupanjski sud i u odnosu na kazneno djelo nametljivog ponašanja iz čl. 140. st. 1. KZ/11, opisano pod toč. 3.) izreke, propustio pravilno utvrditi odlučne činjenice.

Utvrđenje suda kako dio poruka "... sigurno ne može biti vrijeđanje ili ponižavanje ..." (strana 13 odlomak 2 pobijane presude) nije odlučna činjenica vezana uz kazneno djelo nametljivog ponašanja, jer se ovdje ne radi o kaznenom djelu uvrede. Za ovo kazneno djelo odlučne su činjenice postojanje ustrajnog uspostavljanja neželjenih kontakata s jedne strane i izazivanje tjeskobe ili straha na drugoj strani. Neželjeni kontakti se mogu ogledati čak i u slanju poruka koje nisu ni vrijeđanje niti ponižavanje, a koje citira prvostupanjski sud: „ ... htio sam da mi budeš žena ... ... ljepša si od mjeseca ... trebala si mi biti sve ...“. Slanjem i takvih, neželjenih, poruka može se počiniti ovo kazneno djelo, ukoliko se radi o ustrajnom slanju kroz dulje vrijeme i ako je intenzitet nametljivog ponašanja izazvao strah ili tjeskobu. Pri tome nije odlučno da li je oštećenica odmah, ili sa vremenskim odmakom, prijavila nametljivo ponašanje.

Propuštajući pravilno utvrditi sadržaj i cilj poruka koje je optuženik upućivao, među kojima je bilo i onih uvredljivog i ponižavajućeg sadržaja, propuštajući pravilno utvrditi intenzitet uspostavljanja kontakata, te propuštajući pravilno utvrditi vjerodostojnost iskaza oštećenice kako se zbog poruka „ ... počela bojati, zaista, za svoj život ... „ (list 373 spisa), prvostupanjski sud je pogrešno utvrdio činjenično stanje.

S obzirom na izloženo, u pravu je optuženik kada tvrdi da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno u odnosu na osuđujući dio i kaznena djela iz čl. 153. st. 1. u svezi čl. 152. st. 1. KZ/11 i čl. 124. st. 1. KZ/97, koja su označena pod toč. 1) izreke. S obzirom na izloženo, u pravu je i državni odvjetnik kada tvrdi da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno u odnosu na oslobađajući dio i kaznena djela iz čl. 153. st. 1. u svezi čl. 152. st. 1. i čl. 34. KZ/11 i čl. 124. st. 1. KZ/97, koja su označena pod toč. 2) izreke, kazneno djelo iz čl. 140. st. 1. KZ/11, označeno pod toč. 3) izreke, kaznena djela iz čl. 153. st. 1. u svezi čl. 152. st. 1. KZ/11, označena pod točkama 4) i 5) izreke i kazneno djelo iz čl. 153. st. 1. u svezi čl. 152. st. 1. i čl. 34. KZ/11, označeno pod toč. 6) izreke pobijane presude.

Zato je pobijanu presudu, zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, trebalo ukinuti u cijelosti.

              Nakon što ukloni ukazane povrede, prvostupanjski sud će savjesno ocijeniti svaki dokaz zasebno i u svezi s ostalim dokazima. Na temelju takve ocjene izložiti će sve nesporne činjenice, te određeno i potpuno izložiti koje sporne činjenice i iz kojih razloga uzima dokazane ili nedokazane. Pri tome, osobito treba cijeniti vjerodostojnost proturječnih dokaza navodeći jasne i razumljive razloge o odlučnim činjenicama, uz potpunu harmonizaciju izreke i razloga presude, koju treba obrazložiti u skladu s odredbom čl. 459. ZKP/08.

              Imajući u vidu navedeno, primjenom odredbe čl. 483. st. 1. u svezi čl. 484. st. 1. ZKP/08 trebalo je odlučiti kao u izreci.

Zagreb, 31. kolovoza 2017.