1              Poslovni broj: 22 Gž R-1150/2020-2

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj: 22 Gž R-1150/20-2

 

 

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

 

R J E Š E NJ E

 

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda mr. sc. Dražana Penjaka, kao predsjednika vijeća, te Svjetlane Vidović, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, i Arijane Bolanča, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice P. B., Z., OIB: ..., zastupane po Odvjetničkom društvu Š. i p. d.o.o., Z., protiv tuženice I. Č. T., Pag, OIB: ..., sada na adresi N., zastupane po punomoćnici L. B., odvjetnici u R., radi isplate, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog suda u Zadru, Stalna služba u Pagu broj 2 VŠ P-707/2016-64 od 11. ožujka 2019. te o žalbi tužiteljice protiv rješenja Općinskog suda u Zadru, Stalna služba u Pagu broj 2 VŠ P-707/2016-72 od 15. svibnja 2019, u sjednici vijeća održanoj dana 17. prosinca 2020.,

 

 

r i j e š i o j e

 

I. Ukida se presuda Općinskog suda u Zadru, Stalna služba u Pagu broj 2 VŠ P- 707/2016-64 od 11. ožujka 2019. i predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

II. Odbija se kao neosnovana žalba tužiteljice i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Zadru, Stalna služba u Pagu broj 2 VŠ P-707/2016-72 od 15. svibnja 2019.

 

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice kojim je ista tražila da joj tuženica isplati iznos od 219.634,28 kn s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od 1. prosinca 2011. do isplate, kao i naknadi trošak parničnog postupka s pripadajućom zateznom kamatom od donošenja prvostupanjske presude do isplate (točka I. izreke). Ujedno je tužiteljica obvezana naknaditi tuženici parnične troškove u iznosu od 53.979,00 kn (točka II. izreke). Rješenjem je utvrđeno da je povučen dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 6.854,72 kn.

Protiv ove presude žalbu podnosi tužiteljica zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14; dalje: ZPP), koji propis se primjenjuje temeljem odredbe članka 117. stavak 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 70/19; dalje: ZID ZPP), s prijedlogom da se odluka preinači, podredno ukine.

Na žalbu nije odgovoreno.

Rješenjem od 15. svibnja 2019. prvostupanjski je sud djelomično prihvatio prigovor tužiteljice i preinačio svoje rješenje broj 2 VŠ P-707/2016-68 od 18. travnja 2019. te je obvezao tužiteljicu na plaćanje sudske pristojbe na presudu u iznosu od 2.546,00 kn te na žalbu protiv presude u iznosu od 5.092,00 kn.

Protiv ovog rješenja pravovremenu i dopuštenu žalbu podnosi tužiteljica zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se isto preinači.

Žalba protiv presude je osnovana, a žalba protiv rješenja je neosnovana.

Prije svega, u odnosu na pobijano rješenje, prema Tbr. 2. točka 1. Tarife sudskih pristojbi koja je sastavni dio Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine", broj 74/95., 57/96., 137/02., 26/03., 125/11., 112/12., 157/13. i 110/15.), a imajući u vidu vrijednost predmeta spora od 219.634,28 kn sudska pristojba na presudu iznosi 2.546,00 kn dok je prema Tbr. 3. točka 1. pristojba žalbe 100% uvećani iznos tj. 5.092,00 kn kako je to prvostupanjski sud pravilno izračunao, pa je pozivom na odredbu članka 380. točka 2. ZPP žalbu na rješenje valjalo odbiti.

Predmet spora je zahtjev tužiteljice za povrat dijela troškova s naslova specijalizacije u visini bruto plaće tuženice iz razloga jer da tuženica nakon položenog specijalističkog ispita nije ostala raditi kod tužiteljice u cijelom ugovorenom razdoblju.

Prvostupanjski je sud odbio tužbeni zahtjev smatrajući da je osnovan prigovor zastare pozivom na odredbu članka 226. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18; dalje: ZOO) kojom je propisano da povremena potraživanja zastarijevaju za tri godine. Nadalje, tužbeni zahtjev odbijen je i iz razloga jer da tužiteljica sama nije ispunila svoju ugovornu obvezu u vidu ponude tuženici sklapanja ugovora o radu nakon položenog specijalističkog ispita.

Iz rezultata dokaznog postupka proizlazi:

- da su parnične stranke dana 28. listopada 2004. sklopile Ugovor o stručnom osposobljavanju i usavršavanju kojim su ugovorile da će odmah po obavljenom specijalističkom stažu međusobno zaključiti ugovor o radu, da će nakon položenog specijalističkog ispita tuženica kod tužiteljice obavljati poslove sukladno stečenoj specijalizaciji, da se tuženica obvezuje ostati u radnom odnosu šest godina a u slučaju kršenja te obveze da se tuženica obvezuje nadoknaditi tužiteljici sve izdatke u vezi s predmetnom specijalizacijom kao i svaku drugu štetu koja joj zbog toga nastane (dalje: Ugovor);

- da iz uvjerenja Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi proizlazi da je tuženica položila specijalistički ispit dana 26. lipnja 2009.;

- da je tužiteljica otkazala tuženici ugovor o radu od 1. siječnja 2011. odlukom od 15. studenog 2011. s otkaznim rokom od 15 dana uz obrazloženje da se ugovor o radu otkazuje sporazumno radi prelaska na rad u drugo poduzeće te je odjava s HZMO učinjena s danom 30. studenog 2011.;

- da iz podataka HZMO proizlazi da je tuženica bila zaposlenica tužiteljice u razdoblju od 1. svibnja 2004. do 31. ožujka 2008., u razdoblju od 1. travnja 2008. do 31. prosinca 2010. dakle, za vrijeme specijalističkog staža kod poslodavca Z. (vlasnika I. B., ujedno ovlaštenog zastupnika i stvarnog vlasnika tužiteljice), potom od 1. siječnja 2011. do 30. studenog 2011. kod tužiteljice, a od 1. prosinca 2011. kod P. G.;

- da je tuženica smatrala da radi kod tužiteljice cijelo vrijeme od 1. svibnja 2004. do 30. studenog 2011. jer da nikada nije vidjela nikakav ugovor o radu;

- da iz iskaza same tuženice te i njenog supruga proizlazi da je tužiteljica plaćala tuženici plaću do specijalizacije cca 2.500,00 kn a nakon toga 4.500,00 kn neto; da je tuženica nakon specijalizacije radila kod g. B. u kontinuitetu dvije i pol godine a nakon toga još dvije i pol godine bi dolazila prvo dva puta tjedno a potom subotom dva puta mjesečno odrađivati specijalizaciju a sve do 12. travnja 2014., da je tuženica sama platila dio troškova
specijalizacije od oko 15.000,00 kn godišnje;

- da iz nalaza i mišljenja vještaka financijske struke dipl. oecc M. K. kao i nalaza i mišljenja dipl. oecc I. P., a prema dokumentaciji koja prileži spisu predmeta,proizlazi da je tužiteljica na ime bruto plaće isplatila tuženici za cijelu 2006. godinu iznos od 43.951,48 kn, za cijelu 2007. godinu iznos od 46.411,20 kn, za siječanj - ožujak 2008. godine iznos od 12.657,60 kn te za siječanj - studeni 2011. godine iznos od 116.614,00 kn; dok je tuženica bila na bolovanju u razdoblju od 1. rujna 2004. do 12. lipnja 2005. te do 20. siječnja 2006. za koje vrijeme joj je naknadu za bolovanje isplaćivao HZZO jer se radilo o
komplikacijama u trudnoći i porodiljnom dopustu.

Za sada se ne mogu prihvatiti u cijelosti kao pravilna utvrđenja i zaključak prvostupanjskog suda kao ni primjena materijalnog prava.

Ovo stoga jer je taj sud prije svega pogrešno ocijenio prigovor zastare. Naime, u odnosu na prigovor zastare pogrešno se sud prvog stupnja pozvao na odredbu članka 226. stavak 1. ZOO jer se ovdje ne radi povremenim potraživanjima već o jednokratnoj tražbini zbog neispunjenja ugovorne obveze na koju se primjenjuje opći petogodišnji rok zastare iz odredbe članka 225. ZOO koja tražbina dospijeva u trenutku kada bi tuženica prestala ispunjavati svoju obvezu rada kod tužiteljice.

Ovaj drugostupanjski sud prihvaća utvrđenom pravno relevantnu okolnost koju ni tuženica u svom stranačkom iskazu ne osporava a to je da je ista smatrala da radi kod tužiteljice cijelo vrijeme od 1. svibnja 2004. do 30. studenog 2011. jer nikada nije vidjela nikakav ugovor o radu a niti je isti dostavljen u predmet spisa.

Slijedom navedenog, proizlazi da su i tužiteljica i tuženica do 30. studenog 2011. zasigurno ispunjavale svoje obveze iz Ugovora nakon položenog specijalističkog ispita jer su očito sporazumno izvršavale prava i obveze iz ugovora o radu (izostanak pisane forme ugovora o radu kraj okolnosti da je isti u cijelosti izvršavan u razdoblju do 30. studenog 2011. nije od odlučne važnosti), bez obzira kod koga je tuženica formalno bila prijavljena kao zaposlenik pri HZMO.

Prema odredbi članka 294. ZOO. ugovor za čije se sklapanje zahtijeva pisani oblik smatra se valjanim iako nije sklopljen u tom obliku ako su ugovorne strane ispunile, u cijelosti ili u pretežitom dijelu, obveze koje iz njega nastaju, osim ako iz cilja radi kojega je oblik propisan očito ne proizlazi što drugo, a to je ovdje definitivno slučaj.

Dakle, neutemeljeno sud prvog stupnja zaključuje da tužiteljica nije ispunila svoju obvezu iz Ugovora o ponudi ugovora o radu tuženici. Naime, nedvojbeno je da su parnične stranke bile u ugovornom odnosu osnovom Ugovora prema kojemu je tuženica imala obvezu ostati raditi kod tužiteljice nakon položenog specijalističkog ispita šest godina tj. do 26. lipnja 2015.; nedvojbeno je da je osnivač tvrtke Z. d.o.o. I. B. ujedno ovlašteni zastupnik tužiteljice te da je upravo s njim cijelo vrijeme razgovarano u svezi radnog odnosa tuženice i njene specijalizacije.

Sudionici obveznih odnosa dužni su ispuniti svoje obveze i odgovorni su za njihovo ispunjenje (članak 9. ZOO), vjerovnik je ovlašten zahtijevati ispunjenje obveze a dužnik je dužan ispuniti je (članak 65. stavak 1. ZOO).

Nedvojbeno je da je radni odnos tuženice kod tužiteljice prestao otkazom ugovora o radu koji je ustvari bio rezultat sporazuma parničnih stranaka kako to i sama tuženica iskazuje. Stoga je neosnovana tvrdnja tuženice tijekom postupka da više nije imala gdje raditi a posebice kada se ima u vidu dio njenog iskaza da je do 12. travnja 2014. dolazila subotom dva puta mjesečno odrađivati specijalizaciju a prije toga i dva puta tjedno što je potvrdila i svjedokinja M. B., a što sud prvog stupnja nije cijenio.

Osim toga, sud prvog stupnja nije cijenio dio iskaza supruga tuženice o troškovima specijalizacije od 15.000,00 kn godišnje što da su oni snosili, a nije ni razjasnio odnosi li se to na troškove bruto plaće tužiteljice ili neke druge troškove specijalizacije (primjerice troškove mentora, troškove ispita, troškove zdravstvene ustanove u kojoj se obavljala specijalizacija - ovdje prema iskazu tuženice u Zagrebu i druge troškove prema odgovarajućim podzakonskim propisima kojima je to regulirano).

Vrhovni sud Republike Hrvatske je na sjednici Građanskog odjela od 28. studenog 2016. donio pravno shvaćanje prema kojemu „Liječnik specijalist koji je raskinuo ugovor o radu prije isteka roka iz ugovora o specijalizaciji obvezan je vratiti isplaćene mu bruto plaće (kao dio troškova specijalizacije) kad je ugovorom o specijalizaciji tako ugovoreno zdravstvenoj ustanovi s kojom je sklopio ugovor o specijalizaciji neovisno o tome gdje je obavljao specijalizaciju“.

Za navesti je da u svakoj parnici sud raspravlja određeni odnos među parničnim strankama i spor o pravu odnosno, o obvezi koji nastaje iz tog odnosa, te da pravilna presuda pretpostavlja jasan i pouzdan sud o postojanju pravnog odnosa i određenog prava odnosno obveze iz tog odnosa.

Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se potvrđuju te činjenice. Koje su činjenice relevantne ovisi od pravne kvalifikacije slučaja, a egzistencija relevantnih činjenica utvrđuje se na razne načine pa tako i dokazivanjem kao nizom parničnih radnji procesnih subjekata.

U tom smislu, vještačenje je parnična radnja, jedno od dokaznih sredstava u parničnom postupku, provodi se samo kada je potrebno stručno znanje kojim sud ne raspolaže, i to samo radi utvrđenja ili radi razjašnjenja kakve činjenice. To stručno znanje je ono koje bitno prelazi razinu znanja koje na tom području sudac obično dosegne općim obrazovanjem i životnim iskustvom suca. U konkretnom slučaju pravilno je prvostupanjski sud smatrao da je pravno pitanje, pitanje valjanosti dokumentacije na temelju koje je provedeno financijsko vještačenje ali o tome nije dao nikakve valjane razloge očito držeći neutemeljenim tužbeni zahtjev iz drugih razloga koji razlozi su od strane ovog drugostupanjskog suda naprijed otklonjeni.

Osim toga, nije cijenio iskaz same tuženice koja je iskazivala o tome da je dobivala plaću od tužiteljice a koji iskaz je potrebno dovesti u vezu s rezultatima vještačenja, kao što nije cijenio sadržaj očitog dogovora stranaka o prestanku radnog odnosa (jer otkaz ugovora o radu je dala tužiteljica ali očito u sporazumu s tuženicom) i dogovora o nastavku suradnje koja je potrajala do 12. travnja 2014. (je li došlo do nagodbe?), te nije razjasnio zbog čega je tuženica prestala s tim danom izvršavati svoju obvezu koja je trebala trajati još oko godinu dna tj. do 26. lipnja 2015.

Iz svega naprijed navedenog proizlazi da je sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka (članak 354. stavak 2. točka 11. ZPP), a i činjenično stanje odlučno za pravilnu primjenu materijalnog prava nije pravilno i potpuno utvrđeno ni razjašnjeno (članak 355. ZPP), pa se stoga ne može ispitati ni pravilnost primjene materijalnog prava, slijedom čega je valjalo uvažiti žalbu tužiteljice i ukinuti pobijanu presudu temeljem odredbe članka 369. stavak 1. i članka 370. ZPP te predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

U nastavku postupka prvostupanjski će sud imati u vidu navode i razloge iz ovog rješenja, te će otkloniti počinjenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka, očitovati se te i provjeriti valjanost priložene dokumentacije, dodatno razjasniti činjenično stanje i dodatno ocijeniti provedene dokaze te će potom pravilnom primjenom materijalnog prava ponovno odlučiti o tužbenom zahtjevu tužiteljice a time i o ukupnim troškovima postupka (članak 166. stavak 3. ZPP).

 

U Splitu 17. prosinca 2020.