- 1 -              I Kž 152/2020-11

 

 

 

 

 

Broj: I Kž 152/2020-11

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Ileane Vinja kao predsjednice vijeća, te Ranka Marijana i Melite Božičević-Grbić kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice-specijalistice Maje Ivanović Stilinović kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv opt. I. G., zbog kaznenog djela iz čl. 110. u svezi sa čl. 34. st. 1. i 2. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15.-ispravak i 101/17. – dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbama optuženika i državnog odvjetnika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Splitu od 6. prosinca 2019., broj K-17/2018-108, u sjednici održanoj 17. prosinca 2020., u prisutnosti u javnom dijelu opt. I. G. i njegovih branitelja M. V. i K. Š., odvjetnika iz S.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

              Odbijaju se žalbe opt. I. G. i državnog odvjetnika kao neosnovane, te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

 

Obrazloženje

 

              Pobijanom je presudom opt. I. G. proglašen krivim zbog kaznenog djela iz čl. 110. u svezi s čl. 34. st. 1. i 2. KZ/11., te je primjenom citiranih zakonskih odredbi osuđen na kaznu zatvora u trajanju pet godina. Na temelju čl. 54. KZ/11. optuženiku je u izrečenu kaznu zatvora uračunato vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 4. travnja 2019. pa nadalje. Na temelju čl. 148. st. 1. u svezi sa čl. 145. st. 2. toč. 1. i 6. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11., 91/12., 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17.) optuženiku je naloženo naknaditi trošak kaznenog postupka u iznosu 27.474,00 kuna i paušalnu svotu u iznosu 3.000,00 kuna.

 

              Protiv ove presude žalbu su podnijeli državni odvjetnik i optuženik.

 

Državni odvjetnik se žali zbog odluke o kazni, s prijedlogom pobijanu presudu preinačiti i optuženiku izreći kaznu zatvora u duljem trajanju.

 

              Optuženik je podnio tri žalbe, jednu putem branitelja M. V., odvjetnika iz S., drugu putem branitelja K. Š., odvjetnika iz S., a podnio je i osobnu žalbu. Žalbom branitelja M. V., optuženik se žali zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, nepotpuno i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja te zbog odluke o kazni i troškovima kaznenog postupka, s prijedlogom pobijanu presudu preinačiti i optuženika osloboditi optužbe, odnosno pobijanu presudu ukinuti i predmet vratiti na ponovno raspravljanje i odlučivanje ili izrečenu kaznu zatvora ublažiti. Žalbom branitelja K. Š. optuženik se žali zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog odluke o kazni, s prijedlogom pobijanu presudu preinačiti i optuženika osloboditi optužbe, odnosno pobijanu presudu ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje i odlučivanje. Iz sadržaje žalbe koju je optuženik osobno podnio, proizlazi da se žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, nepotpuno i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog odluke o kazni, s prijedlogom pobijanu presudu ukinuti i predmet vratiti na ponovno raspravljanje i odlučivanje.

 

Imajući u vidu sadržaj ovih žalbi, one će se razmatrati kao jedinstvena žalba opt. I. G.

 

              Odgovor na žalbu optuženika podnio je državni odvjetnik, s prijedlogom odbiti žalbu kao neosnovanu. Premda je optuženik, putem branitelja K. Š., naslovio svoju žalbu i kao odgovor na žalbu, iz sadržaja ove žalbe se ne može iščitati njegov odgovor na žalbu državnog odvjetnika.

 

              Spis je u skladu s čl. 474. st. 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11., 91/12., 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. – dalje: ZKP/08.) dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

              Na temelju čl. 475. st. 2. ZKP/08., o sjednici drugostupanjskog vijeća izviješteni su optuženik i njegovi branitelji, jer su to zahtijevali, te Glavni državni odvjetnik Republike Hrvatske. Sjednici su prisustvovali optuženik, putem audio video uređaja, te branitelji optuženika, odvjetnici M. V. i K. Š.

 

              Žalbe su neosnovane.

 

              Suprotno žalbenim navodima optuženika, u pobijanoj presudi nema proturječnosti između izreke i obrazloženja. Sud prvog stupnja je, glede odlučnih činjenica, označio jasne i logične razloge na kojima se zasniva izreka presude. Isto tako, sud je označio dokaze na temelju kojih proizlazi zaključak da je optuženik počinio kazneno djelo, kako je to navedeno u izreci pobijane presude, a potom je obrazložio na osnovu kojih odlučnih činjenica je to zaključio.

 

Žalitelj nije u pravu kada tvrdi da je ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka, jer je „... obrazloženje protivno izreci presude ...“. U izreci pobijane presude je, između ostaloga, navedeno i kako je optuženik u smjeru trbuha žrtve ispalio dva hica. Suglasno tom navodu, ali suglasno i ostalim navodima iz izreke presude, prvostupanjski sud je u obrazloženju izričito naveo kako su hici žrtvu "... pogodili u bedra u predjelu prepona malo ispod trbuha i podlaktice ..." (str. 25. odlomak 1. pobijane presude). Uostalom, lokacija prostrijelnih ozljeda žrtve je nedvojbeno utvrđena sudsko-medicinskim vještačenjem, a koji je vještački nalaz prvostupanjski sud "... prihvatio kao vjerodostojan ..." (str. 17. odlomak 5. pobijane presude). Dakle, utvrđenje prvostupanjskog suda kako žrtva nije bila pogođena u trbuh, u potpunom je suglasju sa izrekom pobijane presude. Zato formulacija prvostupanjskog suda u jednom dijelu jedne rečenice (str. 19. odlomak 3. pobijane presude) iz koje bi proizlazilo da je optuženik žrtvu "... pogodio u trbuh ...", očito je rezultat pogreške u pisanju. Stoga ova, očigledna, omaška prvostupanjskog suda nema svojstvo tzv. bitne povrede odredaba kaznenog postupka, na koju se poziva žalitelj.

 

Jednako tako, žalitelj nije u pravu da je ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka, jer obrana "... nije imala saznanja o tome da je iz obrani nepoznatih razloga prvostupanjski sud imenovano drugog vještaka ...", pa nije imala priliku ni prigovoriti takvom imenovanju, čime je povrijeđeno pravo obrane i pravo na pravično suđenje. Naime, iz spisa predmeta, jasno, proizlazi da je stalna sudska vještakinja za psihijatriju prof. dr. sc. D. B. izvijestila sud kako nije u mogućnosti izraditi nalaz i mišljenje, u roku koji je odredio sud (list 520 spisa). Stoga je prvostupanjski sud, 1. listopada 2019., naložio drugoj stalnoj sudskoj vještakinji, dr. S. B., utvrđivanje raspravne sposobnosti optuženika (list 521 spisa), a 2. listopada 2019. (list 524 spisa) istoj je vještakinji naložio vještačenje i naveo u svezi kojih se činjenica treba obaviti vještačenje (list 538 spisa). Na vještačenje, povjereno toj stalnoj sudskoj vještakinji, obrana nije imala primjedbe već je branitelj optuženika, svojim podneskom (list 566 spisa), predložio da vještakinja dr. S. B. nadopuni vještačenje "... na način da li se okrivljenik, obzirom na dinamiku razvoja događaja, nalazio u stanju jake razdraženosti ili prepasti ...". Nema dvojbe da je tom prijedlogu obrane i udovoljeno na raspravi, kada je vještakinja svoj pisani nalaz i mišljenje dopunila, odgovarajući na pitanja obrane o postojanju stanja jake nadraženosti ili prepasti kod optuženika (list 571-573 spisa).

 

Nezadovoljstvo obrane dobivenim odgovorima vještakinje, ne znači da je zato povrijeđeno pravo obrane niti pravo na pravično suđenje, kako se to neosnovano tvrdi u žalbi.

 

              Nije u pravu optuženik kada se žali zbog povrede kaznenog zakona. Žalitelj ne navodi koju povredu kaznenog zakona ima u vidu, tek se iz sadržaja žalbe može zaključiti kako smatra da se presuda temelji na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju. To što smatra da u njegovim postupcima nema svih obilježja kaznenog djela za koje je proglašen krivim, jer smatra da se radi o kaznenom djelu usmrćenja, ne opravdava predmetni žalbeni osnov. Ovo stoga što se postojanje povrede kaznenog zakona prosuđuje prema činjeničnom stanju iz izreke presude, a ne onom koje bi, sa motrišta žalitelja, bilo ispravno. Kako su izrekom prvostupanjske presude označeni svi bitni elementi kaznenog djela za koje je optuženik i osuđen, to u ovom slučaju ne postoji povreda kaznenog zakona.

 

              Suprotno navodima žalitelja činjenično stanje je potpuno i pravilno utvrđeno. Zaključci suda prvog stupanja, zasnovani na ocjeni vjerodostojnosti iskaza ispitanih osoba i zaključci zasnovani na ocjeni svih ostalih izvedenih dokaza,logični su i zakoniti, pa su uslijed toga i zaključci suda o postojanju odlučnih činjenica, pravilno, utemeljeni na izvedenim dokazima.

 

Žalitelj iz fragmenata vještačkih nalaza i mišljenja, pogrešno, zaključuje kako je sud „... preuranjeno donio zaključke o odlučnim činjenicama ...”. Jednako tako, žalitelj nije u pravu kada tvrdi da ne postoji „... zatvoreni krug indicija i dokaza koji bi upućivali na osnovanu sumnju da je upravo okrivljenik počinitelj kaznenog djela ...”.

 

Iz zapisnika o očevidu mjestu počinjenja kaznenog djela, unutar kafića i izvan njega (listovi 4-6 spisa), proizlazi kako je pronađeno šest čahura kalibra 9 mm, dva zrna istog kalibra, tri oštećenja - proboja, te tragovi krvi. Iz zapisnika o očevidu odjevnih predmeta M. B. (listovi 9-11 spisa) proizlazi kako je na hlačama žrtve M. B. pronađeno šest oštećenja - proboja, te tragovi krvi. Iz balističkog vještačenja sačinjenog u Centru za forenzična ispitivanja, istraživanja i vještačenja „I. V.” (listovi 287-288 spisa) proizlazi kako su šest komada čahura streljiva kalibra 9 mm L. i dva komada zrna streljiva ispaljeni iz istog vatrenog oružja. Međutim, vještačenjem nije bilo moguće utvrditi da li su mehanička oštećenja na hlačama žrtve M. B. nastala mehanizmom probijanja deformiranih zrna streljiva ili njihovih dijelova, budući u okolini oštećenja na hlačama žrtve nije utvrđena prisutnost nesagorjelih ili djelomično sagorjelih čestica baruta, kao ni prisutnost tragova bakra ili nikla. S obzirom na postojeću medicinsku dokumentaciju, ni sudsko-medicinskim vještačenjem se nije moglo, sa sigurnošću, zaključivati o točnoj lokalizaciji ulaznih i izlaznih rana, daljini pucanja, redoslijedu ispaljenih hitaca, točnim smjerovima strijelnih kanala kao ni o položaju strijelca i žrtve.

 

Nije u pravu žalitelj kada tvrdi kako je „... bez ikakvog uporišta ...“ utvrđenje prvostupanjskog suda da je pucano iz blizine, odnosno s udaljenosti od oko pola metra u smjeru trbuha žrtve. Žalitelj, u prvom dijelu žalbe, grubo zanemaruje postojanje snimki brojnih nadzornih kamera, u kojima prvostupanjski sud, opravdano, nalazi uporište za svoja utvrđenja da je pucano iz blizine. Međutim, nešto kasnije, žalitelj sam navodi kako je iz video snimke razvidna "... tolika blizina u trenutku ispaljenja ...“.

 

Iz sudsko-medicinskog vještačenja, koje je izradio stalni sudski vještak za sudsku medicinu dr. A. A. (listovi 186-188 spisa), proizlazi da je žrtva zadobila ukupno četiri prostrijelne ozljede i to dvije desne natkoljenice, jednu lijeve natkoljenice i jednu lijeve podlaktice. Dvije prostrijelne rane desne natkoljenice s oštećenjem površinske bedrene arterije i vene praćene krvarenjem, su ozljede osobito teške i opasne za život, a prostrijelna rana lijeve natkoljenice s oštećenjem površinske i duboke bedrene vene sa velikim izljevom krvi i prostrijelna rana lijeve podlaktice s oštećenjem lakatne arterije, teške su tjelesne ozljede. Vještak je naglasio kako je kod prostrijela desne natkoljenice opasnost za život bila realna, a smrtni ishod otklonjen pravodobnom liječničkom intervencijom, dok je kod prostrijela lijeve natkoljenice i lijeve podlaktice opasnost po život bila apstraktna. Prostrijeli desne natkoljenice bili su, najvjerojatnije, usmjereni od naprijed i lijevo prema natrag i desno, dok je prostrijel lijeve natkoljenice, najvjerojatnije, bio usmjeren od natrag prema naprijed. Uvidom u medicinsku dokumentaciju utvrđeno je kako je M. B. dva puta operiran, te je otpušten iz bolnice tek 16. svibnja 2018.

 

Žalitelj zanemaruje te odlučne i pravilno utvrđene činjenice, te olako zaključuje kako je prvostupanjski sud „... protivno izvedenim dokazima donio potpuno neutemeljeni zaključak ...”.

 

Premda je vještak dr. A. A. u svom mišljenju (listovi 318 i 330 spisa)  naveo kako ne može odgovoriti na pitanja iz naloga za kombinirano sudskomedicinsko-balističko-traseološko vještačenje zbog nedostatka tragova pucanja na odjeći žrtve, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio kako, imajući u vidu zapisnik o očevidu, snimke nadzornih kamera, te izrađeno balističko i sudsko medicinsko vještačenje, to nije od presudnog značaja. Naime, pregledom snimki čak osam kamera video nadzora postavljenih unutar i izvan kafića C. utvrđeno je kako se opt. I. G. i žrtva M. B. najprije grle i ljube, pa se naguravaju, a nakon toga optuženik iz blizine u žrtvu ispaljuje hice, žrtva ranjena pada na tlo, podiže se i bježi. Optuženik potom ponovno iz pištolja puca za žrtvom, te kreće za žrtvom koja ranjena kroz vrata bježi izvan kafića, ostavljajući za sobom tragove krvi.

 

Iz snimke kamere 7, u 39 minuti i 25 sekundi snimke (vrijeme na toj kameri: 18:39.25) vidljiv je susret optuženika i žrtve. Obojica se ljube, a odmah potom naguravaju, s time da optuženik prvi jače udara žrtvu, koja mu odmah uzvraća. Razvidno je kako optuženik niti jednog trenutka nije bio u defanzivi. Iz snimke kamera 6, u 42minuti i 4 sekundi snimke (vrijeme na toj kameri: 18:42.04) vidljiv je optuženik s pištoljem u ruci kako iz blizine ispaljuje hice u pravcu trbuha žrtve, koja očito ranjena pada, odmah se diže i bježi. Optuženik za žrtvom koja bježi ispaljuje jedan ili više hitaca (42 minuta i 9 sekunda snimke te kamere), a cijev pištolja nije bila usmjerena u pod.  Iz snimke kamere 2, u 42minuti i 08 sekundi snimke (vrijeme na toj kameri: 18:42.09) vidljivi su gosti restorana kako se preplašeno sklanjaju ispod stolova i bježe, a u 42:21 sekundi snimke (vrijeme na toj kameri: 18:42.22) vidi se oštećnik kako bježi. Iz snimke kamere 5, u 42minuti i 08 sekundi snimke (vrijeme na toj kameri: 18:42.08) vidljiva je žrtva kako, očito ranjena, bježi, a za njom se kreće optuženik sa pištoljem u ruci. Iz snimke kamera 8, u 42minuti i 29 sekundi snimke (vrijeme na toj kameri: 18:42.30) vidljiv je optuženik kako se ubrzanim korakom kreće a potom i trči sa pištoljem u ruci. Na fotografiji 7 (list 101 spisa), nalazi se optuženik kako stoji sa pištoljem uperenim u sredinu tijela žrtve, koja je nekoliko metara udaljena i sprema se bježati iza ugla zgrade (vrijeme na slici 18:42:16). Na fotografiji 8 (list 101 spisa) optuženik je snimljen kako je zakoračio sa podignutom rukom i uperenim pištoljem u smjeru žrtve, koja je očito pobjegla iza ugla zgrade pa se ne vidi (vrijeme na slici 18:42.20). Na fotografiji 9 (list 102 spisa) nalazi se optuženik kako se, sa pištoljem u ruci koja je sada uz tijelo, normalnim korakom vraća sa mjesta gdje je snimkom fiksiran sa pištoljem uperenim u pravcu žrtve (vrijeme na slici 18:42:27).

 

Nasuprot tvrdnji žalitelja kako je bilo „... doslovno nemoguće promašiti trup žrtve ukoliko to uistinu ne želiš ...“, pravilno je utvrđenje prvostupanjskog suda kako je smrtna posljedica izostala jer se žrtva izmicala i bježala, pa su ga hici pogodili u bedra u predjelu prepona malo ispod trbuha i podlakticu. Premda se iz snimki i fotografija, doista, ne može utvrditi točna lokalizacija ulaznih i izlaznih rana, matematički točna udaljenost pucanja i točni smjerovi strijelnih kanala, ove snimke zorno pokazuju blizinu pucanja, uporno pucanje optuženika u žrtvu, kao i dinamiku odnosnog događaja. Snimke nadzornih kamera, na jednaki način kao i utvrđena lokalizacija prostrijelnih rana, demantiraju obranu optuženika da je pucao u smjeru poda. S obzirom da je pucano u dinamici, u pokretu, onda je jasno da ispaljeni hici u smjeru trbuha žrtve ne moraju, nužno, pogoditi to mjesto. Uostalom, pištolji nisu ni približno tako precizna oružja, kao tzv. „duge cijevi“.

 

Ovdje valja napomenuti kako državno odvjetništvo optuženiku nije stavilo na teret izravnu namjeru ubiti žrtvu, već blaži oblik sastavnog dijela krivnje, tzv. neizravnu namjeru. S obzirom na takvo optuženje, pravilno je utvrđenje prvostupanjskog suda da je optuženik, pucajući sa male udaljenosti u smjeru trbuha žrtve, bio svjestan kako žrtvu može ubiti, te je pristao na takvu posljedicu.

 

Nasuprot tvrdnji žalitelja da se radilo „... o klasičnom primjeru reakcije osobe koja je dovedena u stanje jakog afekta ili prepasti ...“, pravilno je utvrđenje prvostupanjskog suda kako je do sukoba došlo uz krivnju optuženika, koji je unaprijed dogovorio susret sa žrtvom i došao na taj susret naoružan, pa se u konkretnom slučaju ne može govoriti o kaznenom djelu usmrćenja. Optuženik je htio obračun i aktivno sudjelovao u tom obračunu. Bio je naoružan a žrtva je bila nenaoružana, pucao je iz pištolja i ispalio šest hitaca u žrtvu koja je, ranjena, bježala od njega.

 

S pravom prvostupanjski sud nije povjerovao obrani optuženika kako je on pružio ruku žrtvi i pozdravio ga, a ovaj je odgurnuo ruku i zadao mu šamar, na što je on uzvratio. Optuženik tvrdi kako su nakon njegovog šamara, N. U. i žrtva nasrnuli na njega. U. ga je bacio uza zid i rukama blokirao njegove ruke, dok ga je žrtva preko njegovih ramena pokušavala udariti šakom u glavu i vrijeđala majku. On je instinktivno, zbog straha, izvadio pištolj. Ovaj dio obrane u izravnoj je suprotnosti sa snimkama nadzornih kamera, o kojima je već bilo riječi, ali je u suprotnosti i sa iskazima ispitanih svjedoka. Svjedoci N. Ć. i N. U. iskazivali su kako su se optuženik i žrtva međusobno lagano udarali šakama, smijući se pri tome, radilo se o zafrkavanju koje je preraslo u pravo hrvanje, pa su ih oni razdvajali, govoreći da se ne tuku. Svjedok N. U. je opisao kako je on smirivao situaciju, pa je tako žrtvu primio oko struka i odgurnuo je, a optuženika  uhvatio za ruke „,... kako bi ih rastavio ...” (list 513 spisa). Svjedok D. K. B., konobar u kafiću C. potvrdio je da je N. U. razdvajao optuženika i žrtvu.

 

Neosnovana je i žalbena tvrdnja kako je optuženik tempore criminis bio u stanju jake razdraženosti ili prepasti. Naime, optuženik i svjedoci V. G. i Z. G. su, doista, naveli kako je žrtva M. B., prije inkriminiranog događaja, prijetio, ucjenjivao i psihički maltretirao optuženiku. Uslijed njegovih prijetnji je optuženik, navodno, „... dobio napad panike, a kasnije i bipolarni poremećaj, odnosno nagle promjene raspoloženja praćene strahom, patnjom, jakom razdraženosti i prepasti ...”. Međutim da je žrtva, od ukupno šest mjeseci poznantva, zadnja četiri mjeseca prijetila optuženiku na način kako to obrana pokušava prikazati, onda se optuženik sa žrtvom ne bi intenzivno družio i izlazio van. Naime, svjedoci N. U. i N. Ć. su iskazivali da su optuženik i žrtva bili dobri prijatelji. Svjedok N. U. je izjavio kako su optuženik i žrtva, prije ovog događaja, bili u dobrim, prijateljskim odnosima (list 513 spisa). I svjedok N. Ć. je iskazao da su optuženik i žrtva „... prije ovog događaja ...” bili u dobrim odnosima i nisu pričali ni o kakavim dugovima, sukobima i neriješenim odnosima (list 515 spisa). Da je optuženik doista bio prestrašen zbog prijetnji, odnosno da ih je doista shvatio ozbiljno, bilo bi logično, kako to ispravno zaključuje prvostupanjski sud, da je takve prijetnje prijavio policiji, a što evidentno nikada nije učinio. Uostalom, iz snimke nadzorne kamere 7, jasno proizlazi da se optuženik pri susretu sa žrtvom pozdravlja, grli i ljubi, a potom prvi jače udara žrtvu koja mu odmah uzvraća.

 

Racionalni postupci optuženika, koji je unaprijed dogovorio susret sa žrtvom, došao naoružana i pri prvom susretu demonstrirao agresivnost, nisu postupci osobe koja se, zbog prijetnji, nalazi u stanju dugotrajne patnje, jake razdraženosti ili prepasti.

 

Jaka razdraženost (stenički afekt) je posebno afektivno stanje u kojem počinitelj, bez kritičkog rasuđivanja, u trenutku donosi odluku. Stanje prepasti (astenički afekt) je patološki afekt intenzivnog straha, pri čemu najčešće prvo nastaje prikočenost, a potom slijedi burna reakcija. Okolnosti odlučne za pitanje jake razdraženosti i prepasti, odnosno za ocjenu povoda takvim psihičkim stanjima, valja cijeniti objektivno a ne subjektivno. To znači da objektivno mora postojati razmjer između povoda i posljedice, pri čemu se ne uzima u obzir preosjetljivost počinitelja ili njegov sniženi frustracioni prag.

 

Žalitelj, neosnovano, tvrdi da vještakinja dr. S. B. „... ne poznaje pravne termine prepasti i jake razdraženosti, čak što više u potpunosti ih poistovjećuje ...“, odnosno da je njeno vještačenje „... nedovoljno stručno i doslovno proturječno i konfuzno ...“.

 

Iz pisanog nalaza i mišljenja stalne sudske vještakinje za psihijatriju dr. S. B., jasno, proizlazi da je optuženik osoba sa poremećajem ličnosti, osoba s elementima kombinirane disocijalne, emocionalne nestabilne i narcističke strukture osobnosti. Naglašeno je sumnjičav i povredljiv, te sklon promptnom i burnom reagiranju na svaku i najmanju sitnicu .... (list 535-538 spisa).

 

Nasuprot tvrdnji žalitelja, vještakinja je napravila distinkciju između prepasti i razdraženosti. Izložila je stav kako se optuženik, tempore criminis, nije nalazio u stanju izražene prepasti. Naime, astenički afekti su obilježeni osjećajem podložnosti i slabosti, vlastitom podcjenjivanju i strahu. Vještakinja je izložila i stav kako se optuženik, tempore criminis, nije nalazio ni u stanju panike i užasa, a što bi odgovaralo stanju razdraženosti. Pojasnila je kako afekt razdraženosti spada u steničke afekte (list 572 spisa). Vještakinja je bila decidirana kako je optuženik sniženog frustracionog praga a što je, tempore criminis, determiniralo njegovo ponašanje, te su njegove sposobnosti shvaćanja vlastitog postupanja kao i vladanja svojom voljnom bile smanjene, ali ne bitno. Struktura optuženikove ličnosti govori o njegovom psihičkom funkcioniranju, nagonu i nemogućnosti kontroliranja sebe i svojih nagona.

 

Vještakinja je naposljetku, jasno, naglasila kako optuženik, tempore criminis, nije postupao ni u stanju jake prepasti niti razdraženosti.

 

Nasuprot stajalištu optuženika, prvostupanjski sud je na temelju izvedenih dokaza, potpuno i pravilno, utvrdio postojanje svih odlučnih činjenica, te savjesnom ocjenom dokaza, osnovno, zaključio da je optuženik počinio odnosno kazneno djelo u stanju ubrojivosti koja je bila smanjena, ali ne bitno.

 

              Za svoja utvrđenja dao je valjano i logično obrazloženje na koje se upućuje žalitelj.

 

              Državni odvjetnik i optuženik nisu u pravu kada se žale zbog odluke o kazni.

 

              Odluka o kazni mora izražavati individualiziranu, zakonom predviđenu društvenu osudu zbog konkretnog kaznenog djela.

 

              Zadatak suda ne ograničava se samo iz zakonskog opisa djela, pravnih formulacija i činjeničnog učina kreirati konkretno ostvareno kazneno djelo, već izabrati vrstu i mjeru kazne koja će optimalno odgovarati svrsi kažnjavanja. Uloga suda se, pri tome, ne svodi samo na mehaničko posredovanje između slova zakona i stvarnosti. Zakonodavac, generalizirajući svrhu kažnjavanja, nastoji obuhvatiti neodređen broj slučajeva i sažeti ih u opće pravilo. Sud, u svakom pojedinom slučaju, konkretizira opće pravilno i deduktivnim postupkom stvara zaključke potrebne za pravilnu odluku o vrsti i mjeri kazne.

 

              Određujući vrstu i mjeru kazne koju će primijeniti, sud mora uzeti u obzir okolnosti koji utječu da kazna po vrsti i mjeri bude lakša ili teža za počinitelja kaznenog djela, a osobito stupanj krivnje, pobude iz kojih je kazneno djelo počinjeno, jačinu ugrožavanja ili povrede kaznenim djelom zaštićenog dobra, okolnosti u kojima kazneno djelo počinjeno, okolnosti u kojima je počinitelj živio prije počinjenja kaznenog djela i usklađenog njegovog ponašanje sa zakonima, okolnosti u kojima živi i njegovo ponašanje nakon počinjenja kaznenog djela, te ukupnost društvenih i osobnih uzroka koji su pridonijeli u počinjenu konkretnog kaznenog djela.

 

              S tim u svezi je prvostupanjski sud, olakotnim, cijenio to što žrtva nije zainteresirana za kaznenim progonom optuženika i ne postavlja imovinskopravni zahtjev, premda se nije utvrdio motiv takvog, dobrohotnog, stava žrtve prema optuženiku tijekom ovog kaznenog postupka. Olakotnim je cijenjena i činjenica da je kazneno djelo ostalo u pokušaju, kao i obiteljske prilike optuženika, odnosno da je otac troje malodobne djece. S druge strane, prvostupanjski je sud optuženiku, otegotnim, cijenio njegovu dosadašnju osuđivanost i to zbog kaznenih djela s elementima nasilja i uz uporabu oružja. Optuženik je, naime, već bio osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju tri godine i deset mjeseci, zbog više kaznenih djela lihvarskog ugovora i kvalificiranog oblika kaznenog djela iznude. Osim toga, prvostupanjski sud je, otegotnim, cijenio bezobzirnost optuženika u činjenju kaznenog djela, kada je pucao u kafiću, u nazočnosti gostiju i konobara, te izvan kafića u blizini stambenih zgrada i ulice gdje prolaze građani. Otegotnim je cijenjeno i upornost optuženika, jer je pucao u žrtvu nakon što ju je već ranio i nakon što je ranjena bježala od njega, a život žrtve je bio spašen, žurnom, medicinskom intervencijom.

 

              Suprotno žalbenim navodima državnog odvjetnika, koji smatra da ove okolnosti zahtijevaju izricanje strože kazne zatvora, i suprotno žalbi optuženiku, koji smatra da su precijenjene otegotne okolnosti, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio i ispravno ocijenio sve okolnosti relevantne za zakonitu odluku o vrsti i mjeri kazne.

 

              Vodeći računa o općim pravilima izbora vrste i mjere kazne, te o svrsi kažnjavanja, kaznom zatvora u trajanju pet godina izraziti će se jasna društvena osuda zbog počinjenog kaznenog djela, utjecati na počinitelja da ubuduće ne čini kaznena djela te mu omogućiti ponovno uključivanje u društvo, ali istovremeno utjecati i na sve ostale da ne čine kaznena djela, kao i na svijest građana o pogibeljnosti kaznenih djela i pravednosti kažnjavanja njihovih počinitelja.

 

              Upravo će se odmjerenom kaznom, optimalno, ispuniti zahtjevi kako generalne tako i specijalne prevencije.

 

              S obzirom da je sud prvog stupnja optuženika proglasio krivim, pravilno mu je naložio podmiriti troškove kaznenog postupka, jer je procijenio kako ne postoje uvjeti za oslobađanje od plaćanja troškova, ni u cijelosti niti djelomično.

 

              Drugostupanjski sud ispituje presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom i iz osnove iz kojih se pobija.

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti u skladu s čl. 476. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP/08. nije našao da bi bila ostvarena ni bitna povreda odredaba kaznenog postupka niti povreda kaznenog zakona, na koje povrede drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

 

              Stoga je primjenom čl. 482. ZKP/08. trebalo odlučiti kao u izreci.

 

Zagreb, 17. prosinca 2020.