REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI RADNI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84

Posl.br.16-Pr-3367/2019-20

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski radni sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Danijeli Marotti Andrić, u pravnoj stvari tužiteljice-protutužene V.B. iz Z., OIB: …, zastupane po punomoćnici A.B., odvjetnici iz Z., protiv tuženika-protutužitelja Z.H. d.o.o. iz Z., OIB: …, zastupanog po punomoćniku M.P., odvjetniku iz Z.o.d. P. & S. iz Z., radi nedopuštenosti otkaza, nakon glavne i javne rasprave zaključene 12. studenog 2020., u prisutnosti tužiteljice-protutužene osobno, punomoćnice tužiteljice-protutužene A.B., odvjetnice i punomoćnika tuženika- protutužitelja M.S., odvjetnika, 18. prosinca 2020.,

p r e s u d i o j e

I./ Utvrđuje se da je nezakonita i nedopuštena Odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu tuženika-protutužitelja Z.H. d.o.o. OIB: …, Z. od 4. studenog 2019. kojom je tužiteljici-protutuženoj V.B., OIB: … iz Z., otkazan Ugovor o radu na neodređeno vrijeme i da tužiteljici-protutuženoj radni odnos kod tuženika-protutužitelja nije prestao.

II./ Nalaže se tuženiku-protutužitelju Z.H. d.o.o. OIB: …, Z. da tužiteljicu-protutuženu V.B., OIB: … iz Z., vrati na rad na radno mjesto glavne blagajnice temeljem Ugovora o radu na neodređeno vrijeme u roku od 15 dana od dana donošenja presude.

III./ Odbija se kao neosnovan protutužbeni zahtjev tuženika-protutužitelja Z.H. d.o.o., OIB: …, Z. za sudskim raskidom ugovora o radu tužiteljice-protutužene V.B. kod tuženika-protutužitelja sa danom donošenja prvostupanjske presude.

IV/ Nalaže se tuženiku-protutužitelju Z.H. d.o.o. OIB: …, Z. da naknadi tužiteljici-protutuženoj V.B., OIB: … iz Z., prouzročeni parnični trošak u iznosu od 2.500,00 kn, s pripadajućim zateznim kamatama u visini eskontne stope HNB koja je

2

Posl.br.16-Pr-3367/2019-20

vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za tri postotna poena, koja teče od 22. prosinca 2020. pa do isplate, sve to u roku od 15 dana.

Obrazloženje

Tužiteljica-protutužena (dalje u tekstu: tužiteljica) u tužbi navodi da je tuženik-
protutužitelj (dalje u tekstu: tuženik) 4. studenog 2019. donio pobijanu Odluku o otkazu, a u
kojoj je navedeno da se „izvanredno otkazuje Ugovor o radu na neodređeno vrijeme sklopljen

10. listopada 2010., zajedno sa svim pripadajućim aneksima i dodacima, zbog osobito teške
povrede radne obveze iz radnog odnosa bez obveze poštovanja otkaznog roka te radni odnos
Radnice i Poslodavca prestaje danom donošenja ove Odluke o izvanrednom otkazu ugovora o
radu“. Tužiteljica je protiv navedene Odluke 18. studenog 2019. tuženiku, sukladno čl. 133.
st. 1. Zakona o radu, uputila Zahtjev za zaštitu prava, koji je tuženik primio 20. studenog

2019. i na koji do dana podnošenja tužbe nije odgovorio. U obrazloženju pobijane Odluke
navedeno je u bitnom da je prvostupanjskom Presudom Općinskog radnog suda u Zagrebu
posl. br. Pr-2365/2019 usvojen tužbeni zahtjev V.B. kao radnice te je proglašen nezakonitom i nedopuštenom Odluka Z.H. d.o.o. o izvanrednom otkazu ugovora o radu radnici V.B. od 1. prosinca 2017. i Z.H. d.o.o. je naloženo da V.B. vrati na rad. U obrazloženju je nadalje navedeno da je poslodavac 18. listopada 2019. radnici uputio dopis koji je primila 21. listopada 2019. kojim ju je pozvao da se vrati na rad počev od 29. listopada 2019. u 13,00 sati, a da je 25. listopada 2019. primio dopis punomoćnice V.B., odvjetnice A.B., koja zastupa tužiteljicu i u ovoj pravnoj stvari, a kojim je obaviješten da radnica nije u mogućnosti pristupiti na rad navedenog datuma zbog činjenice da je zaposlena kod drugog poslodavca, da je dopisom punomoćnice zatražen produžetak roka za povratak na rad i zatražen je dokaz o prijavi na obvezno mirovinsko osiguranje. Pobijana Odluka o otkazu je nadalje obrazložena na način da se radnica nije pojavila na radu 29. listopada 2019., niti da je opravdala izostanak s rada, da je neovisno od toga da li ju je poslodavac prijavio na mirovinsko osiguranje ista dužna raditi, da je sama radnica u tužbenom zahtjevu (u predmetu Pr-2365/2019) zatražila povrat na rad u roku od 15 dana od dana donošenja presude te da traženo produženje roka za povrat na rad predstavlja izbjegavanje izvršenja obveze iz radnog odnosa, da je obveza Z.H. d.o.o. da joj kao poslodavac isplati plaću, a da radnica istovremeno izričito izbjegava izvršiti svoju obvezu rada. Tuženik je tužiteljici po dostavi Odluke o otkazu dostavio i slijedeće dokumente: obračun plaće za listopad 2019., tj. za period od 29.-31. listopada 2019. na kojoj je obračunata plaća u bruto iznosu od 310,68 kuna, presliku Prijave Hrvatskom zavodu za zdravstveno osiguranje na kojoj je naznačeno da je prijava zaprimljena 29. listopada 2019., da je evidentirana 30. listopada 2019., a kao datum stjecanja statusa osiguranika, tj. datum stjecanja tužiteljice kao osiguranika s osnove radnog odnosa kod tuženika naznačen je datum 29. listopada 2019. i presliku Prijave o početku osiguranja Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje Obrazac eM-1P na kojoj je naveden kao datum stjecanja svojstva osiguranika 29. listopada 2019. uz naznaku da je Ugovor o radu sklopljen na neodređeno vrijeme s punim radnim vremenom. Tužiteljica smatra da je navedena Odluka od 4. studenog 2019. nezakonita i nedopuštena iz slijedećih razloga. Naime, iz navedene odluke i postupanja tuženika proizlazi da je s tužiteljicom zasnovao radni odnos na neodređeno vrijeme s početkom rada 29. listopada 2019. i to iz razloga jer ju je s navedenim datumom prijavio kao osiguranicu nadležnim tijelima s osnove radnog odnosa. Da je tuženik doista imao namjeru i da je doista postupao po nepravomoćnoj Presudi Općinskog radnog suda u Zagrebu donesenoj 30. rujna 2019. u predmetu Pr-2365/2019, onda je imao obvezu tužiteljici priznati svojstvo osiguranika za period koji je prethodio 29. listopada 2019., tj. za sav period od kada ju je odjavio kao radnika nakon donošenja Odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 1. prosinca 2017.

3

Posl.br.16-Pr-3367/2019-20

Kako navedeno nije učinio, ovakva pravna situacija implicira da je tuženik sa tužiteljicom
sklopio novi (usmeni) Ugovor o radu na neodređeno vrijeme na radnom mjestu glavnog
blagajnika s početkom rada 29. listopada 2019. Kako nije sklopljen Ugovor o radu u pisanom
obliku i kako je prijava tužiteljice kao radnika tuženika izvršena u vrijeme kada je ista već
bila prijavljena kao osiguranik temeljem radnog odnosa kod drugog poslodavca, to je tuženik
postupio protivno odredbama Zakona o mirovinskom osiguranju i Zakona o obveznom
zdravstvenom osiguranju i počinio više prekršaja po navedenim zakonima, kao i Zakonu o
radu. Tužiteljica smatra da je neosnovano pozivanje tuženika na tužiteljičin prijedlog izreke
presude u radnom sporu koji se vodi pred Općinskim radnim sudom u Zagrebu, a u kojem
sporu je tužiteljica zatražila vraćanje na rad u roku od 15 dana od donošenja presude i to iz
razloga jer tuženik nije postupio u navedenom roku, obzirom da je tužiteljicu pozvao da se
javi na rad 29. dan od dana donošenja navedene nepravomoćne presude od 30. rujna 2019., s
kojim datumom je i izvršio prijavu tužiteljice kao svog osiguranika s osnove radnog odnosa.
Napominje se da je u predmetu Pr-2365/2019 tuženik protiv Presude od 30. rujna 2019.
podnio žalbu 15. listopada 2019. s prijedlogom da se ista ukine i tužbeni zahtjev odbije kao
neosnovan. Tuženik se u pobijanoj Odluci o otkazu konstantno neosnovano poziva na obvezu
radnika da radi, iako je očito da je svojim nekorektnim i proizvoljnim postupanjem, a skoro
dvije godine od dana donošenja Odluke o izvanrednom otkazu zbog koje se vodi radni spor,
"očekuje", da radnica sedam dana od primitka dopisa započne s radom, neovisno od činjenice
što je tužiteljica u radnoj obvezi prema drugom poslodavcu kod kojeg je trenutno u radnom
odnosu, o čemu je osobno i putem punomoćnice obavijestila tuženika po primitku poziva da
se javi na rad 29. listopada 2019. Napominje se da tuženik na dopis tužiteljice i dopis njezinog
punomoćnika, nije uopće niti odgovorio. Nastavno na izneseno, bespredmetan je i navod
tuženika u pobijanoj Odluci o otkazu da bi se u konkretnom slučaju radilo o neopravdanom
izostanku s posla u "dužem trajanju“, imajući u vidu da je Odluka o otkazu donesena 4.
studenog 2019., kao što je neosnovan i navod tuženika da je obvezan isplaćivati radnici plaću
u periodu od donošenja odluke o otkazu iz prosinca 2017., obzirom da isti radnici nije isplatio
plaću, a niti radnica navedeno potražuje u postupku koji se vodi pred Općinskim radnim
sudom u Zagrebu u predmetu Pr-2365/2019. Tužiteljica smatra da je rok za povratak na
posao, tj. datum povratka na posao bio neprimjereno kratak i da tuženik nije imao opravdani
razlog, niti osnovu za odbijanje zahtjeva radnika da se datum povratka na posao prolongira,
odnosno da se u dogovoru s radnicom odredi drugi prikladan i objektivno moguć rok za
početak njenog rada. Ovo imajući u vidu da poslodavac nije dao apsolutno nikakve razloge
kako u pozivu kojim je pozvana da se javi 29. listopada 2019., tako niti u Odluci o otkazu, a
koji bi ukazivali na neodgodivu potrebu za početkom rada upravo na navedeni datum.
Opstojnošću navedene odluke o otkazu od 4. studenog 2019. i ozakonjenjem postupanju
tuženika u pravcu da kao poslodavac u neprimjerenim rokovima za trajanja sudskog postupka
kojem je predmet utvrđivanja odluke o otkazu nezakonitom i nedopuštenom radnika poziva
na rad, ignorira zahtjev za određivanjem primjerenijeg roka i neočitovanjem na ovaj vid
zahtjeva za zaštitu prava radnika te postupanje u pravcu da podnosi prijave i odjave s
mirovinskog osiguranja radnika shodno svom nahođenju i odabiru datuma, stvorila bi se kako
općenito pravna nesigurnost u radnim odnosima te svakako u konkretnom slučaju predstavlja
povredu prava iz radnog odnosa tužiteljice. Nastavno na uvodno izneseno i ne manje bitno, a
suprotno stavu tuženika iz Odluke o otkazu, prijava na obvezno mirovinsko osiguranje je
važna za prava radnika i ukoliko je radnica prijavljena temeljem Ugovora o radu koji joj je
poslodavac otkazao u prosincu 2017., to presumira da poslodavac smatra da je Odluka o
otkazu ugovora o radu od 1. prosinca 2017. nezakonita i nedopuštena i da priznaje tužbeni
zahtjev u predmetu Pr-2365/2019 te mu nameće obvezu prijave radnice na obvezno
osiguranje retroaktivno za svo vrijeme od sklapanja Ugovora o radu na neodređeno vrijeme,
tj. i za period do dana njezine odjave temeljem nezakonite Odluke o otkazu od 1. prosinca

4

Posl.br.16-Pr-3367/2019-20

2017. pa nadalje. Ukoliko je pak tužiteljica prijavljena na zdravstveno i mirovinsko osiguranje
temeljem nepravomoćne presude, a o čemu ima saznanja, navedeno također implicira
priznanje tužbenog zahtjeva i odricanje od žalbe na Presudu od 30. rujna 2019., odnosno
povlačenje iste, a isto tako i stvara i obvezu tuženika kao poslodavca da kada već postupa po
navedenoj presudi, tužiteljicu kao radnika prijavi retroaktivno i prizna joj sva prava za period
koji je uslijedio od dana donošenja odluke o otkazu od 1. prosinca 2017. pa nadalje i to iz
razloga jer je Presudom na koju se tuženik poziva u pobijanoj Odluci o otkazu i temeljem koje
je izvršio dakle prijavu radnice prema njezinim saznanjima na obvezno osiguranje, presuđeno
da je odluka o otkazu od 1. prosinca 2017. nezakonita i da joj radni odnos nije prestao. Dakle,
osim što je prijava na obvezno osiguranje tužiteljice temeljem nepravomoćne Presude
nezakonita, jer je protivna kogentnim odredbama Zakona o radu i Zakona o mirovinskom
osiguranju, a i samoj Presudi, i odjava tužiteljice kao radnice temeljem pobijane Odluke o
izvanrednom otkazu od 4. studenog 2019. je nezakonita, jer je riječ o odluci koja je
nedopuštena i nezakonita te bi svoj smisao i pravnu učinkovitost imala samo u situaciji da se
pođe od pretpostavke da je poslodavac s radnicom 29. listopada 2019. zaključio novi radni
odnos temeljem novog ugovora o radu. Pa kako je poslodavac i to propustio učiniti, to je
počinio još jedan u nisu prekršaja na štetu radnika, kako je već istaknuto. Ovako ishitreno,
nezakonito i nedopušteno postupanje tuženika je očito u izravnoj korelaciji s činjenicom da
tužiteljica vodi protiv tuženika radni spor te da je 30. rujna 2019. donesena nepravomoćna
presuda kojom je uspjela s tužbom, a što predstavlja i diskriminatorno postupanje. Napominje
se da je tužiteljica osim sklopljenog Ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 18. listopada

2010. s poslodavcem ovdje tuženikom zaključila i Aneks III na Ugovor o radu od 30. travnja

2012. i Aneks III na ugovor o radu od 1. lipnja 2012. Tužiteljica je mišljenja da su
postupanjem tuženika kako je gore izloženo povrijeđena njezina prava. Stoga tužiteljica
svojim tužbenim zahtjevom predlaže presudom utvrditi nezakonitost i nedopuštenost Odluke
o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 4. studenog 2019., utvrditi da tužiteljici radni odnos
kod tuženika nije prestao te naložiti tuženiku da tužiteljicu vrati na radno mjesto glavne
blagajnice temeljem Ugovora o radu na neodređeno vrijeme, kao i naložiti tuženiku naknadu
parničnih troškova zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od dana presuđenja pa do
isplate.

Tuženik se u odgovoru na tužbu u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu. Navodi
da je nesporno da je tuženik tužiteljici Odlukom o izvanrednom otkazu Ugovora o radu od 4.
studenog 2019. (u daljnjem tekstu: "Odluka"), zbog osobito teških povreda radne obveze iz
radnog odnosa bez poštivanja otkaznog roka, otkazao Ugovor o radu sklopljen na neodređeno
vrijeme 18. listopada 2010., u skladu s člankom 116. Zakona o radu (Narodne novine 93/14,
127/17 – u daljnjem tekstu: "ZR") te članku 14. Pravilnika o radu tuženika (u daljnjem tekstu:
"Pravilnik"). Međutim, tuženik ističe kako je donošenje Odluke bilo opravdano, osnovano i
pravno dopušteno iz razloga što tužiteljica nije izvršavala obveze iz radnog odnosa, odnosno
nije obavljala posao za tuženika. Naime, temeljna obveza radnika u radnom odnosu je osobno
obavljati preuzeti posao, a u skladu s vrstom i prirodom posla te uputama poslodavca, kako je
to izričito određeno čl. 7. st. 1. ZR-a. S druge strane, tužiteljica 29. listopada 2019. nije stupila
na rad, u skladu s pozivom koji joj je tuženik uputio, i sve do dana donošenja Odluke nije niti
jednog dana uopće pristupila na rad. Dodatno pojašnjava kako je ovaj postupak između
tužiteljice i tuženika drugi parnični postupak koji se vodi među istim strankama, međutim iz
drugih razloga. Naime, tuženik je 1. prosinca 2017. donio odluku o izvanrednom otkazu
kojom je tužiteljici otkazao postojeći ugovor o radu. Tužiteljica je navedenu odluku pobijala
sudskim putem te je Općinski radni sud u Zagrebu 30. rujna 2019. donio prvostupanjsku
presudu poslovni broj: Pr-2365/2019. (dalje u tekstu: „Presuda“) kojom je usvojen tužbeni
zahtjev tužiteljice i kojom Presudom je tuženikova odluka o izvanrednom otkazu ugovora o

5

Posl.br.16-Pr-3367/2019-20

radu od 1. prosinca 2017. proglašena nezakonitom i nedopuštenom te kojom je istovremeno
utvrđeno da radni odnos tuženika i tužiteljice nije prestao. Postupak povodom kojega je
donesena Presuda je još uvijek u tijeku pred drugostupanjskim sudom, a isti postupak je bio u
tijeku i kada je tuženik uputio dopis tužiteljici kojim ju poziva da se vrati na rad kod tuženika,
na radno mjesto glavne blagajnice počev od 29. listopada 2019. u 13,00 sati. Tužiteljica je
predmetni dopis nedvojbeno primila i to 21. listopada 2019. Gore opisanim postupanjem je
tuženik, neovisno o svim drugim okolnostima slučaja i neovisno o tome što je postupak u
tijeku i nije okončan pravomoćnom presudom, postupio u skladu s izrekom Presude i
obvezama koje su mu određene takvom izrekom Presude. Na zaprimljeni dopis tuženika,
kojim se tužiteljica poziva natrag na rad (sve u skladu s Presudom), tužiteljica je odgovorila

23. listopada 2019. putem punomoćnice- odvjetnice A.B. te kao razlog nemogućnosti dolaska natrag na rad kod tuženika navela rad kod drugog poslodavca. Tuženik naglašava i kako je pozvao tužiteljicu da se vrati na rad 29. dan nakon što je donesena Presuda pri čemu se ističe da je sama tužiteljica u svojem tužbenom zahtjevu, koji je sadržan u točki II Presude, zatražila da sud tuženiku naloži da ju vrati na rad u roku od 15 dana od dana donošenja Presude. U tom smislu ističe se da je tuženik tužiteljicu pozvao na rad čak i nakon navedenog roka od 15 dana, koji je sama tužiteljica odredila u trenutku postavljanja tužbenog zahtjeva. Stoga, eventualno produživanje roka za povratak tužiteljice na rad nije osnovano te predstavlja primjer izbjegavanja izvršenja obveze iz radnog odnosa od stane tužiteljice.
Tuženik naglašava kako i postojeća sudska praksa ide u smjeru da je Odluka tuženika dopuštena te upućuje na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr 386/2015-2 od 23. rujna 2015., iz predmeta u kojem je činjenično stanje istovjetno predmetnom. Dakle, kod provedbe povratka na radno mjesto temeljem presude kojom se utvrđuje da je odluka o otkazu nedopuštena za Vrhovni sud Republike Hrvatske je prihvatljivo da se prijava radnika izvrši temeljem ugovora o radu za koje se utvrđuje da nije prestao te je prihvatljivo da se od radnika zahtjeva da se u roku od 6 (šest) dana vrati na posao, iako presuda kojom se utvrđuje da je odluka o otkazu nedopuštena nije pravomoćna. Shodno navedenom, razvidno je da je tužiteljica bila obvezna stupiti na rad po pozivu tuženika, iako postupak koji se vodi pred Općinskim radnim sudom u Zagrebu, pod poslovnim brojem Pr-2365/2019 nije okončan te kako je stoga njezin izostanak neopravdan. Nadalje, svojim neopravdanim izostankom s rada tužiteljica je u cijelosti postupila izvršiti svoju osnovnu obvezu iz radnog odnosa u ukupnom neprekinutom razdoblju počevši od 29. listopada 2019. pa do dana donošenja Odluke, a što svakako predstavlja osobito tešku povredu obveze iz radnog odnosa od strane tužiteljice. Ovakvo shvaćanje široko je zastupljeno i u sudskoj praksi u kojoj se posebno navodi kako neprekidni izostanak s rada predstavlja osobito tešku povredu obveza iz radnog odnosa i
samim time opravdani razlog za izvanredni otkaz ugovora o radu. Sukladno svemu iznesenom, tuženik predlaže naslovnom sudu odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan, uz naknadu parničnog troška tuženiku.

U tijeku postupka tuženik je postavio protutužbeni zahtjev radi sudskog raskida radnog odnosa tužiteljice kod tuženika s danom donošenja prvostupanjske presude.

Tužiteljica se protivila postavljenom protutužbenom zahtjevu, navodeći da je isti
istaknut nakon zaključenog prethodnog postupka, dakle, protivno čl. 189. ZPP-a, kao i da je
isti neosnovan.

Sud je tijekom dokaznog postupka izvršio uvid u Odluku o izvanrednom otkazu
ugovora o radu od 4. studenoga 2019., u Zahtjev za zaštitu prava od 15. studenoga 2019., u
presliku potvrde o primitku i povratnice, u obračun plaće za tužiteljicu za listopad 2019., u
presliku prijave tužiteljice Hrvatskom zavodu za zdravstveno osiguranje, u presliku prijave

6

Posl.br.16-Pr-3367/2019-20

tužiteljice Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje Obrazac eM-1P, u Pravilnik o radu
tuženika od 30. lipnja 2010., u Pravilnik o izmjenama i dopunama Pravilnika o radu tuženika
od 23. listopada 2012., u Pravilnik o izmjenama i dopunama Pravilnika o radu od 11. ožujka

2015., u Pravilnik o izmjenama i dopunama Pravilnika o radu od 13. prosinca 2016., u
presudu Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-2365/2019 od 30. rujna 2019., u sudsku praksu, u presliku dopisa tužiteljice od 23. listopada 2019., u presliku povratnice – obavijesti o primitku, u dopis Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područna služba u Z. od 11. studenoga 2019., u Rješenje Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područna služba u Z. od 20. travnja 2020., u Rješenje Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnja služba od 5. lipnja 2020. te je saslušana tužiteljica kao stranka u postupku.

Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći svaki dokaz za sebe i sve
dokaze u njihovoj ukupnosti sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine"
broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13,
89/14, 70/19, dalje: ZPP) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužiteljice osnovan, dok je
protutužbeni zahtjev tuženika neosnovan.

Među strankama nije sporno:

- da je tužiteljica bila u radnom odnosu kod tuženika temeljem Ugovora o radu
sklopljenog 18. listopada 2010., zajedno sa svim pripadajućim aneksima i dodacima,
- da je tuženik 1. prosinca 2017. donio Odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu
kojim je otkazao postojeći ugovor o radu,

- da je tužiteljica protiv iste odluke uložila Zahtjev za zaštitu prava te zatražila sudsku
zaštitu,

- da je povodom tužbe tužiteljice donesena prvostupanjska presuda pred Općinskim
radnim sudom u Zagrebu, Poslovni broj: Pr- 2365/2019 od 30. rujna 2019., a kojom je
prihvaćen tužbeni zahtjev te kojom je Odluka tuženika o izvanrednom otkazu ugovora o radu
od 1. prosinca 2017. proglašena nezakonitom i nedopuštenom, utvrđeno je da radni odnos
tužiteljice kod tuženika nije prestao te je naloženo tuženiku da tužiteljicu vrati na radno
mjesto na kojem je radila prije donošenja osporavane Odluke o izvanrednom otkazu ugovora
o radu u roku od 15 dana od dana donošenja presude,

- da je tuženik protiv navedene presude pravovremeno uložio žalbu s prijedlogom da
se ista ukine i tužbeni zahtjev odbije te da je pred drugostupanjskim sudom još uvijek u tijeku
postupak te da prvostupanjska presuda još uvijek nije postala pravomoćna,

- da je tuženik povodom nepravomoćne presude ovog suda Pr- 2365/2019 od 30. rujna

2019. , i to 29. dan od dana donošenja prvostupanjske presude dopisom od 18. listopada 2019.
pozvao tužiteljicu da se vrati na rad počev od 29. listopada 2019. u 13,00 h te da je tužiteljica
navedeni dopis zaprimila 21. listopada 2019.,

- da je tužiteljica dopisom od 23. listopada 2019. odgovorila tuženika da nije u
mogućnosti pristupiti na rad navedenog datuma zbog činjenice da je zaposlena kod drugog
poslodavca te je zatražila produžetak roka za povratak na rad,

- da je tuženik navedeni dopis tužiteljice zaprimio 25. listopada 2019. i da na isti nije odgovorio,

- da je tuženik 4. studenog 2019. donio Odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu
na neodređeno vrijeme sklopljen 18. listopada 2010., zajedno sa svim pripadajućim aneksima
i dodacima, zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa,

- da je tužiteljica pravovremeno protiv navedene Odluke uložila Zahtjev za zaštitu prava te podnijela tužbu ovom suda.

7

Posl.br.16-Pr-3367/2019-20

Među strankama je sporno je li Odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 4.
studenog 2019. zakonita i dopuštena te postoje li opravdani razlozi za donošenje odluke o
izvanrednom otkazu i to razlozi koje je tuženik naveo u pobijanoj Odluci.

U konkretnom slučaju radi se o situaciji uređenoj čl. 116. st. 1. Zakona o radu
(„Narodne novine“ broj: 93/14, 127/17, 89/19, dalje: ZR), tj. o izvanrednom otkazu ugovora o
radu. Prema citiranom članku poslodavac i radnik imaju opravdani razlog za otkaz ugovora o
radu sklopljenog na neodređeno ili određeno vrijeme, bez obveze poštivanja propisanog ili
ugovorenog otkaznog roka, ako zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa ili zbog
neke druge osobito važne činjenice, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih
stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć. Pri tome je na tuženiku teret dokazivanja
postojanja opravdanog razloga za otkaz (čl. 135. st. 3. ZR-a).

Iz Odluke o izvanrednom otkazu Ugovora o radu od 4. studenog 2019. (stranica 7-10
spisa) proizlazi da se istom tužiteljici izvanredno otkazuje Ugovor o radu na neodređeno
vrijeme sklopljen 18. listopada 2010., zajedno sa svim pripadajućim aneksima i dodacima,
zbog osobito teške povrede radne obveze iz radnog odnosa bez obveze poštivanja otkaznog
roka te da radni odnos tužiteljice i tuženika prestaje danom donošenja Odluke.

U obrazloženju osporavane Odluke je navedeno da je radnica tijekom trajanja radnog
odnosa s poslodavcem obavlja poslove glavne blagajnice. Dalje je navedeno da je poslodavac

1. prosinca 2017. donio odluku o izvanrednom otkazu kojom je radnici otkazao postojeći
ugovor o radu. Radnica je navedenu odluku pobijala sudskim putem te je Općinski radni sud u
Zagrebu 30. rujna 2019. donio prvostupanjsku presudu kojom je usvojen tužbeni zahtjev
radnice i kojom presudom je poslodavčeva odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu od

1. prosinca 2017. proglašena nezakonitom i nedopuštenom te kojom je istovremeno utvrđeno
da radni odnos poslodavca i radnice nije prestao. Sukladno tome, presudom je poslodavcu
naloženo da radnicu vrati na rad na radno mjesto glavne blagajnice temeljem ugovora o radu
na neodređeno vrijeme od 18. listopada 2010. i kasnijih aneksa i dodataka, sve u roku ne
dužem od 15 dana od dana donošenja presude. Iako presuda u tom trenutku nije postala
pravomoćna, poslodavac je 18. listopada 2019. radnici uputio dopis preporučenom pošiljkom,
koji je radnica primila 21. listopada 2019., kojim ju poziva da se vrati na rad kod poslodavca
na radno mjesto glavne blagajnice počevši od 29. listopada 2019. u 13,00 sati. Na opisan
način poslodavac je postupio u skladu sa svojom obvezom utvrđenom presudom. Poslodavac
je 25. listopada 2019. zaprimio dopis radnice kojim radnica obavještava poslodavca da nije u
mogućnosti pristupiti na rad kod poslodavca navedenog datuma iz razloga što je ista
zaposlena kod novog poslodavca te traži produženje roka za povratak na rad. Podredno svoj
povratak na rad radnica uvjetuje dostavom dokaza da je poslodavac radnicu prijavio na
obvezno mirovinsko osiguranje, a to prije nego što radnica stupi na rad. Radnica 29. listopada

2019. nije stupila na rad u skladu s pozivom koji joj je poslodavac uputio, iako je toga dana
trebala raditi u smjeni koja započinje u 13,00 sati. Štoviše, radnica ni narednih dana nije
pristupila na rad te u kontinuitetu od toga dana (29. listopada 2019.) sve do dana donošenja
Odluke nije niti jednog dana uopće pristupila na rad. Pri tome treba istaknuti da radnica svoj
izostanak s rada nije opravdala. Budući da je radnica u očitovanju od 23. listopada 2019.
izričito otklonila mogućnost dolaska na rad 29. listopada 2019., a prema pozivu poslodavca, u
kojem je kao razlog nemogućnosti dolaska na rad navela rad kod drugog poslodavca,
poslodavac radnicu nije pozivao na iznošenje obrane jer je već iz samog ranijeg očitovanja
radnice nedvojbeno razvidno da radnica svjesno odbija pristupiti na rad 29. listopada 2019., a
iz razloga koji nisu opravdani. Dakle, navedene okolnosti jasno ukazuju da nije bilo
opravdano očekivati od poslodavca da radnicu pozove na iznošenje obrane, sve u skladu s čl.

119. st. 2. Zakona o radu. Nadalje, poslodavac navodi da je temeljna obveza radnika u radnom

8

Posl.br.16-Pr-3367/2019-20

odnosu osobno obavljati preuzeti posao, a u skladu sa vrstom i prirodom posla te uputama
poslodavca kako je to izričito određeno čl. 7. st. 1. Zakona o radu. Pri tome radnik ne može
uvjetovati izvršavanje obveze iz radnog odnosa dostavom dokaza o urednoj prijavi radnika na
HZMO. Propustom poslodavca da radnika prijavi predstavlja prekršaj poslodavca i radnik
može svoje pravo ostvarivati odgovarajućim pravnim sredstvima i sudskim putem, ali ne
oslobađa radnika od obveze rada pa je stoga uvjet radnice iznesen u dopisu od 23. listopada

2019. u cijelosti pravno neosnovan. Opreza radi, poslodavac ističe kako je radnicu prijavio
prije početka rada s početkom osiguranja od 29. listopada 2019. te bi joj dokaz o navedenoj
prijavi uručio u trenutku njezinog stupanja na rad. U odnosu na činjenicu da je u dopisu
radnice navedeno da radnica traži duži rok za povratak na rad kod poslodavca, ističe se kako
je poslodavac pozvao radnicu da se vrati na rad 29 dana nakon što je donesena Presuda, pri
čemu se ističe da sama radnica u svom tužbenom zahtjevu, koji je sadržan u točki II presude,
zatražila da sud poslodavcu naloži radnicu vrati na rad u roku od 15 dana od dana donošenja
Presude. U tom smislu ističe se da je poslodavac radnicu pozvao na rad čak i nakon
navedenog roka od 15 dana, koji je sama radnica odredila u trenutku postavljanja tužbenog
zahtjeva. Stoga daljnje produživanje roka za povratak radnice na rad, kako to traži radnica,
nije osnovano te predstavlja primjer izbjegavanja izvršenja obveze iz radnog odnosa od strane
radnice. Ovdje valja naglasiti da je Presudom utvrđeno da radni odnos radnice i poslodavca
nije prestao te stoga u cijelom ovom razdoblju poslodavac snosi obvezu isplate radnici njezine
plaće i svih davanja na plaću dok radnica istovremeno izričito izbjegava izvršiti svoju obvezu
iz radnog odnosa - rad u skladu sa uputama poslodavca. Dakle, utvrđeno je da je radnica
neopravdano, svojom krivnjom, izostala s rada u ukupnom neprekinutom razdoblju počevši
od 29. listopada 2019. pa do dana donošenja ove odluke, tijekom kojeg razdoblja radnica nije
uopće izvršavala svoje obveze iz radnog odnosa, bez da je svoj izostanak s rada opravdala
objektivnim i osnovanim razlogom koji bi bio prihvatljiv poslodavcu. Shodno navedenom,
razvidno je da je radnica svojim neopravdanim izostankom s rada, u cijelosti propustila
izvršiti svoju osnovnu obvezu iz radnog odnosa u ukupnom neprekinutom razdoblju počevši
od 29. listopada 2019. pa do dana donošenja odluke što svakako predstavlja osobito tešku
povredu obveze iz radnog odnosa od strane radnice. U odnosu na rok za donošenje Odluke o
izvanrednom otkazu ugovora o radu, poslodavac navodi da u slučaju dugotrajnog kršenja
obveze iz radnog odnosa kao što je neopravdani izostanak s rada u dužem trajanju, rok za
izvanredni otkaz ne počinje teći sve dok traje tako kršenja obveze iz radnog odnosa. Stoga je
poslodavac u konkretnom slučaju utvrdio da je radnica počinila osobito tešku povredu obveza
iz radnog odnosa (neopravdani izostanak s posla) zbog čega nastavak radnog odnosa između
poslodavca i radnice nije moguć. Naime, poslodavcu nije u interesu izvršavati ugovorni odnos
kada radnica, kao druga ugovorna strana, odbija izvršavati svoju temeljnu obvezu (osobno
obavljanje posla), a to radi izvršenja iste te obveze za drugog poslodavca, jer tada poslodavac
ne može planirati daljnje poslovne poteze. Slijedom svega navedenog, zbog osobito teške
povrede obveza iz radnog odnosa, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih
stranaka nastavak radnog odnosa nije moguć te je radnici otkazan ugovor o radu bez prava na
otkazni rok i otpremninu.

Dakle, tuženik je tužiteljici izvanredno otkazao ugovor o radu na neodređeno vrijeme
jer je tužiteljica neopravdano izostala s rada u neprekinutom razdoblju od 29. listopada 2019.
do 4. studenog 2019. i time počinila osobito tešku povredu obveze iz radnog odnosa zbog
čega nastavak radnog odnosa nije moguć.

Tužiteljica je u svom iskazu navela da je bila zaposlena kod tuženika sedam godina i
to sve do 1. prosinca 2017. kada je tuženik donio Odluku o izvanrednom otkazu ugovora o
radu. Ona je vezano uz donesenu Odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu podnijela

9

Posl.br.16-Pr-3367/2019-20

tužbu te je zadnja presuda po podnesenoj tužbi donesena kod ovoga suda pod poslovnim
brojem Pr-2365/2019 od 30. rujna 2019., a koja još uvijek nije postala pravomoćna, budući
da je tuženik protiv iste u zakonskom roku uložio žalbu. Navedenom presudom naloženo je
tuženiku da ju u roku od 15 dana vrati na radno mjesto na kojem je radila prije donošenja
predmetne odluke. Tuženik ju je u skladu sa presudom pozvao da se vrati na radno mjesto
pozivom koji je dobila na kućnu adresu 21. listopada 2019. te je odmah po primitku poziva
kontaktirala svoju odvjetnicu koja je pisanim putem kontaktirala tuženika te zatražila
prolongaciju roka za njen povratak na radno mjesto. Napomenula je da se od donošenja
Odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu, povodom koje je donesena prije spomenuta
presuda, zaposlila kod novog poslodavca koji ju je uredno i prijavio na sva tijela osiguranja te
kod kojeg njen radni odnos i dalje teče. Tuženik usprkos zaprimljenom podnesku od strane
njene punomoćnice nije prolongirao rok za njen povratak na radno mjesto već je nanovo
donio Odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 4. studenoga 2019., a protiv koje je u
zakonskom roku podnijela zahtjev za zaštitu prava te potom i tužbu u ovome predmetu.
Poznato joj je da je tuženik izvršio prijavu osiguranja nje kao zaposlenice na tijela osiguranja
i to 30. listopada 2019., s početkom osiguranja od 29. listopada 2019. i to temeljem
nepravomoćne presude ovoga suda Pr-2365/2019. Također je naknadno dobila i rješenje
kojim se poništava rješenje o početku osiguranja nje kao zaposlenice tuženika s danom 29.
listopada 2019. Tuženik je obzirom na donesenu Odluku o izvanrednom otkazu ugovora o
radu od 4. studenoga 2019. s istim danom i odjavio sa tijela osiguranja. Nije osobno podnijela
postupak za poništenje rješenja HZMO o njenom početku osiguranja kod tuženika za
razdoblje od 29. listopada do 4. studenoga 2019. Tuženik joj nije isplatio plaće za period za
koji ju je prijavio na tijela osiguranja odnosno za razdoblje od 29. listopada do 4. studenoga

2019. iako je dobila dvije isplatne liste od kojih je na prvoj samo bio naveden iznos
doprinosa, dok su na drugoj svi iznosi glasili na 0,00 kuna, ali isplatu plaće nikada nije dobila.
Kod sadašnjeg poslodavca je u trenutku kada je dobila poziv od tuženika da se vrati na radno
mjesto bila zaposlena godinu i deset mjeseci. Prema ugovoru o radu kojeg ima sklopljenog s
sadašnjim poslodavcem otkazni rok iznosi 30 dana te je povodom toga i razgovarala sa
sadašnjim poslodavcem u trenutku kada je dobila poziv od tuženika za povratak na staro
radno mjesto. Na upit tuženika je navela da je kod novog poslodavca započela sa radom 22.
prosinca 2017., a glavna rasprava je u predmetu Pr-2365/2019 zaključena nakon što je
započela s radom kod novog poslodavca te na upit zašto nije u trenutku zaključenja glavne
rasprave u prije navedenom predmetu izmijenila petit tužbe u smislu da ju tuženik vrati na
radno mjesto u roku od 30 dana, iskazala je da nije znala da isto može napraviti, iako je u tom
predmetu bila zastupana po odvjetniku. U trenutku kada je dobila Odluku o izvanrednom
otkazu ugovora o radu od 1. prosinca 2017. bila je zaposlena kod tuženika na radnom mjestu
"device menager", a za koje radno mjesto ne može iskazati da li je radno mjesto koje
poslodavac daje radniku s posebnim povjerenjem.

Sud je u cijelosti prihvatio iskaz tužiteljice kao objektivan, životan i logičan te je isti u
cijelosti suglasan priležećoj dokumentaciji.

Uvidom u Rješenje Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područna služba u
Z. od 20. travnja 2020. (stranica 125-126) razvidno je da je istim tužiteljici poništena prijava o početku svojstva osiguranika iz mirovinskog osiguranja uspostavljena s danom 29. listopada 2019. i prijava o prestanku svojstva osiguranika iz mirovinskog osiguranja uspostavljena s danom 4. studenog 2019. kod poslodavca Z.H. d.o.o., a koje je potvrđeno Rješenjem HZMO-a, Središnje službe 5. lipnja 2020. (stranica 133-136 spisa). Punomoćnik tuženika je potvrdio da je navedeno rješenje postalo konačno, budući da protiv istog nije pokrenut upravni spor.

10

Posl.br.16-Pr-3367/2019-20

Prema mišljenju ovog suda, poslodavac je ovlašten pozvati radnika da se javi na posao
i u situaciji kada postoji nepravomoćna sudska odluka (a u konkretnom slučaju je to presuda u
predmetu Općinskog radnog suda u Zagrebu broj: Pr-2365/2019 od 30. rujna 2019.) kojom je
raniji izvanredni otkaz ugovora o radu (u konkretnom slučaju od 1. prosinca 2017.) utvrđen
nedopuštenim, a radnik je dužan odazvati se pozivu poslodavca da se vrati na posao ako kod
radnika postoji volja za održavanjem ugovora o radu na snazi sukladno odredbi čl. 247.
Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05, 41/08 - dalje: ZOO) u vezi s
čl. 10. st. 1. ZR (tako i u Revr-817/2018 od 26. ožujka 2019.).

Naime, podnošenjem tužbe u predmetu Općinskog radnog suda u Zagrebu broj: Pr-
2365/2019 kojom je tužiteljica tražila utvrđenje nedopuštenosti Odluke o izvanrednom otkazu
ugovora o radu od 1. prosinca 2017., tužiteljica je i tražila uspostavu svog ranijeg radno-
pravnog statusa, odnosno tražila je da ju tuženik vrati na posao iz čega bi proizlazilo
postojanje volje tužiteljice da nastavi raditi kod tuženika.

Prema odredbi čl. 10. st. 1. ZR-a radni odnos zasniva se ugovorom o radu, a za
sklapanje ugovora o radu potrebna je suglasna volja stranaka sukladno odredbi čl. 247. ZOO.
Za napomenuti je i da se od radnika zahtjeva aktivnost u uspostavljanju njegovog radno-
pravnog statusa (tako i u Revr-251/05).

U okolnostima konkretnog slučaja ovaj sud je mišljenja da je kod tužiteljice i tuženika
postajala suglasna volja o uspostavi radno-pravnog statusa sukladno prethodno sklopljenom
ugovoru o radu u smislu odredbe čl. 10. st. 1. ZR u vezi s čl. 247. ZOO, budući je tuženik
pozvao tužiteljicu da se javi na rad, a što stranke ni ne spore.

Također, nije sporno ni da se tužiteljica nije odazvala pozivu tuženika te nije došla na rad sukladno pozivu tuženika.

Međutim, iz stanja spisa, a što ne spore ni stranke, tužiteljica je pravodobno i na
vrijeme obavijestila tuženika da nije u mogućnosti pristupiti na rad kod tuženika navedenog
datuma, i to iz razloga što je zaposlena kod drugog poslodavca. Naime, tužiteljica je poziv
tuženika za povratak na rad zaprimila 21. listopada 2019. te je tuženiku i odgovorila odmah
po primitku poziva, tj. dopisom koji je tuženik zaprimio 25. listopada 2019. te je zatražila
tuženika da prolongira rok za njen povratak na rad. Na tako zaprimljen dopis tuženik nije
odgovorio, već je 4. studenog 2019. donio osporavanu Odluku o izvanrednom otkazu ugovora
o radu tužiteljici. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da je kod sadašnjeg poslodavca, u trenutku
kada je dobila poziv od tuženika da se vrati na radno mjesto, bila zaposlena godinu i deset
mjeseci te je otkazni rok određen u trajanju od 30 dana, a o čemu je bio upoznat i tuženik.
Dakle, tužiteljica je u trenutku poziva tuženika imala zasnovani radni odnos kod drugog
poslodavca te bi u okolnostima konkretnog slučaja opravdano bilo dopustiti tužiteljici
primjereni rok da regulira svoj radno pravni status kod trenutnog poslodavca i obveze koje
ima prema istome. Naime, nije životno ni logično očekivati od bilo koga da u roku od osam
dana (a koje vrijeme je tuženik ostavio tužiteljici od trenutka od kada je dobila njegov poziv
za povratak na rad pa do trenutka kada se trebala javiti na rad), raskine radni odnos kojeg ima
zasnovan s drugim poslodavcem i dođe na rad kod bivšeg poslodavca. Ovaj sud je mišljenja
da je tužiteljica postupila korektno te je dopisom zatražila tuženika da prolongira rok za njen
povratak na rad, sve u cilju reguliranja svog radno pravnog statusa kojeg ima sa sadašnjim
poslodavcem, a čime je ujedno i pokazala volju za uspostavom radno-pravnog odnosa kod
tuženika.

11

Posl.br.16-Pr-3367/2019-20

Ovdje valja i navesti da tuženik nije postupio u roku određenim presudom Općinskog
radnog suda u Zagrebu, pod brojem: Pr- 2365/2019 od 30. rujna 2019. i tužiteljicu pozvao na
rad u roku od 15 dana od dana donošenja presude, već tek 29. dan od dana donošenja presude,
a što tuženik ni ne spori. Stoga, kako tuženik nije u datom roku postupio po presudi to je ovaj
sud mišljenja da je tuženik na taj način dao do znanja da ne drži do rokova koji su određeni, i
time doveo tužiteljicu u situaciju da smatra da neće postupiti po nepravomoćnoj presudi, dok
istovremeno očekuje da tužiteljica u roku od osam dana poduzme sve radno pravne korake u
cilju reguliranja svog radno pravnog statusa kod trenutnog poslodavca. Također, valja navesti
da je potpuno irelevantno što je tužiteljica u trenutku zaključenja glavne rasprave u predmetu
pod brojem: Pr-2365/2019. već bila zaposlena kod novog poslodavca te što u trenutku
zaključenja glavne rasprave nije izmijenila petit tužbe sa zahtjevom da ju tuženik vrati na rad
u roku od 30 dana od dana donošenja presude, budući da isto ne utječe na utvrđeno činjenično
stanje u ovom predmetu, a to je da je tužiteljica po pozivu tuženika iskazala volju da se vrati
na rad kod tuženika te zatražila da joj tuženik omogući primjereniji rok za povratak na rad,
iznoseći valjane razloge za takav zahtjev, a koji razlozi su postojali u trenutku kada ih je
tužiteljica iznijela tuženiku u svom dopisu kojeg je dostavila tuženiku odmah po primitku
poziva da se vrati na rad kod tuženika.

Nadalje, valja navesti da je za rješenja ovog spora potpuno irelevantno što je tuženik
suprotno relevantnim propisima izvršio prijavu i odjavu tužiteljice sa HZMO-a u vrijeme dok
je tužiteljica bila u radnom odnosu kod drugog poslodavca, pa stoga sud nije posebno ni
cijenio dokumentaciju priloženu spisu, a koja se odnosi na navedeno, budući da isto nije od
utjecaja na utvrđeno činjenično stanje. Isto se odnosi i na navod tuženika da je tužiteljica
uvjetovala svoj povratak na rad dostavom dokaza od strane tuženika da je istu prijavio na
nadležna tijela osiguranja. Naime, tijekom postupka je kao nesporno utvrđeno da je tužiteljica
imala namjeru vratiti se na rad kod tuženika te je prema mišljenju ovog suda iz opravdanih
razloga zatražila prolongaciju roka za povratak na rad, a činjenica da je istovremeno zatražila
i dokaz da je prijavljena na tijela osiguranja nije od presudnog utjecaja na utvrđeno činjenično
stanje.

Stoga, iako se tužiteljica nije javila na rad kod tuženika sve od dana 29. listopada

2019., odnosno od dana kada je prema pozivu tuženika trebala doći na rad u 13,00 h pa do
dana donošenja pobijane Odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu, tužiteljica je prema
mišljenju ovog suda za to imala opravdani razlog te je o svemu pravodobno izvijestila
tuženika s zahtjevom da prolongira rok za njen povratak na rad, a zbog njenog izostanka s
posla tuženiku nije mogao nastati poremećaj u organizaciji rada i šteta, niti zahtjev tužiteljice
za prolongiranje roka za povratak na rad predstavlja primjer izbjegavanja izvršenja obveza iz
radnog odnosa, pa ovaj sud smatra da tuženik nije imao opravdani razlog za izvanredni otkaz
ugovora o radu tužiteljici.

Radi navedenog, ovaj sud je utvrdio da je Odluka tuženika o izvanrednom otkazu
ugovora o radu od 4. studenoga 2019. nezakonita i nedopuštena, da radni odnos tužiteljice
kod tuženika nije prestao te je naloženo tuženiku da tužiteljicu vrati na rad na radno mjesto
glavne blagajnice temeljem ugovora o radu na neodređeno vrijeme u roku od 15 dana od dana
donošenja presude.

Protutužbeni zahtjev tuženika je neosnovan. Naime, tuženik u ovom postupku nije
dokazao da bi tužiteljica počinila osobito tešku povredu radne obveze koja joj se stavlja na
teret pa slijedom navedenog nije dokazano postojanje razloga zbog kojih bi bio narušen odnos
povjerenja između tužiteljice kao radnika i tuženika kao poslodavca, zbog čega je zahtjev za
utvrđenjem raskida radnog odnosa između stranaka s danom donošenja prvostupanjske

12

Posl.br.16-Pr-3367/2019-20

presude odbijen. Naime, tijekom postupka sud je utvrdio da je tužiteljica imala opravdani
razlog zbog kojeg se nije javila na rad sukladno pozivu tuženika, a o čemu je pravodobno
izvijestila tuženika s molbom da prolongira rok za njen povratak na rad, niti zahtjev tužiteljice
za prolongiranje roka za povratak na rad predstavlja primjer izbjegavanja izvršenja obveza iz
radnog odnosa, pa ovaj sud smatra da tuženik nije imao opravdani razlog za izvanredni otkaz
ugovora o radu tužiteljici. Napominje se da sud može donijeti odluku o raskidu radnog odnosa
ukoliko utvrdi da otkaz da nije dopušten i na zahtjev poslodavca, ako postoje okolnosti koje
opravdano upućuju na to nastavak radnog odnosa, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa
obiju ugovornih strana, nije moguć. U konkretnom slučaju sud nije utvrdio postojanje
okolnosti koje opravdano upućuju na to da nastavak radnog odnosa tužiteljice kod tuženika
nije moguć, niti bi raskid radnog odnosa tužiteljice i tuženika sa danom donošenja
prvostupanjske presude bio u interesu tužiteljice.

Također, vezano za navod tužiteljice da je tuženik postavio protutužbeni zahtjev nakon
zaključenja prethodnog postupka, a što je protivno odredbi čl. 189. ZPP-a, valja navesti da je,
sukladno čl. 125. ZR-a sud ovlašten donijeti odluku o sudskom raskidu radnog odnosa između
stranaka, ako su za to ispunjeni zakonski uvjeti, i po prijedlogu tuženika, ukoliko sud nađe da
odluka o otkazu nije dopuštena, no stranke, odnosno tužitelj i tuženik, sukladno čl. 125. st. 3.
ZR-a dužne su zahtjev za sudskim raskidom radnog odnosa podnijeti do zaključenja glavne
rasprave u postupku koji se vodi zbog otkaza pred sudom prvog stupnja, odnosno prije
donošenja odluke o dopuštenosti ili nedopuštenosti odluke o otkazu. Dakle, poslodavac
zahtjev za sudskim raskidom mora postaviti u tijeku postupka koji se vodi zbog otkaza, a što
je u konkretnom slučaju tuženik i učinio. Stoga su tom dijelu navodi tužiteljice neosnovani.

Paricijski rok u ovom postupku iznosi 15 dana (čl. 89. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku - "Narodne novine" br. 70/19).

Odluka o parničnim troškovima temelji se na odredbi čl. 154. st. 1., u vezi s čl. 164. st.

1. ZPP-a, a tužiteljici zastupanoj po punomoćnici odvjetnici odmjeren je parnični trošak u
skladu s važećom Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne
novine", broj: 142/12, 103/14,118/14, 107/15 - dalje u tekstu: OT) i to prema Tbr. 7/2. OT,
kojom je propisano da odvjetniku pripada jednokratna nagrada za cijeli prvostupanjski
postupak, bez obzira na broj radnji koje je poduzeo, u visini od 200 bodova, što uz vrijednost
boda od 10,00 kn (Tbr. 50. OT) i poreza na dodanu vrijednost od 25% (Tbr. 42. OT), iznosi

2.500,00 kuna.

Tužiteljici su temeljem članka 30. Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj 112/12,
25/13, 93/14, 55/16, 73/17) dosuđene zatezne kamate na parnični trošak i to po članku 29.
stavak 1. i 2. ZOO-a tekuće od presuđenja do isplate.

Slijedom navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 18. prosinca 2020.

Sutkinja:

Danijela Marotti Andrić, v.r.

13

Posl.br.16-Pr-3367/2019-20

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe nadležnom Županijskom
sudu u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba se podnosi pismeno, u 4 primjerka,
putem ovog suda.

DNA:

1. punomoćniku tužiteljice

2. punomoćniku tuženika