- 1 -              III Kr 12/2019-4

 

 

 

 

Broj: III Kr 12/2019-4

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Ranka Marijana kao predsjednika vijeća te Ileane Vinja i Melite Božičević-Grbić kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice-specijalistice Maje Ivanović Stilinović kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv osuđene M. L., zbog kaznenih djela iz članka 224. stavka 4. i drugih Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 110/97., 27/98., 50/00., 129/00., 51/01., 111/03., 190/03. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 105/04., 84/05., 71/06., 110/07., 152/08. i 57/11.; dalje: KZ/97.), odlučujući o zahtjevu osuđenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude koju čine presuda Općinskog kaznenog suda u Zagrebu od 5. lipnja 2017. broj K-829/2015-37 i presuda Županijskog suda u Splitu od 22. svibnja 2018. broj Kž-25/2018., u sjednici vijeća održanoj 17. prosinca 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

Odbija se zahtjev osuđene M. L. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude kao neosnovan.

 

 

Obrazloženje

 

Pravomoćnom presudom koju čine presuda Općinskog kaznenog suda u Zagrebu od 5. lipnja 2017. broj K-829/2015-37 koja je preinačena presudom Županijskog suda u Splitu od 22. svibnja 2018. broj Kž-25/2018. osuđena M. L. proglašena je krivom zbog počinjenja tri kaznena djela iz članka 224. stavka 4. KZ/97. pod točkama 1., 2. i 3. izreke za koja su joj utvrđene pojedinačne kazne zatvora u trajanju od po 10 (deset) mjeseci te za dva kaznena djela iz članka 224. stavka 1. KZ/97. pod točkama 4. i 5. izreke za koja su joj utvrđene kazne zatvora u trajanju od po 5 (pet) mjeseci pa je uz primjenu članka 60. KZ/97. osuđena na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine i 6 (šest) mjeseci.

 

Protiv te presude osuđena M. L. podnijela je zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude (dalje: zahtjev) po branitelju, odvjetniku D. L., zbog povrede prava na obranu okrivljenice na raspravi, povrede odredaba kaznenog postupka u žalbenom postupku i zbog povrede kaznenog zakona. Predlaže preinačiti pravomoćnu presudu u odnosu na odluku o kazni te odgoditi izvršenje pravomoćne presude.

 

Sukladno članku 518. stavku 4. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17.), Državno odvjetništvo Republike Hrvatske odgovorilo je na zahtjev osuđenice koji je dostavljen obrani na znanje.

 

Zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude nije osnovan.

 

              U odnosu na povredu prava na obranu na raspravi, podnositeljica ističe da su tijekom prvostupanjskog postupka ispitani brojni svjedoci bez njezine nazočnosti te nazočnosti njezinog branitelja, a da ona o tome nije uredno obaviještena. Njezin prijedlog za ponovnim ispitivanjem troje svjedoka (Z. P., T. R. R. i A. M.) prvostupanjski je sud na raspravi održanoj 9. veljače 2017. odbio kao odugovlačeći, a navedeno nije obrazložio u prvostupanjskoj presudi. Ujedno je prvostupanjski sud potpuno „krivo cijenio iskaz svjedokinje C.“. Navedeno postupanje dovelo je i do nepravilne primjene odredbi Zakona o kaznenom postupku, a to je utjecalo na presudu.

 

Protivno istaknutim tvrdnjama osuđenice, rasprava pred prvostupanjskim sudom zakonito je provedena bez njezine nazočnosti, jer su bili ispunjeni uvjeti iz članka 404. stavka 5. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13. i 152/14., dalje: ZKP/08-I).

 

Naime, postupak protiv osuđenice se vodio zbog tri kaznena djela iz članka 224. stavka 4. KZ/97., za koje je propisana kazna zatvora do pet godina, te dva kaznena djela iz članka 224. stavka 1. KZ/97. za koje je propisana kazna zatvora do tri godine. Osuđenica se očitovala o optužbi na raspravi održanoj 10. rujna 2015. na kojoj je sukladno članku 404. stavku 5. ZKP/08-I bila izričito upozorena da se rasprava može održati bez njezine prisutnosti. Na iduće dvije rasprave (6. listopada i 5. studenog 2015.) na kojima su ispitani svjedoci T. R. R. i A. M., osuđenica je bila uredno pozvana, a svoj izostanak je oba puta ispričala. Poziv za raspravu 8. prosinca 2015. osuđenica nije uredno primila, a rasprava nije održana jer nisu pristupili uredno pozvani svjedoci. Na raspravu određenu za dan 2. ožujka 2016. osuđenica je bila uredno pozvana, ali je svoj izostanak ispričala jer se prema njezinim navodima nalazila u S. A. Poziv za raspravu održanu 10. listopada 2020. na kojoj je ispitan svjedok Z. P. osuđenica nije uredno primila, dok je terenskom provjerom prethodno utvrđeno da ista već neko vrijeme ne živi na adresi za koju je navela da će biti dostupna, a pristupjeli svjedok je izjavio da je osuđenica njegova susjeda i da ista živi na toj adresi jer ju je tog dana vidio. Stoga je prvostupanjski sud ispitao navedenog svjedoka, u odsutnosti osuđenice, utvrdivši da su ispunjeni uvjeti za održavanje rasprave jer osuđenica očigledno izbjegava primiti poziv. Osim toga, svi zapisnici o ispitivanju tih svjedoka, ali i svih ostalih svjedoka ispitanih tijekom postupka, pročitani su prije završetka dokaznog postupka, a obrana nije imala primjedbi. S obzirom na to da nazočnost osuđenice na raspravi nije bila nužna, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da su ostvareni svi uvjeti iz članka 404. stavka 5. ZKP/08-I., slijedom čega navedeno postupanje nije rezultiralo povredom prava na obranu na raspravi.

 

Osuđenica nije u pravu niti kada navodi da je prvostupanjski sud, odbijajući njezin dokazni prijedlog za ponovnim ispitivanjem svjedoka koji su ispitani u njezinoj odsutnosti, povrijedio njezino pravo na obranu.

 

Iz zapisnika o raspravi od 9. veljače 2017. proizlazi da je prvostupanjski sud odbio navedeni dokazni prijedlog pozivom na odredbu članka 421. stavka 1. točke 4. ZKP/08-I uz obrazloženje da se radi o odugovlačećem prijedlogu, pri čemu su bili ispunjeni uvjeti za održavanje rasprave sukladno članku 404. stavku 5. ZKP/08-I, na što je osuđenica bila višestruko upozorena. Međutim, premda je sud prvog stupnja doista u obrazloženju prvostupanjske presude, u smislu odredbe članka 459. stavka 5. ZKP/08-I trebao obrazložiti zašto je odbijen dokazni prijedlog obrane za ponovnim ispitivanjem svjedoka, taj propust nije utjecao na zakonitost presude. Stoga se ne radi o postupovnoj povredi iz članka 468. stavka 3. ZKP/08. koja se uostalom niti ne može isticati u okviru ovog izvanrednog pravnog lijeka. Navedenu povredu iz članka 468. stavka 3. ZKP/08. je osuđenica isticala i u žalbenom postupku, a drugostupanjski je sud osuđenici odgovorio na navedene žalbene navode. Stoga se ne radi o povredi prava obrane u prvostupanjskom postupku, a niti je počinjena povreda odredaba kaznenog postupka u žalbenom postupku.

 

U daljnjim izlaganjima povrede prava na obranu osuđenica zapravo traži preocjenu činjeničnih utvrđenja iz pravomoćne presude kada ističe da je prvostupanjski sud „krivo cijenio iskaz svjedokinje C.“, na što nema pravo u okviru ovog izvanrednog pravnog lijeka jer bi se time, suprotno zakonu, dopustilo preispitivanje činjenica i ocjena dokaza u trećem stupnju.

 

              Podnositeljica, nadalje, tvrdi da je drugostupanjski sud povrijedio odredbe kaznenog postupka u žalbenom postupku jer nije uopće cijenio njezine žalbene navode u odnosu na istaknuti prigovor pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, osobito u odnosu na pouzdanost iskaza svjedoka navedenih u žalbi. Nadalje, smatra da je drugostupanjski sud pogrešno zaključio da je osuđenica ostvarila veliku imovinsku korist kao i da je postupala s velikom upornošću i kriminalnom voljom, slijedom čega je preinačio prvostupanjsku presudu u odluci o kazni te je osudio na bezuvjetnu kaznu zatvora. Pri tome nije cijenjen niz olakotnih okolnosti na njezinoj strani.

 

Protivno tim navodima, drugostupanjski sud je sukladno članku 487. stavku 1. ZKP/08. ispitao presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom i iz osnova iz kojih se pobija. Iz sadržaja drugostupanjske odluke proizlaze odgovori na sve navode koje je branitelj osuđenice istaknuo u žalbi. Drugostupanjski sud je analizirao žalbene razloge te jasno izložio zašto smatra da žalba optuženice nije osnovana u vezi svih istaknutih i dopuštenih žalbenih osnova. Ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti, sud drugog stupnja nije našao da bi bila ostvarena ni bitna povreda odredaba kaznenog postupka ni povreda kaznenog zakona na štetu optuženice, na koje povrede sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti. To što je drugostupanjski sud, odgovarajući na prigovore osuđenice iznesene u žalbi na prvostupanjsku presudu, zaključke suda prvog stupnja prihvatio pravilnim, ne predstavlja istaknutu povredu odredaba kaznenog postupka u žalbenom postupku.

 

Osuđenica u suštini i u ovom dijelu zahtjeva traži preocjenu utvrđenog činjeničnog stanja, pri čemu zapravo ponavlja žalbene razloge, sve u namjeri da izazove odluku suda trećeg stupnja, a bez uvjeta predviđenih u zakonu, budući da pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje u smislu članka 517. ZKP/08., nisu osnova za ovaj izvanredni pravni lijek.

 

Jednako tako, upiranjem na olakotne okolnosti koje je drugostupanjski sud trebao cijeniti prilikom odluke o kazni, osuđenica ustvari polemizira sa utvrđenjima iz pravomoćne presude u odnosu na okolnosti o kojima ovisi odabir vrste i visine kazne i koje je kao takve pravilno cijenio drugostupanjski sud, kada je prihvatio žalbu državnog odvjetnika.

 

Konačno, osuđenica nije u pravu kada ističe da je drugostupanjski sud prekoračio ovlast koju ima po zakonu jer je dvostruko vrednovao okolnosti odlučne za odmjeravanje kazne (kvalifikatorne okolnosti i otegotne okolnosti), a time upire na povredu iz članka 469. točke 5. ZKP/08.

 

Naime, tri kaznena djela prijevare iz članka 224. stavka 4. KZ/97. kvalificirana su kao teža zbog visine protupravne imovinske koristi, koja prelazi kvalificirani iznos propisan za ostvarenje težeg oblika tog kaznenog djela i ne iscrpljuje samo u obilježju kvalificiranog oblika kaznenog djela za koje je podnositeljica osuđena, već sam po sebi ukazuje na povećanu kriminalnu količinu i upornost, što u smislu članka 47. KZ/11. može biti otegotna okolnost.

 

Kako, dakle, vrednovanje visine ostvarene protupravne imovinske koristi koji u velikoj mjeri prelazi iznos kojim se ostvaruje kvalificirani oblik kaznenog djela iz članka 224. stavka 4. KZ/11. nesumnjivo treba imati odraza u mjeri kazne te ne predstavlja dvostruko vrednovanje iste okolnosti, u drugostupanjskoj presudi nije ostvarena povreda kaznenog zakona iz članka 469. točke 5. ZKP/08.

             

Slijedom navedenog, na temelju članka 519. u vezi s člankom 512. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19.) trebalo je zahtjev osuđenice M. L. odbiti kao neosnovan, slijedom čega nema ni osnove za rješavanje njezinog prijedloga za odgodu izvršenja pravomoćne presude.

 

Zagreb, 17. prosinca 2020.

 

                            Predsjednik vijeća:

              Ranko Marijan, v. r.