1              Poslovni broj: Gž R-789/2020-2

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj: Gž R-789/2020-2

 

 

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, po sucu pojedincu, mr. sc. Ivanu Tironiju, u pravnoj stvari tužitelja S. K. iz D. S., OIB: ..., zastupanog po punomoćnicima M. P. i Z. V., odvjetnicima u Odvjetničkom društvu V. & p. j.t.d. iz Z., protiv tuženice Bolnice, Z. OIB: .... i umješača na strani tuženice Republike Hrvatske, OIB: ..., zastupane po zakonskom zastupniku Općinskom državnom odvjetništvu u Zagrebu, Građansko upravni odjel, odlučujući o žalbama tuženice I umješača na strani tuženice, protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj: 19 Pr-5837/18-40 od 24. travnja 2020., dana 17. prosinca 2020.,

 

p r e s u d i o j e

 

Odbijaju se žalbe tuženice i umješača na strani tuženice kao neosnovane, te se potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj: 19 Pr-5837/18-40 od 24. travnja 2020. u pobijanom dosuđujućem dijelu pod točkama I. i II. izreke.

Obrazloženje

Prvostupanjski je sud nakon provedenog dokaznog postupka donio presudu kojom je u točki I. izreke, naložio tuženici da isplati tužitelju 7.169,54 kune bruto, sa pripadajućim zateznim kamatama, osim u dijelu zatraženih zateznih kamata koje teku na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak, koji su sadržani u bruto dosuđenim iznosima iz točke I. izreke pobijane presude. Pored navedenog prvostupanjski je sud odlučio o parničnom trošku na način da je u točki II. izreke naložio tuženici da s ovog pravnog osnova isplati tužitelju 8.159,37 kuna sa zateznom kamatom koja na ovaj iznos teče od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

Protiv prvostupanjske presude tuženica i umješač na strani tuženice su podnijeli žalbe, očigledno u pobijanom dosuđujućem dijelu pod točkama I. i II. izreke, i to zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, žalbenih razloga koji su predviđeni odredbama članka 353. stavak 1. točke 1. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - Odluka USRH, 84/08., 96/08. - Odluka USRH, 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. - Odluka USRH i 70/19., dalje ZPP).

Tuženica u žalbi predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu, na način da odbije tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan, odnosno podredno da ukine prvostupanjsku presudu (u pobijanom dijelu) i vrati predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Jednaki prijedlog drugostupanjskom sudu ističe i umješač na strani tuženice.

Tužitelj nije podnio odgovor na žalbe tuženice i umješača.

Žalbe tuženice i umješača nisu osnovane.

Predmet spora u ovoj žalbenoj fazi postupka predstavlja zahtjev tužitelja za isplatom razlike plaće te naknade plaće za korištenje godišnjeg odmora, koja mu prema njegovom mišljenju pripada za razdoblje od 1. prosinca 2013. do 28. veljače 2019. i one koja mu je u tom razdoblju stvarno isplaćena, a koja razlika da ukupno iznosi 7.169,54 kune bruto, ovo sa pripadajućom zateznom kamatom koja mu je dosuđena pobijanom presudom. Tužitelj je u predmetnom razdoblju bio zaposlen kod tuženice kao medicinski tehničar, čiji je rad bio organiziran u dvadeset četiri satnim dežurstvima.

Konkretno, sporno je da li tužitelju za predmetno razdoblje (za prekovremeni rad) pripada pravo na povećanu plaću zbog posebnih uvjeta rada, i to baš 25%, a ovo na temelju odredbi članka 57. Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja („Narodne novine“ br. 143/13. i 96/15., dalje KU/13) i odredbi članka 55. Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja („Narodne novine“ br. 29/18., 35/19., 78/19. i 92/19., dalje KU/18.), odredbe članka 86. Zakona o radu („Narodne novine“ br. 149/09., 61/11., 82/12. i 73/13., dalje ZR/09) i odredbe članka 94. Zakona o radu („Narodne novine“ br. 93/14., 127/17. i 98/19., dalje ZR/14), koje zakonske odredbe reguliraju pravo na povećanu plaću. Tužitelj s ovog osnova potražuje iznos od 2.030,62 kune.

Također sporno je da li tužitelju sukladno odredbi članka 5. Dodatka I. KU/13 („Narodne novine“ br. 96/2015., dalje Dodatak I. KU/13) odnosno odredbi članka 59. a KU/13, kao i na temelju odredbe članka 58. KU/18, pripada dodatak na osnovnu plaću od 4%, a ovo zbog rada koji podrazumijeva iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi (ovo također u svezi sa odredbama članka 86. ZR/09 i članka 94. ZR/14). Tužitelj s ovog osnova potražuje iznos od 254,22 kune.

Tužitelj u bitnome smatra kako mu tuženica nije isplaćivala navedene dodatke na plaću za obavljeni prekovremeni rad, a na što da također ima pravo, već da mu je ove dodatke priznala i isplatila samo za obavljeni redovni rad.

Nadalje, sporno je da li tužitelju za predmetno razdoblje pripada plaća i s osnova naknade za prekovremeni rad u mjesecima u kojima je blagdan ili drugi neradni dan „padao“ na standardno radni dan (od ponedjeljka do petka) i to na temelju odredbe članka 51. KU/13, a koji je u primjeni od 1. prosinca 2013. do 1. ožujka 2018., odnosno odredbe članka 49. KU/18. S ovog osnova tužitelj potražuje iznos od 3.919,61 kunu.

Sporna je, a kao što je već navedeno i visina naknade plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora. Za napomenuti je kako je odredbom članka 86. ZR/09 i odredbom članka 94. ZR/14, regulirano pravo radnika na povećanu plaću. Također je za istaknuti kako je naknada plaće za vrijeme godišnjeg odmora regulirana odredbom članka 60. ZR-a/09, odredbom članka 81. ZR-a/14, kao i odredbama članka 36. KU/13 i članka 34. KU/18. S ovog osnova tužitelj potražuje iznos od 965,09 kuna.

Prije svega je za navesti kako ispitujući prvostupanjsku presudu u pobijanom dosuđujućem dijelu, kao i postupak koji je prethodio njenom donošenju, ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi bila počinjena bilo koja od bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354 st. 2. točka 2., 4., 8., 9., i 11. ZPP-a, a na koje povrede na temelju odredbi članka 365. stavak 2. i 467. stavak 1. ZPP-a, drugostupanjski sud u postupcima male vrijednosti, kao što je ovaj, pazi po službenoj dužnosti.

Tužitelj je postavilo predmetni tužbeni zahtjev, koji je usvojen pobijanom presudom, osom u dijelu zatezne kamate, na temelju nalaza i mišljenja stalne sudske vještakinje za financije, računovodstvo i poreze P. B., dipl. oec. iz Centra ... d.o.o. (str. 88. do 106. spisa).

Iz zaključka navedenog nalaza i mišljenja od 9. rujna 2019. razvidno je kako
vještakinja B. smatra da tužitelju pripada:

- 2.030,62 kune neisplaćene plaće s osnova dodatka za posebne uvjete rada, koji se dodatak u predmetnom slučaju odnosi na prekovremeni rad,

- 254,22 kune neisplaćene plaće s osnova dodatka zbog iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi, koji se dodatak u predmetnom slučaju odnosi na prekovremeni rad,

- 3.919,61 kunu neisplaćene plaće s osnova dodataka za prekovremene sate iznad redovnog mjesečnog fonda sati, a koji se određuju na bazi 40 satnog radnog tjedna odnosno kao umnožak radnih dana (bez blagdana subota i nedjelja) u tekućem mjesecu s 8 radnih sati dnevno, (razlika prekovremenog rada u vrijeme blagdana),

- 965,09 kuna s osnova manje obračunate naknade plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora.

Prvostupanjski je sud nakon provedenog dokaznog postupka utvrdio slijedeće odlučne činjenice:

- da je tužitelj u predmetnom razdoblju od 1. prosinca 2013. do 28. veljače 2019. bio zaposlen kod tuženice kao medicinski tehničar,

- da je rad tužitelja kod tuženice bio organiziran u dvadeset četiri satnim dežurstvima,

- da tuženica nije isplatila tužitelju za predmetno razdoblje dodatak zbog posebnih uvjeta rada i dodatak zbog rada koji podrazumijeva iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi, na sve odrađene sate, već samo za one koji ulaze u redovan rad i to nije isplatila 2.030,62 kune s osnova dodatka za posebne uvjete rada, a 254,22 kune s osnova dodatka zbog iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi,

- da tuženica nije isplatila tužitelju s osnova naknade - plaće za prekovremeni rad u mjesecima u kojima je blagdan ili drugi neradni dan „padao“ na standardno radni dan (od ponedjeljka do petka), ukupan iznos od 3.919,61 kunu,

- da je tuženica posljedično tome isplatila tužitelju naknadu plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora u umanjenom iznosu i to baš za iznos od 965,09 kuna.

Slijedom navedenih utvrđenja prvostupanjski je sud donio presudu kojom je usvojio tužbeni zahtjev, pozivajući se pri tome na u ovoj presudi, već navedene odredbe KU-a/13 i KU-a/18 kao i na odredbe ZR-a/09 i ZR-a/14.

Drugostupanjski sud ne daje ocjenu je li činjenično stanje u ovom predmetu točno i potpuno utvrđeno jer u sporu male vrijednosti kakav je ovaj, na što upućuje odredba članka 458 st. 1. ZPP-a, presuda se može pobijati samo zbog bitne povrede parničnog postupka iz članka 354. st. 2. točke 1., 2., 4., 5., 6., 8., 9., 10. i 11. ZPP-a i zbog pogrešne primjene materijalnog prava (odredbe članka 467. st. 1. i 2. ZPP-a). Tuženica i umješač drugačijom interpretacijom materijalnog prava u žalbi, nisu osnovano doveli u pitanje pravilnost primjene materijalnog prava od strane prvostupanjskog suda.

Posebno je za istaknuti kako prvostupanjski sud pravilno zaključuje da budući se dodatak zbog posebnih uvjeta rada i dodatak zbog rada koji podrazumijeva iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi odnose na redovno radno vrijeme, isti da se trebaju odnositi i na prekovremeni rad, što je pravilno, jer tužitelj radi u istim uvjetima kako u redovnom radnom vremenu tako i za vrijeme prekovremenog rada. Stoga, po mišljenju prvostupanjskog suda, tužitelju i za prekovremeni rad koji je nesporno ostvario, pripada pravo na uvećanje plaće za dodatak na posebne uvjete rad te dodatak za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi.

Suprotno navodima iz žalbe, prvostupanjski je sud jasno definirao pojam osnovne plaće i dodataka koje je tuženica trebala isplatiti tužitelju, a nije, pa se žalbeni navodi tuženice i umješača ukazuju neosnovanim uz napomenu kako nema ni zakonske ni kakve druge pravne prepreke iz kolektivnih ugovora, koji se primjenjuju u predmetnom slučaju, da se sporni dodaci na plaću tužitelju kumuliraju te da se isti odnose kako na sate u redovnom radnom vremenu tako i na sate u prekovremenom radu. Izuzetak je zabrana kumuliranja dodatka odnosno položajnog dodatka (članci 57. i 58. KU/13, odnosno članci 55. i 56. KU-a/18), no u predmetnom slučaju o ovim se dodacima ne radi.

Odredbom članka 47. stavak 1. KU-a/13, a koji se sukladno odredbi članka 79. KU/13 primjenjuje od 1. prosinca 2013. propisano je kako plaću radnika čini osnovna plaća i dodaci na osnovnu plaću. Odredbom stavka 2. istog članka određeno je kako osnovnu plaću radnika čini umnožak koeficijenta složenosti poslova radnog mjesta na koje je raspoređen i osnovice za izračun plaće, uvećan za 0,5%, za svaku navršenu godinu radnog staža. Istog sadržaja kao odredba članka 47. stavak 1. KU-a/13 je odredba članka 45. stavak 1. KU/18 koji se primjenjuje od 1. ožujka 2018. pa nadalje, a ovo sukladno odredbi članka 75. KU/18. Također odredba članka 45. stavak 2. KU/18 sadržajno odgovara odredbi članka 47. stavak 2.
KU/13.

Odredbom članka 47. stavak 3. KU-a/13, kao i odredbom članka 45. stavak 3. KU-a/18, propisano je kako su dodaci na plaću: stimulacija, dodaci za posebne uvjete rada, dodaci i uvećanja plaća.

Za navesti je kako je odredbom članka 51. stavak 1. KU-a/13, baš kao i odredbom članka 49. stavak 1. KU-a/18 propisano da će se osnovna plaća radnika uvećati: za rad noću 40%, za rad subotom 25%, za rad nedjeljom 35%, za prekovremeni rad 50% te za rad u drugoj smjeni 10% ako radnik radi u smjenskom radu ili u turnusima, a ovo u svezi sa odredbom članka 1. Zakona o blagdanima, spomendanima i neradnim danima u Republici Hrvatskoj („Narodne novine“: br. 33/96., 96/01., 13/02., 136/02., 112/05., 59/06., 55/08., 74/11. i 130/11., dalje ZOB).

Tužitelju se uvećava plaća radi otežanih uvjeta rada za 25% na temelju odredbi članka 57. stavci 1. i 2. KU-a/13, odnosno sukladno odredbama članka 55. stavci 1. i 2. KU-a/18.

Nadalje, tužitelju se uvećava plaća, odnosno pripada mu dodatak zbog rada koji podrazumijeva iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi od 4% u razdoblju od 1. listopada 2015. pa nadalje, sukladno odredbi članka 5. Dodatka I. KU/13, odnosno odredbi članka 59. a KU/13, kao i na temelju odredbe članka 58. KU /18.

Za napomenuti je kako je Vrhovni sud Republike Hrvatske, Građanski odjel, na sjednici odjela od 9. prosinca 2019. zauzeo slijedeće pravno shvaćanje: „Zdravstveni radnici za vrijeme važenja kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja ("Narodne novine" br. 143/13. i 96/15., dalje: KU) koji u redovnom radu imaju pravo na uvećanje plaće za posebne uvjete rada iz čl. 57. KU i pravo na uvećanje plaće za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi iz čl. 59. KU, imaju pravo na te dodatke (kumulativno) i za sate ostvarene u prekovremenom radu.“

U svezi zahtjeva tužitelja za naknadom - plaćom za prekovremeni rad u mjesecima u kojima je blagdan ili drugi neradni dan „padao“ na standardno radni dan (od ponedjeljka do petka), za reći je slijedeće.

U predmetnom slučaju tuženica je redovni mjesečni fond sati utvrđivala suprotno citiranim odredbama kolektivnih ugovora iz kojih proizlazi da se mjesečni fond radnih sati dobije umnoškom broja radnih sati s brojem radnih dana na nivou mjeseca, što znači da su blagdani i neradni dani isključeni iz tog umnoška.

Sukladno odredbama članka 52. KU/13 i članka 50. KU/18, sati odrađeni prema redovitom rasporedu radnog vremena na blagdan ili neradni dan u smislu ZOB-a evidentiraju se kao redovni rad i ubrajaju u redovnu mjesečnu satnicu.

Odredbom članka 1. stavcima 1. i 2. ZOB-a, određeno je da se u dane blagdana u Republici Hrvatskoj ne radi. Odredbama članaka 51. stavci 9. i 10. KU/13, odnosno odredbama članka 49. KU/18 jasno je određeno da se prekovremenim radom smatra svaki sat rada duži od redovnog mjesečnog fonda radnih sati i da mjesečni fond radnih sati tvori umnožak radnih dana u tekućem mjesecu sa osam sati.

Uzimajući u obzir navedene odredbe KU-a/13 i KU-a/18, kao i odredbe članka 1. ZOB-a, koji je kogentni propis i iz kojeg proizlazi da blagdan nije radni dan, za zaključiti je da mjesečni fond radnih sati kod tuženice predstavlja umnožak radnih dana (u koje ne ulaze blagdani koji padaju od ponedjeljka do petka) u tekućem mjesecu sa osam sati. Stoga nije u pravu tuženica kada tvrdi da iz Zaključka 153. proizlazi da mjesečni fond radnih sati tvori umnožak radnih dana (u koje ulaze blagdani koji padaju od ponedjeljka do petka) u tekućem mjesecu sa 8 sati.

Naime, suprotno navodima žalbi, Zaključkom broj 153. Zajedničkog povjerenstva za tumačenje kolektivnog ugovora, mjesečni fond radnih sati tvori umnožak radnih dana (bez subota i nedjelja) u tekućem mjesecu s 8 sati, a svi sati odrađeni iznad te satnice predstavljaju prekovremeni rad i tako trebaju biti plaćeni. Mjesečni fond radnih sati treba za sve radnike biti isti, bez obzira rade li samo u prvoj smjeni, smjenskom radu i turnusu ili u dežurstvu i pripravnosti. Sve što prelazi mjesečni fond radnih sati ulazi u prekovremeni rad. Sati odrađeni prema redovitom rasporedu radnog vremena na blagdan ili neradni dan evidentiraju se kao redovni rad i ubrajaju u redovnu mjesečnu satnicu. Prekovremenim radom smatra se svaki sat rada duži od predviđenog rada utvrđenog dnevnim rasporedom rada, kao i svaki sat rada duži od redovnog mjesečnog fonda radnih sati. Radnik koji radi u dane blagdana, neradnih dana utvrđenih zakonom i na dan Uskrsa ima pravo na plaću uvećanu za 150% prema stvarno odrađenim satima, Svi radnici, bez obzira na oblik rada, koji ne rade na dan blagdana, neradni dan utvrđen zakonom i na dan Uskrsa, a koji pada u radni dan, imaju pravo na naknadu plaće. Navedenim Zaključkom stavljaju se izvan snage Zaključci Povjerenstva 21,48 i 148.

S druge strane ZOB-om je određeno da su dani blagdana neradni dani, koji ne ulaze u mjesečni fond radnih sati budući da mjesečni fond radnih sati tvori umnožak radnih dana. Stoga nema mjesta primjeni Zaključka br. 153. Zajedničkog povjerenstva za tumačenje KU-a, budući da je kogentnom zakonskom odredbom propisano da su blagdani neradni dani, a neradni dani ne ulaze u mjesečni fond radnih sati.

U svezi zahtjeva tužitelja za naknadom razlike plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora za istaknuti je da je odredbom članka 36. stavka 2. KU-a /13 i odredbom članka 34. stavka 2. KU-a/18 propisano da radniku čija je narav posla takva da mora raditi prekovremeno ili noću ili nedjeljom, odnosno zakonom predviđenim neradnim danom, koji dežura ili je pripravan, pripada pravo na naknadu plaće za godišnji odmor u visini prosječne mjesečne plaće isplaćene mu u prethodna tri mjeseca ako je to za njega povoljnije.

Slijedom navedenog u ovom obrazloženju, a s obzirom da tuženica tužitelju nije obračunala plaću i naknadu plaće sukladno navedenim odredbama KU-a/13 i KU-a/18, te ZR-a/09 i ZR-a/14, koji su bili na snazi u predmetnom razdoblju, imajući u vidu i provedeno financijsko vještačenje, pravilno je postupio prvostupanjski sud kada je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja u pobijanom dosuđujućem dijelu iz točke I. izreke prvostupanjske presude.

Umješač na strani tuženice u žalbi, a u prilog svojim tvrdnjama i žalbenim razlozima da tužitelju ne pripada utuženi iznos, poziva se na presude nekih drugih sudova pa tako i ovog Županijskog suda u Splitu. Ovdje je za reći kako eventualno ranije iskazano pravno mišljenje u nekom drugom predmetu, ne obvezuje kasnije sud niti u tom predmetu, pa tako ne i u nekom drugom postupku. Usput je za navesti kako su pravni stavovi iskazani u ovoj drugostupanjskoj presudi sukladni danas prevladavajućoj sudskoj praksi.

Odluka o parničnom trošku iz točke II. izreke pravilno je i zakonito donesena sukladno odredbama članaka 154. stavak 1. i 155. ZPP-a.

Dakle, kako u konkretnom slučaju nisu ostvareni žalbeni razlozi koje ističe tuženica i umješač, kao ni oni na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti sukladno odredbi članka 365. stavak 2. ZPP-a. i članka 467. stavak 1. ZPP-a, to je trebalo žalbe tuženice i umješača odbiti kao neosnovane te potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dosuđujućem dijelu, a ovo na temelju odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a. Stoga je odlučeno kao u izreci ove drugostupanjske presude.

 

U Splitu 17. prosinca 2020.