- 1 -              Poslovni broj: Usž-3957/20-3

 

Poslovni broj: Usž-3957/20-3

 

 

 

 

              U  I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda mr.sc. Inge Vezmar Barlek, predsjednice vijeća, Eveline Čolović Tomić i Marine Kosović Marković, članica vijeća, te više sudske savjetnice Ane Matacin, u upravnom sporu tužitelja G. d.o.o., Z., protiv tuženika Ministarstva graditeljstva i prostornog uređenja Republike Hrvatske, Z., uz sudjelovanje zainteresirane osobe Grada Z., Z., radi ovrhe komunalne naknade, odlučujući o žalbama tuženika i zainteresirane osobe izjavljenim protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI-2605/19-6 od 18. lipnja 2020., na sjednici vijeća održanoj 18. prosinca 2020.

 

p r e s u d i o   j e

                           

I. Poništava se presuda Upravnog suda u  Zagrebu, poslovni broj: UsI-2605/19-6 od 18. lipnja 2020.

II. Odbija se tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Ministarstva graditeljstva i prostornog uređenja Republike Hrvatske, KLASA: UP/II-363-03/19-13/41, URBROJ: 531-09-2-19-2 od 13. lipnja 2019. i rješenja Grada Z., Gradskog ureda za prostorno uređenje, izgradnju grada, graditeljstvo, komunalne poslove i promet, Odjela za komunalne poslove i zelenilo, Odsjeka za komunalne poslove, KLASA: UP/I-363-03/2019-08/2, URBROJ: 251-13-31-1/014-19-3 od 7. ožujka 2019.

III. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova upravnog spora.

 

Obrazloženje

 

              Pobijanom presudom poništena su rješenja tuženika i prvostupanjskog tijela označena u točki II. izreke ove presude i odbijen je zahtjev tužitelja za naknadom troškova upravnog spora. Označenim rješenjem tuženika odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv prvostupanjskog rješenja, kojim je naloženo tužitelju, kao ovršeniku, da u roku od 8 dana od dana primitka toga rješenja podmiri dugovanje po rješenju istog Ureda, KLASA: UP/I-363-03/2014-02/0001, URBROJ: 251-13-31/100-14-4-MM od 25. kolovoza 2014., a kojim je utvrđeno da ovršenik duguje na ime glavnice iznos od 7.168,56 kn, kao i zakonske zatezne kamate od dana nakon dana dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, sve kako je naznačeno u točki II. izreke toga rješenja.

Prvostupanjski sud ocijenio je tužbeni zahtjev osnovanim te je poništio rješenje tuženika i prvostupanjskog tijela pozivom na odredbu članka 226. i članka 242. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05., 41/08. - dalje: ZOO), s obrazloženjem da je u konkretnom slučaju rješenje o ovrsi od 18. studenog 2016., koje je doneseno unutar zastarnih rokova i kojim je bilo obuhvaćeno dugovanje po navedenom rješenju od 25. kolovoza 2014., poništeno rješenjem tuženika od 30. siječnja 2019. S obzirom da je poništavanjem navedenog rješenja o ovrsi od 18. studenog 2016. prestala postojati i posljedica prekida zastare, a koju je to rješenje svojim donošenjem proizvelo, sud smatra da je tuženik bio u obvezi smatrati kako zastara nije prekidana te utvrditi njen nastup.

              Protiv točke I. i II. izreke presude tuženik je podnio žalbu zbog bitne povrede pravila sudskog postupka te pogrešne primjene materijalnog prava. Ističe da je prvostupanjsko tijelo donijelo osporeno rješenje o ovrsi od 7. ožujka 2019. u ponovnom postupku, nakon što je rješenjem tuženika od 30. siječnja 2019. poništeno prvostupanjsko rješenje o ovrsi od 18. studenog 2016. Ističe da je sporan pravni stav suda da je poništavanjem rješenja o ovrsi od 18. studenog 2016. prestala postojati i posljedica prekida zastare, koje je to rješenje svojim donošenjem proizvelo. Smatra da se u konkretnom slučaju ne radi o situaciji iz članka 242. stavak 2. ZOO-a jer poništavanjem rješenja od 18. studenog 2016. isto nije odbačeno niti odbijeno, a ne radi se niti o mjeri osiguranja koja je stavljena van snage. Poziva se na pravno shvaćanje izraženo u presudi Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: UsIgr-50/20-2 od 12. ožujka 2019. i presudi Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Usž- 116/18-3 od 28. veljače 2019., prema kojem je zastara prekinuta donošenjem rješenja od 18. studenog 2016., obzirom isto predstavlja radnju javnopravnog tijela poduzetu protiv tužitelja radi ostvarenja tražbine, a kako zastara nakon svakog prekida počinje teći iznova, sukladno članku 245. stavku 1. ZOO-a, to se ne može prihvatiti tvrdnja tužitelja da je u konkretnom slučaju nastupila zastara. S obzirom na sve navedeno smatra da je u konkretnom slučaju zastara prekinuta donošenjem rješenja od 18. studenog 2016. te, sukladno navedenom, predlaže ovom Sudu poništiti točku I. i II. izreke osporene presude.

Zainteresirana osoba je u žalbi navela da presudu pobija iz svih zakonom propisanih razloga. Ističe da je prigovor zastare neosnovan i ukazuje da je potraživanje dospjelo 12. rujna 2014. te da, imajući u vidu odredbu članka 226. ZOO-a, isto nije u zastari budući je pobijano rješenje doneseno u ponovnom postupku, nakon što je rješenjem tuženika od 30. siječnja 2019. poništeno ranije prvostupanjsko rješenje od 18. studenog 2016., slijedom čega je prekid zastare nastupio i prema odredbi članka 241. ZOO-a i prema odredbi članka 95. Općeg poreznog zakona („Narodne novine“ broj 147/08., 18/11., 78/12., 136/12. i 73/13.). S obzirom na navedeno predlaže ovom Sudu poništiti osporenu presudu.

              Tužitelj je, u odgovoru na žalbu, naveo da u potpunosti ostaje kod navoda iz tužbe te predlaže ovom Sudu odbaciti žalbe.

              Žalbe su osnovane.

Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih razloga sukladno članku 73. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj: 20/10., 143/12., 152/14., 94/16. i 29/17. - dalje: ZUS), ovaj Sud nalazi osnovanim žalbene razloge pogrešne primjene materijalnog prava kod odlučivanja prvostupanjskog suda o prigovoru zastare. Naime, prvostupanjski sud je odlukom o osnovanosti tužbenog zahtjeva te poništavanjem rješenja tuženika i prvostupanjskog tijela, uz obrazloženje da je za predmetno potraživanje nastupila zastara pogrešno primijenio materijalno pravo i to odredbu članka 242. stavak 2. ZOO-a, na koju se u konkretnom slučaju pozvao.

Tom je odredbom propisano kako se smatra da nije bilo prekida ako vjerovnikova tužba ili zahtjev bude odbačen ili odbijen, ili određena mjera osiguranja bude stavljena izvan snage.

Odredbom članka 241. ZOO-a, na koju se pak pozvao tuženik, propisano je da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine.

Na zastaru potraživanja komunalne naknade primjenjuju se one odredbe ZOO-a koje se odnose na zastaru povremenih potraživanja, a rok zastare za povremene tražbine propisan je odredbom članka 226. ZOO-a na način da tražbine povremenih davanja koje dospijevaju godišnje ili u kraćim razdobljima, bilo da se radi o sporednim povremenim tražbinama, kao što je tražbina kamata, bilo da se radi o takvim povremenim tražbinama u kojima se iscrpljuje samo pravo, kao što je tražbina uzdržavanja, zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja.

Iz podataka spisa razvidno je da je rješenjem Grada Z., Gradskog ureda za prostorno uređenje, izgradnju grada, graditeljstvo, komunalne poslove i promet, KLASA: UP/I-363-03/2016-08/1840, URBROJ: 251-13-01/1-2016-1 od 18. studenoga 2016. naloženo tužitelju, kao ovršeniku, da ovrhovoditelju podmiri dugovanja po skupno naznačenim obvezama koje su se odnosile na razdoblja od siječnja 2012. do prosinca 2015. godine. Unutar navedenog rješenja o ovrsi nalazilo se i dugovanje po rješenju istog ureda, KLASA: UP/I-363-03/2014-02/0001, URBROJ: 251-13-31/100-14-4-MM od 25. kolovoza 2014., koje je predmet ovog upravnog spora. U povodu žalbe tužitelja rješenje od 18. studenoga 2016. poništeno je rješenjem tuženika, KLASA: UP/II-363-03/18-13/154, URBROJ: 531-05-2-2-19-3 od 30. siječnja 2019., uz obrazloženje kako ne postoji mogućnost vođenja jednog ovršnog postupka za više različitih vremenskih razdoblja, iz kojeg razloga je prvostupanjsko tijelo u obvezi provesti postupak za svaku godinu zasebno. Tijelo prvog stupnja, u izvršenju rješenja tuženika od 30. siječnja 2019., donijelo je novo rješenje od 7. ožujka 2019., kojim je naložilo tužitelju da u roku od 8 dana od dana primitka toga rješenja podmiri dugovanje po rješenju istog ureda od 25. kolovoza 2014., kako je iskazano u točki II. izreke toga rješenja, i to u iznosu od 7.168,56 kn (na ime glavnice) sa zakonskim zateznim kamatama od dana nakon dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, za razdoblje od 1. siječnja 2012. pa sve do 12. prosinca 2012. Kao što je naprijed rečeno, tuženik je žalbu izjavljenu na to rješenje odbio s obrazloženjem, u bitnom, da za predmetno potraživanje nije nastupila zastara s obzirom da je prvostupanjsko rješenje doneseno u ponovnom postupku nakon što je rješenjem tuženika od 30. siječnja 2019. poništeno rješenje prvostupanjskog tijela od 18. studenog 2016., kojim je prekinuta zastara.

Stav prvostupanjskog suda prema kojemu su tuženik i prvostupanjsko tijelo pogrešno primijenili materijalno pravo jer nisu primijenili citiranu odredbu članka 242. stavka 2. ZOO-a, uz obrazloženje da je rješenje o ovrsi od 18. studenoga 2016. poništeno rješenjem tuženika od 30. siječnja 2019., čime je stavljeno izvan snage, a što bi primjenom odredbe članka 242. stavka 2. ZOO-a značilo da je za predmetno potraživanje nastupila zastara, ne prihvaća i ovaj Sud. Naime, u konkretnom slučaju zastara je prekinuta svakom radnjom javnopravnog tijela (donošenjem rješenja od 18. studenoga 2016., rješenja od 30. siječnja 2019. i rješenja od 7. ožujka 2019., koje je osporenim rješenjem tuženika ocijenjeno zakonitim).

Proizlazi kako osnovano tuženik i zainteresirana osoba ističu da je donošenjem rješenja o ovrsi od 18. studenoga 2016., iako je ono naknadno poništeno, prekinuta zastara u konkretnom predmetu. Navedeno je u skladu i sa shvaćanjem ovoga Suda izraženom u presudi, poslovni broj: Us-5943/2009-4 od 11. listopada 2012. te poslovni broj: Usž-116/18-3 od 28. veljače 2019., gdje je Sud također ocijenio pravilnim utvrđenje tuženika da je u tom predmetu zastara prekinuta donošenjem onoga prvotnoga rješenja tijela prvog stupnja koje je poništeno i predmet vraćen tijelu prvog stupnja na ponovni postupak, a koje je nastavno donijelo novo rješenje. Kako je i u konkretnom slučaju zastara prekinuta, znači da se proteklo vrijeme zastare na uračunava nego je zastara nakon prekida počela teći iznova (članak 245. stavak 1. ZOO-a).

Glede pozivanja tužitelja na odredbu članka 115. stavka 5. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“ broj 47/09. – dalje: ZUP) valja reći da je točno da se u skladu s tom odredbom poništavanjem poništavaju sve pravne posljedice koje je rješenje proizvelo, međutim, ne može se smatrati da nije poduzeta radnja upravnog tijela protiv dužnika odnosno tužitelja, koja bi dovela do prekida zastare, jer je rješenje o ovrsi nesporno službena radnja nadležnog tijela usmjerena na naplatu. Stoga je neosnovano prvostupanjski sud primijenio odredbu članka 242. stavka 2. ZOO-a, budući da poništavanje rješenja i vraćanje predmeta na ponovni postupak nema značenje situacije koju ima u vidu ta odredba (vjerovnikova tužba ili zahtjev odbačen ili odbijen, određena mjera osiguranja stavljena izvan snage), a zbog koje bi se smatralo da nije bilo prekida zastare. U tom smislu, ne može se uzeti, a što bi proizlazilo iz obrazloženja pobijane presude, da je rješenje o ovrsi koje je poništeno (i predmet vraćen na ponovni postupak), mjera osiguranja u smislu odredbe članka 242. stavka 2. ZOO-a, koja je stavljena izvan snage, jer rješenje javnopravnog tijela nije mjera privremenog karaktera određena u svrhu osiguranja tražbine, već odluka kojom se kao u ovom slučaju nalaže podmirenje dugovanja te se ne može izjednačiti u pravnom smislu sa mjerom osiguranja.

Sukladno svemu navedenom, razvidno je da je zastara prekinuta rješenjima javnopravnih tijela. Sva su ta rješenja radnje javnopravnog tijela poduzete protiv tužitelja radi ostvarenja tražbine kojima je zastara prekinuta (članak 241. ZOO-a), a kako je zastara nakon svakog prekida počela teći iznova (članak 245. stavak 1. ZOO-a), to se ne može prihvatiti tvrdnja tužitelja da je u konkretnom predmetu nastupila zastara. Stoga ovaj Sud prihvaća obrazloženje tuženika dano u tom smislu pozivom na naprijed navedene odredbe ZOO-a.

Slijedom svega iznesenog, ovaj Sud je žalbene razloge ocijenio osnovanima, radi čega je žalbe usvojio i poništio prvostupanjsku presudu te odbio tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan.

Budući je tužitelj izgubio spor u cijelosti, temeljem odredbe članka 79. stavka 4. ZUS-a, ne pripadaju mu troškovi upravnog spora.

Trebalo je stoga, na temelju odredbe članka 74. stavka 2. i članka 79. stavka 6. ZUS-a, odlučiti kao u izreci.

                                                       

U Zagrebu, 18. prosinca 2020.

 

Predsjednica vijeća

mr.sc. Inga Vezmar Barlek, v.r.