- 1 -              Rev 1482/2014-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 1482/2014-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i suca izvjestitelja, Renate Šantek članice vijeća, Željka Šarića člana vijeća i mr. sc. Igora Periše člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja HRVATSKI ZAVOD ZA MIROVINSKO OSIGURANJE, Područna služba u R., S. k., protiv tuženika HRVATSKI URED ZA OSIGURANJE, Z., M. , zastupanog po punomoćnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda B. Š., T. Z.-J. i A. J. iz R., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-3491/10-2 od 3. srpnja 2013. kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-743/08-14 od 22. siječnja 2010., u sjednici održanoj 22. prosinca 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

Odbija se revizija tuženika kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

 

Presudom suda prvoga stupnja u točki I. izreke djelomično je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja te je tuženiku naloženo isplatiti tužitelju 13.316,84 kn sa zateznim kamatama kao u izreci presude, točkom II. izreke odbijen je preostali dio tužbenog zahtjeva tužitelja, dok je točkom III. izreke naloženo tužitelju naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu 6.510,47 kn, u roku od 15 dana, dok je preostali dio zahtjeva tuženika za naknadu parničnog troška odbijen kao neosnovan.

 

Presudom suda drugog stupnja suđeno je:

„1. Djelomično se prihvaća žalba tužitelja te se   p r e i n a č a v a   presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-743/08-14 od 22. siječnja 2010. godine u točki II. izreke u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja preko iznosa od  13.316,84 do 257.530,94 kn, te u dosuđujućem dijelu odluke o parničnom trošku u točki III. izreke i sudi:

 

Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati i daljnji iznos od 244.214,10 kn sa zateznim kamatama koje teku od 22. siječnja 2010. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena u roku od 15 dana.

 

Odbija se zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška u iznosu od 6.510,47 kn.

 

2. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana te se   p o t v r đ u j e   citirana presuda u točki II. izreke u dijelu kojim je odbijen preostali dio tužbenog zahtjeva tužitelja za iznos od 30.278,65 kn (preko iznosa od 257.530,94 kn do iznosa od 287.809,59 kn) sa zateznim kamatama.“

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tuženik pozivom na odredbu iz čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP) navodeći da istu podnosi zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka kao i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže reviziju prihvatiti i preinačiti pobijanu presudu na način da se žalba tužitelja u cijelosti odbije i potvrdi prvostupanjska presuda u dijelu pod toč. II i III izreke uz naknadu parničnog troška tuženiku.

 

Na reviziju nije odgovoreno.

 

Revizija nije osnovana.

 

Prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Suprotno tvrdnji revidenta, tijekom postupka pred drugostupanjskim sudom nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, a koju sadržajno ističe u reviziji. To stoga što su u pobijanoj drugostupanjskoj presudi, navedeni razlozi o odlučnim činjenicama. Razlozi o odlučnim činjenicama nisu proturječni niti nejasni, pa pobijana drugostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati njezina zakonitost i pravilnost.

 

Navodi revizije u kojima tuženik u okviru revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka navodi da sud drugog stupnja izvodi pogrešan zaključak o primjeni odredbe čl. 160. st. 2. toč. 5. Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novineˮ broj 102/98, 71/99, 127/00, 59/01, 109/01, 147/02, 117/03, 30/04, 177/04, 92/05, 43/07 - Odluka USRH, 79/07 i 35/08 - dalje ZOMO) kao i primjeni čl. 86. st. 2. i 3. Zakona o osiguranju („Narodne novineˮ broj 46/97, 116/99 i 11/02 - dalje ZO), zapravo su usmjereni na pogrešnu primjenu materijalnog prava, a ne na bitnu povredu odredaba parničnog postupka.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu štete na osnovi prava na invalidsku mirovinu koju je tužitelj priznao svom osiguraniku zbog opće nesposobnosti za rad nastale zbog ozljeda zadobivenih u prometnoj nesreći od … do koje je došlo krivnjom vozila inozemnih (mađarskih) registarskih oznaka.

 

U revizijskom stupnju postupka i nadalje je sporno pripada li tužitelju pravo potraživati od tuženika kapitaliziranu (ukupnu) svotu na ime naknade štete ili mu pripada pravo na naknadu razmjernog iznosa invalidske mirovine (stvarne štete) koja se odnosi na određeno razdoblje.

 

Pošavši od utvrđenja:

-              da je rješenjem tužitelja broj 18300 od 9. ožujka 2005. godine osiguraniku tužitelja V. K. priznato pravo na invalidsku mirovinu,

-              da je tužitelj tužbenim zahtjevom iz tužbe tražio naknadu štete u iznosu od 337.573,02 kn, koji je postavio, na temelju obračuna jednokratne naknade štete za invalidsku mirovinu osiguranika V. K. od 7. prosinca 2006. godine, koji je sačinio tužitelj,

-              da tužitelj prema tom obračunu traži naknadu stvarne štete – stvarno isplaćene invalidske mirovine svom osiguraniku u razdoblju od 5. veljače 2005. do 30. studenog 2006. godine u iznosu od 34.470,42 kn, zatim jednokratnu (kapitaliziranu) naknadu štete u iznosu od 288.669,15 kn, te naknadu za zavisne izdatke po zbirnoj stopi od 5% u iznosu od 14.433,45 kn,

-              da je tuženik tijekom postupka isplatio tužitelju nespornu štetu u iznosu od 36.446,59 kn, te smanjenim tužbenim zahtjevom tužitelj traži naknadu štete u iznosu od 301.126,43 kn.

 

Prvostupanjski sud je odlučujući o tužbenom zahtjevu, pošao od odredbi čl. 160. ZOMO, te odredbi čl. 81. st. 2. i čl. 86. ZO. Pri tome, u odnosu na tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži naknadu stvarne štete po osnovi isplaćene invalidske mirovine svom osiguraniku u razdoblju od 5. veljače 2005. do 30. studenog 2006. godine u iznosu od 34.470,42 kn, prvostupanjski sud zaključuje da tužitelj ima pravo tražiti tu štetu u razmjernoj svoti, koja se određuje prema preostalom trajanju mirovinskog staža i godina života korisnika, potrebnih za stjecanje prava na punu starosnu mirovinu, sukladno odredbama čl. 160. st. 2. toč. 1. i čl. 160. st. 5. ZOMO, te sukladno odredbama čl. 86. st. 2. i 3. ZO. Stoga je prvostupanjski sud djelomično prihvatio ovaj dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 5.308,38 kn koji je utvrdio umnoškom potraživanog iznosa s te osnove (34.470,42 kn) i koeficijenta 0,154.

 

Nadalje, u odnosu na zahtjev tužitelja za isplatu jednokratne (kapitalizirane) naknade štete prvostupanjski sud također zaključuje da se i ta šteta dosuđuje u razmjernoj svoti, sukladno citiranim zakonskim odredbama, pa je po tom osnovu tužitelju dosudio iznos od 44.455,05 kn, koji je utvrđen umnoškom iznosa od 288.669,15 kn, sukladno tužiteljevom obračunu, i koeficijenta 0,154.

 

Međutim, drugostupanjski sud je u pobijanoj odluci djelomično preinačio prvostupanjsku presudu, ocijenivši pri tome da tužitelju pripada pravo zahtijevati od tuženika naknadu ukupne svote štete (kapitaliziranu štetu) i da se u konkretnom slučaju primjenjuju odredbe čl. 160. i čl. 163. ZMO, pri čemu sud drugog stupnja iznosi stav da odredbe ZO ne reguliraju kapitaliziranu štetu kao što to reguliraju odredbe čl. 160. st. 3. i 4. ZOMO, kao kasnijeg donesenog zakonskog propisa.

 

Tuženik u reviziji osporava primjenu odredbi čl. 160. i čl. 163. ZMO ukazujući da odredba čl. 160. st. 5. ZMO i odredba čl. 86. st. 3. ZO na identičan način uređuju visinu štete koja je predmetom spora pri čemu smatra da tužitelj ima pravo zahtijevati samo naknadu stvarne štete s naslova razmjernog iznosa mirovine koja se određuje prema preostalom vremenu mirovinskog staža i godinama života oštećene osobe potrebnih za stjecanje prava na starosnu mirovinu, a ne ukupnu svotu štete (kapitaliziranu štetu).

 

Ovaj sud prihvaća pravno shvaćanje iz pobijane drugostupanjske presude da tužitelj ima pravo zahtijevati naknadu štete s naslova davanja koja se isplaćuju iz mirovinskog osiguranja u jednoj ukupnoj svoti, s obzirom na to da se šteta koju tužitelj potražuje u ovom postupku sastoji u njegovoj obvezi na trajna novčana davanja prema svom osiguraniku, a za takvo pravo ne traži se ispunjenje bilo kakvih daljnjih pretpostavki te stoga kada je tužitelj takav zahtjev istaknuo, onda nije ostavljeno na volju sudu cijeniti može li se takav oblik naknade štete (kapitalizacija) primijeniti u konkretnom slučaju (tako i ovaj sud u Rev-1412/2007-2 od 13. lipnja 2008., Rev-2315/2011 od 20. svibnja 2015. i dr.).

 

Pravilno je stoga, i prema ocjeni ovog suda, drugostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je prihvatio zahtjev tužitelja za isplatom kapitaliziranog iznosa doživotne mjesečne mirovine u smislu odredbe čl. 160. st. 4. ZMO.

 

U drugostupanjskoj presudi su izneseni dovoljni i jasni razlozi, koje ovaj sud prihvaća u cijelosti i na njih se poziva na temelju odredbe čl. 396.a st. 1. ZPP, kojim je određeno da u slučaju da odbije reviziju iz čl. 382. st. 1. ZPP, revizijski sud se može umjesto posebnog obrazloženja pozvati na razloge prvostupanjske odnosno drugostupanjske presude, ako ih prihvaća.

 

Sukladno odredbi čl. 396.a st. 2. ZPP na internetskim stranicama objavit će se drugostupanjska odluka na koju se poziva ovaj sud.

 

Slijedom navedenog valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP presuditi kao u izreci.

 

Zagreb, 22. prosinca 2020.

 

                                           Predsjednik vijeća:

                                           Željko Glušić, v.r.