Posl. broj: 1. P-116/2019-33.

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Općinski sud u Zlataru po sucu Damiru Čižmeku kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja S. R., iz Z., OIB: …, zastupanog po punomoćnici V. B. T., odvjetnici iz Z., protiv tuženika Z. b. d.d., iz Z. OIB: …, zastupanog po punomoćnici M. K. K., odvjetnici iz Z., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon javne glavne rasprave zaključene 12. studenoga 2020. godine u prisutnosti punomoćnice tužitelja, a odsutnosti uredno pozvane punomoćnice tuženika, 22. prosinca 2020. godine

 

p r e s u d i o  j e

 

              I. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 2. točki 1. ugovora o kreditu broj: 3208506015 od dana 06. ožujka 2007. godine, ovjeren kod javnog bilježnika J. K.-R., pod brojem: OV-4858/2007 dana 08. ožujka 2007. godine, koji glasi: "a temeljem Odluke o kamatnim stopama banke d.d.".

 

              II. N a l a ž e  s e  tuženiku Z. b. d.d. da tužitelju R. S. na ime razlike preplaćenih kamata plati iznos od 15.140,47 kn (petnaesettisućastočetardeset kuna i četardesetsedam lipa) sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja od 30. studenoga 2007. pa do 31. prosinca 2007. teče po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. pa nadalje po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, tekućom od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do isplate i to na iznos od:

 

155,36 kn               od 01.11.2007. godine pa do isplate,

153,75 kn               od 01.12.2007. godine pa do isplate,

157,52 kn               od 01.01.2008. godine pa do isplate,

159,33 kn               od 11.02.2008. godine pa do isplate,

161,94 kn               od 01.03.2008. godine pa do isplate,

305,80 kn               od 01.04.2008. godine pa do isplate,

301,04 kn               od 01.05.2008. godine pa do isplate,

300,71 kn               od 01.06.2008. godine pa do isplate,

298,27 kn               od 01.07.2008. godine pa do isplate,

297,41 kn               od 01.08.2008. godine pa do isplate,

300,32 kn               od 01.09.2008. godine pa do isplate,

314,16 kn               od 01.10.2008. godine pa do isplate,

319,29 kn               od 01.11.2008. godine pa do isplate,

306,55 kn               od 01.12.2008. godine pa do isplate,

332,34 kn               od 01.01.2009. godine pa do isplate,

332,27 kn               od 01.02.2009. godine pa do isplate,

336,01 kn               od 01.03.2009. godine pa do isplate,

325,41 kn               od 01.04.2009. godine pa do isplate,

329,94 kn               od 01.05.2009. godine pa do isplate,

321,93 kn               od 01.06.2009. godine pa do isplate,

323,94 kn               od 01.07.2009. godine pa do isplate,

458,91 kn               od 01.08.2009. godine pa do isplate,

465,77 kn               od 01.09.2009. godine pa do isplate,

459,92 kn               od 01.10.2009. godine pa do isplate,

463,83 kn               od 01.11.2009. godine pa do isplate,

462,54 kn               od 01.12.2009. godine pa do isplate,

474,68 kn               od 01.01.2010. godine pa do isplate,

480,47 kn               od 01.02.2010. godine pa do isplate,

478,70 kn               od 01.03.2010. godine pa do isplate,

487,85 kn               od 01.04.2010. godine pa do isplate,

496,65 kn               od 01.05.2010. godine pa do isplate,

164,68 kn               od 01.06.2010. godine pa do isplate,

169,33 kn               od 01.07.2010. godine pa do isplate,

165,52 kn               od 01.08.2010. godine pa do isplate,

176,21 kn               od 01.09.2010. godine pa do isplate,

171,59 kn               od 01.10.2010. godine pa do isplate,

173,89 kn               od 01.11.2010. godine pa do isplate,

134,53 kn               od 01.12.2010. godine pa do isplate,

148,03 kn               od 01.01.2011. godine pa do isplate,

141,26 kn               od 01.02.2011. godine pa do isplate,

143,95 kn               od 01.03.2011. godine pa do isplate,

140,62 kn               od 01.04.2011. godine pa do isplate,

2.851,25 kn               od 01.04.2011. godine pa do isplate,

 

sve to u roku od 15 dana.

 

III. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 1. točki 2. ugovora o kreditu broj 3208506015 od dana 06. ožujka 2007. godine, ovjeren kod javnog bilježnika Jadranke Knego-Rogina, pod brojem: OV-4858/2007 dana 08. ožujka 2007. godine, koji glasi: "uz valutnu klauzulu".

 

IV. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 7. točki 1. ugovora o kreditu broj 3208506015 od dana 06. ožujka 2007. godine, ovjeren kod javnog bilježnika Jadranke Knego-Rogina, pod brojem: OV-4858/2007 dana 08. ožujka 2007. godine, koji glasi: "Korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 396,94 CHF (slovima: tristodevedesetšest i devetesetčetiri/100 CHF) obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja.".

 

V. N a l a ž e  s e  tuženiku Z. b. d.d. da tužitelju R. S., zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli plati iznos od 47.773,72 kn (četardesetsedamtisuća-sedamstosedamdesettri kune i sedamdesetdvije lipe) sa zakonskom zateznom kamatom od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. pa nadalje po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, tekućom od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do isplate i to na iznos od:

 

26,42 kn               od 01.03.2008. godine pa do isplate,

3,49 kn               od 01.04.2008. godine pa do isplate,

53,14 kn               od 01.10.2008. godine pa do isplate,

83,59 kn               od 01.11.2008. godine pa do isplate,

7,93 kn               od 01.12.2008. godine pa do isplate,

161,00 kn               od 01.01.2009. godine pa do isplate,

160,59 kn               od 01.02.2009. godine pa do isplate,

182,78 kn               od 01.03.2009. godine pa do isplate,

119,88 kn               od 01.04.2009. godine pa do isplate,

128,99 kn               od 01.05.2009. godine pa do isplate,

99,24 kn               od 01.06.2009. godine pa do isplate,

111,16 kn               od 01.07.2009. godine pa do isplate,

80,22 kn               od 01.08.2009. godine pa do isplate,

108,52 kn               od 01.09.2009. godine pa do isplate,

84,39 kn               od 01.10.2009. godine pa do isplate,

9.262,67 kn              od 29.10.2009. godina pa do isplate,

100,72 kn               od 01.11.2009. godine pa do isplate,

95,21 kn               od 01.12.2009. godine pa do isplate,

145,25 kn               od 01.01.2010. godine pa do isplate,

169,13 kn               od 01.02.2010. godine pa do isplate,

161,84 kn               od 01.03.2010. godine pa do isplate,

199,54 kn               od 01.04.2010. godine pa do isplate,

235,81 kn               od 01.05.2010. godine pa do isplate,

303,03 kn               od 01.06.2010. godine pa do isplate,

370,58 kn               od 01.07.2010. godine pa do isplate,

315,25 kn               od 01.08.2010. godine pa do isplate,

470,55 kn               od 01.09.2010. godine pa do isplate,

403,44 kn               od 01.10.2010. godine pa do isplate,

436,83 kn               od 01.11.2010. godine pa do isplate,

510,10 kn               od 01.12.2010. godine pa do isplate,

612,35 kn               od 01.01.2011. godine pa do isplate,

488,78 kn               od 01.02.2011. godine pa do isplate,

537,99 kn               od 01.03.2011. godine pa do isplate,

477,11 kn               od 01.04.2011. godine pa do isplate,

31.066,20 kn               od 01.04.2011. godine pa do isplate,

 

sve to u roku od 15 dana.

 

VI. N a l a ž e  s e  tuženiku Z. b. d.d. da tužitelju R. S. nadoknadi troškove postupka u iznosu od 10.470,00 kn (desettisućačetiristosedamdeset kuna) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 22. prosinca 2020. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana, a  o d b i j a  s e preostali dio tužiteljevog zahtjeva za naknadu troškova u iznosu od 1.530,00 kn (tisućupetstotrideset kuna). 

 

VII. O d b i j a  s e  tuženikov zahtjev za naknadu troškova postupka u cijelosti.

 

Obrazloženje

 

              Tužitelj navodi da je sa Z. b. d.d. dana 6. ožujka 2007. godine sklopio ugovor o kreditu broj 3208506015, kojim se banka kao kreditor obvezala staviti tužitelju na raspolaganje iznos od 81.000,00 CHF u kunskom protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate, dok se tužitelj navedeni iznos obvezao vrati, s pripadajućim kamatama, u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. Tužitelj se tako sukladno čl. 2. ugovora, obvezao tuženiku iznos kredita platiti u jednakim mjesečnim anuitetima, plativo u kunskoj protuvrijednosti, uz redovnu kamatnu stopu koja je određena kao promjenjiva, a u trenutku ugovaranja iznosila je 4,30 % godišnje. Tuženik je tijekom otplate kredita u više navrata mijenjao ugovorenu kamatnu stopu, umjesto prvotno ugovorene od 4,30 %, uslijed čega je došlo do razlike u kamatama sadržanim u mjesečnim anuitetima, koje je tužitelj otplatio, za razliku od onih sadržanih u početnom otplatnom planu kredita, zbog čega je navedeni dio odredbe u čl. 2. predmetnog ugovora, koji se odnosi na promjenjivost kamatne stope ništetan. Naime, predmetna ugovorna odredba omogućila je tuženiku promjenu ugovorene kamate činiti ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, čime je uzrokovao nepovoljan položaj tužitelja i neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a na štetu tužiteljice. Osim što tužitelj nije mogao utjecati na vrijeme i način promjene kamate, nije mogao provjeriti pravilnost i uzrok njene promjene, jer za to nije imao nikakvih egzaktnih kriterija. Kako su predmet i cijena bitni sastojci ugovora o kojima mora postojati jasan konsenzus između stranaka, tuženik je istom odredbom izbjegao utjecaj tužitelja na njezinu promjenu, a što je suprotno čl. 247. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, dalje: ZOO). Navedena odredba o kamatnoj stopi ne sadrži niti referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, te kao takva nije razumljiva prosječnom potrošaču, i ne daje dovoljno točne kriterije, na temelju kojih bi on mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz tog pravnog posla proizlaze. Osim toga, tuženik se, kao financijska institucija, nije ponio kao savjesni gospodarstvenik, nego je ugovaranjem predmetne odredbe i podizanjem kamatne stope stavio tužitelja u neravnopravan položaj, iz čega se da zaključit kako je ugovorena odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja, koje je jedno od temeljnih načela obveznog prava, sadržano u odredbi čl. 4. ZOO-a. Nadalje, osim što je kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva, prilikom sklapanja ugovora tužitelju nisu bili prezentirani mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja švicarskog franka, kao i uvećanja mjesečnog anuiteta uslijed tečaja. Dapače, tužitelju je ponuđen kredit veza uz valutnu klauzulu CHF, kao najpovoljniji kredit, s najnižom kamatnom stopom. Značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je tim veći što prosječni potrošač nije mogao znati za rizik tečaja švicarskog franka, nego je mislio da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik, koji je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. S tim u vezi razvidna je činjenica, kako u označnom ugovoru o kreditu postoje ne samo jedan, nego čak dva promjenjiva elementa (valutna klauzula vezana za švicarski franak i promjenjiva kamatna stopa), koja sama po sebi ukazuju da se u ovom slučaju radi o nepoštenim ugovornim odredbama, temeljem kojih tužitelj u trenutku sklapanja ugovora o kreditu, pa tako ni dana, nije znao niti je mogao znati koliko će uopće iznositi glavnica, a koliko kamata, odnosno nije znao koliko će iznositi njegova kreditna obveza. Da je tužitelj imao saznanja da će mjesečni anuitet toliko porasti i u tolikoj mjeri utjecati na samu mogućnost otplate kredite i njegovu egzistenciju, nikada ne bi preuzeo takvu obveze. Navodi dalje da je pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj: Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., u točki II. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013., u dijelu točke 1., 2.., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke, kojem se utvrđuje da je između ostalih i ovdje tuženica: "u razdoblju od 01. 11. 2004. godine do 31. 12. 2008. godine, a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internima aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora banke kao trgovci i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku banke o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj a jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, time da su tužene banke postupile suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), u razdoblju od 10. 09. 2003. do 06. 08. 2007. godine i to člancima 81, 82 i 90, a od 07. 08. 2007. godine pa dalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07-133/09) i to člancima 96 i 97 Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Navodi tužitelja, kao i dio presude Visokog trgovačkog suda, koji se odnose na ništetnost promjenjive kamatne stope, potvrđeni su i od strane Vrhovnog suda Republike Hrvatske odlukom od 9. travnja 2015. pod brojem Revt-249/14. Nadalje, presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj Pž-6632/2017. od 14. lipnja 2018., u točki I. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u  Zagrebu posl. broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013., u dijelu točke 1., 2.., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke, kojem se utvrđuje da je između ostalih i ovdje tuženica: "u razdoblju od 01. 11. 2004. godine do 31. 12. 2008. godine, a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franaka, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirala o bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima o obvezama ugovornih strana, čime je postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) u razdoblju od 01. 06. 2004. do 06. 08 2008. godine, i to člancima 81, 82 i 90, a od 07. 08. 2007. godine pa do 31. 12. 2008. godine protivnog odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07-133/09) i to člancima 96 i 97 Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima ". Kako prema odredbi čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN, br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13) – sada čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN, br. 41/14 i 110/15), odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. stavka 1. ovog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku individualne zaštite, tako se navedene presude u ovom  slučaju odnose i na ugovorni odnos između tužitelj i tuženika. Osim navedenog, člankom 502.c Zakona o parničnom postupku, propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz kolektivnog spora, te će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Sukladno odredbi čl. 323. Zakona o obveznim odnosima, u slučaj ništetnosti svaka je ugovorna strana dužna drugoj vratiti sve što je temeljem takvog ugovora stekla, stoga je tuženik u ovom slučaju dužan vratiti tužitelju sve ono što je temeljem ništetnih odredbi stekao. Obzirom na sve izneseno, kao i na pravna utvrđenja presuda proizašlih iz kolektivnog spora za zaštitu potrošača, a koje pretpostavljaju ništetnost ugovornih odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi te valutnoj klauzuli vezanoj za CHF, tužitelj drži početni anuitet mjerodavnim odnosno kao jedinu valjanu kamatnu stopu smatra početno ugovorenu kamatnu stope od 4,30 % godišnje, te ugovoreni tečaj važeći na dan puštanja kredita koji u ovom slučaju iznosi 4,56 CHF. Sukladno tome, postavio je tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti dijela odredbi ugovora o kreditu navedenih u izreci te za isplatu iznosa od 14.268,89 kuna na ime razlike preplaćenih iznosa kamata, s kamatama na pojedine mjesečne iznose te isplatu iznosu od 50.371,77kn zbog ništetne odredbe valutnoj klauzuli s kamatama na pojedine mjesečne iznose.

 

Tuženik u odgovoru na tužbu u cijelosti osporava tužbeni zahtjev, kako po osnovi tako i po visini. Ističe prigovor zastare u odnosu na cjelokupno potraživanje koje je predmet postupka, s obzirom da je kredit u cijelosti otplaćen 30. travnja 2011., a tužba je podnesena u travnju 2019., dakle osam godina od datuma posljednje uplate. U pogledu valutne klauzule navodi da je tužitelji bio upoznat s valutnim rizikom i da je to jasno navedeno u čl. 1. ugovora gdje je vidljivo da je kredit sklopljen u CHF te u odredbi čl. 18P kojeg u nastavku citira. Navodi dalje da je valutna klauzula izrijekom zakonom dopuštena, legitiman ugovorna odredba. Nakon što je valjano ugovorena, ona ne može postati ništetnom zbog kretanja tečaja prema stranoj valuti tijekom trajanja ugovornog odnosa. Kretanje tečaja kune prema nekoj stranoj valuti ne može se smatrati protivnim Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva, pa ne može i valjano ugovorenu valutnu klauzulu naknadno učiniti ništetnom. Tvrdi da je tako suđeno u svim odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Ističe da nije sporan niti drugi bitan sastojak ugovora o kreditu, odnosno redovna kamata. Ugovorom je ugovorena početna kamata od 4,90 %. Osnovna obveza korisnika kredita, sukladno članku 1021. ZOO, je platiti redovnu kamatu. Kamata određena ugovorom o kreditu je stoga zakonita ne ne premašuje zakonom određene maksimalne iznose. Nadalje tvrdi da banka nije znala niti je mogla/morala znati za rast tečaja CHF te u pogledu toma citira stav iz rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt 575/2016., prema kojem je bitno utvrditi jesu li tužene banke kao financijske ustanove znale, odnosno po redovnom tijeku stvari mogle odnosno morale znati kakav će u budućem, ugovorenom razdoblju trajanju tih kredita biti smjer kretanja tečaja švicarskog franka i ostalih valuta uz koje su ugovoreni krediti uz primjenu valutne stope te tvrdi da je presuda VTS-a na koju se tužitelj poziva u cijelosti u suprotnosti s tom uputom. Navodi dalje da je tečaj CHF prema EUR/DEM, a time i prema hrvatskoj kuni dugi niz godina bio izuzetno stabilan. Kao što HNB štiti tečaj kune prema EUR, tako i Švicarska narodna banka zbog interesa vlastitog (izvozno orijentiranog) gospodarstva štiti tečaj CHF prema EUR, a posredno i tečaj kune prema CHF. Tvrdi da tuženika banka ne samo da nije znala, nego nije imala niti jedan razlog sumnjati u buduće kretanje tečaja predmetne valute. Osim činjenice što je tečaj CHF bio stabilan dugi niz godina, tuženik se poziva i na projekcije daljnje stabilnosti tečaja istaknute od strane Vice - guvernera Švicarske narodne banke  neposredno nakon uvođenja EUĆR, a potom i četiri godine kasnije te iste citira. Nadalje tvrdi da je banka prilikom sklapanja ugovora pružala sve potrebne informacije. HNB štiti tečaj kune prema EUR, što je javno dostupna informacija te u vezi toga citira izjave vice - guvernere HNB iz tiska, te navodi da je isto tako javno dostupna činjenica da HNB ne štiti tečaj kune premda CHF, već da se isti posredno formira preko EUR. Navodi dalje da standard dužne pažnje i informiranosti "prosječnog potrošača", kako ga postavlja Sud Europske unije zasigurno ne podrazumijeva potrošača koji bi se propustio i samostalno informirati o javno dostupnoj informaciji na koju ukazuje vice-guverner HNB-a i to u trenutku kada donosi jednu od financijskih odluka u svom životu - uzimanju kredita. Tvrdi dalje da je korisnika kredita informirao o (poznatim) parametrima vezanim za odobrenje kredita uz valutnu klauzulu u CHF te da je banka za to imala točno određene smjernice kojih su se bankari koji rade na odobrenju kredita bili dužni pridržavati. Ističe i kako je tuženik bio posljednja banka koja je u svoju ponudu uvela kredite u švicarskim francima, te kako navedene kredite nije reklamirao niti nudio ništa više nego što je nudio kredite u EUR i kunama; dapače je destimulirao korisnike da uzimaju kredite u švicarskim francima time što je nudio najviše kamatne stope na takve kredite u odnosu na konkurenciju. Zaključuje kako iz navedenoga proizlazi kako na strani banke nije postojalo bilo kakvo znanje o budućem kretanju tečaja, dapače, kako je banka imala razloga vjerovati u stabilnosti tečaja, te kako je banka tužitelja u samom ugovoru, a i prilikom odobravanja kredita upozorila na sve poznate specifičnosti kredita s valutnom klauzulom, a i to tako na poznate razlike predmetne valute prema drugim valutama

u ponudi. Navodi da se od banke na može očekivati da klijenta informira i nečemu o čemu ni sama nema saznanja, odnosno budućem smjeru kretanja tečaja te se u tom smislu poziva na recentnu praksu Suda Europske Unije, gdje je u odluci Andriciuc (c-186/16) i istu citira. Sukladno tome, tvrdi da nije propustio tužitelju pružiti ključne informacije uslijed koje bi predmetna odredbe bila nerazumljiva u smislu Direktive 93/13 pa predlaže da se tužbeni zahtjev kao neosnovan odbije.

U podnesku od 30. kolovoza2019. tuženik dodatno obrazlaže dalje prigovor zastare te tvrdi da unatoč pravnom shvaćaju VSRH u presudu broj Rev-2245/17-2. od 20. 3. 2018., kolektivna tužba nije prekinula zastaru, navodeći i da je pitanje zastare i prekida zastarnih rokova u kontekstu zaštite prava potrošača prepoznato na razini Europske unije, te je Europska komisija navedeno pitanje odlučila riješiti predlaganjem nove direktive, dakle, normativnom aktivnošću u skladu sa načelom vladavine prava i pravne sigurnosti. Europska komisija je tako 11. travnja 2018. Europskom parlamentu uputila Prijedlog Direktive Europskog parlamenta i Vijeća o udružnim tužbama za zaštiti kolektivnih interesa potrošača i stavljanju izvan snage Direktive 2009/22/EZ (Procedura 2018/0089/COD) te u nastavku citira čl. 11. i dio preambule Prijedloga Direktive. Navodi da iz toga proizlazi kako Europska komisija akceptira potrebu daljnjeg unaprjeđivanja zaštite potrošača na području EU, i to putem daljnje obvezujuće harmonizacije nacionalnih prava država članica. Komisija pritom polazi od stajališta da su nacionalna prava u tom pogledu različita te da je u tu svrhu potrebno njihova harmonizacija. Dakle, ako Prijedlog Direktive bude prihvaćen, tada će na jedinstven način na sveukupnom području EU biti harmonizirano i nacionalno zakonodavstvo u odnosu na zastarne rokove u pogledu zaštite potrošača u naknadnim restitucijskim postupcima, u skladu s osnovnim načelom vladavine prava i pravne sigurnosti, odnosno donošenjem zakonodavnom akta Hrvatskog Saboru, usklađenog s Direktivom. Tuženik pri tom ističe kako Prijedlog Direktive predviđa rok od 18 mjeseci za donošenja zakona i drugih propisa potrebnih za usklađenje s Direktivom, pri čemu je primjena tih zakona i propisa predviđena samo za povrede prava započete nakon datuma početka primjene Direktive, dakle, Europska unija ne predlaže retroaktivnu primjenu pravila o prekidu zastare. Zbog navedenoga, a posebno zbog dalekosežnih posljedica novoutvrđene prakse Vrhovnog suda koju tuženik inače pobija ustavnom tužbom, tuženik drži kako je zbog zastare potrebni odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti. U nedostatku zakonskom propisa, suditi kako radnja treće osobe – tužbe udruge za zaštitu potrošača – predstavlja radnju kojom se prekida zastara tražbina pojedinačnih potrošača, koja po pravomoćnosti presude iz kolektivnog spora teče ispočetka, u situaciji kada postoje jasni propisi o prekidu zastare, a predmet zahtjeva kolektivne zaštite sasvim je drugačiji od zahtjeva pojedinačnog potrošača, po mišljenju tuženika predstavlja arbitrarno "stvaranje novih", odnosno "nadomještanje nepostojećih" propisa, drugim riječima, suđenje po principu de lege ferenda. Sukladno tome, predlaže da se tužbeni zahtjev odbije.

 

Tužitelj je tužbeni zahtjev precizirao nakon provedenog financijskog vještačenja, u pogledu zahtjeva za isplatom, prvo podneskom od 27. travna 2020., a nakon što je vještak za financije, uvažavajući prigovore tuženika, dostavio dopunu nalaza i mišljenje, podneskom od 4. 11. 2020. godine, kao u izreci presude.

 

Tuženik se još podneskom od 30. 10. 2020. protivio preinaci tužbe i ustrajao na prigovoru zastare i tek u ovom podnesku osporava svojstvo potrošačkog ugovora o kreditu koje je predmet spora te osporava tužitelju svojstvo potrošača, navodeći da iz ugovora proizlazi da je tužitelj sredstva krediti koristio radi kupnje stana ali da nije dokazao da je potrošač niti da se stan kupljen sredstvima kredita koristi isključivo za potrošačke svrhe te u vezi toga tvrdi da se tužitelj neosnovano poziva na presude iz sporova za kolektivnu zaštitu potrošača jer da su utvrđenja  iz tih presuda samo načelne prirode i odnose se na apstraktnog, prosječnog potrošača. Poziva se i na presudu Suda Europske unije C-81/19 od 9. srpnja 2020.  tvrdeći da je nakon nje otpalo prejudicijelno deklaratorno utvrđenje i kondemnatorni zahtjev za isplatu s osnove ugovorene valutne klauzule uslijed njene navodne nepoštenosti i ništetnosti, a da tražbinu s osnove ugovorene promjenjive kamatne stope uslijed njene navodne ništetnosti tužitelj nije dokazao.

Podneskom od 2. 11. 2020. tuženik moli da se navedeni podnesak zanemari te uzme u obzir podnesak koji dostavlja u prilogu (gotovo identičan, osim što u zaključnim prijedlozima tvrdi i da je tužba neuredna jer da njome tužitelj ne obuhvaća sve sudionike ugovora o kreditu.).

 

Budući da su tužbeni zahtjevi za isplatu povećani, radi se o preinaci tužbe u smislu odredbe čl. 191. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 i 148/11 -  pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje: ZPP-a).

Prema odredbi čl. 190. st. 1. ZPP-a, tužitelj može do zaključenja prethodnog postupka preinačiti tužbu.

Prema stavku 2. navedenog članka, iznimno od odredbe stavka 1. ovog članka, tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka.

Navedena je odredba promijenjena na ovaj način odredbom čl. 39. Zakona o izmjenama o dopunama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, br. 70/19), koja se prema odredbi čl. 117. st. 2. tog Zakona primjenjuje i na sve postupke u tijeku, dakle i na ovaj postupak.

 

Ocjenjujući da prije provođenja financijskog vještačenja tužitelj nije mogap postaviti precizni tužbeni zahtjev, sud utvrđuje da je tužitelj u konkretnom slučaju mogao preinačiti tužbu te je, sukladno odredbi čl. 190. st. 3. ZPP-a, unatoč protivljenja tuženika na ročištu za glavnu raspravu 12. studenoga 2020. godine dopustio preinaku tužbe smatrajući da je to svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama.

 

Precizirani tužbeni zahtjev je osnovan.

 

              U postupku su pročitani: ugovor o namjenskom kreditu broj 3208506015 od 6. 3. 2007. godine kreditna partija 7103524672, tužiteljev izračun više plaćenih kamata i valutnih razlika, pregled promjena kamatnih stopa po kreditu, ispis prometa po kreditu, otplatna tablica s prikazom efektivne kamatne stope, ovjereni prijevodi dijela dokumenata koje je tuženik dostavio u spis, preslike članaka iz novina koje je tuženik dostavio u spis te preslika izvoda iz edukacijskog materijala za prodajno osoblje tuženika, a provedeno je i financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku za knjigovodstvo, računovodstvo i financije mr. sc. Z. R. iz Z..

              Odbijeni su prijedlozi za saslušanje stranaka i svjedoka osobnog bankara jer to nije potrebno za utvrđivanje odlučnih činjenica.

              Drugih dokaznih prijedloga stranke nisu imale.

 

              Nije sporno:

 

- da je tužitelj 6. ožujka 2007. godine s tuženikom sklopio ugovor o namjenskom kreditu broj: 3208506015 kojim je tužitelju stavljen na raspolaganje kredit u iznosu od 81.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita, s rokom otplate od 30 godina,

 

- da je člankom 1. t. 2. ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje iznos kredita vratiti "..uz valutnu klauzulu…",

 

- da je člankom 2.1 ugovora ugovorena redovna kamata kao promjenjiva u skladu s tržišnim uvjetima, "u skladu s promjenama Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d....", a na dan zaključenja ugovora iznosi 4,30 % godišnje,

 

- da je člankom 7.1. ugovora ugovoreno da "Korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 396,94 CHF obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja",

 

- da je tečaj na dan puštanja kredita iznosio 4,56 CHF za 1,00 kn,

 

- da su tijekom otplate kredita odlukom kreditora u više navrata promijenjene kamatne stope te se mijenjao i tečaj CHF prema kojem su se obračunavali anuiteti,

 

- da je tužitelj u cijelosti otplatio kredit na način kako je to navedeno u ispisu prometa po kreditu.

 

 

              Sporno je:

 

- jesu li za ovu parnicu uopće relevantne odluke trgovačkih sudova na koje se tužitelj poziva,

 

- jesu li citirane ugovorna odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi te o valutnoj klauzuli nepoštene i ništetne,

 

- je li, kada bi navedene odredba i bile ništetne, dopušteno za cijelo vrijeme trajanja ugovorne obveze primijeniti kamatnu stopu od 4,30 % koja je vrijedila na dan sklapanja ugovora i tečaj na dan puštanja kredita od 4,56 CHF za 1,00 kn kako to zahtijeva tužitelj te

 

- je li, neovisno o navedenom, nastupila zastara za glavnične iznose s kamatama.

 

              U bitnome, iz navedenih razloga, tuženik osporava tužbeni zahtjev u cijelosti, kako po osnovi, tako i po visini.

 

              Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj: Pž-7129/13-4. od 13. lipnja 2014. godine su, među ostalim, odbijene žalbe prvotuženika Zagrebačke banke d.d. i ostalih tuženika kao neosnovane te je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojim se utvrđuje da su tuženici – banke, među ostalim i prednica tuženika Splitska banka d.d., "… u razdoblju od 10. rujna 2003 do 31. prosinca 2008.,…a koje povrede traju i nadalje, povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koriste nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se pojedinačno nije pregovaralo, a koja je ništetna.

              Presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. broj: Revt-249/14-2. od 9. travnja 2015. godine odbijene su revizija tužitelja (točka 1.) te revizije 1-7.. tuženika (točka 2.).

Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015, U-III-2605/2015 od 13.

prosinca 2016. godine djelomično je usvojena ustavna tužba Potrošača – Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača te je djelomično ukinuta navedene odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske, u dijelu kojim je odbijena revizija tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4. od 13. lipnja 2014., a kojom je preinačenjem prvostupanjske presude odbijen zahtjev tužitelja upravljen na utvrđenje da su tuženici "povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franaka, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo (točka I.1. izreke drugostupanjske presude), te u dijelu kojim je odbijena revizija tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4. od 13. lipnja 2014. kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na 8. tuženica S. d.d. (toč. I.2. izreke drugostupanjske odluke) i u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak, a u preostalom dijelu su odbijene ustavne tužbe podnositelja.

Ponovno odlučujući o reviziji, Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem Revt-575/16-5. od 3. listopada 2017. ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda Republike broj: Pž-7129/13-4. od 13. lipnja 2014. u dijelu koji se tiče zahtjeva za utvrđenje da su prvo-sedmotužene povrijedile kolektivne interese i prava potrošača ugovaranjem valutne klauzule uz koju je vezana glavnica CHF-a (te protiv dijela te presude kojom je odbijen tužbeni zahtjev u odnosu na osmotuženu Sberbank d.d., što za ovu parnicu nije relevantno).

Predmet je vraćen Visokom trgovačkom sudu na ponovno odlučivanje uz uputu da se sporno pitanje (valutne klauzule) riješi u skladu s pravnim shvaćanjem Ustavnog suda Republike Hrvatske izraženom u njegovoj ukidnoj odluci, odnosno da se ispita:

 

- jesu li tužene banke kao financijske ustanove znale, odnosno po redovnom tijeku mogle odnosno morale znati kakav će ubuduće, u ugovornom razdoblju trajanja tih kredita biti smjer kretanja švicarskog franka i ostalih valuta uz koje su ugovoreni krediti uz primjenu valutne klauzule?; jesu li postojale naznake na globalnom, svjetskom planu a koje su upućivale na postojanje okolnosti koje će izgledno i izvjesno utjecati na tečaj tih valuta prema kuni u budućem razdoblju?; te

 

- ako su takve okolnosti postojale i banke za njih znale odnosno morale znati, a takve informacije uskratile klijentima pri sklapanju ugovora o kreditima s valutnom klauzulom u švicarskom franku, onda bi takvo postupanje moglo utjecati na ocjenu o jasnoći i razumljivosti ugovornih odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskom franku, a o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a tim u vezi i njihovom podlijeganju ocjeni (ne)poštenosti.

 

              Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je u ponovljenom postupku presudom posl. broj: Pž-6632/2017-10. od 14. lipnja 2018. odbio žalbe tuženih banaka te potvrdi presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. godine te u bitnome utvrdio da su tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu.

 

Dakle, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je pravomoćno utvrdio da su sve tužene banke koristile nepoštene i ništetne odredbe kako o valutnoj klauzuli, tako i o promjenjivoj kamatnoj stopi.

 

Protiv ove odluke banke su podnijele revizije o kojima je Vrhovni sud Republike Hrvatske odlučio presudom i rješenjem posl. broj: Rev-2221/2018-11. od 3. rujna 2019. godine, među ostalim, točkom II., odbio kao neosnovane revizije "prvo-sedmotuženih protiv drugostupanjske presude u dijelu (toč. 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke) kojim je utvrđeno da su te banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franaka…".

U obrazloženju navedene odluke navodi se da je drugostupanjski sud postupajući po ukidnom rješenju ovog suda, a polazeći od činjeničnih utvrđenja iz prvostupanjske presude te sadržajno postupajući na temelju odredbe čl. 373.a ZPP-a, njihovom preocjenom utvrdio za ovaj spor odlučne činjenice glede postupanja tuženih banaka vezano za pregovaranje odnosno sklapanje s klijentima ugovora o kreditu u kojima je glavnica kredita bila vezana uz valutu švicarski franak… i to baš:

 

-da su ugovorne odredbe iz takvih ugovora o kreditu svih tuženih banaka bile nerazumljive za klijente, jer da im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijente kao potrošače,

 

- da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima…,

 

- da su te banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita.

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske dalje u obrazloženju navodi kako u pravcu osnovanosti dijela zahtjeva tužitelja, a koji se odnosi na nepoštenost i ništetnost ugovornih odredbi iz ugovora o kreditima koje su banke kao trgovci u naznačenom razdoblju sklapale s korisnicima kredita kao potrošačima uz ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica bio švicarski franak, a kojima su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača, prihvaća razloge iz drugostupanjske presude te se na temelju odredbe čl. 396.a st. 1. ZPP-a, umjesto posebnog obrazloženja stranke upućuju na razloge iz ove presude.

 

Prema odredbi čl. 138.a ZZP/07, važećeg u vrijeme pokretanja postupka pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, odluka suda donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. ovog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. ovog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

Odgovarajuću odredbu sadrži i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 41/14, dalje: ZZP/14), važećeg u vrijeme pokretanja ove parnice i sada.

 

Prema odredbi čl. 502.c ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu se pozvati na pravno utvrđenje iz kolektivnog spora, te će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

 

Što se tiče tuženikovog osporavanja tužiteljici svojstva potrošača, ZZP/07 u čl. 3. al. 9. te ZZP/14 u čl. 15. st. 5. definiranu da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti.

U konkretnom slučaju nepobitno je da je tužitelj kao fizička osoba s tuženikom sklopio ugovor o namjenskom kreditu za adaptaciju stana, bez ikakvog dodatnog definiranja djelatnosti tužiteljice ili namjene kuće, a tuženik ne iznosi niti jednu činjenicu koja bi dovodila u pitanja svojstvo tužitelja kao potrošača.

 

Iako u izrekama odluka trgovačkih sudova nisu točno citirane sporne ugovorne odredbe (što prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u presudu presudi i rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. broj: Revt 249/14-2. na strani 29. nije ni bilo potrebno:  "Iz sadržaja te odredbe ne proizlazi obveza suda da u izreci presude kojom prihvaća tužbeni zahtjev navode samu zakonsku odredbu koja je postupanjem tuženika povrijeđena, već naprotiv da čin kojim je povreda počinjena precizno (opisno) definira, a što je u pobijanoj presudi sud i učinio, što znači da je ovako formulirana izreka pobijane presude jasna i razumljiva."), sasvim je jasno da se radi upravo o ugovorenim odredbama kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se pojedinačno nije pregovaralo te o ugovornim odredbama kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak te se takve ugovorne odredbe utvrđene nepoštenima i ništetnima.

Budući da je u postupcima pred trgovačkim sudovima utvrđeno, a što prihvaća i Vrhovni sud Republike Hrvatske, da se radilo o standardiziranim ugovorima te se o pojedinim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, u ovoj parnici nije bilo potrebno saslušavati stranke pa su takvim prijedlozi odbijeni te je valjalo usvojiti tužbene zahtjeve za utvrđenje ništetnosti navedenih ugovornih odredbi.

 

Odluka suda Europske unije br. C 81/19 donesena 9. srpnja 2020. povodom zahtjeva za prethodnu odluku na temelju članka 267. UFEU-a, koji je uputila Curtea de Apel Cluj (Žalbeni sud u Cluju, Rumunjska), odlukom od 27. prosinca 2018., koju je sud zaprimio 19. veljače 2019. u postupku NG, OH protiv SC Banca Transilvania SA, po ocjeni ovog suda nije primjenjiva u ovom predmetu jer se ne radi o činjenično ni pravno jednakoj situaciji.

              Naime, prema navedenoj odluci, članak 1. stavak 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da ugovorna odredbe o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, ali koja odražava pravilo koje se, u skladu s nacionalnim pravom primjenjuje između ugovornih stranaka "ako u tom pogledu nisu utvrđena nikakva drukčija rješenje", ne ulazi u područje primjene te direktive.

              U ovom slučaju odredba o valutnoj klauzuli iz čl. 22. st. 1. ZOO-a, nepobitno jest dispozitivna ali na način da stranke nju mogu, a ne moraju ugovoriti te se ona ne primjenjuje ako ju stranke nisu ugovorile.

              U konkretnom slučaju, stranke ju jesu ugovorile ali su te ugovorne odredbe iz razloga koji su u obrazloženju izneseni, a koji se temelje na pravnih shvaćanjima trgovačkih sudova i Vrhovnog suda Republike Hrvatske, ništetne, zbog čega odluka Suda Europske unije broj C-81/19, za konkretnu parnicu nije primjenjiva.

 

Što se posljedica ništetnosti tiče, iako odredbe ZZP-a spominju samo postupke radi naknade štete, logično je da se odnose i na ostale postupke radi ostvarivanja prava u vezi s povredama propisa o zaštiti potrošača  pa i, kao u ovom slučaju, parnice radi povrata stečenog bez osnove zbog ništetnosti ugovornih odredbi.

Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora svaka strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onova što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

Prema čl. 324. st. 1. ZOO-a, ništetnost neke odredbe ne povlači ništenost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen pa stoga nije odlučna ni činjenica da tužiteljica nije tražila raskid ugovora zbog promjene kamatnih stopa od strane tuženika.

             

              Što se tiče spornog pitanja je li, u slučaju ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamati dopušteno za cijelo vrijeme trajanja ugovorne obveze primijeniti kamatnu stopu od 6,99% koja je vrijedila na dan sklapanja ugovora kako to zahtijeva tužiteljica, o tom je pitanju sasvim jasan i kategorički stav zauzeo Vrhovni sud Republike Hrvatske u svoj odluci Revt 249/14-2. od 9. travnja 2015.  na strani 36.: "Kako su dakle odredbe o ugovornoj kamati u ugovorima o kreditu sklapani kod 1-7. tuženika banaka u utuženom razdoblju, osim u dijelu kojima je visina kamatne stope određena na dan sklapanja ugovora o kreditu, bile nepoštene, to su u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP/03 odnosno čl. 102 ZZP te ugovorne ništetne, a kako je pravilno ocijenjeno od strane nižestupanjskih sudova. U preostalom dijelu tih ugovornih odredbi, a kojima je određeno naznačena visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu iste nisu nepoštene a time

ni ništetne, a zbog čega njihova valjanost, primjena a time i učinak nije doveden u pitanje ovom odlukom.".

              Iz navedenoga sasvim jasno proizlazi da je za cijelo vrijeme trajanja ugovorne obveze potrebno primijeniti kamatnu stopu koja je naznačena na dan sklapanja ugovora o kreditu (u konkretnom slučaju 4,30 % godišnje), a po mišljenju ovoga suda, istom logikom treba primijeniti i tečaj CHF koji je vrijedio na dan puštanja kredita, u konkretnom slučaju 4,56 CHF za 1 kunu.

 

              Posljedica ništetnosti navedeni odredbi jest i primjena odredbe čl. 1111. st. 1.  ZOO-a, prema kojoj kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

             

              U konkretnom slučaju, tuženik je bez pravne osnove stekao novčana sredstva u vidu razlike između stvarno naplaćenih kamata prema kamatnim stopama koje je jednostrano odredio i kamata koje bi mu pripadale prema početno ugovorenoj kamatnoj stopi od 4,30 % godišnje te u vidu razlike plaćenih anuiteta prema tečaju CHF za kn na dan plaćanja u odnosu na anuitete obračunate prema početnom tečaju od 4,56 CHF za 1,00 kn; sve to za cijelo vrijeme trajanja ugovorne obveze.

 

              Sukladno tome, tužitelj je činjenično i obrazložio svoj zahtjev te je na taj način dat i zadatak sudskom vještaku za financije.

 

              Iz nalaza je vidljivo da se u razdoblju otplate kredita kamatna stopa više puta mijenjala te je iznosila: 4,30 % godišnje od prvog do zaključno anuiteta s dospijećem 1. listopada 2007; 4,95 % godišnje od anuiteta s dospijećem 1. studenoga do zaključno anuiteta s dospijećem 1. ožujka 2008; 5,60 % godišnje od anuiteta s dospijećem 1. travnja 2008. do zaključno anuiteta s dospijećem 1. srpnja 2009.; 6,20 % godišnje od anuiteta s dospijećem 1. kolovoza 2009. do zaključno anuiteta s dospijećem 1. svibnja 2010.; 5,95 % godišnje od anuiteta s dospijećem 1. lipnja 2010. do zaključno anuiteta s dospijećem 1. studenoga 2010., 5,40 % od anuiteta s dospijećem 1. prosinca 2010. te 5,50 % godišnje od anuiteta s dospijećem 1. siječnja 2011. do konca izračuna.

              Vještak je u Tabeli 1 prikazao otplatni plan kojeg je primijenio kreditor u predmetnom razdoblju otplate kredita, kao i usporedni otplatni plan prema elementima: glavnica u iznosu od 81.000,00 CHF i fiksna stopa ugovorenih kamata od 4,30 % godišnje te je usporedbom iznosa iz tih dvaju otplatnih planova iskazao razlike u visini obveze i to: prvo razlike u visini anuiteta koje proizlaze iz promjene kamatne stope u predmetnom razdoblju otplate (stupac "m" Tabele 1); zatim te razlike u odgovarajućoj protuvrijednosti kuna, primjenom ugovorenog srednjeg tečaja HNB-a na dan dospijeća (stupac "p" Tabele 1) te konačno razlike (povećanje obveze) po osnovi promjene tečaja (stupac "q" Tabele 1), na način da se obveza koja je stvarno bila obračunana i plaćena (stupac "d" Tabele 2) pomnoži razlikom tečajeva (onog stvarno primijenjenog na dan svake uplate i početnog tečaja važećeg na dan korištenja kredita), uz korekciju za dio tog iznosa sadržanog u razlici obveze po osnovi promjene kamatnih stopa).

              Vještak napominje da je tužitelj imao uvećanu otplatu kredita na dan 29. 10. 2009., te konačnu prijevremenu otplatu 1. 4. 2011.

              Na temelju nalaza i mišljenja vještaka sud utvrđuje da razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (1.svibnja 2007.) do dana konačne otplate (1. travnja 2011.), a koja proizlazi iz promjene kamatne stope u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 3.502,01 CHF, odnosno 17.798,49 kn (iskazano prema ugovorenom tečaju za valutu CHF važećem na dan dospijeća pojedine obveze) pri čemu su pojedini mjesečni iznosi razlika dani u stupcu "m" Tabele 1 iz nalaza (u valuti CHF), odnosno u stupcu "p" Tabele 1 iz nalaza (u kunama) te da razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (1. svibnja 2007.) do konačne otplate (1. travnja 2011.), a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg na dan isplate kredita, uz korekciju za iznos te razlike sadržan u razlici obveze koja proizlazi iz promjene kamatne stope, iznosi ukupno 47.836,96 kuna, s pojedinačnim mjesečnim iznosima razlika danim u stupcu "q" Tabele 1 nalaza.

Sukladno takvom nalazu i mišljenju vještaka je tužitelj je precizirao tužbeni zahtjev podneskom od 27. 4. 2020.

 

Tuženik je nalazu i mišljenju prigovorio podneskom od 17. travnja 2020., u dijelu koji se odnosi na izračun vezan uz promjenjivu kamatnu stopu iz razloga što je vještak uvećanu uplatu po stvarnom prometu preslikao na inicijalni otplatni plan, međutim dolazi do razlike u obračunu kamata i glavnice obzirom na metodu obračuna iste. Naime, iznos ukupne uvećane uplate po inicijalnom otplatnom planu jednak je stvarnom prometu, razliku predstavlja omjer glavnice i kamate, a navedeno utječe na daljnji otplatni plan. Naime, uvećanom uplatom tužitelj je zadržao isti iznos anuiteta što je vještak i primijenio u svom izračunu, međutim nakon toga po vještaku inicijalni anuitet iznosi 458,69 CHF, a što nije ispravno.

Na navedeni se prigovor vještak očitovao dopunom financijskog vještačenja, navodeći da je prilikom izrade osnovnog nalaza i mišljenja omaškom zamijenjen iznos ukupne uplate s iznosom umanjena glavnice, odnosno vještak prigovor ocjenjuje u cijelosti osnovanim. Sukladno tome, u tabelarnom pregledu (Tabela 1a) sačinio je dopunski izračun prema prigovoru tuženika s istim elementima kao u Tabeli 1 osnovnog nalaza i mišljenja, odnosno dao je otplatni plan koje je primijenio kreditor u predmetnom razdoblju, kao i usporedni otplatni plan prema elementima: glavnicu u iznosu od 81.000,00 CHF i fiksna stopa ugovornih kamata od 4,30 % godišnje te usporedbom iznosa iz dvaju otplatnih planova iskazao razliku u visini obveza, i to: prvo je iskazao razlike u visini anuiteta koje proizlaze iz promjene kamatne stope u predmetnom razdoblju otplate (stupac "m" Tabele 1a), zatim je te razlike iskazao u odgovarajućoj protuvrijednosti kuna, primjenom ugovorenog srednjeg tečaja HNB-a na dan plaćanja (stupac "p" Tabele 1a) te konačno iskazao razlike (povećanje obveze) po osnovi promjene tečaja (stupac "q" Tabele 1a), na način da se obveza koja je stvarno bila obračunana i plaćena (stupac "d" Tabele 1a) pomnoži razlikom tečajeva (onog stvarno primijenjenog na dan svake pojedine uplate i početnog tečaja važećeg na dan korištenja kredita), uz korekciju za dio tog iznosa sadržanom u razliku obveze po osnovi promjene kamatnih stopa. U skladu s tim, vještak u mišljenju navodi: da je ugovoreni iznos od 81.000,00 CHF prema srednjem tečaju HNB-a na dan isplate kredita iznosio protuvrijednost od 369.706,44 kn; da razlika obveza u razdoblju od dospijeća prve obveze (1. svibnja 2007.) do konačne prijevremene otplate (1. travnja 2011.), a koja proizlazi iz promjene kamatne stope u razdoblje otplate kredita, iznosi ukupno 3.023,16 CHF, odnosno 15.140.47 kn (iskazano prema ugovorenom tečaju za valutu CHF važećem na dan plaćanje pojedine obveze) s pojedinim mjesečnim iznosima razlika danima u stupcu "m" Tabele 1a iz dopunskog nalaza (u valuti CHF, odnosno stupcu "p" Tabele 1a iz dopunskog nalaza (u kunama) te da razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (1. svibnja 2007.) do konačne prijevremene otplate (1. travnja 2011.), a koja proizlazi iz razlike između tečaja važećeg na dan isplate, uz korekciju za iznos te razlike sadržan u razlici obveza koje proizlaze iz promjene kamatne stope iznose ukupno 47.773,72 kuna s pojedinim mjesečnim iznosima razlika danim u stupcu "q" Tabele 1a dopunskog nalaza.

Na dopunski nalaz i mišljenje vještaka ni tuženik ni tužitelje nisu imali prigovora, a tužitelj je sukladno njemu i precizirao tužbeni zahtjev podneskom od 4. 11. 2020., kao u izreci presude pa ih kao takve prihvaća i sud.

 

Prema odredbi čl. 1115. ZOO-a, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se platiti i zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

 

Imajuću u vidu da je razlog ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamati i valutnoj klauzuli  upravo nepoštenost tih odredbi, tužitelj ima pravo na zakonsku zateznu kamatu upravo od dana isplate pojedinih mjesečnih iznosa, a kako je to navedeno u Tabeli i u skladu s čime je tužitelj precizirao tužbeni zahtjev.

 

Tuženikov prigovor zastare nije osnovan.

              ZZP/09 (kao ni onaj raniji, a ni sada važeći ZZP) odredbe o zastari ne sadrži te se primjenjuju opće odredbe ZOO-a.

              Tražbine zbog povrata stečenog bez osnove zastarijevaju u općem zastarnom roku od pet godine iz čl. 225. ZOO-a.

              Prema odredbi čl. 241. ZOO-a, zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine.

              Prema odredbi čl. 140. ZZP/09, pokretanje ili vođenje postupka pokrenutom na temelju članka 131. ovog Zakona ne sprečava osobu kojoj je, postupanjem trgovca koje je suprotno odredbama ovog Zakona ili drugim propisima koji su navedeni u članku 131. ovog Zakona, prouzročena štete da pokretne pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete protiv osobe kojoj je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu, da pred sudom pokrene postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je sklopljen po utjecajem nedopuštenog postupanja, odnosno da pred sudom pokretne bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarivanje prava koja joj pripadaju na temelju pravili sadržanih u ovom ili drugim zakonima.

              Takvu odredbu sadrži i čl. 120. ZZP/13, važećeg u vrijeme podnošenja tužbe u ovom predmetu.

              No, o učincima tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesene u skladu s čl. 131. ZPP-a na prekid zastarnog roka izjasnio se Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi i rješenju broj Rev-2245/17-2. od 20. ožujka 2018. godine.             

              Pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske u navedenoj odluci jest da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, u konkretnom slučaju od 13. lipnja 2014. godine.

              S obzirom da se radi o odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske donesenoj u pogledu tzv. izvanredne revizije iz odredbe čl. 382. st. 2. ZPP-a, svrhe koje je upravo jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, takvim shvaćanjem je i ovaj sud vezan.

              Povodom ustavne tužbe podnesene protiv navedene presude Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj U-III-2922/2018 od 20. 2. 2020. zaključuje da "ovdje spornom pitanju prekida roka zastare Vrhovni sud pristupio imajući u vidu svrhu instituta zastare s jedne strane, te svrhu sustava kolektivne zaštite potrošača s druge strane, uravnotežujući suprotstavljene interese s jedne strane potrošača kao vjerovnika te s druge strane podnositeljice kao dužnika. Stoga Ustavni sud ne nalazi ništa očito nerazumno ili proizvoljno u pravnom shvaćanju Vrhovnog suda iznesenom u ovdje osporenoj presudi.".

              Tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava Trgovačkom sudu u Zagrebu u predmetu P-1401/2012. podnesena 4. travnja 2012. godine, čime je došlo do prekida zastare.

              Prema odredbi čl. 245. st. 3. ZOO-a, kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe … zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način.

              Sukladno navedenom pravnom shvaćanju, zastara za glede zahtjeva zbog ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi ponovno je počela teći 14. lipnja 2014. godine zbog presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj: Pž-7129/13. pa bi zastarni rok istekao 14. lipnja 2019., a glede zahtjeva zbog ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli zastara je ponovno počela teći od 15. lipnja 2018. zbog presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj Pž-6632/1017. pa bi zastarni rok istekao 15. lipnja 2023. godine.

              Tužba u ovom predmetu podnesena 15. travnja 2019. godine.

              Osim toga, prema pravnom shvaćanju zauzetom na prvoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/20), održane 30. siječnja 2020., objavljenom na mrežnim stranicama VSRH pod brojem Su-IV-47/2020-2., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO/05 (članka 104. stavka 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojima je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

              Kako su restitucijski zahtjevi tužitelja posljedica ništetnosti navedenih ugovornih odredbi koje su tek ovom presudom, nepravomoćno, utvrđene ništetnima, zastarni rok za njih nije niti počeo teći pa zastara očito nije nastupila.

              Za razliku od navedenih pravnih shvaćanja kojima je sud vezan, pozivanje tuženika na Prijedlog Direktive Europskog parlamenta i Vijeća sasvim je irelevantno budući da ta Direktiva još nije ni donesena te ne predstavlja pozitivno pravo te sud, kao što to tuženik pravilno i sam tvrdi, ne može suditi po principu de lege ferenda.

 

Nije osnovan ni prigovor tuženice da tužba ne obuhvaća sve sudionike tog pravnog posla, pri čemu očito misli na J. S. koji je ugovor o namjenskom kreditu potpisao u svojstvu založnog dužnika te prema odredbama čl. 14-18. ugovora, radi osiguranja cjelokupne tražbine kreditora prema korisniku kredita založio svoju nekretninu.

Prema odredbi čl. 297. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine, br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14, dalje: ZV), založno pravo je ograničeno stvarno pravo na određenoj stvari (zalogu) koje ovlašćuje svog nositelja (založnog vjerovnika) da određenu tražbinu, ne bude li mu o dospijeću ispunjena, namiri iz vrijednosti te stvari, ma čija ona bila, a njezin svagdašnji vlasnik (založni dužnik) dužan je to trpjeti.

Prema odredbi čl. 301. st. 1. Z-a, založnim se pravom osigurava namirenje iz vrijednosti određene novčane tražbine, ili tražbine kojoj je vrijednost izražena u novcu; dovoljno je određena tražbina u kojoj su određeni vjerovnik i dužnik, pravni temelj i visina, ili barem najviši iznos do kojeg se osigurava zalogom, a prema odredbi čl. 336. st. 1. ZV-a, ako se zalogom osigurana tražbina ne ispuni o dospijeću, založni je vjerovnik ovlašten ostvarivati svoje pravo na namirenje te tražbine iz vrijednosti zaloga.

Dakle, riječ je o stvarnom, a ne osobnom osiguranju tražbine pa založni vjerovnik može ali i ne mora biti osobni dužnik, kao što je to u ovom slučaju.

Imajući u vidu sadržaj ugovora o kreditu i predmet spora u ovom postupku, kao i činjenicu da je kredit u cijelosti otplaćen, sud ocjenjuje da bi tužitelj kao korisnik kredita i J. S. kao založni dužnik, u slučaju da je i J. S. tužitelj u ovoj parnici imali položaj materijalnih suparničara u smislu odredbe čl. 196. st. 1. t. 1. ZPP-a budući da među njima postoji pravna zajednica koja opravdava mogućnost da oni tuže, odnosno budu tuženi kao takvi (Dika, Mihajlo, Građansko parnično pravo, Stranke, njihovi zastupnici i treći u parničnom postupku, IV. knjiga, Narodne novine d.d, Zagreb, srpanj 2008., str. 135-136) te da bi u pogledu tužbenog zahtjeva za utvrđenje ništetnosti navedenih odredbi ugovora o kreditu imali i položaj jedinstvenih suparničara u smislu odredbe čl. 201. ZPP-a.

              S druge strane, u pogledu restitucijskog zahtjeva oni ne bi imali položaj jedinstvenih suparničara budući da takav zahtjev prvenstveno ovisi o tome tko je i koliko platio banci te takvi zahtjevi ne moraju i u pravilu ne mogu biti riješeni na isti način, tim više što Josip Sklezur nije osobni dužnik i ništa nije platio.

              Nužno suparničarstvo zakonom nije definirano, a prema pravnoj teoriji postoji kad određeni krug osoba mora sudjelovati na aktivnoj ili pasivnoj strani da bi vođenje parnice bilo dopušteno, odnosno da se donesena presuda ne bi mogla pobijati zbog neuključivanja svih tih osoba – zato što bi im bilo uskraćeno pravo da raspravljaju u postupku pred sudom (Dika, Mihajlo, op. cit., str. 166).

              Nužni suparničari jesu ujedno jedinstveni suparničari dok obrnuto ne mora biti (VSRH, Rev-725/14-2. od 18. studenoga 2014.).

              Imajući u vidu konkretni slučaj, odnosno činjenice da je kredit u cijelosti otplaćen te da restitucijski zahtjev postavlja samo korisnik kredita– tužitelj R. S., ovaj sud smatra da tužitelj i založni dužnik J. S. nemaju svojstvo nužnih suparničara, niti u pogledu deklaratornog zahtjeva u pogledu ništetnosti navedenih odredbi ugovora o kreditu (pri čemu se ukazuje i na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske izrađeno u presudu posl. broj: Revt 299/12-2. od 19. ožujka 2014. da u parnici radi utvrđenja ništetnosti pravnog posla stranke tog ugovore nemaju svojstvo nužnih suparničara, a radilo se o parnici tužitelja kao dužnika i založnog vjerovnika proti tuženika kao vjerovnika, radi utvrđenja ništetnosti sporazuma o osiguranju novčane tražbine temeljem ugovora o kratkoročnom zajmu, a u kojoj parnici nije sudjelovao drugi založni dužnik), a naročito ne u pogledu kondemnatornog restitucijskog zahtjeva pa stoga J. S. kao založni dužnik nije morao biti sudionikom u ovoj parnici te nema zapreka da se odluči o tužbenim zahtjevima bez njegova sudjelovanja.

              Sukladno navedenom, valjalo je tužbeni zahtjev usvojiti u cijelosti.

              Budući da je tužitelj tako u cijelosti uspio s konačno postavljenim tužbenim zahtjevom, valjalo je, temeljem odredbe čl. 154. st. 1. tuženikov zahtjev za naknadu troškova u cijelosti odbiti, a tuženiku naložiti da tužitelju nadoknadi parnični trošak.

              Tužitelju su troškovi zastupanja odmjereni prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, a kao potrebni su joj priznati troškovi: sastava tužbe po tbr. 7/1 u iznosu od 1.000,00 kuna; sastava podnesaka od 28. 8. 2019., 27. 4. 2020. i 4. 11. 2020. po tbr. 8/1 u iznosima od po 1.000,00 kuna; pristupa na ročišta 30. 5. 2019. i 2. 9. 2019. po tbr. 9/5 u iznosima od po 250,00 kuna (a ne zatraženih od po 1.000,00 kuna) te zastupanja na ročištima 14. 11. 2019. i 12. 11. 2020. po tbr. 9/1 u iznosima od po 1.000,00 kuna-

              Osim troškova zastupanja, tužitelju su priznati troškovi vještačenja u iznosu od 2.000,00 kuna te u troškovniku zatraženih sudskih pristojbi na tužbu (1.000,00 kn) i presudu (970,00 kn, a ne zatraženih 1.000,00 kn) pa je tuženiku je naloženo da mu na ime naknade troškova ukupno plati 10.500,00 kuna, a odbijen je preostali dio tužiteljevog zahtjeva za naknadu troškova u iznosu od 1.500,00 kuna.

              Na trošak je dosuđena i zakonska zatezna kamata od presuđenja, temeljem odredbe čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona (Narodne novine, br. 112/12, 25/13, 93/14, 55/16 i 73/17).

             

U Zlataru 22. prosinca 2020. godine

S u d a c:

Damir Čižmek

 

 

 

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

 

              Protiv ove presude je dopuštena žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, pisano, u tri primjerka, u roku od  15 dana.

             

DNA:

 

1. punomoćnici tužitelja V. B. T., odvjetnici iz D. S.,
2. punomoćnici tuženika M. K. K., odvjetnici iz Z.