- 1 -              Revd 4000/2020-2

 

 

 

 

 

 

 

Broj: Revd 4000/2020-2

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i suca izvjestitelja i dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja G. t. d.o.o. K., T. U. 7, OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik M. B., odvjetnik u K., protiv tuženika Z. S. iz K., S. 14, OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik D. K., odvjetnik u K., radi isplate, odlučujući o prijedlogu tužitelja za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovnog broja Gž-1439/2019-3 od 26. svibnja 2020., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Karlovcu poslovnog broja Povrv-833/2016-16 od 6. lipnja 2018., u sjednici održanoj 22. prosinca 2020.,

 

 

r i j e š i o   j e :

 

 

Tužitelju se u odnosu na pravno pitanje:

 

"Jesu li krajnji kupci nakon izdvajanja dužni u smislu odredbe čl. 45. st. 9. Zakona o tržištu toplinske energije ("Narodne novine" br. 80/2013, 14/2014, 102/2014, 115/2014, 95/2015, 102/2015) plaćati ikakve troškove toplinske energije ili priključne snage odnosno fiksne nakade?",

 

dopušta podnošenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovnog broja Gž-1439/2019-3 od 26. svibnja 2020.

 

 

Obrazloženje

 

 

Tužitelj je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv drugostupanjske presude.

 

Postupajući sukladno odredbama čl. 385.a i čl. 387. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11 - proč. tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 79/19 - dalje: ZPP), revizijski sud je ocijenio da je prvo postavljeno pravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, jer je riječ o pravnom pitanju u odnosu na koje je potrebno preispitati sudsku praksu.

 

Naime, prema pravnom shvaćanju revizijskog suda iznesenom u odluci ovog suda broj Rev-x 670/11 od 10. studenoga 2011., kao i pravno shvaćanje Ustavnog suda o istom pitanju, izneseno u odluci toga suda broj U-III-2774/2003. od 9. veljače 2006. "tuženik, nakon izdvajanja iz sustava centralnog grijanja preko zajedničke kotlovnice, više nije u obvezi plaćati ispostavljene račune tužitelju osnovom čl. 7. navedene Odluke. Naprotiv, dužan je plaćati potrošnju plina prema količini pružene komunalne usluge opskrbe plinom koja se utvrđuje plinomjerom i za koju se izdaje račun prema utvrđenoj cijeni, a sukladno čl. 3. i 4. Odluke o načinu plaćanja. Svako drugo tumačenje bilo bi protivno načelu jednake vrijednosti davanja iz čl. 15. ZOO i načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 12. ZOO, te bi stoga bilo nepravično za tuženika", dok je u odlukama EU suda broj C-708/17 i C-725/17, u predmetu Rajonen sad Asenovgrad (Općinski sud u Asenovgradu, Bugarska) (C-708/17) i Sofijski rajonen sad (Općinski sud u Sofiji, Bugarska) (C-725/17), izneseno sljedeće pravno shvaćanje:

 

1.) "Članak 27. Direktive 2011/83/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 25. listopada 2011. o pravima potrošača, izmjeni Direktive Vijeća 93/13/EEZ i Direktive 1999/44/EZ Europskog parlamenta i Vijeća te o stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 85/577/EEZ i Direktive 97/7/EZ Europskog parlamenta i Vijeća, u vezi s člankom 5. stavcima 1. i 5. Direktive 2005/29/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 11. svibnja 2005. o nepoštenoj poslovnoj praksi poslovnog subjekta u odnosu prema potrošaču na unutarnjem tržištu i o izmjeni Direktive Vijeća 84/450/EEZ, direktiva 97/7/EZ, 98/27/EZ i 2002/65/EZ Europskog parlamenta i Vijeća, kao i Uredbe (EZ) br. 2006/2004 Europskog parlamenta i Vijeća (Direktiva o nepoštenoj poslovnoj praksi) treba tumačiti na način da mu se ne protivi nacionalni propis kojim se predviđa da su vlasnici stana u zgradi u suvlasništvu priključenoj na mrežu područnog grijanja dužni doprinositi troškovima potrošnje toplinske energije zajedničkih dijelova i unutarnjih instalacija zgrade, iako pojedinačno nisu zatražili isporuku grijanja i ne koriste ga u svojem stanu.

 

2.) Članak 13. stavak 2. Direktive 2006/32/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 5. travnja 2006. o energetskoj učinkovitosti u krajnjoj potrošnji i energetskim uslugama te o stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 93/76/EEZ i članak 10. stavak 1. Direktive 2012/27/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 25. listopada 2012. o energetskoj učinkovitosti, izmjeni direktiva 2009/125/EZ i 2010/30/EU i stavljanju izvan snage direktiva 2004/8/EZ i 2006/32/EZ treba tumačiti na način da im se ne protivi nacionalni propis kojim se predviđa da se u zgradi u suvlasništvu računi koji se odnose na potrošnju toplinske energije unutarnjih instalacija svakom vlasniku stana u zgradi ispostavljaju razmjerno grijanom obujmu njegova stana".

 

Slijedom navedenog, u ovoj pravnoj stvari su ispunjene pretpostavke za intervenciju revizijskog suda iz čl. 385.a st. 1. ZPP-a i dopuštenje revizije, to je na temelju odredbe čl. 385.a st. 1. podst. 1., u svezi čl. 387. st. 6. ZPP-a, riješeno kao u izreci.

 

U pogledu drugog postavljenog pravnog pitanja je za obrazložiti da ono nema utjecaja na odluku u sporu, jer nižestupanjski sudovi po tom pitanju nisu niti artikulirali pravno shvaćanje koje bi se, posljedično, moglo tim pitanjem propitivati.

 

Zagreb, 22. prosinca 2020.