Broj: Kž 335/2017-4

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Lidije Grubić Radaković kao predsjednice vijeća te Ranka Marijana i Melite Božičević-Grbić kao članova vijeća, uz sudjelovanje višeg sudskog savjetnika Dražena Kevrića kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optuženog R. C., zbog kaznenog djela iz članka 231. stavka 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. – dalje u tekstu: KZ/11.), odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Velikoj Gorici od 7. rujna 2017. broj K-6/17., o produljenju istražnog zatvora nakon izrečene nepravomoćne presude, u sjednici održanoj 25. rujna 2017.,

r i j e š i o   j e

Odbija se žalba optuženog R. C. kao neosnovana.

Obrazloženje

Pobijanim rješenjem Županijskog suda u Velikoj Gorici, nakon izrečene nepravomoćne presude kojom je optuženi R. C. proglašen krivim zbog počinjenja kaznenog djela razbojničke krađe iz članka 231. stavka 2. KZ/11. i osuđen na kaznu zatvora u trajanju 4 (četiri) godine te mu je izrečena sigurnosna mjera obveznog liječenja ovisnosti o drogi, pod točkom I. izreke pobijanog rješenja, odbijen je prijedlog optuženika za ukidanje istražnog zatvora, dok je pod točkom II., na temelju članka 127. stavka 4. u vezi s člankom 129. stavkom 7. i člankom 131. stavcima 2. i 3. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17. - dalje u tekstu: ZKP/08.), produljen istražni zatvor protiv optuženika iz osnove u članku 123. stavku 1. točki 3. ZKP/08., a pod točkom III. izreke određeno je da istražni zatvor može trajati do pravomoćnosti presude, a nakon pravomoćnosti presude najdulje do pravomoćnosti rješenja o upućivanju na izdržavanje kazne zatvora.

Protiv točke II. tog rješenja žalbu je podnio optuženi R. C. po branitelju, odvjetniku M. M., ne navodeći izričito žalbene osnove, s prijedlogom da se pobijano rješenje ukine.

Žalba nije osnovana.

Naime, nije u pravu žalitelj kada žalbom upire na bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08., tvrdeći da razlozi za produljenje mjere istražnog zatvora iz osnove u članku 123. stavku 1. točki 3. ZKP/08. nisu u dovoljnoj mjeri obrazloženi. Suprotno tom žalbenom navodu prvostupanjski sud je pravilno utvrdio sve činjenice koje su odlučne za daljnju primjenu mjere istražnog zatvora protiv optuženog R. C., a za svoju odluku je dao jasne, određene i dostatne razloge i to, kako one koji se odnose na postojanje osnovane sumnje kao opće pretpostavke iz članka 123. stavka 1. ZKP/08. za primjenu mjere istražnog zatvora, tako i one koji se odnose na postojanje posebne pretpostavke za primjenu mjere istražnog zatvora protiv tog optuženika te nesvrhovitosti njegove zamjene blažim mjerama, a koje razloge u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

Pritom pravilnost pobijanog rješenja nije dovedena u sumnju ni žalbenim navodom optuženika o tome da je dosadašnjim boravkom u istražnom zatvoru shvatio pogubnost svog ponašanja i da je svjestan da bi, ako nastavi s činjenjem kaznenih djela na slobodi, bio ponovno lišen slobode. Ovo iz razloga što je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da konkretna i razborito predvidiva opasnost od ponavljanja kaznenog djela na strani optuženika i nadalje proizlazi prvenstveno iz njegove dosadašnje osuđivanosti i to zbog kaznenih djela pokušaja razbojništva i razbojništva, pri čemu su mu za oba kaznena djela izrečene kazne zatvora. Dakle, optuženik je i ranije osuđivan zbog kaznenih djela imovinskog karaktera kakvo mu se i u ovom postupku stavlja na teret pa se radi o specijalnom povratniku. K tome, optuženik je sada osnovano sumnjiv da je novo kazneno djelo počinio otprilike šest mjeseci nakon što je uvjetno otpušten s izdržavanja zatvorske kazne iz ranije pravomoćne presude, što upućuje na zaključak da ranija osuđivanost nije utjecala na njega da svoje ponašanje uskladi s pravnim poretkom.

Kada se navedene okolnosti dovedu u vezu s time da je optuženik, prema vlastitom kazivanju, nezaposlen, bez primanja i bez imovine, s obvezom uzdržavanja dvoje maloljetne djece, pravilno je utvrđenje prvostupanjskog suda da kod optuženog R. C., i nakon izricanja nepravomoćne presude, postoji opasnost od ponavljanja kaznenog djela, bez obzira na navod da bi se on mogao zaposliti kod svoje sestre i na taj način uzdržavati sebe i svoju malodobnu djecu. Naime, ta mogućnost za optuženika je postojala i ranije, ali ona očito nije preventivno djelovala na optuženika da se ponovno ne javi kao osnovano sumnjiv za počinjenje novog i to imovinskog kaznenog djela.

Nadalje, prema rezultatima psihijatrijskog vještačenja optuženik je razvio sindrom ovisnosti politoksikomanskog tipa s dominacijom opijata i alkohola te je kod njega godinama prisutno uzimanje različitih psihoaktivnih tvari, zbog čega se i godinama nalazi u ambulantnom liječidbenom postupku koji često provodi na svoj način, pa recidivira. Optuženi R. C. je u vrijeme počinjenja kaznenog djela za koje je sada nepravomoćno osuđen bio smanjeno ubrojiv, ali ne u znatnijoj mjeri time da kod njega postoji visok stupanj vjerojatnosti da će boravkom na slobodi ponoviti ista ili slična kaznena djela, pa mu je izrečena i sigurnosna mjera obveznog liječenja od ovisnosti o drogi.

Stoga, brojnost, kvaliteta i značaj navedenih razloga koji, i prema ocjeni ovog suda, produljenje istražnog zatvora protiv optuženog R. C. iz osnove u članku 123. stavku 3. ZKP/08. čine nužnim, dok se ista svrha, protivno navodima u optuženikovoj žalbi, ne bi za sada mogla ostvariti nekom blažom mjerom predviđenom odredbama ZKP/08., a što je u pobijanom rješenju pravilno utvrdio te valjano obrazložio i prvostupanjski sud. Naime, prema ocjeni ovog suda, a vodeći računa i o vremenu koje je optuženik do sada proveo u istražnom zatvoru u trajanju od sedam mjeseci, sve utvrđene okolnosti upućuju na zaključak da zahtjevi javnog interesa i očuvanja sigurnosti, za sada pretežu nad optuženikovim pravom na slobodu.

Slijedom navedenog, a budući da žalbenim navodima nije dovedena u sumnju pravilnost i zakonitost pobijanog rješenja niti su u istom ostvarene povrede na koje drugostupanjski sud, sukladno članku 494. stavku 4. ZKP/08., pazi po službenoj dužnosti, na temelju članka 494. stavka 3. točke 2. ZKP/08., odlučeno je kao u izreci ovog rješenja.

Zagreb, 25. rujna 2017.