Poslovni broj: 57 Pž-1754/2020-2

1

 

 

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Berislavićeva 11, Zagreb

 

 

Poslovni broj: 57 Pž-1754/2020-2

 

 

U   I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

 

 

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Mirta Matić, u parničnom predmetu tužitelja KV K. G. & Co. KG, 85521 O., S. R. N., kojeg zastupa punomoćnica M. G. B., odvjetnica u Z., protiv tuženika S. U. d.o.o. Z., OIB ..., radi isplate iznosa od 2.225,00 EUR (vrijednost predmeta spora 16.643,00 kn), odlučujući o tužiteljevoj i tuženikovoj žalbi protiv presude i rješenja Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-571/2017-72 od 22. siječnja 2018., 16. prosinca 2020.

 

p r e s u d i o  j e

 

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-571/2017-72 od 22. siječnja 2018.

 

r i j e š i o  j e

 

Odbijaju se žalbe tuženika i tužitelja kao neosnovane i potvrđuje rješenje Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-571/2017-72 od 22. siječnja 2018. u točki II. izreke.

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom, Trgovački sud u Rijeci je održao na snazi platni nalog toga suda poslovni broj Pl-28/2011-2 od 19. rujna 2011. u dijelu kojim je tuženiku naloženo platiti tužitelju iznos od 2.225,00 EUR, kao i u dijelu kojim je tuženiku naloženo plaćanje parničnog troška u iznosu od 2.000,00 kn (točka I. izreke), naložio tuženiku platiti tužitelju platiti pripadajuću zakonsku zateznu kamatu na iznos od 2.225,00 EUR (točka II. izreke).

 

Rješenjem je ukinut platni nalog u dijelu naloga za isplatom zateznih kamata na iznos od 2.225,00 EUR (točka I. izreke) i naloženo tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu 15.155,50 kn (točka III. izreke).

 

U obrazloženju presude sud navodi da tužitelj zahtijeva isplatu iznosa od 539,50 EUR, po računu broj 99958 i iznosa od 350,00 EUR po računu broj 102407 u svojstvu izvođača odnosno davatelja usluge u odnosu na tuženika kao naručitelja, dok iznos od 582,50 EUR po računu broj 17243 i iznos od 753,00 EUR po računu broj 2024958 zahtijeva u svojstvu primatelja tražbine, ustupljene od strane AV A. G., kao davatelja usluge u odnosu na tuženika, a temeljem Ugovora o cesiji, sklopljenog s tim društvom. S obzirom na to da je sjedište tužitelja u inozemstvu sud je primjenom čl. 20. t. 2. i čl. 24. Zakona o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja u određenim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91 i 88/01; dalje: ZRSZ) odlučio primijeniti pravo Savezne Republike Njemačke, kao pravo sjedišta tužitelja, kao i pravnog prednika tužitelja, društva AV A. G., kao izvođača jer stranke nisu ugovorile primjenu mjerodavnog prava. Ocjenom izvedenih dokaza sud je utvrdio da je prednik tuženika H. S. d.o.o., naručitelj usluge u odnosu na utužena četiri računa; da su sve usluge obavljene što proizlazi iz preslika stranica iz priloženih publikacija; da tuženik nije niti dokazao da je prigovorio kvaliteti ili opsegu obavljenih usluga. Stoga je sud utvrdio da je tuženik kao naručitelj usluge oglašavanja bio u poslovnom odnosu s tužiteljem na temelju narudžbenice broj 106034 i narudžbenice broj 103767, dok je na temelju narudžbenica od 18. studenog 2008. i 21. lipnja 2007. u poslovnom odnosu s tuženikom bilo društvo A. G.. Primjenom paragrafa 398. stavak 1. Njemačkog građanskog zakonika (dalje: BGB) to društvo prenijelo je Ugovorom tražbinu na tužitelja, što je razvidno iz Izjave o ustupanju potraživanja od 10. kolovoza 2011. koju je tuženik prihvatio, budući se na istu poziva pri čemu je sud imao u vidu da paragrafom 398. BGB, nije propisana forma ugovora o cesiji. Nije osnovan niti prigovor zastare jer se u obavijesti o stranom pravu navodi da prava iz ugovora o djelu podliježu redovnom roku zastare od tri godine iz paragrafa 195. BGB-a. U konkretnom slučaju, najstariji račun broj 17243 dospio je 26. kolovoza 2008., a tužba je podnesena 26. kolovoza 2011. slijedom čega nije protekao trogodišnji zastarni rok. U odnosu na kamatnu stopu kamatne stope, sud je primjenom paragrafa 288. st. 2. BGB-a dosudio tužitelju zateznu kamatu prema pravu Savezne Republike Njemačke i ukinuo platni nalog u dijelu kojim je tužitelju zatezna kamata bila priznata prema hrvatskom pravu. O troškovima postupka odlučeno je primjenom čl. 154. st. 1. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje: ZPP).

 

Protiv presude i odluke o troškovima postupka žalbu je podnio tuženik navodeći, u bitnome, da su izneseni razlozi o odlučnim činjenicama nejasni i proturječni slijedom čega je počinjenja bitna povreda odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a. Sud je uzeo u obzir isključivo tužiteljeve dokaze koji su dostavljeni nakon zaključenog pripremnog ročišta što je suprotno odredbi čl. 461.g ZPP-a i pogrešno utvrdio činjenično stanje na okolnost istaknutog prigovora zastare, pasivne i aktivne legitimacije i osnovanosti i visine tražbine i pogrešno primijenio pravila o teretu dokazivanja. Činjenično stanje je utvrđeno na temelju isprava u preslici i sud nije uzeo u obzir činjenicu da tuženiku nisu dostavljeni utuženi računi. Nadalje sud je pogrešno utvrđeno da je tuženik utuženi dug priznao tužitelju u postupku predstečajne nagodbe. I na kraju, neosnovano je odbio tuženikov prijedlog radi saslušanja zastupnika po zakonu tuženika. Traži nadoknadu troška sastava žalbe u iznosu od 2.000,00 kn.

Tužitelj u odgovoru na žalbu osporava žalbene navode.

 

Protiv odluke o troškovima postupka tužitelj je podnio žabu navodeći da mu je sud troškove zastupanja na ročištima od 27. ožujka 2012., 31. svibnja 2012., 23. listopada 2012.,

26. veljače 2013. i 7 studenoga 2017. priznao kao da se radilo o ročištima na kojim se nije raspravljalo o glavnoj stvari iako iz sadržaja zapisnika to ne proizlazi. Isto tako, sud je tužitelju nagradu za sastav podnesaka od 27. ožujka i 9. srpnja 2012. priznao samo u visini od 25% umjesto u punom iznosu. Zato smatra da mu, povrh dosuđenog iznosa troškova postupka, pripadaju i daljnji troškovi postupka u iznosu od 5.937,50 kn.

Presuda i rješenje su ispitani po čl. 365. st. 2. i čl. 467. st. 1. ZPP-a u svezi čl. 381. ZPP-a u granicama dopuštenih žalbenih razloga, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9. i 11. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

 

Žalbenih navodi kojim žalitelj osporava pravilnost utvrđene činjenica na okolnost osnovanosti i visine utužene tražbine odnose se na žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, dok se žalbeni razlog kojim žalitelj tvrdi da je tužitelj priložio dokaze nakon zaključenja prethodnog postupka odnosi na povredu odredba postupka iz čl.

354. st. 1. u vezi 461.g ZPP-a. Ti žalbeni navodi nisu ispitani jer presudu ili rješenje kojim se dovršava postupak u sporu male vrijednosti, a kakav je i ovaj spor po čl. 502. st. 1. ZPP-a, dopušteno pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t.

1., 2., 4., 5., 6., 8., 9., 10. i 11. ZPP-a i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Predmet spora je tužiteljev zahtjev za isplatu naknade za obavljene poslove oglašavanja i tražbine koja mu je ustupljene od strane AV A. G. na temelju Ugovora o cesiji, u ukupnom iznosu od 2.225,00 EUR.

 

U tijeku postupka nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti pa tako niti povreda iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a. Prvostupanjski sud je izložio zahtjeve stranaka, činjenice koje su iznijele i dokaze koje su predložile, koje od tih činjenica je utvrdio, je li tužitelj obavio ugovorene poslove oglašavanja za naknadu u utuženoj visinu i je li Izjavom o ustupanju potraživanja od 10. kolovoza 2011. društvo A. G.. tužitelju prenijelo tražbinu prema tuženiku kako ih je i zašto utvrdio, izvođenjem dokaza, uvidom u priloženi račune, narudžbenice, naloga za oglašavanje i preslike stranica iz priloženih publikacija.

 

Pogrešno je pravno shvaćanje žalitelja prema kojem se poslovni odnos dokazuje dostavom računa jer obveza isplate naknade na nastaje dostavom računa već upravo na temelju pravnog posla.

 

Pravilnom ocjenom izvedenih dokaza, koje je sud ocijenio prema čl. 8. ZPP-a, sud je pravilno zaključio da je tužitelj dokazao odlučne činjenice u ovoj pravnoj stvari; da su stranke bile u poslovnom odnosu s osnove ugovora o djelu, da je tužitelj ugovorene poslove obavio i obračunao naknadu sukladno ugovoru, a tuženik nije dokazao da su usluge izvedene s nedostacima pri čemu nije naveo o kakvim se nedostacima radi, da je tužitelju ustupljena tražbina prema tuženiku od društvo A. G.. Naime, pogrešno je žaliteljevo shvaćanje da je sud neosnovano odbio izvesti dokaz saslušanjem zastupnika po zakonu tuženika jer tuženik nije naveo na koju okolnost se taj dokaz treba izvesti. Dokazi se izvode da bi dopunili činjeničnu osnovu tužbenog zahtjeva, u konkretnom slučaju tuženikovog prigovora pa da je dovoljno predložiti izvođenje dokaza bez prethodnog iznošenja odlučnih činjenica radi čijeg utvrđivanja bi se ti dokazi izvodili već se dokazi izvode da bi se utvrdilo jesu li iznesene činjenične tvrdnje istinite (čl. 220. st. 2. ZPP-a).

 

Pri tome, prvostupanjski sud je pravilno odbio izvođenje tog dokaza jer iz utvrđenog činjeničnog stanja i do tada izvedenih dokaza je utvrđeno da je ugovoreni posao obavljen bez nedostataka.

 

Na utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud je pravilnom primjenom čl. 20. t. 2. i čl. 24. ZRSZ primijenio pravo Savezne Republike Njemačke, kao pravo sjedišta tužitelja i pravilnom primjenom paragrafa 195. Njemačkog građanskog zakonika ocijenio tuženikov prigovor zastare neosnovanim dok je pravilnom primjenom paragrafa 398., 631. i 632. 195. Njemačkog građanskog zakonika ocijenio tužbeni zahtjev osnovani kako u odnosu na glavnicu tako i u odnosu na dosuđenu visinu kamatne stope.

 

Suprotno tužiteljevim žalbenom navodima iz sadržaja zapisnika o održanim ročištima od 27. ožujka 2012., 31. svibnja 2012., 23. listopada 2012., 26. veljače 2013. i 7. studenoga

2017. proizlazi da se na njima nije raspravljalo o glavnoj stvari slijedom čega je sud dosudio nagradu pravilnom primjenom prema Tbr. 9. t. 2. i 9. t. 5. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 91/04, 37/05, 59/07, 148/09, 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15), dok je u odnosu na podneske od 27. ožujka i 9. srpnja 2012. pravilnom primjenom Tbr. 8. t. 3 Tarife dosudio tužitelju nagradu u iznosu od po 250,00 kn. Naime sadržaj tih podneska upućuje da se ne radi o obrazloženim podnescima iz Tbr. 8. t. 1. Tarife.

 

Zato je pravilna odluka o troškovima jer je o njima odlučeno pravilnom primjenom odredaba čl. 154. i čl. 155. ZPP-a.

 

Stoga su žalbe stranaka odbijene i pobijana presuda i rješenje potvrđeni prema čl. 368. st. 1. i čl. 380. t. 2. ZPP-a.

 

Zagreb, 16. prosinca 2020.

 

Sudac

Mirta Matić, v.r.