- 1 -              Rev 329/2017-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 329/2017-2

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

 

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Marine Paulić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. D. iz G. U., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnica M. Š., odvjetnica u G., protiv tuženice R. H., OIB: …, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Bjelovaru, Stalna služba u Daruvaru, radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-7199/16-2 od 2. studenog 2016. kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Bjelovaru, Stalne službe u Daruvaru poslovni broj P-1626/15-20 od 11. srpnja 2016., u sjednici održanoj 22. prosinca 2020.,

 

 

r i j e š i o   j e :

 

1.                  Ukida se presuda Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-7199/16-2 od 2. studenog 2016. te se predmet vraća tom sudu na ponovno suđenje.

 

II.               Odluka o troškovima povodom revizije ostavlja se za konačnu odluku.

 

 

Obrazloženje

 

Općinski sud u Bjelovaru, Stalna služba u Daruvaru presudom poslovni broj P-1626/15-20 od 11. srpnja 2016. pod točkom I. izreke prihvatio je tužbeni zahtjev koji glasi:

 

„Utvrđuje se da je tužitelj D. D. iz G. U., OIB: … vlasnik nekretnina upisanih u z.k.ul. broj: 1959 k.o. U. koje se sastoje od čkbr. 1675/39 šuma u brdu sa 713 čhv koja je u zemljišnim knjigama upisana na ime R. H. što je tuženik R. H. zastupana po ODO Bjelovar Stalna služba u Daruvaru dužan tužitelju priznati i trpjeti zemljišno-knjižnu provedbu.

 

Nalaže se zemljišno-knjižnom odjelu Garešnica Općinskog suda u Bjelovaru upis prava vlasništva predmetnih nekretnina na ime i za korist tužitelja.“  Pod točkom II. izreke naložio je tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 5.825,00 kuna u roku od 15 dana.

 

Županijski sud u Zagrebu presudom poslovni broj: Gž-7199/16-2 od 2. studenog 2016. pod točkom I. izreke preinačio je prvostupanjsku presudu te je odbio tužbeni zahtjev koji glasi:

 

„Utvrđuje se da je tužitelj D. D. iz G. U., OIB: … vlasnik nekretnina upisanih u z.k.ul. broj: 1959 k.o. U. koje se sastoje od čkbr. 1675/39 šuma u brdu sa 713 čhv koja je u zemljišnim knjigama upisana na ime R. H. što je tuženik R. H. zastupana po ODO Bjelovar Stalna služba u Daruvaru dužan tužitelju priznati i trpjeti zemljišno-knjižnu provedu.

 

Nalaže se zemljišno-knjižnom odjelu Garešnica Općinskog suda u Bjelovaru upis prava vlasništva predmetnih nekretnina na ime i za korist tužitelja.“

 

Pod točkom II. je odbio zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška, a pod točkom III. izreke je naložio tužitelju naknaditi tuženici parnični trošak u iznosu od 2.500,00 kuna.

 

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je pozivom na čl. 382. st. 2. toč. 1., 2. i 3. podnio reviziju s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske reviziju prihvati i preinači pobijanu presudu ili ju ukine i predmet vrati drugostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija je osnovana.

 

Budući da je drugostupanjska presuda donesena primjenom odredbe čl. 373.a Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 88/08 i 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 - dalje: ZPP), koji se u ovom slučaju primjenjuje na temelju odredbe čl. 117. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 70/2019), ovaj sud je reviziju tužitelja razmatrao kao reviziju iz čl. 382. st. 1. toč. 3. ZPP.

 

Prema odredbi čl. 392.a ZPP revizijski sud ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Predmet spora je utvrđenje prava vlasništva na nekretnini dosjelošću.

 

U revizijskom stadiju postupka je sporno je li tužitelj dosjelošću stekao pravo vlasništva na utuženoj nekretnini.

 

Prvostupanjski sud je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja nakon što je utvrdio:

 

- da je tužitelj kupoprodajnim ugovorom od 3. kolovoza 2015. kupio nekretninu od E. B. kao izvanknjižno vlasništvo,

 

- da je E. B. zajedno sa svojim prednicima (sa stricem J. Š. je imao sklopljen ugovor o doživotnom uzdržavanju, a J. Š. je nekretninu naslijedio od svoje supruge E. rođene K. koja je nekretninu dobila od svojih roditelja kao miraz) u posjedu od 40-ih godina 20. stoljeća,

 

- da je predmetna čestica bila u društvenom vlasništvu na temelju rješenja Komisije za arondaciju od 17. rujna 1970.,

 

- da je predmetna čestica (šuma u brdu) upisana kao vlasništvo tuženice od 1999.,

 

- da se čestica nalazi u Programu raspolaganja poljoprivrednim zemljištem, ali da nije obuhvaćena nijednim oblikom raspolaganja jer je zarasla i nije u funkciji, a nije bila uključena niti u osnovu gospodarenja H.,

 

- da su u katastru bile upisane 2 čestice istog broja (1675/39) od toga je za prvu kao posjednik upisan B. V., od 1973. nasljeđivanjem A. V., a od 1974. prelazi na P. I., te od 1982. na O. P. D., dok je druga čestica od 1970. upisana na posjednika M. Z., a 1974. je promijenila broj i ostala upisana na istom posjedniku,

 

- da u zemljišnim knjigama 6. veljače 1954. predmetna čestica darovnim ugovorom prelazi s imena I. K. na S. K., a 1958. kupoprodajnim ugovorom prelazi sa S. na M. K., te od 1971. temeljem rješenja o arondaciji prelazi s M. K. u društveno vlasništvo s pravom korištenja P. D., a od 1991. na P. D. te je od 1999. upisano vlasništvo tuženice.

 

Na temelju tako utvrđenih činjenica prvostupanjski sud je zaključio da je tužitelj kao kvalificirani posjednik u posjedu nekretnine od 1940.-ih godina sa svojim prednicima stekao pravo vlasništva dosjelošću predmetne nekretnine primjenom odredbi čl. 159. st. 2. i 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09 i 143/12 - dalje u tekstu: ZVDSP-a).

 

Drugostupanjski sud je primjenom odredbe čl. 373.a ZPP preinačio prvostupanjsku presudu zaključivši uvidom u kupoprodajni ugovor sklopljen između tužitelja i E. B. da je tužitelj znao da stječe nekretninu u vlasništvu tuženice te da njegov posjed nije bio pošten zbog čega nisu ispunjeni uvjeti za stjecanje prava vlasništva dosjelošću. Pri tome zaključuje i da se u rok za stjecanje dosjelošću na nekretnini koja je bila u društvenom vlasništvu sukladno odredbi čl. 388. st. 4. ZVDSP ne računa vrijeme posjedovanja prije 8. listopada 1991.

 

Osporavajući pravilnost navedenih pravnih shvaćanja tužitelj u reviziji navodi da je tužitelj u poštenom posjedu nekretnine po svojim prednicima od 1940-ih godina te da je tužitelj do 17. studenog 1999., kada je odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske ukinuta odredba čl. 388. st. 4. ZVDSP, već bio u posjedu nekretnine 40 godina iako smatra da za stjecanje vlasništva dosjelošću nije potrebno vrijeme od 40 godina nego 20 godina bez obzira što se radilo o nekretnini u društvenom vlasništvu (s obzirom da je posjed stečen prije 1968. tj. u vrijeme važenja Općeg građanskog zakonika). Tužitelj smatra da je stekao vlasništvo dosjelošću kako prema paragrafima od 1460 do 1477 Općeg građanskog zakonika tako i prema čl. 28. i 30. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima.

 

Nadalje navodi da tuženica nije tužitelju osporavala postojanje posjeda do podnošenja tužbe te je stoga tužitelj bio sa svojim prednicima pošten posjednik. Tužitelj navodi i da je odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske od 17. studenoga 1999. ukinuta odredba čl. 388. st. 4. ZVDSP, ali da je ta odredba bila na snazi od 1. siječnja 1997. do 17. studenog 1999. te da je u tom vremenskom razdoblju mogla proizvesti određene pravne učinke u smislu stjecanja prava vlasništva ex lege u korist posjednika nekretnine u društvenom vlasništvu ako su do njezinog ukidanja bile ispunjene sve potrebne pretpostavke pa kako je tužitelj u posjedu nekretnine od 1940.-ih godina te da njemu i njegovim prednicima nitko nije osporavao posjed, to je tužitelj stupanjem na snagu ZVDSP stekao pravo vlasništva na temelju zakona jer je proteklo 20 godina za pošten posjed. Također smatra da se to što su nekretnine bile upisane u društvenom vlasništvu, a kasnije na R. H., ne može tumačiti da je tužitelj bio nepošten posjednik.

 

Nadalje smatra da je Ustavni sud RH odredbu čl. 388. st. 4. ZVDSP-a ukinuo radi zaštite prava trećih osoba, a da u konkretnom nisu bila uključena bilo kakva prava trećih osoba i da tužitelj ne bi trebao niti smio snositi posljedice greške koju je sama država počinila time što je svojevremeno sama donijela neustavni propis.

 

Navedena shvaćanja drugostupanjskog suda nisu pravilna.

 

Pogrešno je shvaćanje drugostupanjskog suda da činjenica da je u kupoprodajnom ugovoru sklopljenom između tužitelja kao kupca i E. B. kao prodavatelja navedeno da je sporna nekretnina u zemljišnim knjigama upisana kao vlasništvo R. H. čini tužitelja nepoštenim posjednikom.

 

Naime, činjenica da su tužitelj i njegovi prednici kao posjednici nekretnina mogli znati ili pak znali za upis u zemljišnim knjigama, odnosno da su te nekretnine u tim knjigama u svom razdoblju njihova posjedovanja bile upisane kao vlasništvo tuženice ili njezinih prednika, ne čini samo za sebe posjed tužitelja i njegovih prednika nesavjesnim ili nepoštenim ako su tužitelj i njegovi prednici za tog razdoblja posjedovanja prema okolnostima konkretnog slučaja imali razloga osnovano vjerovati i vjerovali da posjed vrše kao vlasnici (tako i u Rev1209/16, Revx-76/14 i dr.).

 

Nadalje, pogrešno je i pravno shvaćanje drugostupanjskog suda da se u rok za dosjelost na nekretnini u društvenom vlasništvu ne računa vrijeme proteklo prije 8. studenog 1991. prema odredbi čl. 388. st. 4. ZVDSP.

 

O tome se ovaj sud izjasnio u odluci br. Rev-291/14 od 17. travnja 2018., a ono glasi:

 

„kod stjecanja prava vlasništva dosjelošću na stvarima koje su prije 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu treba u vrijeme dosjelosti računati i vrijeme prije 8. listopada 1991., ako se time ne vrijeđaju vlasnička prava osoba koja ta prava nisu stekla na temelju odredbe čl. 388. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08 i 38/09 - dalje: ZVDSP), nego na temelju drugih odredaba tog Zakona.

 

Rizik bilo kakve greške koju su počinila državna tijela, mora snositi država i ne smiju se ispravljati na teret pojedinca koji je stekao pravo vlasništva dosjelošću na temelju zakonske odredbe koju je Ustavni sud RH naknadno ukinuo, posebice u onom slučaju kada ne postoji drugi suprotstavljeni privatni interes trećih osoba.“

 

Obrazloženje navedenog pravnog shvaćanja polazi od odredbe čl. 3. Zakona o preuzimanju Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima („Narodne novine Republike Hrvatske“, broj 53/1991 od 8. listopada 1991.) kojom je stavljen izvan snage čl. 29. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima.

 

Nakon toga je ZVDSP-a., u članku 388. st. 4. bilo propisano da se u rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu računa i vrijeme posjedovanja proteklo prije toga dana.

 

Ustavni sud je 17. studenoga 1999., ukinuo čl. 388. st. 4. ZVDSP-a iz 1996. (odluke br. U-I-58/1997, U-I235/1997, U-I-237/1997, U-I-1053/1997 i U-I-1054/1997 od 17. studenoga 1999., „Narodne novine“, broj 137/99 od 4. prosinca 1999.)

 

Navedeno shvaćanje doneseno je na temelju shvaćanja zauzetog u presudama Europskog suda za ljudska prava (Trgo protiv Hrvatske), ali i na presudama toga suda u predmetima Jakeljić protiv Hrvatske, Radomilja i drugi protiv Hrvatske i Gashi proti Hrvatske vezano za propise i prava stranaka koja su stečena na temelju ukinutih zakonskih odredbi.

 

Prema pravnom shvaćanju citiranog suda iznesenom u pobrojanim odlukama „u tim okolnostima, Sud smatra da podnositelj zahtjeva koji se razumno oslonio na zakonodavstvo koje je kasnije ukinuto kao neustavno ne bi trebao - s obzirom na izostanak bilo kakve štete u odnosu na prava drugih osoba - snositi posljedice greške koju je počinila sama država, donijevši takav neustavan propis. Zapravo, kao posljedica njegovog ukidanja, vlasništvo imovine koje je podnositelj zahtjeva stekao dosjelošću na temelju odredbe koja je kasnije ukinuta kao neustavna, vraćeno je državi kojoj je time pogodovala njezina vlastita greška. U svezi s tim, Sud ponavlja da rizik bilo kakve greške koju su počinila državna tijela mora snositi država te da se greške ne smiju ispravljati na trošak dotičnog pojedinca, posebice kada ne postoji drugi suprotstavljeni privatni interes.“

 

Prema navedenom pravno shvaćanje drugostupanjskog suda protivno je pravnom shvaćanju ovoga, ali i Europskog suda za ljudska prava, iznesenom u navedenim odlukama.

 

Kako iz podataka u spisu proizlazi da su prednici tužitelja posjedovali spornu nekretninu i prije 8. listopada 1991., sud će u nastavku postupka, odlučujući ponovno o žalbi tuženice, ispitati postoje li okolnosti za primjenu pravnog shvaćanja koje je Europski sud za zaštitu ljudskih prava iznio u predmetu Trgo protiv Hrvatske (presuda od 11. lipnja 2009. br. 35298/04) kada se radi o stjecanju prava vlasništva dosjelošću na nekretninama koje su bile u režimu društvenog vlasništva.

 

Kako zbog pogrešnog pravnog pristupa drugostupanjski sud nije raspravio sve relevantne činjenice, odnosno jesu li s obzirom na izneseno pravno shvaćanje, u konkretnom slučaju ispunjene sve pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću, valjalo je na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP-a prihvatiti reviziju tužitelja i ukinuti drugostupanjsku presudu i predmet vratiti tom sudu na ponovno odlučivanje.

 

U nastavku postupka drugostupanjski sud će utvrditi sve relevantne činjenice na koje je ukazano ovim rješenjem vodeći računa o izraženom shvaćanju u ovoj odluci.

 

Odluka o troškovima postupka nastalim u povodu revizije utemeljena je na odredbi čl. 166. st. 3. ZPP-a.

 

Zagreb, 22. prosinca 2020.