- 1 -              Revd 1771/2020-2

Broj: Revd 1771/2020-2

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i suca izvjestitelja i dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice S. M. iz G., ..., OIB: ..., koju zastupa punomoćnik A. P., odvjetnik u Z., protiv tužene Republike Hrvatske, OIB: ..., koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Splitu, radi isplate, odlučujući o prijedlogu tužiteljice za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovnog broja Gž R-884/19-2 od 15. siječnja 2020., kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Općinskog suda Splitu poslovnoga broja Pr-149/2017 od 1. srpnja 2019., u sjednici vijeća održanoj 22. prosinca 2020.,

r i j e š i o   j e :

Prijedlog za dopuštenje revizije se odbacuje.

Obrazloženje

Tužiteljica je podnijela prijedlog za dopuštenje revizije protiv drugostupanjske presude, njezinog dijela kojim je, preinačenjem prvostupanjske presude, djelomično odbijen tužbeni zahtjev.

Postupajući sukladno odredbama čl. 385., čl. 385.a i čl. 387. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11 - proč. tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP) revizijski sud je ocijenio da u prijedlogu za dopuštenje revizije postavljeno prvo pravno pitanje nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni niti za razvoj prava kroz praksu, jer je u tom smislu pravno shvaćanje u pobijanoj odluci podudarno sa pravnim shvaćanjem koje je revizijski sud zauzeo u nizu svojih odluka (tako npr. u onim poslovnih brojeva Revr-648/14, Revr-131/13, Revr-635/13, Revr-1119/13).

U pogledu drugog i trećeg pravnog pitanja tužiteljica nije dokazala njihovu važnost za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni niti za razvoj prava kroz praksu. Naime, u odlukama na koje se, kao na razloge važnosti tužiteljica poziva (odluka Županijskog suda u Bjelovaru poslovnog broja Gž R-28/19 i Županijskog suda u Karlovcu poslovnog broja Gž R-34/18) drugostupanjski sudovi nisu izrazili pravno shvaćanje da bi se konkretni rad (koji je u ovopredmetnoj pobijanoj odluci vrednovan kao vrijeme odmora i nije se obračunavao) mogao vrjednovati po osnovama iz čl. 39. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike ("Narodne novine" br. 92/04), odnosno čl. 57., u svezi čl. 44. st. 4. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike ("Narodne novine" br. 93/08). O mogućnosti kvalificiranja ovoga rada kao prekovremenog, ovaj je sud, kako je navedeno, već izrazio pravno shvaćanje. Nadalje, činjenična situacija u okolnostima u kojima je revizijski sud zauzeo pravno shvaćanje u odluci poslovnog broja Revr-466/07 i Revr-1668/12 (na koju se također poziva tužitelj) je neusporediva sa ovopredmetnom, jer se ovdje, za razliku od tamo razmatrane, radi o činjenici višednevnog 24-satnog boravka na brodu, a ne o dolasku na posao/odlasku sa posla u kumulativnom trajanju (povrh formalnog radnog vremena) od nekoliko minuta do dva i pol sata (odluka poslovnog broja Revr-466/07, na čije pravno shvaćanje se poziva i u odluci Revr-1668/12). Niti u ostalim odlukama revizijskog suda koje se pobrojavaju u prijedlogu za dopuštenje revizije nije u pogledu ovih pitanja izraženo nepodudarno pravno shvaćanje.

Slijedom navedenog, nisu ispunjene pretpostavke za dopuštenje podnošenja revizije određene odredbom čl. 385.a st. 1. ZPP-a, pa je valjalo, na temelju odredbe čl. 392. st. 1. i čl. 387. st. 5. ZPP-a, riješiti kao u izreci ovoga rješenja.

Zagreb, 22. prosinca 2020.