- 1 -              Revd 2976/2020-2

 

 

 

 

 

Broj: Revd 2976/2020-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, te Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Marine Paulić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja G. D., D., OIB …, protiv tuženika M. K. d.o.o. D., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik A. K., odvjetnik u D., radi isplate, odlučujući o prijedlogu tuženika za dopuštenje revizije protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6251/2018-2 od 9. lipnja 2020., kojom je djelomično potvrđena presuda Trgovačkog suda u Splitu, Stalna služba u Dubrovniku poslovni broj Povrv.83/17 od 14. rujna 2018., u sjednici održanoj 22. prosinca 2020.,

 

 

r i j e š i o   j e:

 

Prijedlog tuženika M. K. d.o.o. D. za dopuštenje revizije protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovnik broj Pž-6251/2018-2 od 9. lipnja 2020. u toč. I. izreke se odbacuje.

 

 

Obrazloženje

 

Tuženik M. K. d.o.o. D. je podneskom od 3. kolovoza 2020. predložio da Vrhovni sud Republike Hrvatske dopusti reviziju protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6251/2018-2 od 9. lipnja 2020. u toč. I. izreke radi pravnih pitanja naznačenih u prijedlogu.

 

Postupajući po odredbi 385.a i čl. 387. st. 1. i 6. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 88/08 i 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, - dalje: ZPP) vijeće Vrhovnog suda RH je ocijenilo da nisu ispunjene pretpostavke za intervenciju revizijskog suda i dopuštenje revizije jer naznačena pitanja nisu važna u smislu odredbe čl. 385.a. st. 1. ZPP.

 

Tuženik je u prijedlogu naznačio slijedeća pravna pitanja:

 

1.              Jesu li odredbe čl. 82. i 83. Zakona o sigurnosti prometa na cestama (Narodne novine broj 67/08, 48/10, 74/11, 80/13, 158/13, 92/14, 64/15, dalje; ZSPC) prisilne norme s kojima svaki opći akt mora biti usklađen kako bi proizvodio pravne učinke?

 

2.              Može li tužitelj osnovano potraživati naplatu na temelju Odluke Gradskog vijeća o zaustavljanju/parkiranju turističkih autobusa i osobnih automobila (8 plus 1) u zoni posebnog prometnog režima (Službeni glasnik G. D. broj 10/14)?

 

3.              Ima li presuda u obrazloženju razloge o odlučnim činjenicama ako niti jedan dokaz kojeg je tuženik predlagao nije izveden, a tuženik je tijekom postupka osporavao vjerodostojnost isprava kao jedinog dokaza na temelju kojeg je drugostupanjska presuda donesena, s time da se prilikom donošenja drugostupanjske presude ne navodi zašto prigovor tuženika nije prihvaćen?

 

4.              Moraju li sudovi u obrazloženju presude navesti jasne razloge zašto, po tuženiku predloženi, dokazi nisu izvedeni?

 

U prijedlogu su navedeni propisi na koje se odnose naznačena pitanja.

 

Tuženik je naveo da su pitanja važna u smislu odredaba članka 385.a st. 1. ZPP zato što o tim pitanjima postoji različita praksa drugostupanjskih sudova, te da o nekim pitanjima postoji praksa revizijskog suda, primjerice presuda Vrhovnog suda RH poslovni broj Revt-377/2015 od 12. srpnja 2016., dok je glede nekih pitanja praksa revizijskog suda neujednačena.

 

Također je naveo da su u ovom slučaju nižestupanjski sudovi propustili postupiti po odredbi čl. 83. st. 2. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine broj 20/10, 143/12, 152/14, dalje: ZUS), te zatražiti ocjenu zakonitosti Odluke Gradskog vijeća o zaustavljanju/parkiranju turističkih autobusa i osobnih automobila, što je suprotno shvaćanju Ustavnog suda RH u Odluci poslovni broj U-III-6013/2012 od 1. prosinca 2014.

 

Prema ocjeni ovoga suda pitanja naznačena pod brojem 1. i 2. koja sadržajno čine cjelinu, nisu važna za rješenje ovog spora, jer se obrazloženje presude protiv koje se predlaže dopuštenje revizije ne temelji na pravnom shvaćanju da odredbe čl. 82. i 83. Zakona o sigurnosti prometa na cestama nisu prisilne norme s kojima svaki opći akt, pa tako i Odluka Gradskog vijeća, mora biti usklađen kako bi proizvodio pravne učinke.

 

Ta pitanja nisu važna niti za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu.

 

Tuženik je naime osporio zakonitost Odluke Gradskog vijeća jer drži da je suprotna prisilnim odredbama čl. 82. i 83. ZSPC. Međutim, u odnosu na razloge važnosti je iznio općenite tvrdnje o različitoj praksi drugostupanjskih sudova pri čemu nije dostavio odluke tih sudova ili ih određeno naznačio. Pozivanje tuženika na odluku revizijskog suda poslovni broj Revt-377/2015 je neutemeljeno, jer u obrazloženju te presude nije zauzeto shvaćanje o tome jesu li odredbe čl. 82. i 83. ZSPC prisilne norme s kojima svaki opći akt mora biti usklađen kako bi proizvodio pravne učinke.

 

Nadalje, u odnosu na tvrdnju tuženika da su nižestupanjski sudovi propustili postupiti u skladu s odredbom čl. 83. ZUS, te zatražiti ocjenu zakonitosti Odluke Gradskog vijeća, a da je to suprotno shvaćanju Ustavnog suda RH u Odluci poslovni broj U-III-6013/2012 od 1. prosinca 2014., ovaj sud je utvrdio da tuženik nije pitao je li sud trebao zatražiti ocjenu zakonitosti općeg akta, nego je li sam sud pravilno primijenio odredbe čl. 82. i 83. ZSPC i Odluke Gradskog vijeća o zaustavljanju/parkiranju turističkih autobusa i osobnih automobila.

 

Podredno se napominje da je u pravnoj stvari koja je bila predmetom ocjene u odluci Ustavnog suda RH broj U-III-6013/2012 od 1. prosinca 2014. bila riječ o bitno drugačijoj postupovnopravnoj situaciji te činjeničnoj i materijalnopravnoj osnovi predmeta glavnog postupka. Pravno shvaćanje iz navedene odluke ne podrazumijeva da će sud uvijek tražiti ocjenu zakonitosti općeg akta, nego samo u situaciji kad nađe da je opći akt u nesuglasju sa zakonom, što sud odlučuje u glavnom predmetu svakog konkretnog slučaja.

 

Pitanja naznačena pod brojevima 3. i 4. nisu važna niti za rješenje ovog spora, a niti u smislu odredbe čl. 385.a. st. 1. ZPP.

 

Naime, suprotno tvrdnji iznesenoj u pitanjima, nižestupanjski sudovi su postupili po odredbi čl. 8. ZPP te su izveli one dokaze za koje su ocijenili da su odlučni za rješenje spora, pri čemu je prvostupanjski sud iznio razloge zbog kojih ostali dokazni prijedlozi nisu prihvaćeni, a te razloge je prihvatio i drugostupanjski sud.

 

Nadalje, pitanja nisu važna niti za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu, jer je pravno shvaćanje na kojemu se temelji odluka revizijskog suda poslovni broj Revt-377/2015 od 12. srpnja 2016. zauzeto na temelju bitno drugačije procesne situacije te drugačije činjenične i materijalnopravne osnove.

 

Stoga je valjalo na temelju odredbe čl. 392. st. 1. u vezi s čl. 387. st. 1. i 5. ZPP riješiti kao u izreci.

 

Zagreb, 22. prosinca 2020.