- 1 -              Rev 1012/2020-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 1012/2020-2

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i suca izvjestitelja, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. F. iz S., P. 69, OIB …, zastupanog po punomoćnici P. D. K., odvjetnici u S., protiv tuženika A. H. d.o.o. iz Z., V. p. 1, OIB …, zastupanog po punomoćniku O. B., odvjetniku u Z., radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, odlučujući o žalbi tužitelja protiv rješenja Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž-695/2019-2 od 28. listopada 2019. kojim je potvrđeno rješenje Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-363/18 od 28. ožujka 2019., u sjednici održanoj 22. prosinca 2020.,

 

r i j e š i o   j e :

 

I Ukida se rješenje Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž-695/2019-2 od 28. listopada 2019. i rješenje Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-363/18 od 28. ožujka 2019. te se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

 

II Odluka o naknadi troška revizijskog dijela postupaka ostavlja se za konačnu odluku.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskim rješenjem odbačena je tužba tužitelja kao nedopuštena te je obvezan tužitelj naknaditi tuženiku naknaditi parnični trošak od 625,00 kn za zakonskim zateznim kamatama tekućim od donošenja tog rješenja pa do isplate.

 

Drugostupanjskim rješenjem odbijena je kao neosnovana žalba tužitelja te je potvrđeno prvostupanjsko rješenje. Tim rješenjem odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troška žalbenog dijela postupka.

 

Rješenjem ovog revizijskog suda broj Revd-448/2020-2 od 3. ožujka 2020. tužitelju je dopušteno podnošenje revizije protiv drugostupanjskog rješenja zbog slijedećeg pravnog pitanja:

 

"Može li tužitelj koji je kao ovršenik upućen u parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, pokrenuti parnični postupak radi utvrđenja nedopuštenosti ovrhe, a sud provesti postupak, iako je ovršni sud prije pokretanja parničnog postupka utvrdio da je ovrha dovršena?".

 

Tužitelj je sukladno odredbi čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP) protiv drugostupanjskog rješenja podnio reviziju i to zbog pravnog pitanja radi kojeg mu je revizijski sud dopustio podnošenje revizije.

 

Tuženik nije podnio odgovor na reviziju.

 

Revizija je osnovana.

 

Postupajući sukladno odredbi čl. 391. st. 1. ZPP revizijski sud u povodu revizije iz čl. 382. toga Zakona ispituje pobijanu odluku samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena.

 

Predmet spora je tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje da je nedopuštena ovrha određena rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Splitu poslovni broj Ovr-5120/16 od 6. prosinca 2016.

 

Nižestupanjski sudovi utvrdili su slijedeće činjenice:

 

- da je tužitelj kao ovršenik izjavio žalbu 19. prosinca 2016. protiv rješenja o ovrsi poslovni broj Ovr-5120/16 od 6. prosinca 2016., kojim je protiv njega određena ovrha radi prisilnog ostvarivanja novčane tražbine tuženika kao ovrhovoditelja,

 

- da je tuženik navedenu žalbu, između ostalih razloga, i izjavio i zbog žalbenog razloga iz odredbe čl. 50. st. 1. toč. 11. Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj 112/12, 25/13 i 93/14 – dalje: OZ) (zastare ovršne tražbine), u svezi kojeg je tuženik rješenjem ovršnog suda poslovni broj Ovr-5120/16 od 20. studenog 2017. upućen da pokrene parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom,

 

- da je ovršenik, u skladu s navedenim rješenjem o upućivanju na parnicu, podnio tužbi radi utvrđenja da je ovrha nedopuštena i to dana 23. siječnja 2018.,

 

- da je FINA dopisom od 25. kolovoza 2017. obavijestila ovršni sud da je tražbina ovrhovoditelja po rješenju o ovrsi poslovni broj Ovr-5120/16 od 6. prosinca 2016. u cijelosti naplaćena, slijedom čega je rješenjem ovršnog suda poslovni broj Ovr-5120/16 od 20. studenog 2017. utvrđeno da je ovrha u navedenom ovršnom predmetu dovršena,

 

- te da je pravomoćnost navedenog rješenja o dovršetku ovrhe nastupila prije podnošenja tužbe u ovom postupku.

 

Nižestupanjski sudovi odbacuju predmetnu tužbu zbog nedostatka pravnog interesa tužitelja jer da je u konkretnom slučaju riječ o tužbi na utvrđenje iz odredbe čl. 127. ZPP, odnosno jer da je tužitelj u vrijeme podnošenja tužbe imao mogućnost temeljem odredbe čl. 56. st. 1. OZ zahtijevati od tuženika da mu vrati ono što je provedbom ovrhe primio.

 

Takvo pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova nije pravilno.

 

Prema odredbi čl. 187. st. 1. ZPP tužitelj može u tužbi tražiti da sud samo utvrdi postojanje, odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave. Prema stavku 2. istog zakonskog članka, takva se tužba može podići kada je to posebnim propisima predviđeno, kad tužitelj ima pravni interes da sud utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave prije dospjelosti zahtjev za činidbu iz tog odnosa ili kad tužitelj ima kakav drugi pravni interes za podizanje takve tužbe.

 

Dakle, razrađujući procesnu pretpostavku pravnog interesa za traženjem deklaratorne zaštite, zakon određuje da pravo na ovu zaštitu postoji:

 

- kad je to posebnim propisima predviđeno – bilo da zakon daje neposredno ovlaštenje određenoj osobi da pokrene parnicu, bilo da ovlašćuje sud da određenu osobu uputi na pokretanje parnice (npr. u ovršnom ili stečajnom postupku, u ostavinskom ili u nekim drugim izvanparničnim postupcima) – pa u tom slučaju zakonsko ovlaštenje oslobađa tužitelja od tužnosti da dokazuje svoj konkretni pravni interes,

 

- kad tužitelj ima pravni interes da se utvrdi postojanje ili nepostojanje kakvog pravnog odnosa još prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz tog odnosa,

 

- kad tužitelj ima "neki drugi" – dakle bilo koji određeni pravni interes za podnošenje tužbe za utvrđenje, kada je tužitelj dužan da, u nedostatku presumcije o postojanju, učini vjerojatnim postojanje svog konkretnog pravnog interesa.

 

Kako je u konkretnom slučaju tužitelj prije navedenim rješenjem ovršnog suda upućen na pokretanje ove parnice (radi proglašenja predmetne ovrhe nedopuštenom) i to na temelju odredbe čl. 52. st. 3. OZ, to je tužitelj u konkretnom slučaju oslobođen obveze dokazivanja konkretnog pravnog interesa na pokretanje ove parnice. S obzirom da nižestupanjski sudovi svoju odluku temelje i na odredbi čl. 56. st. 1. OZ ovdje je za ukazati na slijedeće. Nijednom odredbom OZ nije propisano da nakon provedbe ovrhe i samo zbog te činjenice tužbeni zahtjev za proglašenja nedopuštenosti ovrhe postaje neosnovan, a niti da je tužba postala nedopuštena. Dapače, iz odredbe čl. 62. st. 1. toč. 4. OZ, prema kojoj nakon što je ovrha već provedena, ovršenik može u istom ovršnom postupku zatražiti od suda da naloži ovrhovoditelju da mu vrati ono što je ovrhom dobio, između ostalog ako je ovrha koja je provedena na određenom predmetu ovrha proglašena nedopuštenom, jasno proizlazi da se parnica radi utvrđenja nedopuštenosti ovrhe može voditi i nakon provedbe ovrhe. Odredba čl. 56. st. 1. OZ razrada je navedene odredbe o protuovrsi koja tek omogućuje tužitelju da u postojećem parničnom postupku (radi proglašenja ovrhe nedopuštenom) zahtjeva vraćanje onog što je ovrhovoditelj provedbom ovrhe dobio.

 

Dakle, odgovor na pravno pitanje naznačeno u reviziji je slijedeći:

 

"Tužitelj koji je pravomoćnim rješenjem suda donesenog u ovršnom postupku upućen na pokretanje parnice radi proglašenja ovrhe nedopuštenom može, postupajući sukladno tom rješenju podnijeti tužbu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, a sud može po toj tužbi provesti parnični postupak, pa iako je prije podnošenja tužbe ovrha dovršena."

 

Dakle u postupku pred nižestupanjskim sudovima povrijeđena je odredba čl. 187. st. 2. ZPP, a što je bilo od utjecaja na pravilnost i zakonitost nižestupanjskih rješenja, čime su dakle nižestupanjski sudovi počinili bitnu povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 187. st. 2. ZPP.

 

S obzirom na izneseno valjalo je na temelju odredbe čl. 394. st. 1. u vezi s odredbom čl. 400. st. 3. ZPP ukinuti pobijanu drugostupanjsko i prvostupanjsko rješenje te predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

 

Odluka o naknadi troška revizijskog postupka osniva se na čl. 166. st. 3. ZPP.

 

Zagreb, 22. prosinca 2020.