- 1 -              Rev 1068/2017-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 1068/2017-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović - Ivanišević predsjednice vijeća, Goranke Barać - Ručević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Mirjane Magud članice vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. K. iz V., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku T. R., odvjetniku u Z. protiv tuženice I. S. iz B., M., OIB: ..., zastupane po punomoćniku D. V., odvjetniku u Odvjetničkom društvu M. i P. d.o.o., Z., radi utvrđenja ništavosti ugovora i brisanja zemljišnoknjižnog upisa, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-720/15-2 od 3. siječnja 2017., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-565/11 od 17. srpnja 2014., na sjednici održanoj 23. prosinca 2020.

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

 

Revizija tuženice izjavljena protiv dijela presude Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-720/15-2 od 3. siječnja 2017., kojom je potvrđena točka I. izreke presude Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-565/11 od 17. srpnja 2014. odbija se kao neosnovana.

 

 

i

 

r i j e š i o   j e :

 

 

              Revizija tuženice izjavljena protiv dijela presude Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-720/15-2 od 3. siječnja 2017. kojom je potvrđena odluka o troškovima postupka sadržana u točki II. izreke presude Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-565/11 od 17. srpnja 2014., odbacuje se kao nedopuštena.

 

 

 

Obrazloženje

 

 

              Drugostupanjskom je presudom potvrđena prvostupanjska presuda, kojom je suđeno:

 

              „I. Ništav je ugovor kojeg je u ime tužitelja M. K. kao zajmoprimatelja sklopio punomoćnik M. Č. 24. siječnja 2003. sa tuženicom I. S., kao zajmodavateljem ovjeren kod Javnog bilježnika P. M. iz Z., pod brojem OU-65/03 od 24. siječnja 2003. prema kojom ugovoru tužena daje na zajam tužitelju iznos od EUR-a 204.600,00 slijedom čega se tuženica briše vlasnicom nekretnine oznake čest. zem. 13334 iz zk. ul. 3288 k.o. V.

 

II. Nalaže se tuženici I. S. da tužitelju M. K. naknadi parnične troškove u iznosu od 106.928,00 kn, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, dok je u preostalom dijelu, do zatraženog iznosa od 200.928,00 kn, odbijen kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadom parničnih troškova.“

 

              Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnijela tuženica, navodeći da istu podnosi zbog počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da se obje nižestupanjske presude preinače na način da se tužbeni zahtjev odbije u cijelosti, podredno da se ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovo suđenje.

 

              Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija nije osnovana u pogledu odluke o glavnoj stvari, a nije dopuštena u pogledu odluke o troškovima postupka.

 

Pobijana presuda, u dijelu u kojem je podnesena protiv odluke o glavnoj stvari, ispitana je, u smislu odredbe čl. 392. a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 – dalje: ZPP), samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Suprotno navodima revizije, nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, budući da pobijana presuda nema nedostataka uslijed kojih se ne može ispitati, izreka presude nije nerazumljiva, niti pak proturječi sama sebi ili razlozima presude, razlozi presude su jasni i razumljivi, osobito u pogledu obrazloženja shvaćanja da se radi o prividnom ugovoru o zajmu (u odnosu na što tuženica drži da su razlozi drugostupanjskog suda nepotpuni, nejasni i proturječni), te ne postoji proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude i sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku. 

 

Neosnovan je i revizijski navod da je drugostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka time što se nije očitovao na sve žalbene navode tuženice iz razloga što je odbio žalbene navode koji se odnose na vjerodostojnost iskaza saslušanih svjedoka, obrazlažući to identičnim navodima iznesenima u obrazloženju prvostupanjske odluke. To iz razloga što je isti sud u obrazloženju presude, u skladu s odredbom čl. 375. st. 1. ZPP, ocijenio sve žalbene navode tuženice koji su od odlučnog značenja za donošenje odluke u ovom predmetu, a navodi revizije u kojima revidentica iznosi činjenice, drugačije ocjenjuje provedene dokaze i daje drugačije zaključke od zaključaka prvostupanjskog i drugostupanjskog suda iznesenih u obrazloženjima tih odluka (osobito u pogledu vjerodostojnosti iskaza svjedoka te činjenice je li postojala volja za sklapanje ugovora o zajmu ili ne), predstavljaju činjenične prigovore koji nisu od značaja u ovom stadiju postupka. To stoga što prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP reviziju nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

Predmet postupka je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništavosti Ugovora o zajmu sa sporazumom o fiducijarnom osiguranju novčane tražbine, sklopljenim između tuženice kao zajmodavatelja i tužitelja kao zajmoprimatelja u obliku javnobilježničkog akta 24. siječnja 2003. (dalje: Ugovor), a u odnosu na koji Ugovor tužitelj tvrdi da je prividan (simulirani ili fiktivan ugovor) i stoga ništav.

 

              U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je da je predmetni Ugovor proveden u zemljišnim knjigama na temelju pravomoćnog rješenja prvostupanjskog suda, poslovni broj Z-6511/07 od 8. lipnja 2007. i tuženica upisana kao vlasnica opisane nekretnine te da volja ugovornih stranaka nije bila sklapanje ugovora o zajmu između tužitelja i tuženice, niti je tuženica tužitelju dala zajam, već je predmetni novac pozajmila treća osoba, R. G., kojemu je zajam tužitelj i vratio, a razlog i pobuda sklapanja prividnog ugovora o zajmu bila je činjenica da zajmodavatelj R. G., kao slovenski državljanin, nije u vrijeme sklapanja Ugovora mogao provesti upis založnog prava na nekretnini tužitelja u svoju korist u zemljišnim knjigama.

 

              Na temelju navedenih utvrđenja, nižestupanjski su sudovi ocijenili tužiteljev tužbeni zahtjev osnovanim u cijelosti, obrazlažući da je tužitelj dokazao da su parnične stranke tek prividno sklopile ugovor o zajmu te time kod trećih osoba izazvale dojam da je doista taj ugovor sklopljen, iako ga nisu željele sklopiti, već osigurati potraživanje treće osobe - R. G., a s obzirom da treća osoba to nije mogla sama učiniti zbog zakonskih zapreka kao strani državljanin. Stoga predmetni ugovor ocjenjuju fiktivnim (prividnim), prema čl. 66. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01, dalje ZOO), zbog utvrđenog postojanja svjesnog nesklada između volje i očitovanja obje ugovorne strane.

 

Navedeno shvaćanje nižestupanjskih sudova pravilnim prihvaća i ovaj sud.

 

Prema odredbi čl. 66. st. 1. ZOO prividan ugovor nema učinak među ugovornim strankama.

 

Čl. 557. st. 1. ZOO propisano je da se ugovorom o zajmu obvezuje zajmodavac da zajmoprimcu preda određeni iznos novca ili određenu količinu drugih zamjenjivih stvari, a zajmoprimac se obvezuje da mu vrati poslije stanovitog vremena isti iznos novca, odnosno istu količinu stvari iste vrste i kvalitete.

 

              Kako iz činjeničnih utvrđenja, u koje ovaj revizijski sud nije ovlašten ulaziti niti ih preispitivati, proizlazi da stranke nisu imale volju sklopiti ugovor o zajmu, već samo izazvati privid kod trećih da je isti sklopljen, pravilno je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja, po osnovi čl. 66. st. 1. u vezi čl. 557. st. 1. ZOO.

 

Stoga, suprotno revizijskim navodima nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava pa je, na temelju odredbe čl. 393. ZPP, reviziju valjalo odbiti kao neosnovanu i odlučiti kao u  izreci ove presude.

 

U odnosu na dio revizije kojim se pobija odluka o troškovima postupka, ističe se da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske  održanoj 16. studenoga 2015. zauzeto pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija.

 

Pri zauzimanju navedenog shvaćanja posebice se imalo na umu da se pod izrazom „postupak“ iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP podrazumijeva samo postupak u odnosu na predmet – meritum spora, da se odredba čl. 400. st. 1. ZPP odnosi samo na rješenja kojima prestaje litispendencija i pravomoćno završava parnični postupak glede predmeta spora, da parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka (čl. 151. st. 1. ZPP) te da odluka o troškovima parničnog postupka nema značaj rješenja kojim se završava postupak u odnosu na koji bi bila dopuštena revizija iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP.

 

Isto pravno shvaćanje zauzeto je također u nizu odluka ovoga suda, primjerice broj Rev-1353/11 od 17. studenoga 2015.

 

              Na osnovu svega rečenog valjalo je, na temelju odredbe čl. 392.b st. 2. i 3. ZPP, odbaciti reviziju tuženice u pogledu odluke o troškovima postupka kao nedopuštenu i odlučiti kao u izreci rješenja.

 

Zagreb, 23. prosinca 2020.

 

 

Predsjednica vijeća:

Davorka Lukanović-Ivanišević, v.r.