Broj: Kž 251/2016

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Lidije Grubić Radaković, kao predsjednice vijeća, te Ranka Marijana i Melite Božičević-Grbić, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Maje Ivanović Stilinović, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv opt. V. R. zbog kaznenog djela iz čl. 230. st. 2. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11, 144/12, 56/15 i 61/15 – dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Zadru od 22. veljače 2016. broj K-29/15, u sjednici održanoj 28. rujna 2017.,

p r e s u d i o   j e

              Odbijaju se žalbe državnog odvjetnika i opt. V. R. kao neosnovane, te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

              Pobijanom presudom opt. V. R. proglašen je krivim zbog kaznenog djela iz čl. 230. st. 2. KZ/11, pa je temeljem citirane zakonske odredbe, uz primjenu čl. 48. st. 2. u svezi čl. 49. st. 1. toč. 3. KZ/11, osuđen na kaznu zatvora u trajanju jedne godine. Primjenom odredbe čl. 79. KZ/11 od optuženika su oduzeti predmeti kako je to navedeno u izreci pobijane presude, a primjenom odredbe čl. 158. st. 1. i 2. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12-odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13 i 152/14 – dalje u tekstu: ZKP/08) dosuđen je imovinskopravni zahtjev oštećeniku „B.“ d.o.o. u iznosu 9.376,27 kuna. Na temelju čl. 148. ZKP/08, optuženiku je naloženo podmiriti trošak kaznenog postupka, u iznosu 4.650,00 kuna i paušalnu svotu u iznosu 500,00 kuna. 

Protiv ove presude žalbu su podnijeli državni odvjetnik i optuženik.

              Državni odvjetnik se žali zbog odluke o kazni, s prijedlogom pobijanu presudu preinačiti i optuženika osuditi na dulju zatvorsku kaznu.

Optuženik, putem branitelja L. V., odvjetnika iz Odvjetničkog društva „M. i partneri“ iz Z., žali se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, zbog odluke o kazni, imovinskopravnom zahtjevu i zbog odluke troškovima postupka, s prijedlogom preinačiti pobijanu presudu i optuženika osloboditi od optužbe, odnosno pobijanu presudu ukinuti i predmet vratiti na ponovno suđenje.

              Odgovor na žalbu državnog odvjetnika podnio je optuženik, putem svog branitelja L. V., s prijedlogom žalbu državnog odvjetnika odbiti kao neosnovanu.

              Na temelju čl. 474. st. 1. ZKP/08 spis je dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

              Na temelju čl. 475. ZKP/08 o sjednici drugostupanjskog vijeća izviješteni su optuženik i njegov branitelj, jer su to zahtijevali, te državni odvjetnik, ali sjednici nisu prisustvovali.

              Žalbe su neosnovane.

              Suprotno žalbenim navodima optuženika, u pobijanoj presudi nema proturječnosti između njene izreke i obrazloženja. Sud prvog stupnja je, glede odlučnih činjenica, označio jasne i logične razloge na kojima se zasniva izreka presude. Isto tako, sud je označio dokaze na temelju kojih proizlazi zaključak da je optuženik počinio kazneno djelo kako je to navedeno u izreci pobijane presude, a potom je obrazložio na osnovu kojih odlučnih činjenica je to zaključio.

              Nije u pravu optuženik kada se žali zbog povrede kaznenog zakona. Žalitelj ne navodi koju povredu kaznenog zakona ima u vidu, tek se iz sadržaja žalbe može zaključiti kako smatra da se presuda temelji na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju. Tvrdnja kako u njegovim postupcima nema svih obilježja kaznenog djela za koja je proglašen krivim i pri tome pobija valjanost utvrđenog činjeničnog stanja, ne opravdava predmetni žalbeni osnov. Ovo stoga, što se postojanje povrede kaznenog zakona prosuđuje prema činjeničnom stanju iz izreke presude, a ne onom koje bi, sa motrišta žalitelja, bilo ispravno. Kako su izrekom prvostupanjske presude utvrđeni svi bitni elementi kaznenog djela za koje je optuženik i osuđen, to u ovom slučaju ne postoji povreda kaznenog zakona.

              Suprotno navodima žalitelja, činjenično stanje je potpuno i pravilno utvrđeno. Zaključci suda prvog stupnja zasnovani na ocjeni vjerodostojnosti iskaza ispitanih osoba i zaključci zasnovani na ocjeni svih ostalih izvedenih dokaza, su logični, zakoniti i pravilni, pa su uslijed toga i zaključci suda o postojanju odlučnih činjenica utemeljeni na izvedenim dokazima.

              Optuženik, naknadno, osporava vjerodostojnost svoje obrane koju je, u nazočnosti svoga branitelja, jasno i logično izložio neposredno nakon počinjenja kaznenog djela kod državnog odvjetnika, kada je priznao počinjenje kaznenog djela, te detaljno opisao svoje postupke te prigode.

Pravilno je utvrđenje prvostupanjskog suda kako njegova tadašnja obrana u cijelosti korespondira sa dokazima provedenim tijekom postupka, nasuprot potpuno nevjerodostojne, nelogične i neživotne obrane na raspravi. Obrana optuženika, pred državnim odvjetnikom, potvrđena je provedenim dokazima. Svjedokinja V. R. je bila decidirana kako je po očima i po usporenim pokretima zaključila tko je počinitelj, jer je optuženik u njihovu trgovinu dolazio svakodnevno. Svjedok D. V. je vidio maskiranog počinitelja kako trči, okreće se da li ga tko prati i u jednom trenutku skreće u dvorište optuženika. Takvi iskazi svjedoka potvrđuju priznanje optuženika pred državnim odvjetnikom. Nadalje, vjerodostojnost iskaza ispitanih svjedoka, potvrđuje sadržaj potvrda o privremenom oduzimanju predmeta i zapisnik o očevidu. Naime, u dvorištu optuženika, u jednoj od vreća sa šljunkom i pijeskom, pronađena je zatrpana PVC vrećica u kojoj je pronađen novac iz trgovine, a od optuženika je oduzeta trenirka, izolir trake i spojene PVC vrećice. Od optuženika su, dakle, oduzeti upravo oni predmeti koji su usko povezani sa načinom počinjenja konkretnog kaznenog djela, kako su ga opisali i svjedoci i optuženik pred državnim odvjetnikom. Isto tako, od optuženika je oduzet nož kojim je počinio razbojništvo.

              Imajući u vidu izvedene dokaze, pravilno je prvostupanjski sud odbio dokazni prijedlog obrane za ispitivanjem supruge optuženika, na okolnost vjerodostojnosti njegovog iskazivanja. S obzirom na vještački nalaz i mišljenje psihijatra dr. D. S., iz kojeg između ostaloga proizlazi kako nema potrebe naknadno uključivati vještaka psihologa, prvostupanjski sud je, pravilno, odbio prijedlog obrane za provođenja psihologijskog vještačenja optuženika.

              Nasuprot stajalištu optuženika, prvostupanjski sud je na temelju izvedenih dokaza, potpuno i pravilno utvrdio postojanje svih odlučnih činjenica, te savjesnom ocjenom dokaza, osnovano, zaključio da je optuženik počinio odnosno kazneno djelo. Za svoja utvrđenja dao je valjano i logično obrazloženje na koje se upućuje žalitelj.

              Državni odvjetnik i optuženik nisu u pravu kada se žale zbog odluke o kazni.

              Određujući vrstu i mjeru kazne koju će primijeniti, sud mora uzeti u obzir okolnosti koje utječu da kazna po vrsti i mjeri bude lakša ili teža za počinitelja kaznenog djela, a osobito stupanj krivnje, pobude iz kojih je kazneno djelo počinjeno, jačinu ugrožavanja ili povrede kaznenim djelom zaštićenog dobra, okolnosti u kojima je kazneno djelo počinjeno, okolnosti u kojima je počinitelj živio prije počinjenja kaznenog djela i usklađenost njegovog ponašanja za zakonima, okolnosti u kojima živi i njegovo ponašanje nakon počinjenja kaznenog djela, te ukupnost društvenih i osobnih uzroka koji su pridonijeli počinjenju konkretnog kaznenog djela.

              Prvostupanjski sud je, pri izboru vrste i mjere kazne, olakotnim cijenio optuženikovu dosadašnju neosuđivanost, utvrđenu smanjenu ubrojivost i PTSP kao posljedica sudjelovanja u Domovinskom ratu, prvotno jasno i potpuno priznanje počinjenja kaznenog djela, primjereno držanje i stav pred sudom, kao i činjenicu da je otac dvoje djece, od kojih je jedno malodobno, dok otegotnih okolnosti nije našao.

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, suprotno žalbenim navodima optuženika i državnog odvjetnika, nalazi da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio i ispravno ocijenio sve okolnosti relevantne za zakonitu odluku o vrsti i mjeri kazne.

Vodeći računa o općim pravilima izbora vrste i mjere kazne (čl. 47. KZ/11), te o svrsi kažnjavanja (čl. 41. KZ/11), kaznom zatvora u trajanju jedne godine moći će se izraziti društvena osuda zbog počinjenog kaznenog djela, utjecati na počinitelja da ubuduće ne čini kaznena djela, te mu omogućiti ponovno uključivanje u društvo, ali utjecati i na sve ostale da ne čine kaznena djela, kao i na svijest građana o pogibeljnosti kaznenih djela.

Nasuprot tvrdnji optuženika, pravilna je odluka o imovinskopravnom zahtjevu. Žalitelj zanemaruje činjenicu, koja proizlazi iz potvrde o privremenom oduzimanju predmeta, da je novac iz trgovine bio tek privremeno oduzet od optuženika, uslijed čega je pravilna odluka o dosuđenom imovinskopravnom zahtjevu, jednako kao što je pravilna i odluka o dosuđenom trošku kaznenog postupka.

              Drugostupanjski sud ispituje presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom i iz osnova iz kojih se pobija.

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti u skladu s čl. 476. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP/08, nije našao da bi bila ostvarena ni bitna povreda odredaba kaznenog postupka niti povreda kaznenog zakona na štetu optuženika, na koje povrede drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

              Stoga je primjenom čl. 482. ZKP/08 trebalo odlučiti kao u izreci.

Zagreb, 28. rujna 2017.