- 1 -              Rev 2199/2017-5

 

 

 

 

 

Broj: Rev 2199/2017-5

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Damira Kontreca člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. R. (prije K.), G., Austrija, zastupane po punomoćniku B. L., odvjetniku u Odvjetničkom društvu L. & P. d.o.o. iz Z., protiv tuženika D. T. iz O., (OIB: ...), kojeg zastupa punomoćnica S. M., odvjetnica iz O., radi isplate, odlučujući o reviziji i dopuni revizije tuženika protiv presude Županijskog suda u Osijeku posl. br. Gž-1875/2015-3 od 21. travnja 2016. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Osijeku posl. br. P-279/2014-25 od 23. travnja 2015., u sjednici održanoj 22. prosinca 2020.,

 

 

r i j e š i o  j e :

 

I. Prihvaća se revizija tuženika, ukida se presuda drugostupanjskog i prvostupanjskog suda u dijelu kojim je tužiteljica uspjela u sporu i tuženik obvezan na isplatu i predmet vraća na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu.

 

II. O trošku postupka povodom revizije odlučit će se konačnom odlukom.

 

 

Obrazloženje

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika kao djelomično neosnovana i prihvaćena kao djelomično osnovana tako da je prvostupanjska presuda:

 

a) potvrđena „u odluci o glavnoj stvari” kojom je tuženiku naloženo isplatiti tužiteljici 60.839,22 EUR-a „u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju Hrvatske narodne banke koji vrijedi na dan ispunjenja sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 30. siječnja 2013. pa do isplate prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena“,

 

b) preinačena u odluci o trošku postupka tako da je tuženiku naloženo „isplatiti tužiteljici trošak postupka u iznosu od 33.357,50 kn“,

 

              dok je odbijen „zahtjev tužiteljice za naknadu troška postupka iznad iznosa iz točke I.b) izreke“.

 

              Protiv drugostupanjske presude tuženik je izjavio tzv. redovnu reviziju i (u roku za podnošenje revizije) dopunu te revizije (sve iz odredaba čl. 382. st. 1. ZPP-a) zbog bitnih postupovnih povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 3., 6. i 11. ZPP-a i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da se nižestupanjske presude ukinu i tužba odbaci ili podredno da se predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

              Tužiteljica je odgovorila na reviziju i predložila da se ova odbaci kao nedopuštena, podredno odbije kao neosnovana.

 

Revizija sa njezinom dopunom je osnovana.

 

Revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu ispitao je u smislu odredbe čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011. - 148/2011. pročišćeni tekst, 25/2013., 28/2013. i 89/2014 - dalje: ZPP-a), a koja se na temelju odredbe čl. 53. st. 4. u svezi s odredbom čl. 36. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a („Narodne novine“, broj 57/11) i odredbom čl. 102. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a („Narodne novine“, broj 25/2013.) primjenjuje na ovaj spor, samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Predmetom spora zahtjev je na obvezivanje tuženika isplatiti tužiteljici 60.839,22 EUR-a „u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju Hrvatske narodne banke koji vrijedi na dan ispunjenja sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 30. siječnja 2013. pa do isplate“. Riječ je o sporu iz odnosa regresa (tužiteljica kao jamac platac traži da joj tuženik, kao glavni dužnik iz ugovora o kreditu, vrati ono što je za njega platila njegovom vjerovniku u ispunjenju njegova duga) - i to po ugovoru o jamstvu sklopljenim izvan pisanog ugovora za ispunjenje kojeg je tužiteljica jamčila.

 

Tuženik je već u odgovoru na tužbu istaknuo „“prigovor stvarne nenadležnosti naslovljenog suda” jer da je (stavljajući sve to u sadržaj ili značaj toga prigovora):

 

- pravnim poslom iz kojeg se izvlači njegova obveza, ugovorena primjena isključivo austrijskog prava i da će “svi sporovi iz ili u svezi s Ugovorom” biti odlučeni putem arbitražnog suda u Austriji,

 

- (u konačnom) ugovorom o jamstvu “za sve sporove koji proizlaze iz toga ugovora ugovorena nadležnost okružnog suda BG G.”, dakle “suda izvan Hrvatske”,

 

pa u reviziji i sam navodi da je to u stvari (“zapravo”) prigovor o apsolutnoj nenadležnosti suda u Republici Hrvatskoj - u svezi kojeg je (uostalom) u istome odgovoru na tužbu predložio da se tužba tužiteljice odbaci “sukladno odredbi čl. 16. st. 3. ZPP-a”,

 

Međutim, kako je:

 

- prvostupanjski sud prihvatio o tome i tako shvaćenom prigovoru (kao prigovoru stvarne nenadležnosti - ali i, kako revident sam ističe, apsolutne, sudske nenadležnosti iz čl. 16. ZPP-a) odlučiti posebnim rješenjem, iako je imao izbor o ovome izjasniti se samo nastavkom suđenja - ako je prigovor našao neosnovanim (u smislu odredaba čl. 301. ZPP-a, prema kojima: (st. 1.) “Ako stranka prigovori da rješavanje o tužbenom zahtjevu ne ide u sudsku nadležnost, da sud nije stvarno niti mjesno nadležan, da o istom zahtjevu već teče parnica, da je stvar pravomoćno presuđena, ili da je o predmetu spora sklopljena sudska nagodba, sud će riješiti hoće li o tim prigovorima raspravljati i odlučivati odvojeno od glavne stvari ili zajedno s njom.”, (st. 2.) “Protiv rješenja kojim se odbijaju prigovori stranaka nije dopuštena posebna žalba ako je sud odlučio da se odmah nastavi raspravljanje o glavnoj stvari.”),

 

- pa (ovdje odlučno) kako to rješenje, sa takvim sadržajem i značajem, tuženik nije pobijao (ono je u izostanku njegove žalbe postalo pravomoćno),

 

opravdano je (pravilno) bilo prihvatiti da se tuženik izrazom svoje pasivnosti suglasio sa tim rješenjem i odabirom tužiteljice da o predmetu spora sudi sud u Republici Hrvatskoj, odnosno da je zbog svoje pasivnosti (radi koje je navedeno rješenje postalo pravomoćno) izgubio pravo pozivati se na ono što drži ugovorenim - napose jer je tim pravom slobodno i mogao (obzirom da se radi o ugovorenoj a ne isključivoj nadležnosti) disponirati.

 

Na nešto (u najmanjem) suprotno tome zasigurno ne ukazuje sadržaj prijepornog ugovora o kreditu u dijelu u kojemu je istaknuto da je davatelj kredita (dakle: ne i primatelj) i pored ugovorene arbitraže (“doduše”) zadržao pravo “uložiti žalbe…svakom mjerodavnom sudu u Hrvatskoj” - ali i da korisnik kredita “naročito podliježe sudskoj nadležnosti svih sudova kod kojih davatelj kredita može uložiti žalbu ili zahtjeve svih vrsta…”

 

To sve valja sagledati i u svijetlu shvaćanja da se između pitanja ugovorene nadležnosti inozemnog suda ili arbitraže i pitanja apsolutne nenadležnosti domaćeg suda ne može uvijek staviti znak jednakosti, bar ne glede osnove ili polazišta tih pitanja: ugovaranjem nadležnosti inozemnog suda prorogira se samom slobodnom dispozicijom stranaka nadležnost inače stvarno i mjesno nadležnog domaćeg suda za postupanje u određenoj pravnoj stvari na inozemni sud - dok se apsolutna nenadležnost svodi ili ograničava samo na to da sud uopće nije nadležan odlučivati u određenoj pravnoj stvari.

 

Prema razlozima iz obrazloženja nižestupanjskih presuda, u postupku koji je prethodio ovome utvrđeno je:

 

- da je tuženik, kao korisnik kredita, 21. srpnja 2008. sklopio sa R. O., kao davateljem kredita, Ugovor o kreditu s obročnom otplatom broj: ..., a na temelju kojeg mu je isplaćeno 3,000.000,00 EUR-a „u svrhu stjecanja otprilike 15,4 % dionica u Društvu O.-K. d.d. s kamatom od 6,75 %, sa zateznom kamatom od 5 % godišnje“ - sve sa dospijećem na naplatu s 31. ožujka 2013.,

 

- da je osiguranje povrata kredita „dano u vidu zaloga svih dionica u vlasništvu korisnika kredita (najmanje 1976 pojedinačnih dionica“),

 

- da je kao jamac po tome ugovoru bio D. A. O., a za osiguranje plaćanja kredita dane su i dvije mjenice, s time da je kao uvjet isplate naznačeno i „predočenje pravovaljano potpisanog Ugovora o jamstvu“,

 

- da je taj Ugovor „potpisao tuženik, kao i predstavnik banke“,

 

- da tuženik „kredit nije vraćao, niti vratio“, a dospjele kamate „servisirao je“ na način da mu je novac donosila jamčeva supruga, pa je taj iznos uplaćivao na račun banke,

 

- da je tužiteljica 22. lipnja 2011. sklopila sa bankom, kao davateljem prijepornog kredita, Ugovor o jamstvu kojim je („vezano za Ugovor o kreditu s obročnom otplatom od 21. srpnja 2008. na 3,000.000,00 EUR-a čiji je korisnik D. T.“) preuzela „odgovornost kao jamac i platac solidarno“ za obvezu tuženika iz Ugovora o kreditu,

 

- da je u toj ulozi (prema potvrdi o plaćenom računu) „tužiteljica platila banci 60.839,22 EUR-a s danom 29. siječnja 2013. a po računu tuženika“,

 

- da je novac isplaćen temeljem Ugovora o kreditu „sjeo na račun“ tuženika, koji je „za isti kupovao dionice na svoje ime“.

 

Polazeći od takvih činjeničnih utvrđenja, drugostupanjski sud je zahtjev tužiteljice ocijenio osnovanim i (potvrđivanjem prvostupanjske presude) prihvatio uz osnovno i odlučno shvaćanje:

 

- da je „upravo tuženik bio stvarni korisnik kredita“: tako da prvostupanjski sud pravilno „nije prihvatio kao životne i logične, jer su kontradiktorne i neuvjerljive“, tvrdnje tuženika „da je predmetni ugovor otplatio D. A.-O. kao stvarni korisnik kredita, a da su kamate otplaćivane na način da mu je supruga navedene osobe davala svakomjesečni potrebni iznos, a koji je on nakon toga sa svog računa platio na račun banke“,

 

- da je tužiteljica isplatila ovdje prijeporni iznos - obzirom da se na tu isplatu obvezala kao jamac platac (sa značajem solidarnog jamstva sa glavnim dužnikom, sve budući da je „pravno dopuštena situacija u kojoj vjerovnik zasebno sklapa ugovor o jamstvu s jamcima“), u poziciji kojeg je odgovarala vjerovniku na isti način i pod istim uvjetima kao glavni dužnik, dakle za cjelokupnu obvezu po ugovoru o kreditu, sukladno čl. 111. st. 3. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05. - dalje: ZOO-a) - tako da je na strani vjerovnika (davatelja kredita) bilo pravo izbora od koga će se namiriti,

             

- da je tom isplatom, kojom je ispunila osiguranu tražbinu vjerovnika - davatelja kredita, tražbina prešla na tužiteljicu „kao jamca sa svim sporednim pravima i osiguranjima, sukladno čl. 110. ZOO-a“,

 

- da „ta činjenica nema utjecaja na primjenu mjerodavnog prava, kako se to neosnovano ističe žalbenim navodima“: „između tužiteljice koja zahtijeva regresnu isplatu tražbine koju je ona isplatila i tuženika, nema ugovornog odnosa prema kojem bi bila ugovorena primjena austrijskog prava kao mjerodavnog prava“ („primjena tog prava ugovorena je između banke i korisnika kredita, te jamca i banke po osnovi ugovora o jamstvu, a u odnosu na sporove koji bi proizlazili iz tih ugovora“, a za „odnos regresnog potraživanja nema ugovorne odredbe“),

 

- da je zbog toga tuženik pravilno obvezan tužiteljici isplatiti presuđeni iznos.

 

Pritom je takvo shvaćanje temeljio na primjeni ZOO-a, i to:

 

- odredbe čl. 104., prema kojoj: „Ugovorom o jamstvu jamac se obvezuje prema vjerovniku da će ispuniti valjanu i dospjelu obvezu dužnika, ako to ovaj ne učini.“,

 

- odredbe čl. 111. st. 3., prema kojoj: „Ako se jamac obvezao kao jamac platac, odgovara vjerovniku kao glavni dužnik za cijelu obvezu i vjerovnik može zahtijevati njezino ispunjenje bilo od glavnog dužnika bilo od jamca ili od obojice u isto vrijeme.“,

 

- odredbe čl. 120. st. 1., prema kojoj: „Jamac koji je isplatio vjerovniku njegovu tražbinu može zahtijevati od dužnika da mu naknadi sve što je isplatio za njegov račun, a i kamate od dana isplate.“,

 

te na daljnjem shvaćanju da te odredbe ZOO-a, kojima je uređen poseban oblik jamstva - kod kojeg se jamac obvezao kao jamac platac, podrazumijevaju da takav jamac za preuzetu obvezu odgovara kao i glavni dužnik (ovdje korisnik kredita) - tako da vjerovnik ima ovlast odabira onog od kojeg će zahtijevati ispunjenje obveze (da li od glavnog dužnika ili od jamca platca - ili od njih oboje zajedno), ne zalazeći pritom u međusobni odnos obveznika: riječ je o solidarnom - a ne supsidijarnom jamstvu, i to sa svime onim što priroda i propisani sadržaj toga jamstva nosi (u biti vjerovnik je u povoljnijoj situaciji jer ima dva osobna dužnika).

 

Takvo shvaćanje, prema stanju raspravljenosti predmeta spora do ovoga stupnja postupka i razlozima kojima se obrazlaže, revizijski sud ne nalazi pravilnim.

 

Prije svega, kada bi se i prihvatilo mjerodavnim za odluku u sporu domaće pravo - izraženo u navedenim odredbama ZOO-a, pogrešno je shvaćanje o poziciji jamca platca koji je isplatio dug glavnog dužnika i stekao pravo regresa od ovog, a prema kojem shvaćanju (iz osporene presude):

 

„između tužiteljice koja zahtijeva regresnu isplatu tražbine koju je ona isplatila i tuženika, nema ugovornog odnosa prema kojem bi bila ugovorena primjena austrijskog prava kao mjerodavnog prava“ („primjena tog prava ugovorena je između banke i korisnika kredita, te jamca i banke po osnovi ugovora o jamstvu, a u odnosu na sporove koji bi proizlazili iz tih ugovora“, a za „odnos regresnog potraživanja nema ugovorne odredbe“).

 

Naime, isplatom duga za onog za kojeg jamči, jamac ne može steći prava koja nije imao i vjerovnik, niti veća niti druga. On ulazi u poziciju vjerovnika i vrijede pravila: takav jamac ima samo ona prava koja je prema dužniku imao i vjerovnik - a dužnik se prema jamcu može braniti „oružjem“ kojim se mogao braniti i prema vjerovniku, dakle - sa svime što su ugovorili, pa i glede ugovorene nadležnosti i primjenjivog materijalnog prava.

 

To proizlazi iz same prirode ili smisla jamstva kao oblika personalne zakonske subrogacije: jamac koji je isplatio vjerovniku tražbinu iz ugovora za koju je jamčio, stupa u sva prava i obveze vjerovnika iz glavnog ugovora - i ugovor o jamstvu, u kojemu nije sudjelovao, ne može dužnika dovesti u poziciju koja bi u ičemu bila nepovoljnija od one koju je prethodno imao prema vjerovniku.

 

Posljedično sa time, takvo shvaćanje vodi i sljedećem, ovdje relevantnom: i u naknadno nastalom zakonskom regresnom odnosu jamca i dužnika (dakle: nakon promjene u osobi vjerovnika) vrijede (primjenjuju se) odredbe glavnog ugovora o međusobnim pravima i obvezama vjerovnika i dužnika (primjerice: o vrsti i visini tražbine, mjerodavnom pravu, zastarnom roku, sporednim tražbinama).

 

Kako su nižestupanjske presude temeljene na tome suprotnom i time pogrešnom pravnom shvaćanju - jer polaze od pogrešne kvalifikacije ovdje prijepornog ugovora o jamstvu, dajući mu potpuno samostalan značaj - ograničujući se isključivo na zakonski, regresni odnos jamca (koji je platio vjerovniku tražbinu) i glavnog dužnika, kao da su time u odnosu jamca i dužnika potpuno „otklonjene“ odredbe glavnog ugovora i posljedice akcesornosti ugovora o jamstvu, valja prihvatiti:

 

- da je i uz primjenu domaćeg prava ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava,

 

- ali i da je zbog takve pogrešne primjene domaćeg materijalnog prava, činjenično stanje relevantno za odluku o predmetu spora ostalo neraspravljeno i time nepotpuno utvrđeno: u svezi sadržaja ovdje glavnog ugovora o međusobnim pravima i obvezama vjerovnika i dužnika - u okvirima kojeg se jedino i mogu kretati prava tužiteljice prema tuženiku (o navedenom: o vrsti i visini njezine tražbine, mjerodavnom pravu - pa i glede odnosa jamstva, zastarnom roku, sporednim tražbinama),

 

- da zbog toga nema uvjeta za preinaku pobijane presude.

 

Slijedom toga valjalo je ukinuti obje nižestupanjske presude - te odlučiti kao u izreci ove odluke, u st. I. izreke rješenja (na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP-a).

 

U ponovljenom suđenju prvostupanjski sud će postupiti u skladu s prethodno iznijetim shvaćanjem te ovisno o rezultatu ocjene svih okolnosti relevantnih za odluku - ponovno odlučiti o zahtjevu tužiteljice: odlukom o predmetu spora s obrazloženjem prema odredbi čl. 338. st. 4. ZPP-a.

             

Uputno je (obzirom da to postaje aktualno i pravno relevantno slijedom posljedica primjene prethodno iznijetog shvaćanja revizijskog suda o pravu jamca kao akcesornom pravu) u tome postupku imati na umu:

 

- da je tuženik tijekom postupka isticao i materijalnopravni prigovor, na kojemu ustraje i u reviziji, da je ovdje riječ o sporu s međunarodnim elementom i da su stranke glavnog ugovora, ugovora o kreditu, njime ugovorile primjenu stranog - austrijskog materijalnog prava: ali i da je odredbom čl. 25. Zakona o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja u određenim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91. i 88/2001.), na snazi u vrijeme nastanka ovdje spornih odnosa, bilo propisano: “Na akcesorni pravni posao, ako nije drugačije određeno, primijenit će se pravo mjerodavno za glavni pravni posao.“,

 

              - da je tuženik isticao da je za ugovor o prijepornom jamstvu saznao tek primitkom tužbe (slijedom čega taj njegov prigovor valja raspraviti u smislu odredbe čl. 123. ZOO-a, prema kojoj: „Dužnik može koristiti protiv jamca koji je bez njegova znanja podmirio vjerovnikovu tražbinu sva pravna sredstva kojima je u času podmirenja mogao odbiti vjerovnikov zahtjev.“),

 

- da je tuženik tijekom postupka isticao i prigovor prividnosti glavnog ugovora i da nije glavni dužnik iz tog ugovora, odnosno (time) da glavni ugovor nije ni nastao i da prikriva neki drugi ugovor (što bi, u uvjetima opravdanosti toga prigovora, dovodilo u pitanje i učinke ugovora o jamstvu), pa je na te okolnosti predložio i dokaze - a niti jednoj stranki u postupku ne može se imputirati da nije dokazao neku činjenicu, ako mu nije pružena niti mogućnost da je dokazuje,

 

- da se u svezi prethodno navedenog, odluka suda, da bi bila pravilna, ne može zadovoljiti samo uopćenom konstatacijom da je „upravo tuženik bio stvarni korisnik kredita“ ili da prvostupanjski sud pravilno „nije prihvatio kao životne i logične, jer su kontradiktorne i neuvjerljive“, tvrdnje tuženika,

 

- da bi obzirom na prigovore tuženika, ovdje valjalo razjasniti volju stranaka u odnosima banke, glavnog dužnika i jamca iz glavnog ugovora, te volju jamaca u međusobnim odnosima (pogotovo kada se navodi da je „dotadašnji jamac ustupio svoju obvezu“ otplate kredita tužiteljici) - i o tome dati jasne i logične, prihvatljive razloge,

 

- da valja razjasniti i je li glavni ugovor o kreditu raskinut zbog neplaćanja ili je otkazan, a sve obzirom da od toga ovisi i sadržaj prava i obveza stranaka glavnog ugovora i ugovora o jamstvu.

 

Budući da odluka o troškovima postupka ovisi o konačnom uspjehu stranaka u sporu, valjalo je ukinuti i rješenja nižestupanjskih sudova u odluci o troškovima postupka (u smislu odredbe čl. 164. st. 4. ZPP-a).

 

Zagreb, 22. prosinca 2020.

 

                            Predsjednik vijeća:

              Katarina Buljan, v. r.