Poslovni broj: 57 Pž-3702/2020-2

1

 

 

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Berislavićeva 11, Zagreb

 

 

Poslovni broj: 57 Pž-3702/2020-2

 

 

U  I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Mirta Matić, u pravnoj stvari tužitelja STEČAJNA MASA I. T. d.d. – u stečaju Z., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnik N. A., odvjetnik u Z., protiv tuženika N. V.-P., Z., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnik H. Č.-B., odvjetnik u Z., radi isplate iznosa od 15.493,97 kn, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-108/2020-33 od 2. srpnja 2020., 17. prosinca 2020.

 

p r e s u d i o  j e

 

Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-108/2020-33 od 2. srpnja 2020. u točkama I. i II. izreke.

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom, Trgovački sud u Zagrebu je naložio tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 15.493,97 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama (točka I. izreke) i naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 9.760,00 kn, u roku od osam dana (točka II. izreke), dok je tužiteljev zahtjev radi naknade troškova postupka u iznosu od

2.187,50 kn odbijen kao neosnovan.

 

U obrazloženju presude sud u bitnome navodi da je tužitelj dopisom od 31. kolovoza

2012. pozvao tuženika na povrat preostalog neisplaćenog iznosa od 15.493,97 kn s osnove ugovora o zajmu koji je tužitelj tijekom 2005. i 2006. isplatio tuženiku iznos od 150.000,00 kn. Imajući u vidu ranije ukidno rješenje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7164/16 od 23. prosinca 2019. sud je tuženikov prigovor zastare ocijenio neosnovanim, jer je primjenom odredbe čl. 504. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15; dalje: ZOO) sud utvrdio da stranke ugovorom o zajmu nisu ugovorile rok povrata zajma, već ga je, odredio tužitelj s danom 1. studenim 2012. Od navedenog datuma, počeo je teći rok zastare potraživanja. S obzirom na to da od navedenog datuma pa do utuženja nije protekao petogodišnji rok zastare propisan odredbom čl. 225. ZOO-a, tužiteljevo potraživanje nije zastarjelo. U odnosu na tuženikov prigovor da mu zajam nije isplaćen sud je uvidom u preslike uplatnica utvrdio da je tužitelju s te osnove 4. siječnja 2005. i 25. veljače 2005. platio iznos od 110.000,00 kn. S obzirom na to da je tuženiku u okviru stečajnog postupka priznata tražbina u iznosu od 134.506,03 kn preostala  razlika između priznate tražbine i obveze s osnove povrata zajma je iznos od 24.506,03 kn koju tužitelj osnovano zahtijeva u manjem iznosu od 15.493,97 kn. O troškovima postupka odlučeno je primjenom čl. 154. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 148/11 (pročišćeni tekst) i 25/13; dalje: ZPP).

 

Protiv presude u točkama I. i II. izreke tuženik je podnio žalbu, navodeći da je presuda zahvaćena bitnom povredom odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a jer ne sadrži valjane razloge o odlučnim činjenicama, a navedeni razlozi su nejasni i proturječni. Sud nije uzeo u obzir činjenicu da je tuženici pored priznate tražbine u stečajnom postupku u iznosu od 134.506,03 kn i osporena tražbina u iznosu od 977.379,57 kn slijedom čega je ocjenu o osnovanosti utužene tražbine valjalo utvrditi i u odnosu na osporenu tražbinu. U prilogu žalbe dostavlja odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-3224/18 od 8. svibnja 2020. Traži naknadu troška žalbenog postupka u iznosu od 1.562,50 kn.

 

Tužitelj nije odgovorio na žalbu.

 

Žalba nije osnovana.

 

Presuda je ispitana, po čl. 365. st. 2. i čl. 467. st. 1. ZPP-a, u granicama dopuštenih žalbenih razloga, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9. i 11. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

 

Predmet spora je tužiteljev zahtjev za povrat iznosa od 15.493,37 kn kojeg je s osnove ugovora o zajmu (čl. 499. st. 1. ZOO-a) isplatio tuženiku tijekom 2005. i 2006. godine.

 

Iz izvadaka o promjenama i stanju na računu koje je dostavio tužitelj i koje tuženik nije osporio proizlazi da je tuženiku ukupno plaćeni iznos od 110.000,00 kn, ali kako mu je u stečajnom postupku koji se vodio nad tužiteljem stečajni upravitelj priznao tražbinu u iznosu od 134.506,03 kn, utužio je samo razliku i to u manjem iznosu od one koja mu pripada.

 

Sadržaj žalbenih navoda svodi se na žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja koji nije ispitan. To iz razloga jer je presudu ili rješenje kojim se dovršava postupak u sporu male vrijednosti, a kakav je i ovaj spor po čl. 502. st. 1. ZPP-a, dopušteno pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 1., 2., 4., 5.,

6., 8., 9., 10. i 11. ZPP-a i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Nadalje, u tijeku postupka nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti pa tako niti povreda iz čl. 354. st. 2. t.

11. ZPP-a, na koju žalitelj ukazuje. U obrazloženju pobijane presude prvostupanjski sud je izložio zahtjeve stranaka, činjenice koje su iznijele i dokaze koje su predložile i izvođenjem dokaza, uvidom u isprave, potvrde o uplati zajma tuženiku, tužiteljev dopis od 31. kolovoza

2012. utvrdio činjenicu da su stranke bile u poslovnom odnosu s osnove ugovora o zajmu, tužitelj tuženika pozvao na vraćanje zajma dopisom od 31. kolovoza 2012. ostavio rok za povrat zajma do 1. studenoga 2012., a tuženik nije dokazao da mu je vratio iznos od

15.493,37 kn.

 

Tuženikovi žalbeni navodi na okolnost osnovanosti njegove tražbine osporene u stečajnom postupku i prilaganja presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-3224/18 od 8. svibnja 2020. tuženik po prvi put dostavlja u žalbi ovaj sud nije uzeo u razmatranje jer se u žalbi ne mogu iznositi nove činjenice, niti predlagati novi dokazi, osim ako se oni odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka zbog kojih se žalba može izjaviti (čl. 352. st. 1. ZPP-a), što ovdje nije slučaj.

 

Na utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo odredbu čl. 490. st. 1. ZOO-a.

 

Stranka koja izgubi parnicu dužna je, po čl. 154. st. 1. u vezi s čl. 155. ZPP-a, protivnoj stranci naknaditi trošak koji je bio potreban za vođenje parnice. S tim u vezi, prvostupanjski sud je pravilno ocijenio da su troškovi u ukupnom iznosu od 9.760,00 kn bili potrebni za vođenje parnice.

 

Slijedom navedenog, trebalo je odbiti tuženikovu žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu po čl. 368. st. 2. ZPP-a.

 

Slijedom navedenog, tuženikova žalba je odbijena kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda prema čl. 368. st. 2. ZPP-a.

 

Zagreb, 17. prosinca 2020.

 

Sudac

Mirta Matić, v.r.