- 1 -              Rev 2580/2014-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 2580/2014-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća i suca izvjestitelja, Mirjane Magud članice vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i Goranke Barać-Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja-protutuženika I. O. iz M., kojeg zastupa punomoćnik A. B., odvjetnik u M., protiv tuženika-protutužitelja G. M., kojeg zastupa punomoćnica M. V. M., dipl. pravnica s položenim pravosudnim ispitom, radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika-protutužitelja protiv presude Županijskog suda u Dubrovniku poslovni broj Gž-1285/11 od 21. svibnja 2014., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Metkoviću poslovni broj P-791/10 od 22. ožujka 2011., u sjednici održanoj 23. prosinca 2020.,

 

p r e s u d i o   j e:

 

Odbija se revizija tuženika-protutužitelja protiv presude Županijskog suda u Dubrovniku poslovni broj Gž-1285/11 od 21. svibnja 2014. u dijelu kojim je potvrđena presuda Općinskog suda u Metkoviću, poslovni broj P-791/10 od 22. ožujka 2011. u točkama II. i III. izreke.

 

r i j e š i o  j e:

 

I. Prihvaća se revizija tuženika-protutužitelja i ukida se presuda Županijskog suda u Dubrovniku, poslovni broj Gž-1285/11 od 21. svibnja 2014. u dijelu kojim je potvrđena presuda Općinskog suda u Metkoviću, poslovni broj P-791/10 od 22. ožujka 2011. u točkama I. i IV. izreke te se u tim dijelovima predmet vraća na ponovno suđenje istom vijeću drugostupanjskog suda.

 

II. Ostavlja se da se o troškovima revizijskog postupka odluči u konačnoj odluci.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvoga stupnja naloženo je tuženiku-protutužitelju isplatiti tužitelju-protutuženiku iznos od 27.500,00 Eura s pripadajućim zateznim kamatama (točka I. izreke). Utvrđeno je da ne postoji tražbina tuženika-protutužitelja u iznosu od 206.280,74 kune s pripadajućim zateznim kamatama (točka II. izreke). Odbijen je protutužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 213.719,26 kuna (točka III. izreke). Odlučeno je o troškovima postupka (točka IV. izreke).

 

Presudom suda drugoga stupnja potvrđena je prvostupanjska presuda.

 

Protiv presude suda drugoga stupnja tuženik-protutužitelj je podnio reviziju na temelju odredbe čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže preinačiti pobijanu presudu.

 

U odgovoru na reviziju tužitelj-protutuženik se istoj protivi i predlaže je odbiti kao neosnovanu.

 

Revizija tuženika-protutužitelja u odnosu na tužbeni zahtjev je osnovana, dok je u odnosu na protutužbeni zahtjev i prigovor radi prijeboja neosnovana.

 

Revident prije svega ističe, kao revizijski razlog, počinjenje bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a i, u odnosu na drugostupanjski sud, iz čl. 354. st. 1. ZPP-a. Međutim, te navodne povrede ne konkretizira i ne navodi u čemu bi se konkretno sastojale, pa stoga razloge koji nisu tako obrazloženi ovaj sud nije uzeo u obzir (čl. 386. ZPP-a).

 

U odnosu na tužbeni zahtjev:

 

Nižestupanjskim presudama prihvaćen je tužbeni zahtjev kojim je naloženo tuženiku-protutužitelju isplatiti tužitelju-protutuženiku iznos od 27.500,00 Eura s pripadajućim zateznim kamatama.

 

Pri donošenju ovakove odluke nižestupanjski su sudovi u bitnome utvrdili da je ugovorom od 17. siječnja 2004. sklopljenim između stranaka i R. ... M., tuženik-protutužitelj preuzeo obvezu isplate u roku od 60 dana po sklapanju ugovora. Takav je ugovor potpisao gradonačelnik u ime tuženika-protutužitelja.

 

Tijekom postupka problematizirana je valjanost toga ugovora jer je tuženik-protutužitelj tvrdio da je isti ništav budući je izostala ovlast Poglavarstva.

 

Nižestupanjski sudovi zaključuju da takav ugovor nije ništav jer da je postojala ovlast gradonačelnika na zastupanje grada i upravljanje nekretninama i pokretninama u vlasništvu jedinica lokalne samouprave, odnosno područne (regionalne) samouprave kao njezinim prihodima i rashodima na temelju čl. 48. st. 4. i 5. Zakona o lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi („Narodne novine“ br. 33/01 i 60/01, dalje ZLPS). Međutim, ovlast gradonačelnika na takvo postupanje uvedena je čl. 13. Zakonom o izmjenama i dopunama ZLPS-a („Narodne novine“ br. 109/07) koji je stupio na snagu 17. svibnja 2009., dakle nakon sklapanja ugovora. Stoga je II-stupanjski sud primijenio materijalno pravo iz Zakona koji je na snagu stupio nakon sklapanja spornog ugovora.

 

Time je pogrešno primijenio materijalno pravo zbog čega je činjenično stanje glede valjanosti ugovora nepotpuno utvrđeno. Stoga je na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP-a valjalo odlučiti kao u točki I. izreke rješenja.

 

U odnosu na protutužbeni zahtjev i prigovor radi prebijanja:

 

Nižestupanjski sudovi u bitnome utvrđuju da predmetni poslovni prostor tužitelj-protutuženik koristi temeljem ugovora o zakupu, pa da je dužan podmirivati zakupninu ali da nije dužan naknaditi štetu po tom osnovu.

 

Slijedom toga odbijaju protutužbeni zahtjev i ne utvrđuju postojanje potraživanja tuženika-protutužitelja.

 

U odnosu na ovaj zahtjev revizijski navodi se iscrpljuju u subjektivnoj ocjeni revidenta o tome da bi ugovor o zakupu bio nemoralan pravni posao, da bi se radilo o mogućem pogodovanju tužitelju te da je ugovor o zakupu protivan načelu savjesnosti i poštenja.

 

Na ove navode revidentu valja odgovoriti da takve svoje navode tijekom postupka nije dokazivao, a niti dokazao.

 

Stoga je u tom dijelu njegovu reviziju valjalo odbiti temeljem čl. 393. ZPP-a.

 

Zagreb, 23. prosinca 2020.