- 1 -              Rev 957/2020-4

 

 

 

 

 

Broj: Rev 957/2020-4

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Marine Paulić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i Darka Milkovića člana vijeća u pravnoj stvari tužiteljice N. K. iz K. G., OIB: …, koju zastupa punomoćnica M. M.-O., odvjetnica u V., protiv tuženika T. M. iz T., OIB: …, kojeg zastupaju punomoćnica I. P. i drugi odvjetnici u Odvjetničkom društvu M. & P. u V., radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza ugovora o radu, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž R-217/2020-2 od 27. veljače 2020., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj Pr-187/19-14 od 20. prosinca 2019., u sjednici vijeća održanoj 22. prosinca 2020.

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

Revizija tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž R-217/2020-2 od 27. veljače 2020. odbija se kao neosnovana.

 

Zahtjev tuženika za naknadu troškova odgovora na reviziju odbija se kao neosnovan.

 

 

Obrazloženje

 

              Županijski sud u Splitu presudom poslovni broj Gž R-217/2020-2 od 27. veljače 2020. odbio je žalbu tužiteljice i potvrdio je presudu Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj Pr-187/19-14 od 20. prosinca 2019. kojom je pod točkom I. izreke odbijen tužbeni zahtjev koji glasi:

 

"1. Utvrđuje se da je Odluka tuženika T. M., kao vlasnika obrta M. T. M., T., OIB: …, o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 31.05.2019. g. kojom je tuženik otkazao tužiteljici  N. K., K. G., OIB: …, nije dopuštena i da radni odnos tužiteljice kod tuženika nije prestao.

 

2. Određuje se sudski raskid Ugovora o radu sklopljenog 01. 10. 2006.g. Uz Aneks i Ugovor o radu sklopljenog 01.03.2013.g. između tužiteljice N. K.,  K. G., OIB: … i tuženika T. M.,  G. K.,  kao vlasnika obrta M. T. M., T., OIB: …, sa danom 03.11.2019.

 

3. Nalaže se tuženiku T. M.,  G. K.,  kao vlasniku obrta M. T. M., T., OIB: …, da u roku od 8 dana platiti tužiteljici  N. K.,  K. G., OIB: …:

 

- na ime naknade štete sudskog raskida ugovora o radu iznos 55.175,00 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana zaključenja glavne rasprave po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena  pa do isplate.

 

- na ime naknade plaće iznos od 7.156,33 kn za mjesec lipanj 2019.g. sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 15.07.2019. i to na iznos od 6.648,11 kn kao i daljnji iznos od 7.156,33 kn za svaki sljedeći mjesec do 03.11.2019.g. zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom i to na iznos od 6.648,11 kn tekućom od 15-og dana u mjesecu za prethodni mjesec pa do isplate i to po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena  pa do isplate.

 

4. Nalaže se tuženiku da nadoknadi tužiteljici prouzročeni parnični trošak, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja presude pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena  u roku od 8 dana."

 

Pod točkom II. izreke naloženo je tužiteljici nadoknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 7.500,00 kuna u roku od 8 dana dok je preostali dio zahtjeva za naknadu troškova postupka u iznosu od 2.500,00 kuna odbijen.

 

Protiv drugostupanjske presude tužiteljica je podnijela reviziju pozivom na čl. 382.a st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku zbog pogrešne primjene materijalnog prava i bitnih povreda odredaba parničnog postupka, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske reviziju prihvati i preinači drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu tako da prihvati u cijelosti tužbeni zahtjev, a podredno da ukine drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

U odgovoru na reviziju tuženik je osporio navode tužiteljice iz revizije te je zatražio naknadu troška sastava odgovora na reviziju.

 

Revizija nije osnovana.

 

Na temelju odredbe čl. 391. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 – dalje: ZPP) u povodu revizije iz čl. 382.a st. 1. ZPP revizijski sud ispitao je pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Suprotno tvrdnji revidentice u postupku koji je prethodio reviziji nije počinjena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na čije počinjenje ukazuje revidentica. Drugostupanjska presuda ne proturječi samoj sebi i stanju spisa, a u obrazloženju presude su navedeni jasni, razumljivi i neproturječni razlozi o odlučnim činjenicama koji imaju podlogu u utvrđenom činjeničnom stanju te presuda ne sadrži proturječnosti zbog kojih se njezina pravilnost i zakonitost ne bi mogla ispitati.

 

Nadalje, drugostupanjski sud se očitovao o žalbenom navodu tužiteljice vezano za činjenicu da prvostupanjski sud nije prekinuo postupak do okončanja kaznenog postupka protiv jedne od svjedokinja u ovom postupku te je o tome dao jasne i razumljive razloge koje prihvaća i ovaj sud pa niti u tom smislu nije počinio niti bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

 

Drugostupanjski sud nije počinio niti bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP jer odluku nije utemeljio na rješenju Županijskog suda u Varaždinu broj: Kir-460/2019 od 29. listopada 2019. niti je iz tog rješenja utvrdio ikakvu činjenicu osim što je konstatirao da je uz odgovor na žalbu dostavljeno to rješenje.

 

U dijelu revizijskih navoda kojima tužiteljica u okviru bitne povrede odredaba parničnog postupka zapravo osporava utvrđeno činjenično stanje kada navodi da je bila riječ o obostranoj svađi i da je tužiteljica bila suvlasnica obrta te se upušta u preocjenjivanje utvrđenog činjeničnog stanja, valja reći da to prema odredbi čl. 386. st. 1. i 2. ZPP nije dopušteno jer reviziju nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Stoga ovaj sud ovakve revizijske navode tužiteljice nije mogao ispitivati niti uzeti u razmatranje njezine činjenične navode iznesene u reviziji. Pri tome se napominje da je revizijski sud vezan činjeničnim utvrđenjima nižestupanjskih sudova.

 

Predmet spora je zahtjev za utvrđenje nedopuštenosti izvanrednog otkaza ugovora o radu, utvrđenje da radni odnos nije prestao, utvrđenje sudskog raskida, naknada štete zbog sudskog raskida i isplata naknade plaće.

 

Među strankama je sporno je li tuženik kao poslodavac imao opravdan razlog za donošenje odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu.

 

U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je:

 

- da je tužiteljica na temelju ugovora o radu od 1. listopada 2006. i aneksa ugovoru o radu bila u radnom odnosu kod tuženika, koji je ujedno i njezin suprug, na radnom mjestu računovođe,

 

- da je tuženik 31. svibnja 2019. otkazao tužiteljici ugovor o radu odlukom o izvanrednom otkazu ugovora o radu zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa i to zbog toga što je 30. svibnja 2019. u poslovnim prostorijama fizički i verbalno napala svog poslodavca, ovdje tuženika, tako što je vikala, vrijeđala ga i fizički ga naguravala i to pred drugim radnicima koji su svjedočili događaju,

 

- da je tijekom postupka utvrđeno da je tužiteljica verbalno i fizički napala tuženika na radnom mjestu i pred drugim zaposlenicima tako da je vikala na njega, vrijeđala ga, udarila ga prstima po prsima i klamericom po ramenu,

 

- da tuženik tužiteljici nije omogućio iznošenje obrane, niti je odgovorio na zahtjev za zaštitu prava koji je podnijela tužiteljica.

 

Odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva, nižestupanjski sudovi su odbili tužbeni zahtjev ocijenivši da ponašanje tužiteljice (verbalni i fizički napad na poslodavca) predstavlja osobito tešku povredu obveze iz radnog odnosa zbog čega su ispunjene pretpostavke za otkaz ugovora o radu iz čl. 116. st. 1. Zakona o radu ("Narodne novine", broj: 93/14, 127/17 i 98/19– dalje: ZR).

 

Revizijom je osporeno pravno shvaćanje na kojemu se temelji obrazloženje pobijane presude. Pogrešnu primjenu materijalnog prava revidentica vidi u tome što tuženik nije imao opravdan razlog za izvanredno otkazivanje ugovora o radu prema odredbi čl. 116. st. 1. ZR te da je sud potpuno pogrešno izjednačio nemogućnost nastavka radnog odnosa iz čl. 116. ZR kod izvanrednog otkaza ugovora o radu i „neprihvatljivost nastavka radnog odnosa“ u slučaju sudskog raskida reguliranog odredbom čl. 125. st. 1. ZR.

 

Odredbom čl. 116. st. 1. ZR propisano je da poslodavac i radnik imaju opravdani razlog za otkaz ugovora o radu sklopljenog na neodređeno ili određeno vrijeme, bez obveze poštivanja propisanog ili ugovorenog otkaznog roka (izvanredni otkaz), ako zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa ili neke druge osobito važne činjenice, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć.

 

Nižestupanjski sudovi temelje svoju odluku na shvaćanju da verbalni i fizički sukob tuženika pred radnicima (vikanje na tuženika, vrijeđanje, udaranje po prsima i klamericom po ramenu), u konkretnom slučaju predstavlja tešku povredu obveze iz radnog odnosa, zbog koje uz uvažavanje svih okolnosti, nastavak radnog odnosa nije moguć pa smatraju da je tuženik imao opravdani razlog za otkaz ugovora o radu tužiteljici u smislu čl. 116. st. 1. ZR.

 

Ovaj sud u cijelosti prihvaća takvu ocjenu nižestupanjskih sudova, jer se postupak tužiteljice ne može ničim opravdati i predstavlja i po ocjeni ovog suda, tešku povredu obveze iz radnog odnosa. Zbog takvog postupka poslodavac je izgubio povjerenje u tužiteljicu pa kada se uvaže sve okolnosti u ovom konkretnom slučaju, nastavak radnog odnosa nije moguć. Naime, verbalni napad na tuženika, vrijeđanje tuženika i fizički napad na njega, nedopustivo je ponašanje na radnom mjestu te predstavlja tešku povredu obveze iz radnog odnosa koja opravdava donošenje odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu (čl. 116. st. 1. ZR), a poslodavac je opisanim ponašanjem tužiteljice opravdano izgubio povjerenje u nju.

 

Za odluku u ovoj stvari nije odlučno je li tužiteljica i nakon spornog događaja nastavila dolaziti raditi kako bi kao računovotkinja napravila završno stanje jer je za odluku o mogućnosti nastavka radnog odnosa iz čl. 116. st. 1. ZR odlučan trenutak u kojem su se ostvarile pretpostavke za otkaz, odnosno u ovom slučaju to je trenutak verbalnog i fizičkog napada na tuženika, a nisu odlučne okolnosti koje su nastale nakon otkaza ugovora o radu.

 

Iako drugostupanjski sud pogrešno povezuje poremećenost bračnih odnosa i vođenja postupka radi diobe bračne stečevine između stranaka s nemogućnosti nastavka radnog odnosa, a što bi zapravo predstavljalo razlog za sudski raskid radnog odnosa, pravilnom primjenom materijalnog prava iz čl. 116. st. 1. ZR valjalo je jednako odlučiti iz razloga kao što je već ranije navedeno u ovoj odluci. Međutim i pored toga drugostupanjski sud je dao jasno shvaćanje da vikanje i fizički napad na poslodavca predstavljaju neprihvatljivo ponašanje zbog čega nije moguć nastavak rada tužiteljice kod tuženika (list 4 drugostupanjske odluke).

 

Stoga su sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su odbili tužbeni zahtjev ocijenivši da su ispunjene pretpostavke iz čl. 116. st. 1. ZR.

 

Budući da je otkaz ugovora o radu osnovan, pravilno je primijenjeno materijalno pravo i kad je odbijen zahtjev za sudski raskid radnog odnosa i zahtjev za naknadu štete zbog sudskog raskida iz čl. 125. st. 1. ZR kao i zahtjev za isplatu naknade plaće iz čl. 95. st. 1. ZR.

 

Zbog navedenog, nije osnovan revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava na koji revidentica ukazuje u reviziji.

 

Slijedom svega iznesenog, a kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP reviziju tužiteljice odbiti kao neosnovanu.

 

Tuženiku nije dosuđen trošak odgovora na reviziju jer isti nije bio potreban u smislu čl. 155. st. 1. ZPP.

 

Zagreb, 22. prosinca 2020.