1              Poslovni broj: Gž R-491/2020-2

 

 

 

 

 

Poslovni broj: Gž R-491/2020-2

 

 

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

 

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Županijski sud u Splitu, kao sud drugog stupnja, po sutkinji tog suda Svjetlani Vidović, na temelju nacrta odluke koji je izradila viša sudska savjetnica – specijalist M. U., u pravnoj stvari tužitelja Z. B. iz B., OIB: …, zastupanog po punomoćnicima M. B. i dr., odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Ž., B. & A. d.o.o., Z., Pisarnica B., protiv tuženika Zavoda ..., OIB: …, zastupanog po punomoćnicima Z. G., T. F. G. i H. M., odvjetnicima u Zajedničkom odvjetničkom uredu u B., uz sudjelovanje Republike Hrvatske, OIB: ..., zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Bjelovaru, Građansko-upravnom odjelu kao umješača na strani tuženika, radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja i tuženika protiv presude Općinskog suda u Bjelovaru broj Pr-31/18-43 od 2. travnja 2020., 17. prosinca 2020.,

 

 

p r e s u d i o j e

 

I. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana te potvrđuje presuda Općinskog suda u Bjelovaru broj Pr-31/18-43 od 2. travnja 2020., u pobijanom dijelu, i to u točki IV. izreke, kojim je odbijen zahtjev tužitelja za nadoknadom parničnog troška preko iznosa od 6.218,75 kn.

II. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana te potvrđuje presuda Općinskog suda u Bjelovaru broj Pr-31/18-43 od 2. travnja 2020., u pobijanom dijelu, i to u točkama I. i IV. izreke.

 

 

r i j e š i o j e

 

I. Uvažava se žalba tužitelja te preinačuje rješenje Općinskog suda u Bjelovaru broj Pr-31/18-41 od 19. veljače 2020. i sudi:

"Odbija se sudjelovanje u postupku Republike Hrvatske u svojstvu umješača na strani tuženika."

 

II. Nalaže se tuženiku u roku od 8 dana naknaditi tužitelju trošak ovog žalbenog postupka u iznosu od 156,25 kn.

 

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadom troška sastava odgovora na žalbu.

 

 

Obrazloženje

 

Pobijanom prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku da isplati tužitelju potraživanje s osnove razlike plaće u ukupnom bruto iznosu od 3.650,20 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama čiji tijek i stopa su specificirani u pobijanoj presudi u točki I. izreke. Točkom II. izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja radi isplate zakonskih zateznih kamata tekućih na iznos poreza na dohodak i prirez porezu na dohodak sadržanih u dosuđenom bruto iznosu od 3.650,20 kn, dok je točkom III. odbijen kao neosnovan dio sporednog zahtjeva koji se odnosi na zatraženu zateznu kamatu na pojedine dosuđene mjesečne iznose počevši od 15.-tog dana u mjesecu za prethodni mjesec, do dosuđene kamate od 21.–og dana u mjesecu za svaki prethodni mjesec. Nadalje, točkom IV. izreke naloženo je tuženiku da tužitelju nadoknadi parnični trošak u iznosu od 6.218,75 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. Točkom V. izreke odbijeni su kao neosnovani zahtjevi tuženika i umješača za naknadom troškova parničnog postupka.

 

Rješenjem odbijen je prijedlog tuženika za zastojem postupka.

 

Pobijanim prvostupanjskim rješenjem, donesenim na ročištu za glavnu raspravu dana 19. veljače 2020., prihvaćeno je sudjelovanje Republike Hrvatske u svojstvu umješača na strani tuženika u ovom postupku.

Protiv prvostupanjskog rješenja te protiv prvostupanjske presude, i to u dijelu pod točkom IV. izreke, pravovremeno se žali tužitelj, pobijajući iste zbog pogrešne primjene materijalnog prava, žalbenog razloga iz odredbe članka 353. stavka 1. točka 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i70/19, dalje u tekstu: ZPP), predlažući drugostupanjskom sudu pobijano rješenje, odnosno presudu u pobijanom dijelu preinačiti.

Protiv prvostupanjske presude, i to u dijelu pod točkama I. i IV. izreke, pravovremeno se žali tuženik, pobijajući istu zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavka 1. ZPP-a, predlažući drugostupanjskom sudu presudu u pobijanom dijelu preinačiti, podredno ukinuti.

Tužitelj je u odgovoru na žalbu osporio žalbene navode.

 

Žalba tužitelja je djelomično osnovana, dok žalba tuženika nije osnovana.

Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu razlike plaće za razdoblje od ožujka 2013. do ožujka 2018. na ime neisplaćenog dodatka na plaću zbog posebnih uvjeta rada, temeljem odredaba članka 66. Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja ("Narodne novine", broj 126/11, dalje u tekstu: KU 126/11), članka 57. Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja ("Narodne novine", broj 143/13, dalje u tekstu: KU 143/13), te članka 55. Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja ("Narodne novine", broj 29/18; dalje u tekstu: KU 29/18.).

Navedenim odredbama određeno je da radniku u djelatnosti zdravstva i zdravstvenog osiguranja na pojedinim radnim mjestima i poslovima kod kojih postoje posebni uvjeti rada pripada pravo na dodatak na plaću, a tužitelj navedeni dodatak potražuje u odnosu na vrijeme prekovremenog rada, jer je isti tužitelju isplaćen za redovni rad.

S obzirom na vrijednost predmeta spora, radi se o sporu male vrijednosti, u smislu odredbe članka 458. stavka 1. ZPP-a, radi čega se prvostupanjska presuda može pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavka 2. točke 1., 2., 4., 5., 6., 8., 9., 10. i 11. ZPP-a, te zbog pogrešne primjene materijalnog prava, a sve prema odredbi članka 467. stavka 1. ZPP-a.

Osnovano tužitelj podnosi žalbu protiv prvostupanjskog rješenja donesenog na ročištu održanom dana 19. veljače 2020. kojim je prihvaćeno sudjelovanje umješača Republike Hrvatske na strani tuženika.

Odredbom članka 206. stavka 1. ZPP-a određeno je da se osoba koja ima pravni interes da u parnici koja teče među drugim osobama jedna od stranaka uspije, može pridružiti toj stranci, dok je odredbom članka 207. stavka 3. ZPP-a određeno da protiv odluke suda kojom se prihvaća sudjelovanje umješača nije dopuštena posebna žalba.

Nadalje, odredbom članka 378. stavka 2. ZPP-a propisano je da se rješenje prvostupanjskog suda, ako ovaj zakon izričito određuje da posebna žalba nije dopuštena, može pobijati samo u žalbi protiv konačne odluke.

U smislu citirane odredbe članka 378. stavka 2. ZPP-a, tužitelj, nezadovoljan odlukom suda kojom je dopušteno sudjelovanje Republike Hrvatske kao umješača na strani tuženika, istu pobija u žalbi protiv konačne odluke.

Prema pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, Republika Hrvatska, obzirom na činjenicu da se sredstva za plaće zaposlenika tuženika osiguravaju u državnom proračunu, ima tek ekonomski, a ne i pravni interes za sudjelovanjem u postupku na strani tuženika, slijedom čega u konkretnom slučaju nisu ispunjene pretpostavke za sudjelovanjem umješača u postupku iz naprijed citirane odredbe članka 206. stavka 1. ZPP-a.

Stoga je valjalo, pozivom na odredbu članka 380. točke 3. ZPP-a, preinačiti pobijano prvostupanjsko rješenje na način da se odbija sudjelovanje Republike Hrvatske kao umješača u ovom postupku, odnosno odlučiti kao u izreci ovog drugostupanjskog rješenja.

Nadalje, ispitujući pobijanu presudu u pobijanom dijelu, ovaj sud je utvrdio da nije ostvarena ukazana bitna povreda postupka iz odredbe članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, budući da je sud naveo jasne razloge za prihvaćanje tužbenog zahtjeva, utemeljene na slobodnoj ocjeni dokaza, pa se presuda može ispitati.

Ovaj sud utvrđuje da nije počinjena niti koja druga bitna povreda postupka na koju ovaj sud, sukladno odredbi članka 365. stavka 2. ZPP-a, pazi po službenoj dužnosti niti da je pogrešno
primijenjeno materijalno pravo.

Iz rezultata provedenog dokaznog postupka proizlazi slijedeće:

da je tužitelj u utuženom razdoblju bio zaposlenik tuženika na radnom mjestu vozača sanitetskog vozila u T.-u1 i T.-u 2 HM;

- da tuženik tužitelju nije isplaćivao dodatak za otežane uvjete rada kada je tužitelj radio prekovremeno, već samo za sate koji ulaze u redovan rad.

Pravilno je sud prvog stupnja nakon provedenog postupka primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev. Naime, tužitelju pripada pravo na dodatak na plaću za posebne uvjete rada, neovisno o tome je li rad ostvaren u redovnom radnom vremenu ili kao prekovremeni rad.

Tumačenje tuženika da tužitelju navedeni dodatak pripada samo za redovan rad nije prihvatljivo kod nesporne činjenice da posebni uvjeti rada postoje i pri redovnom radnom vremenu ili kao prekovremeni rad.

Dakle, kao radne sate u cilju utvrđenja osnovice za izračun predmetnog dodatka trebalo je računati sate provedene na prekovremenom radu, što je tuženik propustio učiniti.

Za navesti je kako je na osmoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 9. prosinca 2019. zauzeto pravno shvaćanje kako zdravstveni radnici za vrijeme važenja KU 143/13, koji u redovnom radu imaju pravo na uvećanje plaće za posebne uvjete rada iz članka 57. KU 143/13 i pravo na uvećanje plaće za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi iz članka 59. KU 143/13, imaju pravo na te dodatke (kumulativno) i za sate ostvarene u prekovremenom radu.

Obzirom da tuženik nije tužitelju obračunavao plaću u skladu sa navedenim odredbama KU koji su bili na snazi u utuženom vremenskom razdoblju, imajući u vidu I provedeno financijsko vještačenje, pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev.

Pri tom je za navesti, u odnosu na žalbene navode, kako je irelevantan postupak obračuna plaća kao i računalni program na temelju kojeg tuženik vrši obračun plaća (COP), jer je obveza isplate plaće propisana odredbama članka 7. stavka 1. i članka 90. stavka 1. Zakona o radu ("Narodne novine"; broj: 93/14.), pa je tuženik dužan organizirati i osigurati potrebnu tehničku potporu.

Također, pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo prilikom donašanja odluke o trošku.

Iz stanja spisa proizlazi da je tužitelj podnio stupnjevitu tužbu te je podneskom od 11. svibnja 2018. (listovi 16-17 spisa) označio vrijednost predmeta spora kao 11.000,00 kn, dok je podneskom od dana 8. listopada 2019. (listovi 123-124 spisa) uredio tužbeni zahtjev na novčanu svotu od 3.650,20 kn.

Međutim, ovdje je za istaći kako u konkretnom slučaju nisu ispunjene pretpostavke za dopustivost stupnjevite tužbe, a sve iz razloga kako će biti obrazloženo u nastavku.

Takva tužba predstavlja slučaj objektivne kumulacije tužbenih zahtjeva za koju je potrebno da su manifestacijski zahtjev i nespecificirani kondemnatorni zahtjev u međusobnoj vezi (članak 186.b ZPP) na način da je prihvat manifestacijskoga zahtjeva (članak 325.a ZPP) i njegovo eventualno prisilno ostvarenje, pretpostavka za postavljanje određenog zahtjeva za isplatu, isporuku, predaju i sl.

Dopuštenost stupnjevite tužbe zasniva se na postojanju specifičnog imovinskopravnog interesa da se preciziranje prvotno neodređenog zahtjeva, može uvjetovati prethodnim polaganjem računa ili pružanja pregleda imovine i obveza. Ako bi se iz činjenica navedenih u tužbi moglo zaključiti da te uvjetovanosti nema, sud bi trebao odmah pozvati tužitelja da postavi određeni tužbeni zahtjev (članak 109. ZPP).

Tužitelj je u ovoj pravnoj stvari podnio tužbu sa zahtjevom za isplatu razlike plaće s naslova dodatka na plaću zbog posebnih uvjeta rada, navodeći da će točan iznos odrediti nakon što tuženik položi obračunske platne liste i evidenciju radnog vremena, odnosno nakon što bude provedeno financijsko-knjigovodstveno vještačenje.

Prema shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, u konkretnom slučaju nisu ispunjene pretpostavke za podnošenje stupnjevite tužbe niti se tužba tužitelja može smatrati stupnjevitom tužbom.

Ovo stoga jer nije ispunjena pretpostavka postojanja tražbine tužitelja čija točna visina tužitelju nije poznata. Naime, tužitelj je svaki mjesec primao plaću, kao i obračunske liste iz kojih proizlazi koliko je sati prekovremenog rada ostvario, a postotak dodataka razvidan je iz KU 126/11, KU 143/13 i KU 29/18, pa se tako samo radi o matematičkoj operaciji izračuna visine tužbenog traženja.

S druge strane, nije ispunjena ni pretpostavka postojanja obveze tuženika u vidu građanskopravne obveze polaganja računa ili predaje pregleda imovine i obveza koju tuženik ne ispunjava. Naime, tužitelj nije ni tvrdio da mu tuženik nije dostavljao obračunske liste niti je pak osporio narav odrađenih sati kako su isti specificirani u tim platnim listama.

Odredba članka 154. ZPP-a, koja u stavku 1. određuje da je stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna protivnoj stranci i njezinu umješaču naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka, a umješač na strani stranke koja je izgubila parnicu dužan je naknaditi troškove koje je uzrokovao svojim radnjama, dok se u stavku 2. određuje da, ako su stranke djelomično uspjele u parnici, sud će najprije utvrditi postotak u kojemu je svaka od njih uspjela, zatim će od postotka one stranke koja je u većoj mjeri uspjela oduzeti postotak one stranke koja je u manjoj mjeri uspjela, nakon toga će utvrditi iznos pojedinih i iznos ukupnih troškova stranke koja je u većoj mjeri uspjela u parnici koji su bili potrebni za svrhovito vođenje postupka te će toj stranci odmjeriti naknadu dijela takvih ukupnih troškova koji odgovaraju postotku koji je preostao nakon navedenog obračuna postotaka u kojima su stranke uspjele u parnici. Omjer uspjeha u parnici ocjenjuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva.

Pravilno je, dakle, sud prvog stupnja primijenio citirano materijalno pravo kada je, imajući u vidu da je tužitelj sa svojim konačno postavljenim tužbenim zahtjevom uspio 100%, istome dosudio troškove parničnog postupka računajući vrijednost svake radnje prema vrijednosti predmeta spora od 3.650,20 kn, dok je za više traženo zahtjev tužitelja za naknadom troškova postupka odbio kao neosnovan.

Stoga je valjalo, pozivom na odredbu članka 368. stavka 1. ZPP-a, odbiti kao neosnovane žalbe tužitelja i tuženika i odlučiti kao u izreci ove drugostupanjske presude.

Glede troška ovog žalbenog postupka, u kojemu je tužitelj uspio sa približno 50 % (u odnosu na žalbu protiv rješenja o sudjelovanju umješača), valjalo mu je priznati za trošak sastava žalbe protiv rješenja 25 bodova prema Tbr. 10. toč. 5. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15, dalje u tekstu: OT), odnosno razmjerno uspjehu u istome od 50%, 12,5 bodova, što uvećano za vrijednost boda od 10,00 kn (Tbr. 50. OT) i PDV po stopi od 25%, daje iznos od 156,25 kn.

Tužitelju nije priznat trošak sastava odgovora na žalbu jer isti nije ni bio potreban zavođenje postupka, sukladno odredbi članka 155. ZPP-a, slijedom čega je odlučeno kao u izreci rješenja pod točkom III.

 

U Splitu 17. prosinca 2020.