- 1 -              Rev 2688/2019-6

 

 

 

 

 

Broj: Rev 2688/2019-6

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan, predsjednice vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. B., OIB: ..., iz S. M., V. R., koju zastupa punomoćnik L. Š., odvjetnik u Z., protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB: ..., koju zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Sisku, Građansko-upravni odjel, radi naknade štete, odlučujući o reviziji  tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Gž-293/2019-2 od 12. ožujka 2019., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Sisku Stalne službe u Glini poslovni broj Pn-154/2018-13 od 21. prosinca 2018., u sjednici vijeća održanoj 22. prosinca 2020.

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

              Revizija tužiteljice odbija se kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

              Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

 

              »I/ Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice M. B. koji glasi:

 

"1. Nalaže se tuženoj Republici Hrvatskoj da s osnova nematerijalne štete isplati tužiteljici M. B. iz V. R., iznos od 220.000,00 kuna, sa zakonskom zateznom kamatom na taj iznos u visini od 15% godišnje prema čl.1.Uredbe o visini stope zakonske zatezne kamate i to počev od dana donošenja presude pa do isplate, sve u roku od 15 dana od presude.

2. Nalaže se tuženoj Republici Hrvatskoj da tužiteljici solidarno isplati s osnova naknade materijalne štete iznos od 20.000,00 kn s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom prema čl. 277. ZOO-a i to od 30.08.1991.g. pa do 12.04.1996.g., a od 12.04.1996.g. po kamatnoj stopi od 24% godišnje prema Zakonu o zakonskoj zateznoj kamati, pa do 11.09.1996.g., a od 11.09.1996.g. po kamatnoj stopi od 18% godišnje prema čl.1. Uredbe o visini stope zakonske zatezne kamate i to do 01.07.2002.g., a odatle pa nadalje do isplate po kamatnoj stopi od 15% godišnje, a  sve to u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude.

3. Nalaže se tuženoj Republici Hrvatskoj da tužiteljici naknadi prouzročeni parnični trošak sve u roku od 15 dana po pravomoćnosti presude."

 

II. Nalaže se tužiteljici M. B. da tuženici Republici Hrvatskoj naknadi parnični trošak  u iznosu od 22.500,00 kuna, u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev tuženice za naknadu troškova odbija.«

 

              Presudom suda drugog stupnja odbijena je kao neosnovana žalba tužiteljice i potvrđena je prvostupanjska presuda. Odbijeni su zahtjevi tužiteljice M. B. i zahtjev  tuženice Republike Hrvatske za naknadom troškova žalbenog postupka.

 

              Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnijela tužiteljica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da revizijski sud prihvati reviziju, ukine prvostupanjsku i drugostupanjsku presudu i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

              U odgovoru na reviziju tuženica predlaže da se revizija tužiteljice odbije kao neosnovana.

 

              Revizija nije osnovana.

 

              Prema odredbi čl. 392.a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 43/13 - dalje: ZPP) u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

              Neosnovan je revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju u reviziji ukazuje tužiteljica. Pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama. Ti razlozi nisu u međusobnom proturječju, niti presuda ima nedostatke zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Suprotno tvrdnji tužiteljice, pri utvrđivanju relevantnih činjenica ocijenjen je svaki odlučan dokaz za odluku u predmetu spora i to u smislu odredbe čl. 8. ZPP, pa također nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. toč. 8. ZPP.

 

              Drugostupanjski sud je u obrazloženju svoje presude odgovorio na sve žalbene navode relevantne za odluku u sporu, pa nije ostvarena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi sa čl. 375. st. 1. ZPP na koju u sadržaju revizije ukazuje revidentica.

 

              Predmet spora je zahtjev tužiteljice za naknadom neimovinske štete koju trpe u uzročno-posljedičnoj vezi sa štetnim događajem od 22. i 23. kolovoza 1991., kada je stradao M. Đ., otac tužiteljice.

 

              Iz utvrđenja sudova prvog i drugog stupnja proizlazi da je sada pokojni prednik tužiteljice M. Đ. stradao 22./23. kolovoza 1991.; da ne postoji pravomoćna kaznena presuda kojom bi bilo koja osoba bila osuđena za kazneno djelo na štetu sada pok. M. Đ., odnosno da za kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva koje bi za posljedicu imalo smrt prednika tužiteljice, i posebno da tužiteljica nije dokazala da je smrt M. Đ. prouzročena od strane pripadnika hrvatskih oružanih snaga ili redarstvenih snaga u vojnoj ili redarstvenoj službi ili u vezi s tom službom, te da je tužiteljica zahtjev za mirno rješenje spora Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske podnijela 26. rujna 2005., dok je tužbu za naknadu štete podnijela 8. ožujka 2006.

 

              Revidentica u dijelu revizije u okviru revizijskog razloga pogrešne primjene materijalnog prava osporava i pravilnost činjeničnog stanja utvrđenog tijekom postupka. To osporavanje ukazuje na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, zbog kojeg se revizija ne može podnijeti (čl. 385. st. 1. ZPP), pa sud zbog tog razloga nije ispitivao pobijanu presudu.

 

              Tijekom postupka pred sudovima prvog i drugog stupnja nije dokazano da je smrt M. Đ. prouzročena od strane hrvatskih oružanih ili redarstvenih snaga u vojnoj ili redarstvenoj službi ili u vezi s tom službom, te se zbog toga tužiteljica neosnovano poziva da u konkretnom slučaju postoji odgovornost tuženice za naknadu štete u smislu odredbe čl. 1. Zakona o odgovornosti Republike Hrvatske za štetu uzrokovanu od pripadnika hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga tijekom Domovinskog rata ("Narodne novine" broj 117/03 – dalje: ZORH).

 

              Pravilno su sudovi utvrdili da u konkretnom slučaju nije moguće primijeniti zastarni rok iz čl. 377. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01 – dalje: ZOO), kojeg bi u ovoj pravnoj stvari trebalo primijeniti na temelju odredbe čl. 1063. st. 1. ZOO ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11), već su pravilno utvrdili da se treba primijeniti zastarni rok iz čl. 376. ZOO.

 

              Prema odredbi čl. 376. ZOO potraživanja naknade prouzročene štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećenik saznao za štetu za osobu koja je štetu učinila (st. 1.), a u svakom slučaju potraživanje zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala (st. 2.).

 

              Kako je objektivni rok zastare iz odredbe čl. 376. st. 2. ZOO od pet godina počeo teći 23. kolovoza 1991., dok je zahtjev za naknadu štete podnijet u rujnu 2005., pravilno su sudovi zaključili da je protekom objektivnog zastarnog roka od pet godina nastupila zastara utvrđenog potraživanja.

 

              Naime, prema odredbi čl. 377. st. 1. ZOO kada je šteta prouzročena kaznenim djelom, a za kazneno djelo gonjenja predviđen dulji rok zastare, zahtjev za naknadu štete prema odgovornoj osobi zastarijeva kad istekne vrijeme određeno za zastaru kaznenog gonjenja. U konkretnom slučaju te pretpostavke nedostaju, pa se ne može ni primijeniti odredba čl. 377. st. 1. ZOO. Taj dulji zastarni rok primjenjuje se onda kada je kaznenom presudom utvrđeno da šteta potječe od kaznenog djela.

 

              U konkretnom slučaju kazneni postupak nije vođen.

 

              Iznimku od tog pravila predstavlja pravo parničnog suda utvrditi je li šteta prouzročena kaznenim djelom samo kada su postojale procesne smetnje zbog kojih se protiv odgovorne osobe nije mogao provesti kazneni postupak (primjerice ako je ona umrla pa nije bilo zakonske mogućnosti za provođenje kaznenog postupka ili je postojala nesposobnost za rasuđivanje). O  tome je li u takvim okolnostima šteta prouzročena kaznenim djelom parnični sud je ovlašten odlučiti kao o prethodnom pitanju (čl. 12. ZPP), koje pretpostavke u ovom slučaju nisu ispunjene.

 

              Iz podataka u spisu proizlazi da je, suprotno navodima revidentice, odlučeno o kaznenoj prijavi protiv D. A. zbog kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, koja je predana Državnom odvjetništvu  Republike Hrvatske i to na način da je Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu dopisom od 4. prosinca 2018. obrazložilo da je kaznena prijava protiv D. A., koju je podnio odvjetnik L. Š. zbog ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZRH, počinjenog na štetu M. Đ., odbačena rješenjem od 29. prosinca 2017.

 

              Nakon toga 25. svibnja 2018. Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske zaprimljena je kaznena prijava koju je podnijela E. Đ. protiv iste osobe, D. A., zbog istovjetnog kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZRH, počinjenog na štetu M. Đ.

 

              U odnosu na revizijski navod tužiteljice da se sudovi nisu osvrnuli na izdvojeno mišljenje sudaca iz odluke  Ustavnog suda broj U-III-3586/2016 od 23. travnja 2018., valja istaknuti da sukladno odredbi čl. 31. st. 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu ("Narodne novine" broj 49/02) sva tijela, pa i prvostupanjski sud, obvezuje odluka Ustavnog suda, a ne izdvojeno mišljenje.

 

              Navedenom ustavnom odlukom odbijena je ustavna tužba koja se odnosi na isti događaj, a koji su podnijeli ostali nasljednici pok. M. Đ., a shvaćanje prvostupanjske i drugostupanjske odluke je u skladu sa pravnim shvaćanjem navedenim u ustavnoj odluci.

 

              S obzirom da je tužiteljica zahtjev za naknadu štete podnijela nakon isteka roka zastare, u pobijanoj presudi je pravilno primijenjeno materijalno pravo kada je prema istaknutom prigovoru tuženika odbijen zahtjev tužiteljice.

 

              Kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP istu odbiti kao neosnovanu i presuditi kao u izreci.

 

Zagreb, 22. prosinca 2020.

 

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v. r.