Broj: Kž 496/2017-4

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Ane Garačić kao predsjednice vijeća te Miroslava Šovanja i doc. dr. sc. Marina Mrčele kao članova vijeća, uz sudjelovanje višeg sudskog savjetnika Dražena Kevrića kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv zatvorenika M. S.-Ž., zbog kaznenog djela iz članka 229. stavka 1. točke 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj: 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. – dalje u tekstu: KZ/11.), odlučujući o žalbi zatvorenika podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Velikoj Gorici od 7. rujna 2017. broj Ik I-415/17-14, u sjednici održanoj 3. listopada 2017.,

r i j e š i o   j e

Odbija se žalba zatvorenika M. S.-Ž. kao neosnovana.

Obrazloženje

Pobijanim rješenjem Županijskog suda u Velikoj Gorici, na temelju članka 159.a  točke 2. Zakona o izvršavanju kazne zatvora („Narodne novine“ broj 128/99., 55/00., 59/00., 129/00., 59/01., 67/01., 11/02., 190/03. – pročišćeni tekst, 76/07., 27/08., 83/09., 18/11., 48/11., 125/11., 56/13. i 150/13. – dalje u tekstu: ZIKZ) u vezi s člankom 59. KZ/11., odbijen je kao neosnovan prijedlog za uvjetni otpust zatvorenika M. S.-Ž. koji je po službenoj dužnosti podnio upravitelj Zatvora u Z.

              Protiv tog rješenja žalbu je podnio zatvorenik M. S.-Ž., ne navodeći žalbenu osnovu i prijedlog kako postupiti u povodu žalbe.

Spis predmeta je, sukladno članku 495. u vezi s člankom 474. stavkom 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17. – dalje u tekstu: ZKP/08.), dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

Žalba nije osnovana.

Naime, iako žalitelj u žalbi izričito ne navodi žalbene osnove iz sadržaja žalbe proizlazi da žalbom upire na bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 3. ZKP/08. i na pogrešno utvrđeno činjenično stanje.

Bitnu povredu odredaba kaznenog postupka zatvorenik nalazi u tome da je sjednica vijeća za uvjetni otpust održana u njegovoj odsutnosti, a on nije mogao biti prisutan zbog zdravstvenih razloga iako je to želio. Uvidom u spis predmeta, utvrđeno je da je zatvorenik M. S.-Ž. uredno obaviješten o održavanju sjednice vijeća određene za dan 7. rujna 2017. u 9:20 sati te je predsjednik vijeća upravi Zatvora u Z. naložio dovođenje zatvorenika na sjednicu vijeća (nalog od 18. kolovoza 2017. broj Ik I-415/17-9, list 38. spisa). Međutim, dopisom od 1. rujna 2017. (list 39. spisa), kojim je zatvorenik potvrdio primitak obavijesti o sjednici vijeća, ujedno je i obavijestio sud o svom zdravstvenom stanju, u vezi kojeg je izrazio stajalište kako smatra da nije sposoban prisustvovali sjednici vijeća te je  predložio, da ako nije nužna njegova prisutnost na sjednici vijeća, da ga se ne dovodi i da se odluka donese u njegovoj odsutnosti.

Prije održavanja sjednice vijeća vijeće je zatražilo mišljenje liječnika vještaka o zdravstvenom stanju zatvorenika te je stalni sudski vještak prim. dr. sc. V. Š. dao mišljenje da je zatvorenik M. S.-Ž., u pogledu fizičkog zdravstvenog stanja, sposoban prisustvovati sjednici vijeća, a budući da je vještak specijalist opće kirurgije i traumatologije nije kompetentan davati mišljenje o psihološkom stanju zatvorenika (povijest bolesti za zatvorenika, list 44. spisa).

Dakle, imajući na umu da je zatvorenik, usprkos svoga stajališta da nije sposoban prisustvovati sjednici vijeća, bio fizički sposoban prisustvovati toj sjednici, a k tome je i predložio da se sjednica vijeća održi u njegovoj odsutnosti, time nije došlo do povrede prava na obranu koja je mogla utjecati na odluku suda, pa time predstavljati bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 3. ZKP/08.

Ni ispitivanjem pobijanog rješenja sukladno odredbi članka 494. stavka 4. ZKP/08 nije nađeno da bi bila počinjena neka druga povreda na koju drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti. 

Daljnjim žalbenim navodima zatvorenik traži preocjenu činjeničnog stanja utvrđenog po prvostupanjskom sudu smatrajući pogrešnim zaključak prvostupanjskog suda da zatvorenik treba nastaviti s izdržavanjem kazne zatvora budući da dosad izdržanom kaznom nije postignuta svrha kažnjavanja. Naime, zatvorenik navodi da činjenje kaznenih djela nije njegov životni stil i obrazac ponašanja, da je netočno da nije kritičan prema kaznenom djelu za koje je osuđen jer je iskazao iskreno kajanje i žaljenje za učinjenim, da je pošteno radio kao konobar preko oglasa, da mu se stalno "nabija na nos" njegova prošlost iako je on "odužio" svoj dug prema društvu, ali zaključuje da uvjetni otpust nije očekivao i "dobro je što ste me odbili.".

Sukladno odredbi članka 59. stavka 1. KZ/11., sud može otpustiti osuđenika s izdržavanja kazne ako se osnovano očekuje da neće počiniti kazneno djelo te ako na to pristaje. Odredba članka 159.a ZIKZ-a propisuje da će sud rješenjem odbiti prijedlog za uvjetni otpust, ako, između ostalog, ocijeni da bi za postizanje svrhe kažnjavanja, s obzirom na pribavljena mišljenja, bilo nužno nastaviti s izdržavanjem kazne, te ako izrečena sigurnosna mjera nije postigla svrhu zbog koje je izrečena.

Svrha kažnjavanja, definirana odredbom čl. 41. KZ/11., je izražavanje društvene osude zbog počinjenog kaznenog djela, jačanje povjerenja građana u pravni poredak utemeljen na vladavini prava, utjecanje na počinitelja i sve druge da ne čine kaznena djela kroz jačanje svijesti o pogibeljnosti činjenja kaznenih djela i o pravednosti kažnjavanja te omogućavanje počinitelju ponovnog uključivanja u društvo.

Smislenim povezivanjem odredaba članka 59. stavka 1. KZ/11., članka 159.a ZIKZ-a i članka 41. slijedi da će sud prijedlog za uvjetni otpust odbiti ako utvrdi da bi za postizanje (prvenstveno specijalne) prevencije bilo nužno nastaviti s izdržavanjem kazne. U tom pravcu, u skladu s odredbom članka 59. stavka 2. KZ/11., prilikom odlučivanja o prijedlogu za uvjetni otpust sud mora cijeniti ličnost osuđenika, njegov prijašnji život i osuđivanost, je li protiv njega u tijeku drugi kazneni postupak, odnos prema počinjenom kaznenom djelu i žrtvi, ponašanje tijekom izdržavanja kazne zatvora, uspješnost primjene programa izvršavanja kazne zatvora, je li došlo do promjene njegova ponašanja nakon počinjenja kaznenog djela ili se očekuje da će do tih promjena doći primjenom mjera nadzora za vrijeme uvjetnog otpusta te životne okolnosti i njegovu spremnost za uključivanje u život na slobodi.

U konkretnom slučaju prvostupanjski sud obrazložio je u pobijanom rješenju zbog čega nalazi da upravo komponenta specijalne prevencije još nije postignuta. Takvo stanovište utemeljio je na podacima o ranijoj višekratnoj osuđivanosti zatvorenika (sada se nalazi četvrti put na izdržavanju kazne zatvora), cijeneći da zatvorenik nema socijalnu podršku niti kontakte s vanjskim svijetom, sklon je stalnim pritužbama na ponašanje drugih zatvorenika zbog čega je višekratno premještavan na različite odjele i sobe. Prema izvješću Probacijskog ureda Z., zatvorenik nema osiguran smještaj u slučaju uvjetnog otpusta, a k tome je pravomoćno osuđen i presudom Općinskog suda u Rijeci na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju jedne godine i šest mjeseci, koju tek treba izvršiti. Stoga je, i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, za ostvarivanje svrhe specijalne prevencije nužno nastaviti s izvršenjem kazne zatvora.

Slijedom navedenog, na temelju članka 494. stavka 3. točke 2. ZKP/08., odlučeno je kao u izreci ovog rješenja.

Zagreb, 3. listopada 2017.