1              Poslovni broj: Gž-1176/2019-3

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj: Gž-1176/2019-3

 

 

U  I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca ovoga suda Denis Pancirov-Parcen, kao predsjednice vijeća, te Andree Boras Ivanišević, kao suca izvjestitelja i Borisa Mimice, kao člana vijeća,u pravnoj stvari tužitelja I. B. iz M., zastupanog po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva L.-V. & P. d.o.o., protiv tuženika E. O. d.d., zastupanog po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva G. & P., radi naknade štete, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog suda u Splitu od 15. ožujka 2019. pod poslovnim brojem Pn-517/2016-41, u sjednici vijeća održanoj 17. prosinca 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Djelomično se odbija kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu od 15. ožujka 2019. pod poslovnim brojem Pn-517/2016-41 u dijelu točke I. izreke kojim je odbijen njegov tužbeni zahtjev za više zatraženu isplatu iznosa od po 2.440,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama počevši od 2. kolovoza 2009. godine za svaki mjesec ubuduće sa pripadajućom zateznom kamatom.

II. Djelomično se odbija, a djelomično prihvaća žalba tuženika i pobijana presuda:

- potvrđuje u dijelu kojim je naloženo tuženiku počevši od 2. kolovoza 2009. godine pa do svibnja 2011. svaki mjesec platiti tužitelju iznos od 1.560,00 kuna sa zakonskim zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog obroka pa do isplate;

- preinačava u dijelu kojim je naloženo tuženiku počevši od 1. lipnja 2011. pa svaki mjesec ubuduće platiti tužitelju mjesečni iznos od po 1.560,00 kuna s pripadajućom kamatom te u odluci o troškovima postupka i u tom dijelu sudi:

Nalaže se tuženiku platiti tužitelju počev od lipnja 2011. do veljače 2012. iznos od po 1.551,15 kuna, od ožujka 2012. do srpnja 2012. u visini od 1.543,87 kuna mjesečno, u razdoblju od kolovoza 2012. do veljače 2013. u visini od po 1.533,55 kuna, u razdoblju od ožujka 2013. do srpnja 2013. iznos od po 1.522,79 kuna, u razdoblju od kolovoza 2013. do srpnja 2015. u visini od po 1.514,07 kuna, a u razdoblju od kolovoza 2015. do veljače 2016. iznos od po 1.511,48 kune, te od ožujka 2016. do srpnja 2016. iznos od po 1.507,38 kuna, a od kolovoza 2016. do siječnja 2017. iznos od po 1.504,32 kuna, te od siječnja 2017. pa ubuduće mjesečni iznos od po 1.504,32 kune sa zakonskim zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog obroka pa do isplate, time da je dospijeće svakog obroka petnaestog u mjesecu za prethodni mjesecu, po stopi koja se do 31. srpnja 2015. godine određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, dok se u preostalom dijelu do iznosa od po 1.560,00 kuna zahtjev tužitelja odbija kao neosnovan.

III. Djelomično se prihvaća žalba tužitelja i preinačava odluka o troškovima postupka sadržana pod točkom II. izreke pobijane presude na način da se nalaže tuženiku u roku od 15 dana naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 5.303,35 kuna.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom obvezan je tuženik počevši od 2. kolovoza 2009. godine pa svaki mjesec ubuduće platiti tužitelju iznos od 1.560,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog obroka pa do isplate, time da je dospijeće svakog obroka petnaestog u mjesecu za prethodni mjesecu, po stopi koja se do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena; dok se za više traženi mjesečni iznos od 2.440,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama zahtjev tužitelja odbija kao neosnovan (točka I. izreke).

U odluci pod točkom II. izreke odlučeno je kako je svaka stranka dužna snositi svoj parnični trošak.

Protiv navedene presude, u dijelu kojim nije prihvaćen njegov tužbeni zahtjev, žali se tužitelj pobijajući istu zbog žalbenog razloga iz članka 353. stavka 1. točke 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13,89/14 i 70/19; dalje u tekstu: ZPP), uz žalbeni prijedlog da se pobijana presuda preinači sukladno žalbenim navodima, podredno ukine i vrati sudu prvog stupnja na ponovno raspravljanje i odlučivanje.

Žali se i tuženik pobijajući presudu suda prvog stupnja u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja, zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13,89/14 i 70/19; dalje u tekstu: ZPP), uz žalbeni prijedlog da se pobijana presuda preinači sukladno žalbenim navodima, podredno ukine i vrati sudu prvog stupnja na ponovno raspravljanje i odlučivanje.

Na žalbe nije odgovoreno.

Žalbe stranaka su djelomično osnovane.

Predmet spora predstavlja tužbeni zahtjev tužitelja s osnove naknade imovinske štete zbog izgubljene zarade koju trpi kao posljedicu ozljeđivanja u prometnoj nezgodi do koje je došlo dana 2. srpnja 2009. u mjestu Srednje Selo, u kojoj su sudjelovali osiguranica tuženika i tužitelj.

Dakle, radi se o zahtjevu utemeljenom na odredbi članka 1095. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18; dalje u tekstu: ZOO), kojom zakonodavac priznaje pravo oštećeniku na naknadu za sve oblike gubitka zarade, koju je tužitelj ostvarivao ili mogao ostvarivati, a koja se odražava kao gubitak u imovini oštećenika.

Stoga je osnovanost prigovora zastare tužiteljeva potraživanja cijeniti s aspekta primjene odredbe članka 370. ZOO-a prema kojoj potraživanje naknade štete zastarijeva u roku od tri godine otkada je oštećenik saznao za štetu i za osobu štetnika, u svakom slučaju u roku od pet godina otkad je šteta nastala.

Prema odredbi članka 215. stavka 1. ZOO-a, zastarijevanje počinje teći prvog dana poslije kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano.

U odnosu na samu osnovu tužbenog traženja za odgovoriti je da nedvojbeno činjenični supstrat u smislu odredbe članka 2. ZPP-a opredjeljuje postupanje suda u svakom pojedinom slučaju, pa promjena istog tijekom postupka odnosno isticanje novih zahtjeva utemeljenih na promijenjenom činjeničnom supstratu, predstavlja preinaku tužbe u smislu odredbe članka 190. stavka 2. ZPP-a.

Pri tome je za navesti da je sud u smislu citirane odredbe ovlašten i unatoč protivljenju preinaci raspravljati po preinačenom tužbenom zahtjevu ukoliko drži da bi to bilo svrsi shodno za razrješenje spora između stranaka, no u tom kontekstu je onda cijeniti i osnovanost istaknutog prigovora zastare.

Međutim, prvostupanjski sud je otklonio osnovanost prigovora zastare tužiteljeva potraživanje uz obrazloženje kako je tužitelj u tužbi samo općenito naveo da mjesečno gubi od zarade najmanje 4.000,00 kn, bez da je naveo na što bi se ta zarada odnosila, pa je naknadno, nakon odgovora tuženika na tužbu, tužitelj podneskom od 7. listopada 2013. istaknuo da je zaradu ostvarivao kao nositelj obrta za usluge, ugostiteljstvo i ribarstvo P., M., objašnjavajući u svom iskazu da je zaradu ostvarivao i ulovom i prodajom ribe na „crno“, dakle bez prijave ostvarene dobiti.

U navedenom s pravom prvostupanjski sud drži da je podnesenim podneskom tužitelj zapravo samo uredio tužbu na način da je precizirao tužbeno traženje, time što je nadopunio činjeničnu osnovu postojećeg tužbenog zahtjeva, pa se ne radi o objektivnoj preinaci tužbe i promjeni istovjetnosti tužbenog zahtjeva, na što ukazuje žalitelj u žalbenim navodima upućujući na primjenu odredbe članka 191. ZPP-a.

Inače u ovoj fazi postupka nije bilo sporno da je tužitelj u predmetnoj nezgodi zadobio ozljede zbog kojih je istom amputirana noga te je kao invalidna osobna, ostvario pravo na invalidsku mirovinu i primanja sa tog osnova, što je sud i utvrdio pregledom podataka Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje vezano za neto isplate tužitelju na osnovu invalidske mirovine za utuženi period.

Sporna je, međutim, odgovornost sudionika predmetne nezgode kao i pravo tužitelja potraživati od tuženika naknadu štete s osnove izgubljene zarade u vidu primanja ostvarenih na temelju prava na invalidsku mirovinu te zarade koju bi tužitelj ostvarivao po redovnom tijeku stvari da nije ozlijeđen u predmetnoj nezgodi.

Prvostupanjski sud je nakon pregleda kaznenog spisa vođenog pred Općinskim sudom u Splitu pod poslovnim brojem K-292/10, te uz suglasnost stranaka, osnovom provedenog vještačenja na okolnosti nastanka predmetne nezgode, prihvatio utvrđenje suda u kaznenoj presudi u kojoj je pravomoćnom presudom osiguranica tuženika, S. L., oglašena krivom za počinjenje kaznenog djela jer je predmetne prigode 2. srpnja 2009. godine oko 18.30 sati u mjestu S. S., na raskrižju glavne ceste D-111 s Putem Prisada i Putem Basilija, upravljajući osobnim vozilom marke VW Passat, započela radnju skretanje ulijevo, time oduzela prednost i presjekla put tužitelju kao vozaču motocikla Suzuki GSX-R1100, koji je zadržavao smjer kretanja pravo kroz raskrižje, a uslijed čega je tužitelj izgubio kontrolu nad motociklom, pao, zadobio traumatsko otkinuće lijeve natkoljenice sa razvojem šoka, te druge brojne povrede.

Naime, u predmetnom postupku saslušan je i svjedok – V. M., policajac koji je predmetne prigode osiguravao mjesto nezgode, prema čijim navodima je upravo na izlazu iz mjesta G. postavljen prometni znak izlaska iz naseljenog mjesta (natpis G. je prekrižen), kada prestaje vrijediti ograničenje brzine za naseljeno mjesto prema postavljenom prometnom znaku ograničenja brzine od 50 km/h. Ovu okolnost, sud je provjerio temeljem aplikacije Street Wiew – Google, iz koje je razvidno da na cesti D-111, gledajući iz smjera kretanja tužitelja, postoji znak ograničenja brzine na 50 km/h, a što je razvidno iz dopisa društva Hrvatske ceste d.o.o. Zagreb, Sektor za održavanje, Ispostava Split od 26. listopada 2010. Naime, iz navedenog dopisa, suprotno navodima žalbe, proizlazi kako je na mjestu nezgode na raskrižju Put Prisada i Put Basilija, pred ulaz u S. S., ograničenje brzine od 50 km/h za oba smjera vožnje.

Polazeći od nalaza i mišljenja sudskog vještaka prometne struke V. U., utvrđeno je kako se u samom srazu osiguranica tuženika kretala se brzinom od 20 km/h, a tužitelj brzinom od 106 km/h, koja je bila ista i u mjesto sraza. Od trenutka kada tužitelj kao vozač motocikla Suzuki reagira na kočnicu, motocikl da bi se zaustavio na mjestu sraza da se giba brzinom od 52 km/h ili bilo kojom manjom od ove. Vještak navodi da se vozači mogli međusobno uočiti kada su međusobno udaljeni oko 100 metara bez obzira što cesta čini blagi zavoj ulijevo gledano iz smjera kretanja motocikla, ili vremenski kada su 3 sekunde udaljeni od mjesta sraza, odnosno kada je motocikl udaljeno oko 90 m od mjesta sraza, a automobil oko 15-ak metara.

U navedenim okolnostima pravilan je zaključak suda prvog stupnja o procjeni stupnja odgovornosti sudionika predmetne nezgode pa je tako odgovornost osiguranice tuženika za nastanak predmetne nezgode, koja se manifestira u tome što se ista s krajnjom nepažnjom, uključila na cestu kada to nije smjela ni mogla, te je presjekla put tužitelju u prometu, zbog čega je i proglašena krivom za nastanak predmetne nezgode u kaznenom postupku osuđujućom presudom u predmetu ovog suda K-292/10 od 16. prosinca 2010., procijenjena u omjeru od 60%.

S druge strane, tužitelj je odnosne prigode vozio brzinom dvostruko većom od maksimalno dopuštene, a kako je postojala mogućnost uočavanja vozila osiguranika tuženika na vrijeme, na udaljenosti od 100 m, kod činjenice da bi do izbjegavanja sraza vozila došlo pri brzini kretanja vozila tužitelj od dopuštene od 50 km/h, ovaj sud prihvaća pravni stav prvostupanjskog suda da je suodgovornost tužitelja za nastanak štetnog događaja cijeniti u omjeru od 40%.

Naime, odredba članka 1072. ZOO-a regulira pitanje odgovornosti vlasnika vozila za štete prouzročene pogonom dvaju ili više vozila. U kontekstu navedene odredbe bilo je i promatrati odgovornost sudionika predmetne nezgode u da tim okolnostima pri čemu je imati u vidu vezanost suda za kaznenu presudu u smislu odredbe čl. 12. ZPP-a o utvrđenju postojanje kaznene odgovornosti osiguranice tuženika, što međutim ne utječe na utvrđenje stupnja postojanja građanskopravne odgovornosti sudionika predmetne nezgode.

S druge strane nije u pravu tuženik kada u žalbenim navodima pravo s ovog osnova vezuje isključivo za gubitak zarade ostvarene kroz redoviti radni odnos odnosno rad koji proizlazi iz obavljanja vlastitog obrta jer zakonodavac u smislu odredbe čl. 1095. ZOO-a priznaje pravo na ovu naknadu za sve oblike gubitka zarade.

Naime, svaka zarada koju je tužitelj ostvarivao ili je mogao ostvariti, a zbog prometne nezgode nije ostvarivao predmet je gubitka u njegovoj imovini, odnosno pravna je osnova za naknadu štete u smislu odredbe članka 1095. stavka 1. ZOO-a. Naime, odredbom članka 1095. stavka 2. ZOO-a propisano je pravo oštećenika na naknadu gubitka zarade, ukoliko je taj gubitak posljedica potpune ili djelomične nesposobnosti za rad izazvane štetnim događajem. Naravno da njegova pravna pozicija ne može biti povoljnija u odnosu na osobe koje radeći uredno podmiruju sve troškove prema državi, što međutim ne utječe na međusobni odnos između odgovornog osiguratelja i oštećenika.

Na okolnost visine štete koju tužitelj trpi u postupku sud je proveo dokaz saslušanjem tužitelja prema čijim navodima je tužitelj ostvarivao zaradu radom „ na crno“ prodajom ulova ribe obiteljskim brodićem, što potvrđuju kazivanja saslušanih svjedoka R. A., I. B. i I. L., te angažmanom bagera u osobnom vlasništvu, o čemu govori kazivanje tijekom postupka saslušanog direktora tvrtke komunalno poduzeće B. Š.

U navedenom su neosnovane tvrdnje tuženika jer je ocjena izvedenih dokaza od strane suda zasnovana na valjanoj primjeni odredbe članka 8. ZPP-a, a osnovom koje je sud prvog stupnja utvrdio kako je tužitelj od preuzimanja obrta u vlasništvu oca, za koji je morao otplaćivati dugovanje nastalo u prijašnjem razdoblju, koristio svoj brod dužine 10 metara za ulov sa mrežama, te ulovljeno prodavao ljudima na šoltanskoj peškariji (ribarnici) koji su držali banke (štandove), na crno i na taj način mjesečno kroz 2009. godinu, a do nezgode, znao ostvariti oko 3.500,00 kn i da tu nema pisanoga traga jer je ovo bilo na crno, odnosno u prosjeku od oko 500,00 kuna mjesečno radom s bagerom.

Pri tom se ukazuje životno i logično da je tužitelj, koji nije imao druge izvore primanja, vlastitim radom na ovaj način doprinosio sredstva za život jer iz pregledane obavijesti Porezne uprave od 31. listopada 2013. proizlazi kako tužitelj za 2008. godinu nije imao prijavljen dohodak, kao ni za 2009. godinu dok je s druge strane činjenica da je preuzimanjem od oca obrta za izlov ribe, preuzeo i korištenje broda s mrežama za ulov, što mu omogućava bavljenjem ribolovom, uz korištenje vlastitog bagera.

Na okolnost utvrđenja radne sposobnosti tužitelja sa osnova posljedica ozljeda iz predmetne nezgode od 2. srpnja 2009., sud je izveo dokaz vještačenjem po stalnom sudskom vještaku spec. medicine rada dr. M. V. B. Vještakinja tako i mišljenje, osnovom medicinske dokumentacije te pregledanog zdravstvenog liječničkog kartona za tužitelja, nalazi kako su tjelesne ozljede koje je tužitelj pretrpio u predmetnoj nezgodi dovele do trajnih oštećenja sa ortopedske i psihijatrijske strane, a što su detaljno u svojim vještvima u predmetu istog suda pod poslovnim brojem Pi-712/11 radi priznavanja prava na naknadu neimovinske i imovinske štete iznijeli vještaci za ortopediju dr. D. T. i psihijatar dr. S. B. Tako vještakinja dr. T. iznosi da je sa ortopedske strane kao posljedica predmetnih ozljeda zaostala visoka posttraumatska amputacija lijeve natkoljenice, a koji nedostatak tužitelj nadomješta nošenjem ortopedskog pomagala, dok je vještakinja psihijatar ocijenila kako su sa osnova predmetne ozljede zaostale psihičke tegobe u smislu kronificiranog PTSP-a, trajnih promjena osobnosti te depresivnog sindroma.

Prilikom ocjene radne sposobnosti tužitelja prema principima struke medicine rada, koja se donosi na temelju procjene oštećenja funkcije ozlijeđenog organa ili organskog sustava, a koju procjenjuju doktori kliničkih medicinskih specijalnosti, vještakinja ukazuje kako specijalisti medicine rada stječu znanja vezana za zanimanja, radna mjesta, uvjete rada, tehnološki procese i slično te donose konačnu ocjenu radne sposobnosti. Vještakinja spec. medicine rada nalazi da kod tužitelja nema preostale radne sposobnosti za poslove kojima se prije nezgode bavio i on je za rad na tim poslovima trajno nesposoban pri čemu je razlog utvrđene invalidnosti u rješenju HZMO-a od 28. siječnja 2011. isključivo vezan za navedene ozljede. Naime, prema ocjeni vještaka medicine rade kod tužitelja postoji profesionalna nesposobnost za rad vezano isključivo za posljedice predmetne nezgode u kojoj je tužitelju amputirana noga uz preostalu radnu sposobnost, koja isključuje poslove koji obuhvaćaju stajanje, hodanje, čučanje, klečanje, dizanje i nošenje tereta, rad na visini, hodanje uz i niz stepenice, teške tjelesne poslove, odnosno tužitelj je u mogućnosti obavljati samo sedentalna (sjedeća) zanimanja, što obzirom na njegovu profesiju iziskuje stjecanje odgovarajućeg zvanja.

Sud je prihvaćajući nalaz i mišljenje sudskog vještaka spec. medicine rada kao stručno, logično i uvjerljivo, sukladno odredbi članka 260. ZPP-a, u kontekstu naprijed iznesenih utvrđenja, koja tuženik žalbenim navodima nije doveo u sumnju, s pravom smatrao osnovanim zahtjev tužitelja za naknadu imovinske štete radi izgubljene zarade koja se manifestira u razlici između onog što bi zarađivao mjesečno od rukovanja bagerom i ulovom ribe i onoga što na ime invalidske mirovine sada prima mjesečno.

Naime, u utvrđenim okolnostima kada se kod tužitelja preostala radna sposobnost nakon posljedice ozljeđivanja u predmetnoj nezgodi, odnosno gubitka noge, ogleda tek u mogućnosti obavljanja isključivo tzv. sjedećih poslova, na konkretni slučaj nije prihvatljiv pravni stav izražen u brojnim odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske, pa tako i u odluci od 14. prosinca 2011. pod poslovnim brojem Rev-x 713/11-2, na koju se poziva tuženik, o dužnosti oštećenika da pokuša pronaći zaposlenje prema utvrđenoj djelomičnoj radnoj sposobnosti. Naime, tužitelj je po zanimanju strojar, te je ovaj zanat završio pri Veleučilištu, S., jer prije toga nije imao završenu srednju školu. Stoga bi i djelokrug poslova koje bi tužitelj mogao obavljati prema preostaloj radnoj sposobnosti, koji po ocjeni vještaka medicine rada seže unutar tzv. sjedećih poslova, obzirom na zanimanje tužitelja nedvojbeno iziskivao potrebu prekvalifikacije odnosno dodatne izobrazbe. Po ocjeni ovoga suda to bi predstavljalo prekomjeran teret na strani oštećenika i time u znatnoj mjeri narušilo ravnotežu u pravima i obvezama oštećenika i osiguravajućih društava čija se odgovornost ravna prema krivnji osiguranika kao sudionika u prometnoj nezgodi. Naime, u smislu Direktive 2009/103/EZ Europskog parlamenta i vijeća od 16. rujna 2009. u odnosu na osiguranje od građanskopravne odgovornosti u pogledu upotrebe motornih vozila i izvršenje obveze osiguranja od takve odgovornosti, stavljanjem na teret oštećeniku dodatnih obveza kako bi vlastitim angažmanom umanjio štetu koju potražuje te time zapravo i ostvario pravo na naknadu pripadajuće štete, predstavlja znatnu neravnotežu u pravim i obvezama osiguratelja i oštećenika u prometnim nezgodama nastalim uporabom motornih vozila. Naime, načelo usklađenog tumačenja europskog prava zahtjeva, uzimajući u obzir cjelokupno nacionalno pravo i primjenjujući metode tumačenja koje to pravo poznaje, ukoliko je potrebno ustaljenu praksu izmijene ako se ona temelji na temelju nacionalnog prava koje nije u skladu s ciljevima direktive (SEU, C-407/18, Kuhar).

U odnosu, pak, na navode žalbe kako je od utvrđenih iznosa u svakom slučaju valjalo odbiti dužne prireze i poreze kojima podliježe osoba koja se bavi pružanjem usluga u odnosu na koje tužitelj trpi gubitak zarade, prije svega je za odgovoriti je da se u konkretnom slučaju ne radi o prihodima koji bi bilo ostvareni protivno zakonu jer tužitelj ne tvrdi niti bilo tko od saslušanih svjedoka spominje ulov koji bi podlijegao zabrani u smislu Zakona o morskom ribarstvu("Narodne novine", broj: 81/13, 14/14 i 152/14). S druge strane porezna obveza koja tereti osobe koje se bave samostalnom djelatnošću reguliran je odredbama Zakona o porezu na dohodak („Narodne novine“, broj 115/16, 106/18 i 211/19) te ne utječe na postojanje i visinu obvezu tuženika na naknadu štete prema oštećeniku .

Osnovano, međutim, tuženik osporava pravilnost obračuna pripadajuće naknade tužitelju. Naime, prema dostavljenim podacima Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje tužitelj je u razdoblju od lipnja 2011. do veljače 2012. ostvario mirovinu u visini od 1.414,75 kuna, a u razdoblju od ožujka 2012. do srpnja 2012. u visini od 1.426,87 kuna mjesečno te u razdoblju od kolovoza 2012. do veljače 2013. u visini od 1.444,08 kuna, a u razdoblju od ožujka 2013. do srpnja 2013. iznos od 1.462,01 kunu, time da je visina mirovine koju je tužitelj primao u razdoblju od kolovoza 2013. do srpnja 2015. u visini od 1.476,55 kuna, a u razdoblju od kolovoza 2015. do veljače 2016. iznos od po 1.480,92 kune, te od ožujka 2016. do srpnja 2016. iznos od 1.487,70 kuna, a od kolovoza 2016. do siječnja 2017. iznos od 1492,79 kuna.

Utoliko je pravilnom primjenom materijalnog prava za utuženo razdoblje tužitelju valjalo priznati razliku do iznosa umanjenog za ostvarene iznose na ime invalidske mirovine te tako utvrđenu naknadu umanjiti za utvrđeni doprinos od 40% i tužitelju u razdoblju od lipnja 2011. do veljače 2012. dosuditi iznos od po 1.551,15 kuna, u razdoblju od ožujka 2012. do srpnja 2012. u visini od po 1.543,87,15 kuna mjesečno, u razdoblju od kolovoza 2012. do veljače 2013. u visini od po 1.533,55 kuna, a u razdoblju od ožujka 2013. do srpnja 2013. iznos od po 1.522,79 kuna, u razdoblju od kolovoza 2013. do srpnja 2015. u visini od po 1.514,07 kuna, a u razdoblju od kolovoza 2015. do veljače 2016. iznos od po 1.511,48 kune, te od ožujka 2016. do srpnja 2016. iznos od po 1.507,38 kuna, a od kolovoza 2016. do siječnja 2017. iznos od po 1.504,32 kuna, što predstavlja iznos štete koju je tuženik dužan u okviru odgovornosti svog osiguranika isplaćivati tužitelju i u buduće , kao posljedicu ozljeđivanja u predmetnoj nezgodi.

U odnosu pak na razdoblje do dostavljenih podataka valjalo je prihvatiti kao pravilan zaključak suda prvog stupnja o utvrđenoj naknadi odnosno zaključak da je tužitelj i u navedenom razdoblju ostvarivao pravo na naknadu i to u utvrđenoj visini od 1.400,00 kuna mjesečno, jer tužitelj ne tvrdi niti dokazuje suprotno.

Pri tome je za ukazati tuženiku da se odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod brojem Gzz-181/2004 od 23. veljače 2005 te pravni stav izražen u istoj, a na koju se poziva u navodima žalbe, odnosi na slučajeve djelomične isplate od strane štetnika pripadajuće naknade utvrđene štete, što nije konkretni slučaj, pa utoliko ista nije prihvatljiva u ovoj pravnoj stvari.

Iz iznesenih razloga budući ovaj sud nije našao ostvarenje bitnih povreda postupka na koje pazi po službenoj dužnosti u okviru odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a, to je djelomičnim odbijanjem žalbe tuženika pobijanu presudu valjalo potvrditi na temelju odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a, a djelomičnim prihvaćanjem preinačiti na temelju odredbe članka 373. točka 2. ZPP-a i odlučiti kao u izreci ove presude.

S obzirom da je odluka o glavnoj stvari djelomično preinačena, na temelju odredbe članka 166. stavka 2. ZPP-a, trebalo je intervenirati i u odluku prvostupanjskog suda o troškovima postupka.

Sukladno odredbi članka 154. stavak 2., prije Novele Zakona o parničnom postupku iz 2019., a koji je u primjeni obzirom na prijelazne i završen odredbe u članka 28. istog Zakona, u svezi s člankom 155. stavka 1. ZPP-a, kao i odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15; dalje u tekstu: Tarifa), tužitelju prema vrijednosti predmeta spora, za 100% uspjeh u postupku pripada naknada troškova postupka za zastupanje po punomoćniku na ime sastava tužbe temeljem Tbr. 7.1 od 250 bodova te sastav podnesaka od 5. listopada 2011., 21. siječnja 2014. i 13. srpnja 2018. od po 250 bodova temeljem Tbr.8 točka 1., kao i zastupanje na ročištu od 10. travnja 2013., 9. listopada 2013., 22. siječnja 2014., 1. travnja 2014., 1. listopada 2014., 28. siječnja 2015., 21. svibnja 2015., 2. srpnja 2015., 8. rujna 2015.,., 14. prosinca 2016., 7. lipnja 2017., 4. srpnja 2018., 19. rujna 2018. i 29. siječnja 2019. od po 250 bodova temeljem Tbr. 9 točka 1. te sastav jednog podneska od 7. listopada 2013. od 50 bodova temeljem Tbr. 8 točka 3. i pristup ročištu od 3. prosinca 2013. i 8. studenog 2016. temeljem Tbr. 9. točka 5. od po 50 bodova, sve uvećano za PDV te trošak vještačenja u iznosu od 5.908,20 kuna, ukupno iznosi 64.033,20 kuna.

Tuženiku bi pak za 100% uspjeh u postupku pripadao trošak zastupanja po punomoćniku, koji se odnosi na sastav odgovora na tužbu temeljem Tbr. 8.1 od 50 bodova, te zastupanje na ročištima od 10. travnja 2013., 9. listopada 2013., 22. siječnja 2014., 1. travnja 2014., 1. listopada 2014., 28. siječnja 2015., 21. svibnja 2015., 2. srpnja 2015., 8. rujna 2015., 14. prosinca 2016., 7. lipnja 2017., 4. srpnja 2018., 19. rujna 2018. i 29. siječnja 2019. od po 250 bodova temeljem Tbr. 9 točka 1., i pristup ročištu od 3. prosinca 2013. i 8. studenog 2016. temeljem Tbr. 9. točka 5. od po 50 bodova te sastav podnesaka od 18. rujna 2018. temeljem Tbr. 8.1 od 250 bodova te podnesaka od 1. srpnja 2015., 14. prosinca 2016. i 16. prosinca 2016. od po 50 bodova. temeljem Tbr. 8.3 i sastav žalbe od 4. studenog 2015. od 312,5 bodova temeljem Tbr. 10., sve uvećano za PDV te trošak vještačenja u iznosu od 1000,00 kuna, uvećano za plaćeni trošak sudske pristojbe za žabu od 4. studenoga 2015. od 5.488,00 kuna, sveukupno . iznosi 63.519,25 kuna.

Kako je uspjeh tužitelj u postupku cijeniti kako imajući u vidu osnovu tužbenog zahtjeva u odnosu na koju je i pretežito vođen dokazni postupak, tako i na visinu postavljenog zahtjeva, što po ocjeni ovoga suda predstavlja sveukupni uspjeh tužitelja u omjeru od 55 % dok je uspjeh tuženik cijeniti u omjeru od 45 %, u kom opsegu je strankama valjalo priznati zatražene troškove postupka, i to tužitelju od 35.218, 26 kuna, a tuženiku u iznosu od 28.583,66 kuna, uvećan za trošak žalbe prema uspjehu u žalbenom stadiju postupka koji u omjeru od 20 %, koji se odnosi na trošak sastava žalbe od 312,5 bodova, uvećano za PDV te trošak sudske pristojbe iznosi 6.656,25 kuna, odnosno prema uspjehu u visini od 1.331,25 kuna, a kojeg je priznati tuženiku obzirom da tužitelj nije uspio u žalbenoj fazi postupka u odnosu na glavnicu tužbenog traženja.

Kada se navedeni iznosi prebiju proizlazi da je tuženik dužan naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 5.303,35 kuna radi čega je odlučeno kao u izreci na temelju odredbe članka 380. točke 3. ZPP-a.

 

U Splitu 17. prosinca 2020.