Broj: Kž 16/2017

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Lidije Grubić Radaković, kao predsjednice vijeća, te Ranka Marijana i Melite Božičević-Grbić, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Maje Ivanović Stilinović, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv opt. N. R. zbog kaznenog djela iz čl. 230. st. 1. i 2. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11, 144/12, 56/15 i 61/15 – dalje u tekstu: KZ/11) i dr., odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Rijeci od 16. studenog 2016. broj K-11/16, u sjednici održanoj 7. rujna 2017.,

 

p r e s u d i o   j e

 

              Odbijaju se žalbe državnog odvjetnika i opt. N. R. kao neosnovane, te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

Obrazloženje

 

              Pobijanom presudom opt. N. R. proglašen je krivim zbog kaznenog djela iz čl. 230. st. 2. KZ/11, označenog pod toč. 1) izreke, za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju tri godine, zbog kaznenog djela iz čl. 228. st. 1. KZ/11, označenog pod toč. 2) izreke, za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju osam mjeseci i zbog kaznenog djela iz čl. 236. st. 1. KZ/11, označenog pod toč. 3) izreke, za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju sedam mjeseci, pa je na temelju citiranih zakonskih odredbi, uz primjenu čl. 51. st. 1. i 2. KZ/11, osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju tri godine i devet mjeseci. Primjenom čanka 54. KZ/11 u izrečenu kaznu zatvora uračunato je vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 14. siječnja 2016. pa nadalje. Na temelju čl. 158. st. 1. i 2. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12, 121/11-odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13 i 152/14 – dalje u tekstu: ZKP/08) oštećeniku Z. V. je dosuđen imovinskopravni zahtjev u iznosu 13.000,00 kn, dok je s ostatkom upućen u parnicu. Primjenom odredbe čl. 77. st. 1. KZ/11, u svezi čl. 4. st. 1. i čl. 1. st. 5. Zakona o postupku oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom i prekršajem ("Narodne novine" broj 145/10) utvrđen je iznos od 13.880,00 kuna kao imovina Republike Hrvatske, pa je optuženiku naloženo uplatiti taj iznos u korist državnog proračuna. Na temelju čl. 148. st. 1. i 3., u svezi čl. 145. st. 1. i 2. toč. 1. i st. 3. ZKP/11, optuženik je dužan naknaditi troškove kaznenog postupka u paušalnoj svoti od 2.000,00 kuna, dok će se o ostalim troškovima odlučiti naknadno.

 

              Protiv ove presude žalbu su podnijeli državni odvjetnik i optuženik.

 

              Državni odvjetnik se žali, kako zbog pojedinačno utvrđenih tako i zbog jedinstvene kazne zatvora, s prijedlogom pobijanu presudu preinačiti "... u smislu žalbenih navoda ...".

 

              Optuženik, putem Odvjetničkog društva V., B. i D. iz R., žali se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog odluke o kazni, s prijedlogom ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti na ponovno suđenje.

 

              Na žalbe nije odgovoreno.

 

              Na temelju čl. 474. st. 1. ZKP/08 spis je dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

              Na temelju čl. 475. ZKP/08 o sjednici drugostupanjskog vijeća, uredno su izviješteni opt. N. R., preko Zatvora u P., te branitelj optuženika A. D. iz Odvjetničkog društva V., B. i D. iz R., ali su obojica obavijestili sud kako sjednici neće prisustvovati, pa je sjednica održana u njihovoj odsutnosti, sukladno čl. 475. st. 5. ZKP/08.

 

              Žalbe su neosnovane.

 

              Nije u pravu optuženik, kada tvrdi da se presuda temelji na nezakonitom dokazu, jer su "... predmetne tenisice ..." oduzete od optuženika nezakonito. Žalitelj tvrdi da su tenisice oduzete bez naloga, jer u Zapisniku o pretrazi doma i drugih prostora od 14. siječnja 2016. ove tenisice nisu navedene, kao jedan od privremeno oduzetih predmeta. Nasuprot takvoj tvrdnji žalitelja, tenisice nisu bile oduzete tijekom pretrage doma i drugih prostora, pa u zapisniku nisu niti mogle biti navedene. Djelatnici policije, ispitani kao svjedoci, P. M. i V. H., suglasno su iskazali da su optuženika pozvali na obavijesni razgovor, pa je optuženik pokupio svoje stvari i otišao s njima u policijsku postaju. Ovo je potvrdila i svjedokinja R. H., koja je tada bila u stanu zajedno s optuženikom i koja je bila decidirana da se radi o optuženikovim tenisicama. Svjedoci M. i H. su iskazali da su tenisice bile privremeno oduzete od optuženika u policijskoj postaji. O tome svjedoči i Zapisnik o privremenom oduzimanju predmeta (list 18-19 spisa), koji je uredno i bez primjedbi potpisao optuženik, jednako kao i Potvrdu o privremenom oduzimanju ovog para tenisica (list 17 spisa).

 

Tenisice su, dakle, privremeno oduzete sukladno čl. 261. ZKP/08, optuženik ih je dragovoljno predao i uredno potpisao oba zapisnika, uslijed čega nije u pravu žalitelj kada tvrdi da se radi o nezakonitom dokazu.

 

              Nije u pravu optuženik kada se žali zbog povrede kaznenog zakona. Žalitelj ne navodi koju povredu kaznenog zakona ima u vidu, tek se iz sadržaja žalbe može zaključiti kako smatra da se presuda temelji na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju. To što smatra da u njegovim postupcima nema svih obilježja kaznenih djela za koja je proglašen krivim i pri tome pobija valjanost utvrđenog činjeničnog stanja, ne opravdava predmetni žalbeni osnov.

 

Kako su izrekom prvostupanjske presude utvrđeni svi bitni elementi kaznenih djela za koja je optuženik i osuđen, to u ovom slučaju ne postoji povreda kaznenog zakona.

 

              Suprotno navodima optuženika, činjenično stanje je potpuno i pravilno utvrđeno. Zaključci suda prvog stupnja zasnovani na ocjeni vjerodostojnosti iskaza ispitanih osoba i zaključci zasnovani na ocjeni svih ostalih izvedenih dokaza su logični, zakoniti i pravilni, pa su uslijed toga i zaključci suda o postojanju odlučnih činjenica utemeljeni na izvedenim dokazima.

 

              Nasuprot žalbenoj tvrdnji optuženika, kako pronađene tenisice nisu njegove, pravilno je utvrđenje prvostupanjskog suda da se radi upravo o optuženikovim tenisicama, točnije o tenisicama u kojima je bio kada je počinio kazneno djelo iz čl. 230. st. 2. KZ/11, opisano u točki 1) izreke. Naime, tenisice su bile u sobi u kojoj je optuženik spavao, svjedokinja H. je rekla da su to njegove tenisice, radi se o tenisicama istog broja kao i ostala obuća za koje optuženik ne spori da je njegova, optuženik je ove tenisice i ponio u policijsku postaju kao svoje, naravno, ne znajući da su na mjestu počinjenja pronađeni i izuzeti otisci potplata obuće.

 

Pravilno je, stoga, utvrđenje prvostupanjskog suda da je optuženik počinio odnosno kazneno djelo i to obuven u tenisice koje su, nedvojbeno, ostavile tragove na mjestu počinjenja. Naime, mehanoskopskim vještačenjem je sa 100 % sigurnošću utvrđeno da su upravo te tenisice ostavile tragove tijekom razbojništva u prodavaonici TD B. –. N. d.o.o. iz R.

 

              Nije u pravu žalitelj kada tvrdi da je pogrešno utvrđeno činjenično stanje glede kaznenog djela krađe, opisanog u točki 2) izreke. Nema dvojbe da je, upravo, optuženik imao ključeve stana ošt. Z. V., koji mu je te ključeve i dao kako bi pomogao optuženiku nakon izlaska iz istražnog zatvora. Nema dvojbe da je optuženik u tom stanu i živio. Isto tako, nema dvojbe da su pojačalo, zvučnici i media player bili u stanu kada se optuženik uselio. Prema iskazu svjedoka Z. V., koji je primijetio da ova oprema nedostaje u stanu, rekao je optuženiku koja je visoka cijena opreme koja nedostaje, pa se optuženik iznenadio, ali opremu nije vratio (list 354 spisa). Njegov sin Z., vlasnik opreme, zbog toga je "... bio jako uzrujan i jako je plakao ...". Z. V. koji optuženiku i dao ključeve stana, ispitan kao svjedok, naglasio je kako "... smatram da je to učinio R., jer tko je drugi mogao, jedino je on imao ključeve od stana ..." (list 303 spisa).

 

              Kazneno djelo krađe pojačala, zvučnika i media playera, treba promatrati u kontekstu ostalih brojnih utvrđenih činjenica, kako onih vezanih uz jamstvo za ukidanje istražnog zatvora, koje je za optuženika dao Z. V., utvrđenih činjenica vezanih uz navodnu brigu optuženika da se Z. što loše ne dogodi u zatvoru, tako i onih činjenica koje su usko povezane uz kazneno djelo prijevare iz čl. 236. st. 1. KZ/11, označeno pod toč. 3) izreke. Optuženiku je očito trebao novac. Lažnim prikazivanjem činjenica doveo je u zabludu ošt. Z. V. i od njega pozajmio 1.500 eura, pri čemu je neistinito obećao da će novac vratiti. Optuženik ne spori da je pozajmio novac, ali tvrdi kako je imao namjeru novac vratiti. Međutim, nije poduzeo neku radnju s ciljem vraćanja novca, niti postoji i jedan jedini dokaz, iz kojeg bi bilo razvidno da je novac mogao vratiti. Upravo suprotno. Radi se o brojnim aktivnostima optuženika, lažnim obećanjima i prijetnjama, usmjerenim doći do što više novaca, bez realne mogućnosti vraćanja. Ošt. Z. V. je jasno iskazao da je pozajmio 1.500 eura ili oko 11.500,00 kuna optuženiku, koji mu novac nije vratio, ali je od njega tražio još novaca, i ne samo to, u međuvremenu mu je prijetio kako "... prema njemu može biti i gori ..." (list 354 spisa). O vjerodostojnosti iskaza ovog oštećenika, koji nije imao razloga neosnovano teretiti optuženika, na svoj način govori i činjenica da ne postavlja imovinskopravni zahtjev, već " ... jednostavno ne želim da ga više vidim, a novci neka ostanu ... " (list 354 spisa).

 

              Nasuprot žalbenim tvrdnjama optuženika, prvostupanjski sud je na temelju izvedenih dokaza, potpuno i pravilno utvrdio postojanje svih odlučnih činjenica, te savjesnom ocjenom dokaza, osnovano, zaključio da je optuženik počinio odnosna kaznena djela.

 

Za svoja utvrđenja sud je dao valjano obrazloženje na koje se upućuje žalitelj.

 

              Nisu u pravu državni odvjetnik i optuženik kada se žale zbog odluke o kazni.

 

              Odluka o kazni mora izražavati individualiziranu, zakonom predviđenu društvenu osudu zbog konkretnog kaznenog djela.

 

              Zadatak suda se ne ograničava samo iz zakonskog opisa djela, pravnih formulacija i činjeničnog učina, kreirati konkretno ostvareno kazneno djelo, već izabrati vrstu i mjeru kazne koja će optimalno odgovarati svrsi kažnjavanja. Uloga suda se, pri tome, ne svodi samo na mehaničko posredovanje između slova zakona i stvarnosti. Zakonodavac, generalizirajući svrhu kažnjavanja, nastoji obuhvatiti neodređen broj slučajeva i sažeti ih u opće pravilo. Sud, u svakom pojedinom slučaju, konkretizira opće pravilo i deduktivnim postupkom stvara zaključke potrebite za odluku o vrsti i mjeri kazne.

 

              Prvostupanjski sud je, prilikom izbora vrste i visine kazne, otegotnim cijenio optuženikovu raniju osuđivanost, te činjenicu da je grubo zlouporabio povjerenje Z. V., koji mu je omogućio jamčevinu za izlazak iz zatvora, kao i povjerenje Z. V., koji ga je zbog sina novčano pomogao, dok je olakotnim cijenio što je otac malodobnog djeteta.

 

              Nasuprot žalbenim tvrdnjama državnog odvjetnika i optuženika, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio i ispravno ocijenio sve okolnosti relevantne za odluku o vrsti i mjeri kazne.

 

S obzirom na primjereno utvrđene pojedinačne kazne, međusobni odnos počinjenih kaznenih djela, vrsti i vremenu njihovih počinjenja, te vodeći računa o općim pravilima izbora vrste i mjere kazne (čl. 47. KZ/11), o svrsi kažnjavanja (čl. 41. KZ/11), kao i o pravilima o stjecaju kaznenih djela (čl. 51. KZ/11), jedinstvenom kaznom zatvora u trajanju tri godine i devet mjeseci, izrazit će se jasna društvena osuda zbog počinjenih kaznenih djela, utjecati na počinitelja da ubuduće ne čini kaznena djela, omogućiti mu ponovno uključivanje u društvo, ali utjecati i na sve ostale da ne čine kaznena djela, kao i na svijest građana o pogibeljnosti kaznenih djela i pravednosti kažnjavanja njihovih počinitelja.

 

              Upravo odmjerenom kaznom optimalno će se ispuniti zahtjevi kako generalne, tako i specijalne prevencije.

 

              Drugostupanjski sud ispituje presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom i iz osnova iz kojih se pobija.

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti u skladu s čl. 476. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP/08, nije našao da bi bila ostvarena ni bitna povreda odredaba kaznenog postupka niti povreda kaznenog zakona na štetu optuženika, na koje povrede drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

 

Stoga je primjenom čl. 482. ZKP/08 trebalo odlučiti kao u izreci.

 

Zagreb, 7. rujna 2017.