- 1 -              III Kr 82/2020-4

 

 

 

 

 

Broj: III Kr 82/2020-4

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Ranka Marijana kao predsjednika vijeća te Melite Božičević-Grbić i Ileane Vinja kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice-specijalistice Maje Ivanović Stilinović kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv os. A. S., zbog kaznenog djela iz čl. 236. st. 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15.-ispravak i 101/17.- dalje: KZ/11.), odlučujući o zahtjevu osuđenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude, koju čine presuda Općinskog kaznenog suda u Zagrebu od 24. travnja 2018. broj K-2152/16-14 i presuda Županijskog suda u Velikoj Gorici od 21. svibnja 2020. broj Kž-214/2018-3, u sjednici održanoj 17. prosinca 2020.,

 

p r e s u d i o   j e:

 

Odbija se zahtjev os. A. S. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude kao neosnovan.

 

Obrazloženje

 

Pravomoćnom presudom, koju čine presuda Općinskog kaznenog suda u Zagrebu od 24. travnja 2018. broj K-2152/16-14 i presuda Županijskog suda u Velikoj Gorici od 21. svibnja 2020. broj Kž-214/2018-3 proglašen je krivim os. A. S. zbog kaznenog djela krađe iz čl. 236. st. 1. KZ/11. i osuđen na kaznu zatvora od deset mjeseci. Na temelju čl. 79. KZ/11. u vezi s čl. 560. st. 1. i 2. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12.-odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. – dalje: ZKP/08) od osuđenika je oduzeta imovinska korist pribavljena kaznenim djelom u iznosu 22.564,77 kuna i naložena uplata tog iznosa u korist državnog proračuna Republike Hrvatske u roku od petnaest dana od pravomoćnosti presude.

 

Protiv te presude osuđenik je po branitelju mr. sc. M. V., odvjetniku iz O., podnio zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude naznačivši da ga podnosi zbog „povrede Kaznenog zakona na štetu osuđenika predviđene u čl. 469. toč. 1. do 4. ovog zakona ZKP-a ili zbog povrede iz toč. 5. toga članka jer se prekoračenje ovlasti odnosi na odluku o kazni i uvjetnoj osudi; povrede odredaba kaznenog postupka predviđenih u čl. 468. st. 1. toč. 1., 5., 9. i 10., odnosno u čl. 468. st. 2. ovog Zakona.“, a sadržajem još i zbog povrede odredaba kaznenog postupka u žalbenom postupku. Predlaže da se pravomoćna presuda ukine i predmet vrati „na ponovnu odluku i suđenje prvostupanjskom sudu ili drugostupanjskom sudu.“

 

Prije dostavljanja spisa Vrhovnom sudu Republike Hrvatske prvostupanjski sud je postupio sukladno čl. 518. st. 4. ZKP/08.

 

Zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude (dalje u tekstu: zahtjev) nije osnovan.

 

U zahtjevu se osuđenik najprije poziva na odredbe Zakona o zaštiti vojnih i civilnih invalida rata te Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji uz reprodukciju dijelove svoje žalbe sve uz tezu da je ozljedu zbog koje je podnesen zahtjev za priznavanje svojstva ratnog vojnog invalida zadobio pri sudjelovanju u obrani suvereniteta Republike Hrvatske. Upire i na žalbene prigovore o zastari kaznenog progona kod produljenog kaznenog djela prijevare kod kojeg se zastara računa za svaku pojedinu radnju koja ulazi u sastav produljenog kaznenog djela (po mišljenju osuđenika od svakog pojedinog mjesečnog primanja iznosa invalidnine), prigovara da drugostupanjski sud „uopće nije ocijenio žalbene navode osuđenika S. u odnosu na bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, prigovora pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja te odluke o kaznenoj sankciji.“ odnosno da je obrazloženje žalbenog suda „suviše sumarno i općenito pa time očito arbitrarno“ čime da je taj sud počinio povrede čl. 468. st. 2. i čl. 469. st. 1. ZKP/08. (sve uz navođenje zakonskog teksta spomenutih normi).

 

Prema sadržaju zahtjeva razvidno je da osuđenik nije zadovoljan ocjenom dokaza i utvrđenim činjeničnim stanjem te zaključkom o dokazanosti predmetnog kaznenog djela, kako je to utvrdio prvostupanjski sud, a potom, odbijanjem istovjetnih žalbenih razloga, pravilnim prihvatio i sud drugog stupnja, uz podrobnu i razumnu argumentaciju čime je ocijenio sve bitne žalbene navode osuđenika. Ovo se odnosi na polemiziranje osuđenika glede načina zadobivanja ozljede, na temelju koje je ostvario pravo na osobnu vojnu invalidninu. Međutim, zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude može se podnijeti samo zbog točno propisanih povreda zakona (čl. 515. st. 1. i čl. 517. st. 1. ZKP/08.), a ne zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te odluke o kazni.

 

Nadalje, drugostupanjski sud je pomno i temeljito ocijenio sve bitne žalbene navode osuđenika pa je neutemeljena zamjerka da je ta presuda štura i arbitrarna.

 

Naime, drugostupanjska je presuda koncipirana na način da su razmotreni žalbeni prigovori osuđenika s osnova bitnih povreda odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te povrede kaznenog zakona („U odnosu na žalbu optuženika, osim zbog odluke o kazni“), a potom su ocijenjeni žalbeni navodi kojima su državni odvjetnik i osuđenik osporavali pravilnost odluke o kazni („U odnosu na žalbe stranaka zbog odluke o kazni“).

 

Drugostupanjski sud je osnovano ocijenio da osuđenik, osim parafraziranja zakonskog teksta bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08., nije konkretizirao u čemu nalazi ostvarenim ovaj vid povrede, niti je žalbeni sud našao ostvarenom koju drugu povredu procesnog zakona ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti sukladno čl. 476. st. 1. toč. 1. ZKP/08. Ovdje se odmah valja nadovezati i na ocjenu drugostupanjskog suda da nisu ostvarene ni povrede kaznenog zakona na štetu osuđenika koje je ispitao po službenoj dužnosti u dijelu ocjene žalbenih navoda o povredama kaznenog zakona.

 

Nadalje, po pravilnoj ocjeni drugostupanjskog suda glavnina žalbenih prigovora odnosila se na osporavanje pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja glede vremena i okolnosti ranjavanja, ustrajanjem na liniji obrane da je osuđenik ispravno bio proglašen vojnim invalidom. Drugostupanjski sud žalbene navode nije prihvatio, uz ocjenu da je sud prvog stupnja provedene dokaze „savjesno i detaljno analizirao i kritički ocijenio i to pojedinačno i u međusobnoj povezanosti, pa se zaključcima do kojih je na takav logički neupitan način došao nema što prigovoriti.“ Drugostupanjski sud obrazlaže svoju ocjenu konkretno navodeći kako je, prema pravilno ocijenjenoj dokaznoj građi, do ranjavanja osuđenika došlo prilikom počinjenja kaznenog djela ubojstva 24. travnja 1992. za koje je osuđenik proglašen krivim  navedenom presudom Vojnog suda u Karlovcu koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Pored toga drugostupanjski sud izrijekom navodi kako se osuđenikovo problematiziranje utvrđenja ove činjenice ne može prihvatiti jer „potpuno je suprotno bilo kojem zakonu da se počinitelju kaznenog djela honorira njegovo ozljeđivanje zadobiveno prilikom počinjenja kaznenog djela pri čemu je irelevantno je li počinitelj tempore criminis bio u vojnoj uniformi ili nije. Svojstvo  bilo mirnodopskog vojnog invalida, bilo ratnog vojnog invalida, bilo civilnog invalida pretpostavlja da osoba koja pretendira na to svojstvo nije djelovala kriminalno, odnosno da ozljede nije zadobila prilikom počinjenja kaznenog djela, jer bi u suprotnom počinitelj takvog kaznenog djela bio nagrađen.“ uz konkretan odgovor da ni prema čl. 5. Zakona o zaštiti vojnih i civilnih invalida rata ranjavanje osuđenika nema nikakve veze sa sudjelovanjem u oružanoj akciji zaštite ustavnog poretka ni obrane Republike Hrvatske niti je ozljeda zadobivena u povodu te akcije. Kao dodatni argument da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio činjenično stanje i u odnosu na dokazanost prijevarne namjere žalbeni sud nalazi u činjenici da je „optuženik popunjavajući obrazac nesumnjivo znao ne samo pod kojim je okolnostima zadobio ozljedu, nego i da je istu zadobio 24. travnja 1992., a ne 22. travnja 1992., kako je to naznačio u obrascu i zahtjevu za priznavanje svojstva ratnog vojnog invalida“.

 

Nastavno drugostupanjski sud otklanja prigovor o povredi kaznenog zakona zbog zastare upućujući žalitelja na razloge prvostupanjske presude, uz jasan stav da je protupravno stanje trajalo do 1. rujna 2013. kada je kazneno djelo dovršeno od kada počinje teći zastarni rok, pozivom i na ustaljenu praksu Vrhovnog suda Republike Hrvatske.

 

Konačno, drugostupanjski sud je ocijenio i žalbene navode stranaka glede odluke o kazni našavši osnovanom žalbu državnog odvjetnika uz jasno izražen stav kako je neprihvatljivo olakotnim cijeniti sudjelovanje osuđenika u Domovinskom ratu u kontekstu karakteristika počinjenog kaznenog djela, što uz sve ostale utvrđene okolnosti sa stanovišta generalne i specijalne prevencije ne opravdava izricanje uvjetne osude.

 

Prema tome, drugostupanjski je sud jasno i nedvosmisleno odgovorio na ključne prigovore žalbe postupivši sukladno obvezi iz čl. 487. st. 1. ZKP/08. pa nije u pravu osuđenik kada tvrdi da je ostvarena povreda odredaba kaznenog postupka u žalbenom postupku, a niti su ostvarene druge, paušalno istaknute, povrede zakona.

 

Slijedom navedenog, na temelju čl. 519. u vezi s čl. 512. ZKP/08., trebalo je zahtjev odbiti kao neosnovan.

 

 

Zagreb, 17. prosinca 2020.

 

 

Predsjednik vijeća:

                                                                                                                Ranko Marijan, v.r.