- 1 -              Revt 240/2017-2

 

 

 

 

 

Broj: Revt 240/2017-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, Željka Glušića člana vijeća i suca izvjestitelja, Željka Šarića člana vijeća, Željka Pajalića člana vijeća te mr. sc. Igora Periše člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja N. I. A., Š., Z., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik D. Š., odvjetnik u Ž., protiv tuženika Stečajne mase iza Ž. b. d.d. u stečaju, V., OIB: …, koju zastupa punomoćnica M. M., odvjetnica u Z., radi naknade štete,  odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-3937/2016-2 od 24. siječnja 2017., kojom je preinačena presuda Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj P-533/15-76 od 18. ožujka 2016., u sjednici vijeća održanoj 22. prosinca 2020.,

 

r i j e š i o   j e :

 

I/              Prihvaća se revizija, ukida presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-3937/2016-2 od 24. siječnja 2017. i predmet se vraća tom sudu na ponovno suđenje.

 

II/              Odlučivanje o troškovima revizije ostavlja se za konačnu odluku.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju 3.707.580,56 kn s kamatama od 8. ožujka 2002. do isplate te mu nadoknaditi parnične troškove u iznosu od 1.015.952,00 kn (stavak I. izreke); dok je zahtjev tužitelja za naknadom parničnih troškova u iznosu od 411.703,30 kn odbijen kao neosnovan (stavak II. izreke):

 

Drugostupanjskom presudom preinačena je presuda suda prvog stupnja na način da je u cijelosti odbijen tužbeni zahtjev (stavak I. izreke); naloženo je tužitelju nadoknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 116.500,00 kn (stavak II. izreke); dok je zahtjev tuženika za naknadom troškova parničnog postupka u iznosu od 117.000,00 kn odbijen kao neosnovan (stavak III. izreke).

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da revizijski sud pobijanu odluku preinači, a podredno da istu ukine i predmet vrati drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Tuženik nije odgovorio na reviziju.

 

Revizija je osnovana.

 

Prema odredbi članka 392.a. stavak 1. Zakona o parničnom postupu („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 04/08, 123/08, 57/11, 148/11 , 25/13 i 89/14 – dalje: ZPP), ovaj sud je pobijanu presudu ispitao samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja, kao vjerovnika stečajne mase, za naknadu štete koja mu je nastala propustom stečajnog upravitelja da mu vrati mjenice koje nije naplatio s računa izdavatelja mjenica.

 

Polazeći od utvrđenja:

-          da je tužitelj vlasnik dviju mjenica izdanih u Ž. 21. srpnja 1997, na iznos od 182.025,00 CHT te iznos od 291.136,00 CHF, koje mjenice je izdalo društvo Ž. c. d.d. Ž. (trasat),

-          da je prednik tuženika (Ž. b. d.d.) bila banka mjesta plaćanja i platnog agenta trasata,

-          da su sporne mjenice predniku tuženika dostavljene na naplatu još 19. lipnja 1998. i 20. kolovoza 1998.,

-          da prednik tuženika nije naplatio mjenice s računa izdavatelja, ali i da ih je odbio vratiti tužitelju,

-          da je odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Gzz-13/06 od 26. studenoga 2008. naloženo tuženiku vratiti tužitelju mjenice,

-          da je rješenjem Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj St-20/99 od 3. svibnja 1999. nad Ž. b. d.d. otvoren stečajni postupak, u kojem je tužitelj prijavio svoju tražbinu i koja mu je u cijelosti priznata,

-          da je rješenjem Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj St-35/02 od 8. ožujka 2002. nad trasatom otvoren stečajni postupak, u kojem je tužitelj prijavio svoju tražbinu na ime nenaplaćenih mjenica koja zajedno s kamatama iznosi 3.726.211,62 kn, koja tražbina mu je u cijelosti priznata, ali isplaćena tek u iznosu od 18.631,06 kn,

-          da je naplata tužiteljevog potraživanja prema Ž. c. d.d. bila vjerojatna, jer se ista mogla naplatiti iz tražbine tog društva prema društvu M. d.d. da je tužitelj imao mogućnost pokrenuti ovrhu, odnosno da je bio u posjedu spornih mjenica,

sud prvog stupnja, na temelju odredbe članka 154. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 – dalje: ZOO) u vezi članka 25., 27. i 33.  Zakona o platnom  prometu („Narodne novine“ broj 27/93), prihvaća zahtjev tužitelja za naknadu štete upravo u iznosu za koji nije uspio naplatiti sporne mjenice u stečajnom postupku nad trasatom (3.707.580,56 kn).

 

Naime, zaključak je prvostupanjskog suda da obveza Ž. b. d.d. da sukladno odredbi članka 33. Zakona o platnom prometu, na zahtjev nalogodavca, vrati vrijednosne papire nije prestala prije otvaranja stečajnog postupka; da je stečajni upravitelj bio dužan, nakon što po dospijeću mjenica nije izvršena isplata iznosa označenih u mjenicama s računa Ž. c. d.d., tužitelju predati (vratiti) sporne mjenice; da je naplata potraživanja prema Ž. c. d.d. do pokretanja stečajnog postupka nad tim društvom bila vjerojatna (jer je to društvo imalo dovoljno imovine da bi se tužitelj uspio namiriti da je bio u posjedu mjenica); da se tužitelj u stečajnom postupku protiv Ž. c. d.d. uspio namiriti tek u neznatnom dijelu (za iznos od 18.631,06 kn); pa da je tužitelju upravo štetnom radnjom stečajnog upravitelja (odbijanjem vraćanja mjenica) nastala šteta zbog nemogućnosti namirenja od mjeničnog dužnika.

 

Pritom je prigovor zastare utuženog potraživanja otklonjen pozivom na odredbu članka 376. stavak 1. ZOO, uz obrazloženje da je tužitelj, kao oštećenik, za štetu, odnosno njezinu visinu saznao tek u stečajnom postupku nad mjeničnim dužnikom, kada je bilo izvjesno da neće naplatiti prijavljenu i priznatu tražbinu. Kako je stečajni postupak nad društvom Ž. c. d.d. otvoren 8. ožujka 2002., a tužba u ovom predmetu podnesena 31. prosinca 2002., to po shvaćanju prvostupanjskog suda do dana podnošenja tužbe nije protekao trogodišnji zastarni rok iz članka 376. stavak 1. ZOO.

 

Polazeći od utvrđenja suda prvog stupnja te shvaćanja da tužitelj svoje pravo na naknadu štete u ovom postupku ostvaruje kao vjerovnik stečajne mase u smislu odredbe članka 87. stavak 1. točka 1. Stečajnog zakona („Narodne novine“ broj 44/96 – dalje: SZ), kojemu je šteta nastala radnjom stečajnog upravitelja, drugostupanjski sud zauzima shvaćanje da je potraživanje tužitelja u zastari. Naime, drugostupanjski sud smatra da je tužitelj za štetnika saznao ili mogao saznati već 10. veljače 1999., kada je privremeni stečajni upravitelj upisan u sudski registar, kao javnu knjigu, dok je za opseg štete znao već u trenutku podnošenja tužbe (31. prosinca 2002.) s obzirom na to da tužitelj ovom tužbom potražuje ukupni iznos mjenične obveze, bez njezinog umanjena za onaj dio tražbine koji je uspio naplatiti u stečajnom postupku nad društvom Ž. c. d.d.

 

Iako je u pravu revident kada ističe da se sud u pobijanoj odluci, preinačujući presudu prvostupanjskog suda, pozvao na odredbu članka 373. stavak 2. i 3., iako se navedena zakonska odredba sastoji od samo jednog stavka (koji u sebi sadrži tri točke), navedena greška (koja se može pripisati i grešci u pisanju) ne može sama po sebi predstavljati bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. u vezi članka 373. ZPP, a ponajmanje takvu koja bi bila od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne presude.

 

Međutim, u pravu je revident kada ističe da je u postupku pred drugostupanjskim sudom ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Prema odredbi članka 376. stavak 1. ZOO tražbina naknade štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećenik doznao za štetu i osobu koja je tu štetu učinila.

 

U konkretnom slučaju tužitelj svoj zahtjev za naknadu štete temelji na činjenici neuspjelog namirenja prema društvu Ž. c. d.d., a koja šteta mu je nastala štetnom radnjom stečajnog upravitelja Ž. b. d.d. u stečaju koja se ogleda upravo u tome što je isti, bez osnove, odbio tužitelju predati mjenice. Dakle, tužitelj svoje pravo na naknadu štete ostvaruje kao vjerovnik stečajne mase u smislu odredbe članka 87. stavak 1. točka 1. SZ.

 

Samim time, trenutak upisa stečajnog upravitelja u sudski registar nije odlučan trenutak za početak tijeka zastarnog roka, jer tužitelj za štetnika nije mogao saznati prije nego što je štetna radnja uopće nastala, pa je samim time neprihvatljivo shvaćanje drugostupanjskog suda da je tužitelj za osobu koja je štetu učinila saznao 10. veljače 1999., odnosno danom upisa privremenog stečajnog upravitelja u sudski registar.

 

Kako početak subjektivnog zastarnog roka za tražbine naknade uzrokovane štete ovisi i o oštećenikovu saznanju za štetu, pri čemu se pod njegovim saznanjem za štetu ne podrazumijeva samo saznanje o postojanju štete već i saznanje o opsegu štete, odnosno elementima njezine visine, imajući na umu da je tužitelju šteta nastala zbog neuspjelog namirenja prema društvu Ž. c. d.d., u pravu je tužitelj kada ističe da je za štetu saznao tek kada je u stečajnom postupku nad društvom Ž. c. d.d. postalo izvjesno da sporne mjenice neće moći naplatiti. Naime, prema utvrđenjima u postupku koji je prethodio reviziji proizlazi da je do nastupanja stečajnog razloga namirenje tužiteljeve tražbine po spornim mjenicama bilo vjerojatno, jer da se ista mogla naplatiti iz tražbine koje je to društvo imalo prema društvu M. d.d, a društvo je imalo i drugu imovinu iz koje se tužitelj mogao namiriti, da je bio u mogućnosti na temelju spornih mjenica pokrenuti ovrhu.

 

Budući da je stečajni postupak nad Ž. c. d.d. otvoren rješenjem Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj St-35/02 od 8. ožujka 2002., u kojem postupku je tužiteljeva tražbina u cijelosti priznata, ali namirena samo u iznosu od 18.631,06 kn, to nema dvojbe da do dana podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari (31. prosinca 2002.) nije protekao rok od 3 godine od saznanja za štetu koju tužitelj u ovom postupku potražuje, a koja se ne odnosi, kako to drugostupanjski sud pogrešno zaključuje, na ukupni iznos mjenične obveze, već na onaj iznos koji je preostao nakon njezinog djelomičnog namirenja (3.726.211,62 kn – 18.631,06 kn = 3.707.580,56 kn).

 

Ostaje potpuno nerazumljivo shvaćanje drugostupanjskog suda od kakvog je utjecaja na početak subjektivnog roka iz članka 376. stavak 1. ZOO činjenica da je tužitelj u trenutku podnošenja tužbe znao za opseg štete.

 

Slijedom navedenoga, neovisno o tome što su nižestupanjski sudovi u postupku koji je prethodio reviziji propustili utvrditi kada je stečajni upravitelj odbio predati tužitelju sporne mjenice (koji trenutak bi bio mjerodavan za saznanje za štetnika), kako početak subjektivnog roka zastare tražbine naknade štete ovisi istodobno i o činjenici oštećenikova saznanja za štetu, to u svakom slučaju do dana podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari nije protekao zastarni rok iz članka 376. stavak 1. ZOO.

 

Budući da je zbog pogrešnog pravnog shvaćanja o nastupu zastare, drugostupanjski sud propustio ocijeniti ostale odlučne žalbene navode, nema uvjeta za preinaku pobijane presude, pa je na temelju odredbe članka 395. stavak 2. ZPP valjalo ukinuti presudu drugostupanjskog suda i predmet vratiti tom sudu na ponovno suđenje, kako je to odlučeno pod stavkom I. izreke ovog rješenja.

 

Odlučivanje o troškovima revizije ostavljeno je, na temelju odredbe članka 166. stavak 3. ZPP, za konačnu odluku, slijedom čega je riješeno kao pod stavkom II. izreke.

 

Zagreb, 22. prosinca 2020.